Unatoč svome rodno determiniranom položaju promatračice u društvu, Dragojla Jarnević, rođena 4. siječnja 1812. godine u Karlovcu, svojim je društvenim, političkim i književnim radom uvelike pridonijela redefiniranju položaja žene u društvu.
Naime, Jarnević možemo promatrati kao pionirku hrvatskog društva koja je među prvim ženama nadišla okvire kućnog prava i zakoračila na mušku društvenu pozornicu u vremenu kada je ženina djelatnost bila ograničena crkvom, djecom i kuhinjom.
Unatoč uniformiranom mišljenju prema kojem je muškarac društveno i političko biće, a žena svedena na spol i prirodno, Jarnević je u okviru ilirskog pokreta svojim radom dokinula rodno uvjetovani položaj društvenog autsajdera.
O mnogostrukosti njezinoga društvenoga djelovanja govori i činjenica da je bila učiteljica, književnica, guvernanta te planinarka.
U društveni život ona ulazi ponajprije kao književnica. Kao ilirika je počela objavljivati domoljubne pjesme u časopisu Kolo te najstarijem preporodnom književnom časopisu Danica ilirska, u kojemu je objavila svoju prvu pjesmu Želja za domovinom. Ubrzo nakon toga postaje najplodnija „Daničina“ pjesnikinja, sa sedam objavljenih pjesama, a potom i najčitanija pripovjedačica, nakon objavljivanja Domorodne poviesti, 1843. godine.
Tijekom života objavila je roman Dva pira dok su drame poput Veronike Desnićeve ili Marije kraljice ugarske izgubljene. Svojim se proznim tekstovima Dragojla ubraja u same začetnike/ce hrvatske proze. Naime, Dva pira predstavlja prve pokušaje pisanja romana kao književne vrste u razdoblju novije hrvatske književnosti.
Dragojlin Dnevnik, pisan u razdoblju od 1832. do 1874. godine, pruža nam izvrstan uvid u društveni položaj žena sredinom 19. stoljeća. Potrebno je istaknuti kako je dnevnik do 1838. godine pisan na njemačkom jeziku, međutim, u skladu s preporodnim idejama te otporu germanizaciji, Jarnevićka kao ilirika počinje dnevnik pisati na hrvatskom jeziku.
Dnevnik je fragmentarno objavljen 1958. godine pod naslovom Život jedne žene. Odabrane strane Dnevnika, a do objavljivanja cjelokupnog Dnevnika dolazi tek 2000. godine.
Na strancima Dnevnika očituje se njezina politička i javna angažiranost u strogim okvirima patrijarhalne dominacije.
Njezine su pjesme nailazile na podsmjehivanje ilirskih muževa, čak i od strane njezinih bliskih prijatelja, poput Ivana Trnskog. Unatoč tomu, Dnevnik otkriva iznimno političku aktivnu Dragojlu. Tako se na njegovim strancima mogu pronaći razmišljanja o odnosu prema banu Jelačiću kao i osobni prikazi tadašnje političke situacije.
Pristupanje ilirskim idejama, zahvaljujući Ivanu Trnskom, uvelike utječe na kreiranje političkog identiteta Dragojle Jarneveć kao i njezine angažiranost kojim donekle uspijeva dokinuti razmišljanje o ženama kao „slabijem spolu“ čije djelovanje ne seže dalje od kućnog praga.
O važnosti Dnevnika govori i činjenica kako ga književni teoretičari definiraju kao najintimniji autoportret moderne hrvatske književnosti, kojega je mogla napisati samo žena.
Ipak, Dragojla Jarnević je imala određene zadrške u pogledu emancipacije žena. Unatoč mladenačkom pristajanju uz ideje ženske samostalnosti, Dragojla u kasnijem periodu svoga života u Dnevniku piše:
„Naopako predavanje i krivo shvaćanje ove samostalnosti povodom je, da je veća čest žena pregnula za neodvisnošću, nemisleći, kuda će ju samostalnost bez temeljite naobraženosti i prosvjete dovesti (…) Malo koja se dovoljno upoznava pravim svojim zvanjem kao supruga, mati i domaćica.“
Premda se može činiti kako se radi o određenoj kontradiktornosti, ovakvo shvaćanje žena, unatoč njihovoj društvenoj angažiranosti, nije predstavljalo rijetkost u navedenom razdoblju. Naime, borba za emancipaciju izjednačavala se s odricanjem ženstvenosti, koja je bila temeljna odlika „slabijeg spola“. Tako je kraljica Viktorija također bila protivnica emancipacije žena, ističući kako će žena ukoliko se bude nastavila boriti za veću samostalnost postati „najzlobniji, najbezdušniji – i najodvratniji – ljudski stvor.“
Unatoč navedenim dnevničkim zapisima Dragojla je pokušala u Karlovcu osnovati privatnu djevojačku školu s ciljem poticanja obrazovanja djevojčica kako bi se i djevojke kasnije mogle aktivno uključiti u društveno-politički život zemlje.
Potporu takvom nastojanju davali su i muževi iliriski, poput Janka Draškovića, koji je tražio od svojih sunarodnjakinja da se aktivno uključe u borbu za narodni jezik, koji je tada bio u svojoj formativnom razdoblju. Osim književne i političke djelatnost Dragojla je nakon školovanja u Karlovcu, radila kao guvernanta u Grazu, Trstu i Veneciji. Manje poznata činjenice je kako je Dragojla pionirka planinarstva te se smatra prvom hrvatskom alpinisticom.
Također je prva žena, koja se 1843. godine popela na Okić. Stoga staza njezinog uspona nosi ime Dragojlina staza.
Premda je tijekom 19. stoljeća vladala velika rezerviranost u odnosu na aktivnu ulogu žena u tadašnjem društvu, Dragojla Jarnević uz Sidoniju Erdődy Rubido te Jelisavetu Prašničku predstavlja dokaz o postojanju svijesti tadašnjih žena o potrebi njihove angažiranosti u društveno-političkim zbivanjima.
O doprinosu navedenih žena, ali i njihovom prepoznatom radu, govori i činjenica kako su Dragojla i Sidonija uspjele prodrijeti u „nedodirljivi panteon zaslužnih muškaraca“ kada su njihove slike postale sastavni dio poznate grafike Muževi ilirske dobe.
Dragojla je umrla 1875. godine, u vremenu formiranja emancipatorskog pokreta na području Hrvatske, koji se javljao usporedno s razvojem građanskog društva te time jačao svoju društvenu ulogu.
Govoreći o Dragojli Jarnević, voditeljica Centra za ženske studije Rada Borić istaknula je kako je djelovala u razdoblju kada privatno nije bilo javno i kada su ženama bili uglavnom dostupni privatni književni žanrovi.
Kvaliteta je, navedenih djela stoga često bila dovedena u pitanje. Međutim, to nikako ne umanjuje činjenicu kako društveno-političko djelovanje Dragojle Jarnević predstavlja same začetke izlaska žena na javnu pozornicu, a samim time Jarnevička postaje pionirka ženske emancipacije na području Hrvatske.
