Imam ambivalentan odnos prema strahu. S jedne strane, prilično sam plaha. Skačem na iznenadne dodire s leđa, ne šećem sama noću, ne podnosim konfrontacije. S druge strane, obožavam horor filmove. Možda je uživanje u tom žanru jedan od načina da se sa vlastitim strahovima familijariziram; premda je ono nadrealno bitno manje opasno od onog realnog.
Zato, kada sam prvi put pogledala film Barbarian Zacha Creggera, gledala sam ga na rubu stolice. U filmu susrećemo mladu ženu koja dolazeći u unajmljeni stan otkriva kako ga je već unajmio i nastanio nepoznati muškarac. Pošto greška nije ni njegova ni njezina, on joj nudi da dijele prostor dok se problem ne riješi. Kroz idućih četrdesetak minuta, dvojbe protagonistkinje bile su i moje dvojbe: je li mladić prijatelj ili predator, je li on izvor opasnosti koja se sprema ili njezina žrtva? Muškarac ne čini ništa prijeteće, ali potencijalna je prijetnja svejedno prisutna.
Taj je osjećaj posebno vješto dočarala Anna Burns u višestruko nagrađenom romanu Mljekar, koji donosi priču o djevojci koja postaje predmetom ogovaranja zbog pretpostavljene veze s „Mljekarom“, starijim čovjekom koji je prati. No, kaže junakinja, „nije tu bilo očitog dojma da možda prelazi granicu, tako da sam se opet možda varala“. On nikada „nije rekao ništa besramno, ili podrugljivo, ili otvoreno provokativno. A pogotovo me nije“, kaže djevojka, „taknuo prstom.“ „Je li se išta događalo? Ako ja nisam znala, kako sam mogla ikome drugome objasniti i uvjeriti ga?“ Jer, radi se o dojmu, osjećaju, nizu detalja koji svojoj nevidljivosti i neuhvatljivosti unatoč svejedno ostavljaju snažne, neugodne utiske.
S tim osjećajem ispratila sam jednu od promocija koja se ove godine dogodila u sklopu Vriska – riječkog sajma knjiga i festivala autora. Na predstavljanju romana Psi Dore Šustić i Dok prelaziš rijeku Zorana Ferića, uz autoricu i autora sudjelovali su Nikola Petković i Vid Barić kao moderatori (snimka događanja dostupna je ovdje). Ferić i Petković nagrađivani su autori i bivši predsjednici Hrvatskog društva pisaca, Barić je novinar i urednik kulture t-portala, a Šustić, spisateljica, scenaristica i redateljica kojoj je prošle godine objavljen prvi roman.
Predstavljanje je započelo čitanjem ulomaka iz knjiga, a onda su moderatori pokrenuli raspravu. Za početak, ova dva romana povezali su na temelju toga što oba tematiziraju vezu između mlađe djevojke i starijeg muškarca. Ta površna paralela ispostavila se dovoljnom da ova dva romana dobiju zajednički prostor. To što je razlika u godinama sporedna u romanu Psi, a ključna u romanu Dok prelaziš rijeku – manje je bitno. To što su odnosi snaga, dominacije i oblika podređenosti drugačije postavljeni – također nebitno. To što roman Dore Šustić pokriva sijaset drugih tema, dok se Ferićev bavi tropom na koji smo, kako u književnosti tako i u životu, odavno navikle – nevažno. Redukcija je odradila svoje, klišej je pobijedio i okupirao nam pozornost, to će biti ono čime ćemo se baviti: stariji muškarac + mlada žena.
Pisanje o ljubavnoj vezi između starijeg muškarca i mlade djevojke (pardon, „djevojčice“) na kakvo se odvažio Ferić toliko je kontroverzno da autora može dovesti i do socijalnog samoubojstva! Saznale smo to u prime time terminu najvećeg književnog festivala u gradu, od proslavljenog, prevođenog i nagrađivanog pisca kojemu je spomenuti roman, osim socijalnog samoubojstva, donio još i pohvale za hrabrost.
Točno je da je Ferićevo stvaralaštvo pretrpjelo „udare s desna“, no kako su istaknula oba moderatora, te udarce zadaju „oni jadni koji ne čitaju“ ili „oni koji žele ‘otkazati’ više knjiga nego što su ih pročitali“. Socijalno samoubojstvo za sada se događa izvan svijeta i života kojemu autor pripada, ali kako Franjo Nagulov u jednoj kritici predviđa, prijete mu i napadi s lijeva, jer se „kultura otkazivanja razbuktava i u postjugoslavenskim pustopoljinama“.
