Za knjigom Zorana Ferića Dok prelaziš rijeku (2022.) posegnula sam zbog naslovnice. Da, sudim knjigu po koricama, jer osim što daje mogućnost dopunjenog, obogaćenog čitanja teksta, uvijek govori nešto i o izdavaču, načinu na koji se priželjkuje da knjiga bude percipirana. Činilo bi se, ne može škoditi. Kad sam vidjela naslovnicu ovog romana i fotografiju Stanka Abadžića na kojoj gola žena potrbuške leži na mostu i gleda u šešir, dok je u pozadini obala Save u magli, otprilike mi je bilo jasno što me očekuje u tekstu.
Kako me knjiga Psi (2022.) Dore Šustić našla, ne mogu se točno sjetiti. Čitala sam je više puta. Znam samo da mi je svaki put u posljednjih godinu dana ušla u život onda kada je trebalo. U pitanju je bila naslovnica prvog izdanja, prljavo bijele pozadine s masnim tiskanim slovima i sadržajem koji će eruptirati pri otvaranju. Elegantna, minimalistička, dnevnička.
Romani su posebnu medijsku pozornost dobili u proteklih nekoliko tjedana, nakon zajedničkog predstavljanja na riječkom festivalu Vrisak gdje su dovedeni u vezu. Tada je književnost dobila premalo prostora, a čitavu problematiku sjajno je artikulirala Dunja Matić u svom tekstu Vrisak hrvatskih feminista.
Zoran Ferić je jedan od najvidljivijih suvremenih hrvatskih pisaca s ozbiljnim kulturnim kapitalom, bivši predsjednik Hrvatskog društva pisaca i profesor s nizom nagrađivanih knjiga, vjerojatno poznat i publici koja ne prati revno književnu scenu. Scenaristica i filmska redateljica Dora Šustić sa svojim debitantskim romanom Psi u kratkom je periodu privukla pozornost kritike i javnosti. Roman je osvojio književnu nagradu na natječaju Drago Gervais u kategoriji najboljeg neobjavljenog rukopisa, a drugo izdanje prije ljeta doživio je u Frakturi. Našao se i u ovogodišnjem finalu tportalove književne nagrade, što je za prvijenac priličan uspjeh. Oba romana trenutno konkuriraju za Nagradu Janko Polić Kamov.
Ako je namjera zajedničkog predstavljanja na Vrisku bila spojiti ova dva romana kako bi se govorilo o njihovim dodirnim točkama s obzirom na to da progovaraju o odnosu između mlađe žene i starijeg muškarca, žao mi je da se to nije dogodilo. Strašno bih voljela čuti raspravu u kojoj bi se romani rastvorili i analizirali, usporedili i sukobili.
Kad je u pitanju razlika u godinama u bilo kojem odnosu, a pogotovo intimnom i seksualnom, automatski smo na skliskom terenu: u obzir treba uzeti razinu (formativnog) životnog iskustva, prag emocionalne zrelosti i financijske neovisnosti, što su samo neki od ključnih faktora koji definiraju poziciju moći i utječu na razvoj zrele i zdrave ljubavne veze, od kojih, spoiler alert, nije nijedna od ove dvije. Iza teme koja pretpostavlja ljubav kao mjesto osobnog pregovaranja između kontrole i intimnosti, sfere ugode i slobode, vrebaju mnoge interpretacije, stereotipi i zamke, stoga su od presudne važnosti njezina književna obrada, perspektiva i pristup.
***
U Psima se priča razvija na dionici andaluzijski Cádiz – Prag – istanbulski aerodrom (i Rijeci nešto manje, na početku) i njezini protagonisti su Dora, studentica na Akademiji u ranim dvadesetima, i Turčin Leon, fotograf koji se pokušava nositi s gubitkom svoje nedavno preminule supruge.
Uz topose zagrebačkog pejzaža, u romanu Dok prelaziš rijeku nastavlja se Ferićevo istraživanje tabuiziranih tema, opsesija tijelom, bolešću i smrti, poznato nam iz njegovih kratkih priča i romana. Pratimo vezu između 53-godišnjeg pisca i 22-godišnje studentice kiparstva koji prelaze raznorazne metaforičke rijeke.
Kod Šustić se čitava priča račva u više smjerova, zbog razmjene više dinamika, kako unutar protagonistkinje, tako i u odnosima koji je okružuju, potom i u skokovitom pripovijedanju između prošlosti i sadašnjosti. Psi su coming of age priča, priča o traženju identiteta mlade žene u kojoj ljubav zauzima značajan, iako ne jedini segment teksta, u okviru milenijalske generacije koja se privatno i profesionalno formira u inozemstvu, u susretu s različitim kulturama, jezicima i običajima. Na praškoj Akademiji Dora se nada da će iskoristiti sve što joj se pruža u novoj sredini te ostvariti svoje ambicije.
