Iako je Adela Milčinović u svom privatnom životu i književnom djelovanju bila prilično samozatajna te je ostala na margini hrvatske moderne, ostvarila je uspješnu novinarsku i diplomatsku karijeru te je bila posebno aktivna u području ženskih prava.
Rođena je u Sisku 14. prosinca 1879. godine. Po završetku Učiteljske škole sestara milosrdnica u Zagrebu, uputila se u Hamburg na tečaj iz povijesti umjetnosti te u Višu žensku školu u Leipzigu. Upravo ova iskustva proširila su Adeline vidike, mogućnost ponovnog sagledavanja poznatog, te proširila njezin vokabular za buduća djela. Svoju profesionalnu karijeru je pak posvetila novinarstvu i borbi za prava marginaliziranih skupina, ponajviše žena, ali i izbjeglica i djece.
Na početku karijere radila je u Narodnom vijeću kao podtajnica Financijskog odsjeka u Zagrebu te kao tajnica Narodnog ženskog saveza. Kao članici Jugoslavenskog odbora u Londonu joj je pak u nekoliko navrata povjeren zadatak krijumčarenja povjerljivih spisa, pa je tako jednom prilikom 1915. godine nadmudrila carinike sakrivši prilikom pretresa spise u svoj suncobran.
Tijekom 1917. i 1918. godine objavila je preko deset crtica i kritika u Beogradskim novinama, što obilježava period prilagodbe njezine vjeroispovijesti i gramatičkog jezika, što će utjecati kako na njezin privatni život, tako i na budući rad. Kao jugoslavenska delegatkinja sudjelovala je na svjetskim kongresima Ženskog saveza u Rimu i Grazu, te na Međunarodnim skupštinama za žensko pravo glasa te za sprječavanje trgovine bijelim robljem.
Ipak, kao prijelomno iskustvo u životu Adele Milčinović nameće se sudjelovanje na Međunarodnoj skupštini Ženskog saveza u Washingtonu 1925. godine, nakon čega se odlučuje trajno preseliti u New York, prvenstveno kako bi svojim kćerima Veri i Deši omogućila kvalitetan razvoj karijere u području plesa i likovne umjetnosti. Ona je pak radila kao novinarka i državna službenica za pomoć izbjeglicama u Srbijanskom konzulatu do 1937. godine. U New Yorku se suočava s ekološkim posljedicama urbanog i industrijaliziranog načina života pa zapisuje sljedeće misli, aktualne i danas u borbi protiv zagađenja: “Čovjek je zarobio prirodu, pokorio je svojemu umu, svojoj moći, ali samo dok se njoj to sviđa. Treba samo jedamput da strese svoja velika ledja, da se uzburka u dubini morskoj i sve što je čovjek stvorio ruši se, kao kuća od karata.”
Početkom Drugog svjetskog rata Adela radi za američko Ministarstvo vanjskih poslova kao lektorica i novinarka Ureda za ratne informacije, dok istovremeno za hrvatske medije piše o iseljenicima i ženskim pravima, a članci su joj objavljivani u Narodnom kolu i Ženskom svijetu. Godine 1943. Ured za ratne informacije postaje radio postaja Glas Amerike, gdje Adela nastavlja svoju karijeru kao novinarka i spikerica, uz povremenu suradnju s TV kućom CBS.
Odlazi u mirovinu 1953. godine, a njezin posljednji objavljeni rad predstavlja kratki rukopis autobiografije napisane 1964. godine i poslane Dragutinu Tadijanoviću za uvod Zbirke odabranih djela za objavu u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti. Osim toga, autorica je biografske studije o Dragojli Jarnević (1907), pripovijesti Gospođa doktorica (1919), drame Sjena (1919) te zbirke novela (1921), dok je na engleskom napisala dramu Mr. Crawnenshield’s Success.
