Objavljeno

Djeca i životinje Maje Gluščević

Uspješna scenaristica i jedna od ponajboljih autorica tzv. animalističke proze, Maja Gluščević, rođena je 6. siječnja 1932. godine u Zagrebu.

Najstarija kći Maksimilijane i Vladimira Kirina  četiri godine kasnije dobila je i sestricu Nevu, a obiteljski stan u Deželićevoj ulici s njima je dijelila i baka koja je sramežljivoj Maji dugo vremena bila jedino društvo. Ipak, kako bilježi u svom autobiografskom romanu Odrastanje, Maja je najviše bila vezana za svog oca, inače glasovitog likovnog umjetnika najpoznatijeg po ilustracijama Priča iz davnina Ivane Brlić-Mažuranić:

“Otac je bio središte moga svijeta. Obožavala sam ga. U mojim očima nitko nije bio kao moj tata. I po liku visok i stasit ulijevao mi je bezgranično povjerenje.ˮ

1938. Maja upisuje osnovnu školu u Medulićevoj ulici, koju u to vrijeme pohađa još jedna vrsna buduća spisateljica – Sunčana Škrinjarić. Osim što (zbog već spomenute sramežljivosti) teško sklapa prijateljstva, Maja pati i od disleksije pa je tečno čitati naučila tek u 12. godini života.

1941. obitelj Kirin seli u stan u Gundulićevoj ulici, no dvije godine kasnije spas od ratnih događanja potražit će u Samoboru, u ladanjskoj kući koju je sagradio Majin otac i gdje ostaju do kraja rata. Provevši godinu dana u “seljakanjuˮ iz jedne škole u drugu, 1947. Maja upisuje 8. žensku gimnaziju u Klaićevoj i stječe prve prave prijateljice. Osim što s njima odlazi na izlete, u kazalište i Glazbeni zavod, pohađa i glasovitu Coronellijevu plesnu školu. 

1949. godine Maja upoznaje scenarista i redatelja Obrada (Bućuˮ) Gluščevića u kojega se, prema vlastitom priznanju, zaljubila na prvi pogled. Međutim, roditelji nisu odobravali vezu s devetnaest godina starijim muškarcem pa se par narednih šest godina uglavnom sastaje potajice.

Početak 50-ih godina Maji donosi početak studija njemačkog i engleskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te brojna putovanja. Preprekama i protivljenjima usprkos, Maja i Obrad vjenčali su se 1955. godine u Dubrovniku, a ubrzo nakon Majinog završetka studija, postaju i poslovni suradnici. 

 

Obrad Gluščević

Piše Hund, al piše i Mile

“Počinjem surađivati s Bućom u pisanju scenarija. … Moja se suradnja sastojala od toga da sam bilježila ono što je Bućo smislioˮ,

piše Maja o početku svoje karijere na filmu. Bračni par Gluščević zajednički je realizirao niz filmova i TV serija kao što su Čovjek od svita (1964.), Goli čovik (1966.) i Kapetan Mikula Mali (1974.), a najveći uspjeh donose im dva ostvarenja namijenjena dječjoj publici: igrani film Vuk samotnjak (1972.) i serija Jelenko (1980.).

Vuk samotnjak, priča o prijateljstvu dječaka Ranka i vučjaka Hunda jedno je od najpopularnijih (a po mišljenju struke i ponajboljih) ostvarenja domaće kinematografije za djecu, te prvi domaći film za djecu sa životinjama kao “glumcimaˮ. Osim što je pomogla pri “prekrajanjuˮ scenarija za devetodijelnu seriju (prvobitni plan za Samotnjaka) u scenarij za film, Maja je odigrala ključnu ulogu u odabiru glumačke postave. Upravo je ona u jednom ličkom selu otkrila buduću filmsku zvijezdu Slavka Štimca:

“Sjećam ga se k’o sad, sitan je bio, sjedio je daleko u klupi, imao je te pametne oči i bio je tih dečko. Ja sam se u njega zagledala i pitala sam učiteljicu: A tko je onaj mali? Ona je rekla da jako lijepo recitira…ˮ.

Scena iz filma ”Vuk samotnjak”

Jelenko, serija o skupini djece koja brine za lane kojem su krivolovci ubili majku, jedini je filmsko-televizijski projekt na kojem je Maja potpisana kao scenaristica. Nažalost, bila je to i posljednja suradnja bračnog para Gluščević: Obrad Gluščević je, naime, preminuo 1980. godine.