Smjernica za čitanje ponuđena nam je pri samom početku romana, u sceni smrti Čeha na pruzi, u kojoj vidimo njezino shvaćanje svijeta:
„Uzbuđivala me i pomisao da sam bila dio nečijeg smrtnog plana, putnica u vlaku koji odvodi čovjeka na onu stranu. Pridala sam tome strašnu važnost. (…) Uživala sam u svojim projekcijama i često zbog njih nisam vidjela ljude ni materiju stvarnosti.“
To je osjećaj koji me zbližio s romanom, prisjetila sam se tog vremena tranzicije u ranim dvadesetima u kojima smo žudjele za nečim više, a nismo znale ni što je to, samo smo znale da se nešto mora dogoditi s našim životom, nešto fenomenalno, grandiozno, drugačije. Lik Dore je slobodan, otvoren i gladan svijeta i iskustava. Misli da su citati Glorije Steinem, koje zapisuje na poleđinu dnevnika, njezini vlastiti i, zajedno s prijateljicom Ružom želi „pojesti i pojebati sve.“ Dorina osviještenost o vlastitoj privilegiranosti proteže se kroz roman, jer studira što voli, a od svoje stipendije neko vrijeme uzdržava i Leona i sebe, koji uglavnom preživljava zaradom od komercijalne fotografije.
***
Protagonist Ferićeva romana bori se sa strahovima i nesigurnostima, kontinuirano fizički propada, sve do trenutka kada u njegov život uđe mlada studentica uz koju se “ponovno rađa” tijekom sado-mazo seksa. Kako sam kaže, već je s druge strane Stiksa. Opsjednut je starenjem, stoga fiksiran na mladost studentice, tako da smo odmah na početku suočene s dramatičnom scenom njegovog “porođaja.”
Pred nama je muški pogled koji je dosljedno u prvom licu ispripovijedan do kraja romana, promatrajući objekt svoje žudnje isključivo onako kako ga on želi vidjeti, kao izvor mladosti i vitalnosti na kojemu se napaja, pri čemu se ovako tvrdokorno dominantnom pristupu ni na koji način nije pokušalo kontrirati. Prethodno je “odmumificiran” Ninočkom, drugom mladom ženom koja mu je “utabala put” do trenutne partnerice. I njegovi prijatelji imaju 20 godina mlađe ljubavnice, a jedna od njih je “magistričica, mađioničarka lijekova, kose i nožica” (ne brinite, o potpuno bedastim umanjenicama će još biti riječi).
U tome i leži jedan od većih problema romana: blijeda izvedba, manjkava posvećenost, usudila bih se reći i nezainteresiranost pripovjedača koji “strašno provokativnu” temu ostavlja u prežvakanoj priči koja ne dobiva nove rukavce. Njegova partnerica je „slatka Pepeljuga“ koja je odrasla bez oca pa je tu bol pretvorila u užitak u krevetu, „u šamare, u udarce remenom po guzici, u nešto nepojmljivo, u vezanje kravatom.“ Ona je reduktivni klišej sveden na dijagnozu mlade žene koja pati od daddy issues (samoubojstvo oca alkoholičara, odrastanje u siromaštvu i majčino stvaranje privida normalne obiteljske situacije). Osim traumatične prošlosti, o njoj ne saznajemo mnogo. On je pisac s više nego pristojnom karijerom, dok za nju znamo da je studentica na Akademiji koja živi u stanu s dvije cimerice.
Ženski lik u potpunosti je neuvjerljivo izgrađen – što ona istražuje? Što ih točno povezuje? Nakon zbrzanog završetka koji bi nam trebao dati opravdanje za njezino ponašanje, nije jasno kako je točno ona dominantna u tom odnosu, kako tvrdi autor. Kao čitateljica, bih li trebala jednostavno prihvatiti da je lik koji se više puta nađe u „pozi silovane žene“ sasvim jasna ženska želja za podređenošću? U potpunosti smo zakinute za njezin glas, a pripovjedač joj se obraća u pomalo bizarnom infantilizirajućem govoru. Kad već ne može doći do riječi, njezina neverbalna komunikacija temelji se na tome da ima prekrižene nožice, sjedi s rukama u krilu koje su na naborima cvjetne haljinice, on je posjeda na svoja koljena, kratke suknjice uvijek se dižu nekim ludim spletom okolnosti.
Submisivnost ženskog lika kao oruđe manipulacije i kontrole u Ferićevom romanu je još jedna dionica teksta koja baš umara. Činjenica da u tekstu ženska emancipacija proizlazi jedino i isključivo iz pokušaja klejmanja seksualne submisivnosti na samom kraju je jednostavno duboko razočaravajuća. Zapeli smo u jednosmjernoj ulici: ona ne vjeruje da je lijepa, ona je obična, predaje se toj ideji zarobljenosti u traumi. Pritom se u nekoliko situacija sugerira kako njihova veza nailazi na osudu društva, što je također propuštena prilika za usložnjavanje priče u kudikamo nijansiranije štivo.