A.G. Matoš je svojevremeno za Adelu Miličinović rekao da je najbolja satiričarka i humorističarka ženskog literarnog djela, koja ni “sama nije svjesna snage te svoje ugodne i opasne osobine”, no njezin život i književno djelo i dalje, stotinu godina kasnije, ostaju u sjeni istaknutijih predstavnika hrvatske moderne, ali i nekih tadašnjih spisateljica. Samozatajnost talenta i općenito ličnosti se kao autobiografski motiv provlači kroz sve njezine glavne ženske likove, poput Ruže (“Posjet,” “Pod branom”), Vide (“Sjena”), Nedde (“Neddina povijest,” “Ivka”), Ivke (“Prolazi život,” “Ivka”) i Marije (“Bez Nade,” “Pod Branom”).
Pritom je zanimljivo spomenuti i da petina svih djela proizašlih iz pera Adele Milčinović nose imena glavnih ženskih likova, dok samo dva naslova nose ime muškaraca, a dva su nazvana po muškom i ženskom liku. Nazvati djelo po glavnom liku nije bila neobična praksa, čak ni ako je riječ o ženi, no učestalost ženskih imena kod Milčinović ukazuje nam na njezinu posvećenost poboljšanju simboličkog položaja žene u društvu. Istovremeno, ta težnja se ne preslikava na motivaciju i ponašanje samih likova, koji uglavnom ne izlaze iz zadanih tradicionalnih okvira, što će joj mnogi književni kritičari, a posebice kritičarke, kasnije zamjerati. Ipak, u članku “Žena budućnosti”, u kojem analizira ženske likove u književnim djelima i njihov odjek kod čitateljica, primjećuje da se žena, pod utjecajem strane književnosti (Henrik Ibsen) i stranih pokreta (feminizam) emancipira i odmiče od društveno nametnutih uloga.
Naime, likove poput Ruže, Marije i Vide karakterizira unutrašnja borba i patnja te rezigniranost prema okolini koja je daleko od njihovih očekivanja; međutim, one same su preinertne za preuzimanje kontrole nad svojom sudbinom. Ipak, u ovim djelima može se iščitati suptilna kritika klasnog i rodnog položaja žena, s naglaskom na dinamiku heteronormativnih odnosa. Adelini likovi, nerijetko učiteljice baš kao i ona, u duhu vremena usmjeravaju pogled svojih čitateljica prema unutra, aludirajući na internalizaciju i maskiranje proživljenih osjećaja i situacija poput nesretnog braka, samoće ili života bez djece, što se može primijetiti u sljedećim proznim stihovima:
“Suze joj naviru na oči i prsti joj se grče, al ona mirno veze dalje i nitko ne bi mogao slutiti da se u njenoj slaboj duši sve lomi i kida” (Prolazi Život)
“Ja niti sam sretna, niti zadovoljna. Ja sam kao neki kamen, koji je tuđom voljom bačen u svijet, pa sada žii samo zato, jer mora da živi” (Neddina povijest, Ivka)
“Klica je vaše bolesti duboko u vama i ništa se ne može učiniti dok joj se ne nađe pravi uzrok” (Neddina povijest, Ivka)
“Umrla sam, umrla sam, a sad ću da gledam kako prolazi život – Tako prolazi život, A ona je, evo, mrtva i gleda kako prolazi kraj nje, gleda ga dan na dan i dugo će ga valjda gledati” (Prolazi život, Ivka)
Zbog toga će Anica Đerki ići toliko daleko da kaže da se “dobiva utisak da je A. Milčinović bila zaista vješta u smišljanju situacija koje unesrećavaju žene. Naime, nijedan njezin ženski lik nije nikada sretan, potpun, sređen i zadovoljan”.
