Objavljeno

Moja domovina (priča #2)

Donosimo pet priča polaznica masterclassa kreativnog pisanja Ivane Bodrožić održanog na Cresu, o kojem više možete pročitati ovdje.


Rafaela Alba: Moja domovina

Ja sam kadetkinja Hrvatskih oružanih snaga. Ja sam kadetkinja Hrvatskih oružanih snaga i najbolja sam u svom naraštaju. Imam dugu plavu kosu i nježno lice, ali svakoga jutra na postrojavanju vičem snažnije od bilo kojeg muškarca. Nosim maskirnu odoru koja mi grebe kožu, čvrstu punđu ispod beretke, teške čizme i po ljeti, a jednom mjesečno Always uloške s krilcima. Sve psihofizičke testove prolazim s ocjenom odličan, a ispite dajem u prvom roku. Ponos sam obitelji, a najviše ocu koji me zove: Sine! Čeka me osigurana karijera u domoljublju i siguran posao u Hrvatskoj vojsci. Ja sam kadetkinja Hrvatskih oružanih snaga i volim ženu. Zove se Vedrana i ne poznam nikoga kome bi to ime bolje pristajalo. Nikada prije nisam osjetila magiju zaljubljenosti, ali sada znam da je to to. Ona me naučila. Ona je strpljivo čekala da odbacim strahove. S njom je sve jednostavno. Ujutro me dočeka poruka na krevetu naše studentske sobe: Najbolja ženo, ja sam na kolokviju, čekaju te kava i croissant. Potpisano s Tvoja domovina. I sva ružnoća starog namještaja sobe i povici vođe voda izvana nestanu. Danas sam dobila slobodan dan jer idem u Petrijevce. Umrla je baka Janja. Otac je došao po mene i čeka nas tri i pol sata autoceste. Mrzim sprovode. Ponovno mi oživljavaju sjećanja na onaj mamin prije pet godina. I činjenicu da nikad nisam proradila njen odlazak, kako mi je to Vedrana dijagnosticirala. A ona me dobro čita.

– Rekli su da danas neće padati. – pokušavam razgovarati s ocem dok se u sebi izrugujem nad banalnošću rečenica koje izgovaram.

– Da, za Slavoniju je prognoza bez kiše. – prihvaća moj pokušaj. – A znaš, baka je baš bila ponosna kad si postala kadetkinja. Služiš domovini za koju smo se borili.

– A, znam. Svaki put kad sam došla bi mi rekla.

Pored nas su promicali šumarci i polja kukuruza, a ja nisam željela niti služiti domovini niti biti u ovom autu.

– A čuj, imaš li kakvog momka tamo, da ti se sviđa?

– Ma nemam.

– Ajde, pa kako to? Pa nemoj sad ti toliko birati. Valjda ima neki koji bi bio dobar, ha?

– A ne znam. – grlo mi se počelo stiskati u čvor. – Reći ću ti kad bude, okej? – pokušam zatvoriti tu temu i počnem prčkati po radio stanicama.

Zatim smo se neko vrijeme vozili u tišini. Gledala sam kroz prozor i zamišljala Vedranino lice i situacije u kojima me nasmijava. Da je ona sada u autu, sigurno bi smislila nešto što bi me natjeralo na smijeh. Možda bi počela oponašati moju, sada pokojnu, baku koju nikada nije upoznala, i rekla nešto poput:

– Djeco, jebite se i volite dok nije prekasno! Poslušajte savjet stare babe na odlasku. Nemojte poslije žaliti, a ti Iva posebno. Slušaj sebe i svoje srce, jebeš ostalo!

Da, takvo bi nešto Vedrana izvela, a ja bih se morala početi smijati. Onda bismo se zajedno smijale do suza sve dok je ja ne bih panično počela preklinjati da pripazi na vožnju jer ćemo se ovako zabiti negdje.

– A jel’ dolaziš za Svisvete? Imate li tad slobodno? – otac je prekinuo moj sretni tok misli.

– Ništa još ne govore. Možda idemo na vojnu vježbu u Slunj.

– Hmm, malo je to slobodnih dana. Nije to laka karijera, sine, ali je časna.

Nisam imala volje odgovoriti. Sklopit ću oči i praviti se da drijemam. Baš je svirala Liberation od Pet Shop Boysa i opet sam s čežnjom mislila o Vedrani. A onda sam pretrnula od očeve rečenice.

– Mrzim lezbače!

Mislim da mi srce nekoliko sekundi uopće nije kucalo, a onda sam uspjela progovoriti.

– A?

– Grafit na braniku. Piše mrzim lezbače. – rekao je dok sam se ja borila za udisaj. – E pa jebemu sve, ali to je stvarno nastrano. Žena i žena! A sve ih je više. Pa pokret za oslobođenje, pa pravo na brak. Ma ovaj svijet odlazi k vragu, eto što ću ti reći!

Ja nisam disala. Samo sam razmišljala. Reći ću mu. Ne mogu više. Ma ne mogu mu sad reći. Sad kad ide na sprovod vlastite majke. Što bi Vedrana napravila? Ona uvijek zna. Ona mi pomaže donijeti najbolje odluke kroz moje tame. Reći ću mu, pa što bude. Nikad neće biti dobro vrijeme. Isuse, ne mogu. Još će ga herc strefiti, sad dok se vozimo.

– A što ti misliš o tome? – prekinuo je moje misli.

Duboko sam udahnula i još dublje izdahnula pokušavajući umiriti gongove koji su udarali u meni, obrisala vlažne dlanove o traperice i odgovorila.

– A ne znam. To je sad trend, valjda.


Povezano