Krajem kolovoza u renesansnoj palači Moise na otoku Cresu održao se Masterclass kreativnog pisanja „A kako vama zvuči ‘žensko pismo’?“ pod vodstvom književnice Ivane Bodrožić. Masterclass je organiziran od strane Centra za napredne studije jugoistočne Europe Sveučilišta u Rijeci (CAS SEE UNIRI) u sklopu projekta „Kreativni angažman u umjetnosti“ i SPEAR projekta Sveučilišta u Rijeci.
„Kretati se slobodno u svim smjerovima, pamtiti i znati tko smo i što nas je oblikovalo, suočavati se s najvećim strahovima u sebi – kada bih morala o književnosti reći ono najvažnije – to bi upravo bilo to.“ Ovako je Ivana Bodrožić opisala književnost, a kretanje, pamćenje i suočavanje sa strahovima moglo bi okarakterizirati intenzivan period kojeg su 12 polaznica masterclassa provele u creskoj palači Moise pišući svoje kratke priče. Svakoga dana, po nekoliko sati marljivo se razgovaralo o načinima traganja za ”našim” pričama.
Na koji način nešto ispričati? O kojim temama pisati? O čemu muškarci ne pišu? Zašto književnice čitaju ‘muške priče’, a književnici ne čitaju ‘ženske priče’? Je li porod i menstruacija nešto o čemu muškarac može pisati? Bila su to samo neka od pitanja koja su pokretala svakodnevne rasprave, često završavane uz razgovore do kasno u noć. Bivanje zajedno u kratkom, ali intenzivnom razdoblju potaknulo je otvaranje i poniranje duboko u osobne borbe koje su ponekad kroz fikciju, a ponekad kroz realnost u formama kratkih priča izvirale na površinu.
A kako je bilo voditi radionice i kakve vas priče očekuju piše Ivana Bodrožić:
S određenim iskustvom u vođenju radionica kreativnog pisanja mogu slobodno reći da je masterclass na Cresu bila jedna od najplodnijih i najknjiževnijih koje sam vodila. U nepuna četiri dana nastalo je nekoliko sjajnih, gotovih priča, toliko artikuliranih, osviještenih, osobnih, a opet univerzalnih i umjetničko relevantnih. Sve koje ćete pročitati izmještaju nas iz kalupa na koje smo navikli, bilo da se radi o lezbijskoj ljubavi u domoljubnom okruženju sustava vojske; starosti koja se ogoljuje u želji da život završi dostojanstvenije od većine ljudi, kao voljeni pas; o zloslutnoj misli da je naš prijatelj zlostavljač i vlastitoj šutnji; o prošlosti, sramu i ženskom nasljeđu; o ponižavajućem ginekološkom pregledu koji iznosi na svjetlost čitav društveni ustroj u kojem živimo. U ovih pet priča koje su pred vama pronaći ćete sve ono pravo što književnost nudi; talent, angažman, samosvijest, želju da u pričama pronađemo tako potrebnu katarzu koja će nas osnažiti u životu.
Priča #1
Daria Glavan Šćulac: Moje, tvoje, naše
Karolina je pušila za kuhinjskim stolom i promatrala kako svjetlost razigrava prašinu pred prozorskim oknom. Slobodnom si je rukom zamotavala kovrče u čvrste, gotovo samostojeće kuglice. Uvukla bi dim i prešla na sljedeći uvojak, spretno ga pretvarajući u samostalnu vijugu. Goran je spremao posuđe u perilicu, silom pokušavajući ugurati tavu na donju policu. Stajao je na podu mokrom od vode s tanjura koje je ispirao prije nego bi ih složio u stroj. Bijela majica bila mu je umrljana ostacima hrane. Karolina je pomislila kako bi ovo bio dobar prizor u reklami za sredstvo protiv mrlja, ali je prešutjela kompliment.
„Ne želim ići.“ rekla je i izvukla prst iz omotane kovrče. Otpalu kosu otresla je s ruke i pustila da odleti kroz prozor.
„Ni meni se ne ide, ali pusti, daj, tko se više sjeća što je bilo prošli put.“ Goran je zalupio vratima perilice i opsovao na zvuk polupanog stakla. Kuhinjski pult je i dalje bio pretrpan suđem.
„Ja se sjećam.“ uvukla je dim i započela obrađivati novi uvojak. „Slabo mi je od njegovih sranja i deranja. Ili kad ju ušutkava pogledom i prijeti joj bez riječi.“ Počela je užurbano raščešljavati kosu prstima i otpetljavati kovrčave smotuljke, znajući da osudom njihova (ili ipak, njegova) najboljeg prijatelja ulazi u još jednu izgubljenu bitku.
Goran se ogledavao po kuhinji u potrazi za novim zadatkom koji bi mu pomogao da promjeni temu. Obrisao je ruke u kuhinjsku krpu i ispio ostatak vina iz čaše. „Već sam ti rekao da se neću uplitati u njihove stvari. Dosta mi je svojih, hvala lijepo.“
Zadržala je dim i ispuhnula ga tek kad ju je pogledao. „I od tebe mi je malo mučno, znaš?“ Željela ga je isprovocirati. „Kako svom frendiću bacaš spiku na valcer svaki put…“. Gubila je dar govora kao i uvijek kada bi ga pokušavala upozoravati na posljedice njegova nečinjenja. Nastavila je mrcvariti uvojke, nogom skupljajući kosu koja je padala po pločicama. Dar govora kvario joj se od nestrpljenja uvijek kad bi mu pokušala tumačiti njegovo vlastito ponašanje.