Sablast kruži postjugoslavenskim pustopoljinama – sablast otkazivanja. Zašto bi je inače u četrdesetak minuta razgovora spomenuli čak pet puta? „Oba romana izlaze u doba terora cancel kulture“, kaže Barić; „živimo u vrijeme militantnog aktivizma”, tvrdi Petković; „ti mene pitaš uživam li da me se otkazuje, pa tko ne uživa da ga otkazuju?“, zadovoljno će Ferić; „kako bi ti bila spremna na napad konzervativne kritike?“; „želiš li ti biti kancelirana?“, pita Petković.
Shvaćamo, pritom, kako je između kritičkog čitanja iz feminističke perspektive i cancel kulture, potom između cancel kulture i konzervativnih reakcija s desne strane političkog spektra (koji je, uostalom, i popularizirao ovaj termin, op.ur.), postavljen znak jednakosti. Pa da. Čemu nijanse? Ako ćemo srodnost ova dva romana uspostaviti na temelju jedne, donekle zajedničke, teme, isti tretman možemo primijeniti i na kritiku. Podignuti glas može biti samo onaj koji otkazuje, a kritika isključivo konzervativna.
Uostalom, sam Ferić tvrdi da je napisao feministički roman! Kako objašnjava, to je roman o ženi koja ima pravo i na vlastitu podređenost. Da, baš za to pravo se borimo jer, u ovo doba militantnog aktivizma, mogle bismo i za to ostati zakinute. U vremenima militantnog aktivizma, moglo bi nam biti uskraćeno i naše najprirodnije i najprimjerenije oružje – seks! Jer, eto, emancipaciju se još uvijek umije postići i dobrom starom seksualnom manipulacijom.
Dvadesetdvogodišnja studentica – koja izgleda kao da joj je 16, koju njezin 30 godina stariji ljubavnik naziva svojom kćerkom, kojoj je „milije da ju se zove robinjom ili kurvom i daje strancima koji je kupuju na tržnici vezanu žicom“ – iako se bori upravo za svoju podređenost, ipak je u tom odnosu „očigledno dominantna,“ kaže Ferić. Očiglednost njezine dominacije autor nije pojasnio, stoga ostaje za pretpostaviti kako ona proizlazi iz toga što je gospodin djevojčicom toliko očaran. Ako pored toga još brinemo o pitanju emancipacije, od Petkovića smo saznale i da rečenica „za sve sam bila mala osim za to da mu držim kurac u ustima“ može biti samostalno zaslužna za „totalno uništenje patrijarhata i kontekstualnog maskulinizma“!
I tako dolazimo do ključnog pitanja koje je Petković postavio. Sažet ćemo ga ovako: kada Šustić piše o vezi starijeg muškarca i mlade djevojke, ona je hrabra. Kada Ferić piše o tome, on je pervertit i pizda – zašto?
Zašto? Koja je razlika između mlade žene koja progovara o takvom odnosu i starijeg muškarca koji to čini? Razlika je u (ne)ravnopravnosti i pozicijama moći. Razlika je u odnosu snaga. Razlika je u dobi i iskustvu, godinama koje u tom trenutku muškarac i „djevojčica“ imaju, samim time u godinama koje ih dijele. Razlike su u emocionalnoj i intelektualnoj zrelosti, društvenim pozicijama, socijalnom kapitalu, kulturnim konvencijama, razlike su u perspektivama, ograničenjima i odgovornostima. Postavljanje tog pitanja, kao i sugestija da je bilo kakva kritika ravna militantnom aktivizmu, govori jedino u prilog tome koliko posla aktivizam na ovim prostorima još uvijek ima. Teror cancel kulture? U Hrvatskoj? A mislila sam da sam ja paranoična.