Klasna dimenzija djela Adele Milčinović ogleda se u posvećenosti seoskom društvenom pejzažu kroz likove poput već spomenutih učiteljica, ali i doktorica i seljaka. Primjerice, u “Neddinoj povijesti” se ističe kako glavni lik smatra da kao učiteljica ne doprinosi selu niti djeci koju treba poučavati jer ono što poučava nije korisno za njihove stvarne živote, na što joj oni i ukazuju svojom nezainteresiranošću i prigovaranjem. Pri tome upozorava da se “seljak maknuo iz onoga, u čemu je prije bio, a druge visine nije mogao dostići i sada se koleba – niti je ovo, niti je ono”.
Drama Bez sreće ilustrira praktično prioritiziranje života nad smrti u crnohumornoj epizodi kada seljaci ne oplakuju toliko poginulog sumještana, znajući da se na smrt ne može utjecati, koliko slave preživljavanje njegova konja jer je konj koristan za selo. Pritom se autorica nerijetko igra kombinacijom arhaičnog i “sirovog” jezika sela s kojim je bila u bliskom kontaktu, te književnog jezika i tuđica koje je naučila kroz obrazovanje i na putovanjima.
Interesantno je i što se kroz mnoge njezine radove provlaći tema aseksualnosti ženskih likova, koji ističu svoju potrebu za nježnošću, ali više u obliku platonskog nego romantičnog ili seksualnog odnosa. Averzija prema muškarcima je prisutna kao motiv u različitim varijacijama, od otvorenog straha do nezainteresiranosti i stavljanja vlastitog života na prvo mjesto:
“Vidjela je pred sobom otvoreni široki svijet. Trebalo je samo da zahvati, da zađe u nj, pa da živi radosna, ko ptica. Zar da sve to žrtvuje jednom muškarcu, kojega ni ne pozna, a samo za to, jer je on dobra partija?”.
Za početak 20. stoljeća iznimno kontroverzan je i motiv otvorenosti oko pitanja nemajčinstva, s naglaskom na psihološko stanje, bilo u obliku boli žene koja želi biti majka ali ne može, ili pak boli žene koju društvo prisiljava da postane majka iako to ona ne želi, što se obrađuje, primjerice, kroz motiv grižnje savjesti zbog priželjkivanja spontanog pobačaja.
Naposljetku, treba istaknuti kako je Adela Milčinović odlučila iskoristiti svoj glas ne samo za literarna psihološkog stanja žena u određenim situacijama niti samo za aktivnu borbu za poboljšanje društvenog položaja žena između dva svjetska rata, već i za zapisivanje biografija drugih strašnih žena. Među njenim najznačajnijih biografskim pothvatima treba istaknuti studiju o Dragojli Jarnević iz 1907. godine koja se temelji na Dragojlinim dnevnicima od gotovo 1200 stranica. Iako je Adela u jednom od svojih prvih radova “Naše hrvatske spisateljice” objavljenom u časopisu Lovor 1905. godine napisala kako ne pristaje biti ni voditeljica ni uzor, ona to ipak jest i zaslužuje biti jer, kao što je i sama kasnije priznala, njezin se “književni rad bavio u većini problemima koji se odnose na žene.”
Adela Milčinović preminula je u New Yorku 18. lipnja 1968.
Korištena literatura:
- Milčinović, Adela. Leksikografski zavod Miroslav Krleža.
- Vulelija, Ana (2019). “Feministički i spisateljski angažman Adele Milčinović na početku 20. stoljeća”. Sveučilište u Zadru.
- Šundalić, Zlata. “Prozno stvaralaštvo Adele Milčinović”.
- Đerki, Anica. “Književno djelo Adele Milčinović”.
- Bogner Šaban, Antonija. “Adela Milčinović: Uspjeh gospodina Crownenshielda”.
- Jakobović Fribec, Slavica. “Adela Milčinović,” A Biographical Dictionary of Women’s Movements and Feminisms: Central, Eastern, and South Eastern Europe, 19th and 20th Centuries, ur. Francisca de Haan, Krassimira Daskalova i Anna Loutfi. Ulomak prevela Jelena Primorec.
- Milcinovic, Adela. Register of Department of State, 1. travnja 1950.