“S njegovom smrću za mene je završilo najbolje razdoblje moga životaˮ,

piše Maja koja je osim supruga izgubila i posao. Iz te “crne rupeˮ, kako je u jednom razgovoru opisala ovaj tragični period svog života, spasilo ju je pisanje. Na prijedlog Drage Zdunića scenarij Jelenka pretočila je u roman, a sličnom “tretmanuˮ ubrzo je podvrgnut i Vuk samotnjak. Ohrabrena pozitivnim reakcijama, Maja piše i svoje prvo izvorno djelo (koje se ne temelji na postojećem predlošku), roman o prijateljstvu dječaka i psa Bundaš iz petog be (1987.).

Scena iz filma ”Vuk samotnjak”

Životinje kao nepresušno vrelo inspiracije   

Na pitanje kako i zašto se odlučila na karijeru spisateljice, Maja Gluščević obično odgovara da je za sve “krivˮ njezin sin Miško:

“Dok je bio malen, moj je sin od mene očekivao da mu svake večeri ispričam neku priču. Inače nije htio zaspati. Kada sam mu ispričala sve Andersenove priče, sve Perraultove i sve Grimmove kojih sam se mogla sjetiti, počela sam sam izmišljati priče. … Najdraže su mu bile priče u kojima su životinje bile glavni junaci. … Neke sam od tih priča zaboravila, a neke pribilježila. I tako sam, eto, počela pisati, a knjige sam počela objavljivati mnogo kasnije.”

Neizmjerna ljubav prema životinjama koju je, smatra Gluščević, naslijedila od oca, nadahnula je većinu romana i priča ove rado čitane književnice za djecu. Omiljena tema tako joj je prijateljstvo djece i životinja.

Iako piše o raznim životinjama, od magaraca (Bijeg u košari), jelena (Priča o Jelenku) i medvjeda (Bijeg u košari), do vjeverica (Priča o tatinoj vjeverici), papiga (Tko je oteo Dolores?), čak i dupina (Tajna Tihe uvale), najdraži su joj ipak psi (Vuk samotnjak, Bundaš iz petog be, Ivin Vučko, Neman u gradskom parku, Džeki zvan Simpa, Piki i Argo) koje, kako tvrdi, najbolje poznaje i razumije:

“Pišem o njima jer ih veoma volim. Čak mi se čini da mi je sada, pod stare dane, njihovo društvo najdraže. Čini mi se kao da ih sve bolje razumijem, a i oni mene. … Kad počnem pričati o psima, ne znam prestatiˮ.

Iako svoje dječje prijatelj(ic)e itekako dobro razumiju, osjećajni i razumni životinjski likovi Maje Gluščević ipak nisu antropomorfi kakvima obiluje književnost za djecu, već uglavnom ostaju unutar granica realizma. Priče o djeci i životinjama Gluščević smješta u razne žanrovske kontekste, od pustolovnog i kriminalističkog, pa do ljubavnog, ratnog, ekološkog i romana o odrastanju.

Tako Bijeg u košari i Ivin Vučko govore o stradanjima za vrijeme Domovinskog rata, dok Tajna Tihe uvale, Tajanstveni svjetionik i Lovci na potonulo blago čine svojevrsnu kriminalističku trilogiju u kojoj dječji junaci tragaju za krijumčarima i kradljivcima.

U tematskom i žanrovskom smislu posebno su zanimljiva tri recentna romana: Opasan izlet (2009.), dirljiva priča o odrastanju, prijateljstvu, obitelji, (ne)prihvaćanju i usamljenosti, Tišina, snima se! (2009.), neobičan spoj dokumentarnog romana i romana o životinjama u kojem se iz perspektive skripterice Maje i psa Groma pripovijeda o snimanju filma Vuk samotnjak, te Doričin dnevnik (2011.) koji progovara o ratnim stradanjima i progonima Židova u Drugom svjetskom ratu.

Osim naklonosti publike, romani Maje Gluščević stekli su i formalna priznanja: Klopa za medvjedića i Bijeg u košari uvršteni su na popis lektire za osnovnu školu, Ivin Vučko dobitnik je prestižne nagrade Grigor Vitez, a djelo Tišina, snima se! primilo je posebnu pohvalu za širenje žanrovskih granica u dječjoj književnosti.

Spomenimo i to da je roman Bijeg u košari nadahnuo film Tomislava Radića Anđele moj dragi (1995.), dok je na nikad realiziranoj ekranizaciji Klopke za medvjedića radio legendarni Krešo Golik.

Maja Gluščević živi i radi u Samoboru, u društvu svojih četveronožnih prijatelja.

”Jelenko”


Povezano