„A što bih trebao? To nije moja stvar, ponavljam ti. To nije naša stvar!“ Goran nabora čelo i rastegne iskrivljeni poluosmijeh. „Uostalom, ne čini ti se da možda malo preuveličavaš?“ dobaci joj suradnički.
Nekoliko trenutaka trebalo joj je da se pribere, a onda polako i izražajno, gotovo majčinski, uspjevši sakriti prijezir, rekla: „Satro ju je od uvreda zbog jebene salate.“ Pa poviče: „To je tebi okej? Normalno?! Ti zbilja biraš misliti da su to samo njihove dobrodušne igrice? I da je sve okej jer ona većinu puta prešuti i nastavi kao da se ništa nije zbilo? Ja na to ne mogu gledati kao da nije moja stvar!“
Karolina pljune u pepeljaru.
„Nisam rekao da je normalno, nego da je njima normalno, tako razgovarati.“
Ona ugasi nepopušenu cigaretu i ustane po vino.
„Tko zna što se događa u četiri zida.“
„Karolina, prestani, molim te. Ništa se ne događa…“
„Najbolje tako, zatvori si uši i oči, začepi sve otvore, ostani bez kisika samo da ne moraš reagirati!“ Puhnula je u pepeljaru tako da joj se dio pepela vratio u lice. „Tako ti je i mama stavljala spužvu na prozore, zbog propuha.“ prošaptala je, Goran je nije čuo.
„Radim što mogu i ne petljam se tamo gdje mi nije mjesto“ okrenuo joj je leđa.
„Ma, pravi si svetac. A i ja s tobom, sveta šutljivica od… naše stvari.“ obrisala je rukom posivjele usne, pokupila busen kose s poda i krenula se spremati.
Šutjeli su dok su se vozili prema njihovu stanu. Karolina je o Goranu razmišljala kao o dječaku kojeg je tata vodio na izlete sindikata, kolače i pecanje. Sada se sjetila fotografije koju je dobila od njegove mame kada mu je izrađivala album za trideseti rođendan. Majka je sjedila na stolici portretno ukočena za potrebu trenutka, uokvirena s jedne strane malim Goranom i njegovom drvenom životinjom na štapu, a s druge svojim mužem koji je stajao prekriženih nogu, oslonjen na njezino desno rame. Rame joj se tek neznatno spustilo od težine kojom ju je pritiskala muževa podlaktica, ali se suzdržanost pokreta vidjela i na njenu licu: usta namještena u meku nezakrivljenu liniju, zajedno s poluotvorenim kapcima i znamenjem ispod odjeće tvorila su čuvane užase obiteljskih zidova. Goran dječak, kojemu je otac prenio sve o životnim ulogama i drugim, ključnim, stvarima, odmalena je učen o tome što jest, a što nije naša stvar. Zatim se sjetila svoje majke na kuhinjskoj stolici nasred dnevne sobe. Sjedila je onako kako je i mala Karolina sjedila dok su je šišali na kratko jer se tako jačao korijen kose: s ručnikom oko ramena, nestajući među pahuljama padajućih uvojaka. Negdje pred školu, zahvaljujući uspješno ojačanoj kosi, tata je prestao sa šišanjima nasred sobe. Mamu je ošišao samo jednom. Poslije toga mama je zaključala užase svojih zidova i nikad ih se više nije usudila podijeliti izvan njih.
Zaustavili su se pred zgradom. Karolina je pomislila da se to neki ulični klinci igraju laserima dok je nije zaslijepio nijemi plavo crveni bljesak rotirajućeg svjetla. Noge i ruke ukočile su joj se, a iz vrata prema glavi potekla bujica slika koje nije mogla otjerati. Cijeli je trenutak trajao tek koliko je Goranu bilo potrebno da uparkira auto. „Hajde, idemo“, rekao je, kao da nije ni pomislio da bi rotirajuća vozila ispred zgrade mogla imati ikakve nesretne veze s njihovim prijateljima. Možda je tek krajičkom oka, dok je Karolina izlazila iz auta, kratko pogledao okruženje u kojem su se izmjenjivale policijske i zdravstvene uniforme, i potom, još kraće, prema drugom katu.
Karolina je izvadila mobitel, nesigurna priželjkuje li nove poruke ili njihov izostanak. Aktivnosti pred zgradom i dalje joj nisu nagovještavale ništa osim bojazni da se dogodilo nešto loše. Prošli su pored vozila, oboje nijemi i neodlučno spori, i približili se video zvonu.
Zaslon je oživio prije negoli su stigli pritisnuti gumb. Bijeli zubi ispunili su kvadrat ekrana za prikaz stanara, a otvaranje ulaznih vrata popratila je dobrodošlica cvrkutavog glasa.