Tako sam se barem osjećala nakon ovog predstavljanja, koje me ostavilo uznemirenom, podvojenom. Prije svega, tu je bila ljutnja, a nakon svega, nesigurnost oko opravdanosti vlastitih osjećaja. Zbog toga sam podijelila video predstavljanja s nekoliko kolegica, no i njihovi su se komentari uglavnom sveli na to – osjećaje. Cringe je bio nezaobilazan pojam koji se ponavljao u njihovim osvrtima; nelagoda, iritacija, susramlje. Drugi dio uzorka mog neformalnog “istraživanja” činili su muškarci koji u promociji nisu vidjeli ništa posebno sporno. Spominjali su dosadu, nepripremljenost nekih sudionika, nespretnost, promašene ili loše obrađene teme. Zbog tog neprepoznavanja problema moja potreba za reakcijom bila je tim snažnija i tim više sam je se bojala. Treba reagirati baš zato što ne vide i baš zato što ne vide postoji velika mogućnost da će reakcija djelovati preuveličano. „Je li se išta događalo? Ako ja nisam znala, kako sam mogla ikome drugome objasniti?“
Pa ipak, do mene su došli i neki odlučniji glasovi koji su imali potrebu reagirati. Razmišljajući o tome kako i što učiniti, razgovarale smo s nešto starijim, mudrijim kolegicama, prijateljicama, suradnicama. Jedan od savjeta koje smo dobile glasio je: proaktivno je bolje nego reaktivno. Pokrenite svoj festival, ženski festival. Ideja ženskog festivala zvučala je sjajno, ali nas je u vezi nje nešto i brinulo. Već smo počašćene s puno divnih, sigurnih i poticajnih ženskih mjesta. Ono što smo htjele bio je javni prostor i otvorene debate. Bez toga, migrena ove tenzije postaje kronična: s jedne strane smo mi koje “vidimo previše”, s druge strane oni koji “ne vide ništa”. Dozvolit ću si malo optimizma i vjerovati da se to može promijeniti, da se to polako i mijenja.
Zato, umjesto uskraćivanja prava na govor i pisanje, umjesto zabrane, biram raspravu; ali raspravu koja je ravnopravna. Na toj pozornici bila je inteligentna i talentirana žena koja se sa zadanim okolnostima dobro nosila. Ničije spašavanje nije joj bilo potrebno. Umjesto spasa, nedostajala je podrška nekih drugih glasova, drugačijih pogleda. Ta podrška trebala je i toj raspravi, tom javnom prostoru. Ovako se dogodilo da u sablasnim vremenima militantnog aktivizma mlada autorica na pozornici sjedi sama s tri tipa, dok je publici još jednom pružena prilika da joj o seksu, feminizmu i ugroženosti pripovijedaju (stariji) muškarci. Oni su već postavili pravila ponašanja: kritički je pogled konzervativan.
„Hajde, reci, kako bi ti odgovorila konzervativcima? Ali pazi“, napominje šaljivo moderator, „moraš biti pristojna.“
Evo, za naše hrvatske “feministe,” za vježbu, jedna meditacija o socijalnom samoubojstvu:
Ti si mlada žena. Premda iza sebe imaš tri romana, zamijećen je tek posljednji. Ne treba lagati, čekala si velikog izdavača kao ozebli sunce, stalo ti je do toga što radiš. Ne živiš u glavnom gradu, tvoji kontakti sa širom književnom scenom rijetki su, lijepa poznanstva ne razvijaju se u prijateljstva, jezikom sociologije rečeno: tvoj je socijalni kapital relativno oskudan. Socijalni kapital nije nevažna varijabla u složenoj računici profesionalnog uspjeha: on donosi daljnje suradnje, honorare, iskustva, znanja, čitavu plejadu prilika. Ti, mlada žena u ne-glavnom gradu, imaš nešto manje prilika. Zato si sretna što sudjeluješ u jedinom velikom književnom festivalu, i kao radnica i kao dio publike. Sada tamo sjediš i slušaš kako se patrijarhat ruši kurcem u ustima. Konstelacija snaga na stejdžu još jednom te podsjeća da javnim prostorom dominiraju muškarci dubinski patrijarhalnog razumijevanja ljudskih vrijednosti i društvenih trendova. Muškarci, koji raspolažu značajnom moći u književnom polju i šire. Pritom isti ti muškarci s istog tog stejdža zapomažu o ugroženosti i otkazivanju. To su tvoji kolege, tvoji suradnici, ljudi s kojima dijeliš prostor rada. Što ćeš učiniti?
Molim vas, gospodine Feriću, pričajte nam još o strahu.
Da, znam, čujem se/čitam se. Priznanje straha nepopularan je potez. Ujedno je, nažalost, i iskren. Imam pravo na priznanje svoje podređenosti. Ali ne borim se za to, ne radim za to, ne pišem i ne živim za to, da u toj podređenosti ostanem.
Imam ambivalentan odnos prema strahu. Bojim se, ali ću i govoriti. Nisam sama.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