***
S druge strane, u Psima se otvara puno drugačije polje – osoba ne mora biti obilježena traumom iz djetinjstva da bi bila u unutarnjem sukobu i borila se s prihvaćanjem same sebe. Dora pati od poremećaja prehrane, more je bolovi i mučnine u trbuhu (izdvajam ovaj citat koji je još jedan signal svijesti o njezinoj privilegiji: „Hranu koju netko nema, a ja je trpam u sebe pa povraćam.“) Na prvu je vrlo neobično da je žulja manjak traume. Za nju priča dobiva na težini ako je usidrena u tugu, traumu gubitka. Budući da je preminula supruga Ayna (u značenju ogledalo) izvor Leonove boli, Dori je primamljiva do razine opsesije. Dopušta da Ayna oživi između njih i da bude prisutna; upliće se u trokutastu strukturu boli. O implikacijama takve emocionalno zahtjevne umreženosti moglo bi se pisati u zasebnom tekstu.
Čitavo vrijeme nad njom je sjena akademskog zadatka, pisanja scenarija, i iz života crpi materijal za svoju priču.
„Ponekad sam čekala da zaspe kako bih se mogla zaključati u kupaonicu, sjesti na pod i u dnevnik zapisati sve što mi je te večeri ispričao. Ayna je postajala Alma — Alma sam bila ja, zaljubljena u Leona, i Alma je bila Ayna, u koju je Leon bio zaljubljen.“
Ona sama na više mjesta u romanu priznaje kako traži tužne priče. Na neki način je ponosna jer pokraj sebe ima tako dragocjen izvor inspiracije („Sjedeći na predavanjima, osjećala sam se kao da imam supermoć jer se viđam s nekim tko posjeduje takvu ranu.“). Zanimljiva je to ideja o nužnosti i uvjetima nastanka prave, istinske umjetnosti, s obzirom na to da je uobičajeno da se kroz pisanje razrađuje trauma (što će se dogoditi pri kraju), a nadaje se kako je protagonistkinja romana upravo zbog pisanja želi apsorbirati („U svojoj sam submisivnosti pronalazila veliku moć, svoj ego hranila sam hraneći njegov.“). Trauma njegove smrti, stisnuta uz prvo intenzivno ljubavno iskustvo u životu, pretvorila se u građu koju protagonistkinja nastoji procesuirati te se zato i upućuje prema Andaluziji.
***
I prije nego što krene u potragu za svojom velikom pričom, kao omiljenu književnicu znakovito navodi Sylviju Plath. Poslije Leonove smrti pokušava ostvariti odnos s mlađim muškarcem, međutim, on u njoj ne pobuđuje veći interes niti inspiraciju:
„Bio mi je presličan. Nesigurni klinac koji traži svoje mjesto pod rasvijetljenom strehom. Dječak bez boli, rođen u uglednoj češkoj obitelji, dijete glumca i slikarice, bogat, sretan, razmažen, tužan jer mu tuga pristaje uz kožnu jaknu. Dečko bez priče, čiji me parfem tjerao na povraćanje.“
Ovisnost o Leonu pretvara se u ovisnost o njegovoj priči jer osjeća da ona sama ništa nije proživjela. No nakon epizode na aerodromu u Istanbulu, ona se odlučnije okreće sebi i razmišljanju o tome kako svoje iskustvo pretočiti u tekst. Tu upečatljivu misao možemo tumačiti kao iskru emancipacije. Čitajući nedavne zapise u dnevniku, počinje mrziti Prag jer joj je oduzeo jezik („Nevjerojatno kako se grad naglo poružni kad ti se jezik ogadi.“).
***
I dok se u Psima ispisuje meta razina teksta koja je okupirana pisanjem scenarija, otvarajući prostor za još jednu narativnu liniju i produbljujući značenje teksta (a ovdje zanemarimo postmodernističku postavku kako je svaki roman zapravo roman o pisanju), pisac u Dok prelaziš rijeku nema neku posebnu značenjsku ulogu, osim što je pozvan u finiji hotel u Beču (priznajem, barem je svjestan da se to piscima iz naših krajeva ne događa često).
Usporedimo li glavne ženske likove u oba romana, uočit ćemo da je riječ o djevojkama na početku dvadesetih koje, tipično mladenački, srljaju u ljubavne odnose. No njihove pozadine se drastično razlikuju, kao uostalom i njihovo poimanje svijeta i ljudskih odnosa. Unatoč svim užasnim događajima, ranjivosti i traumi koju je iskusila, bezimena studentica iz Ferićevog romana zbog nedovoljne karakterizacije ostaje plošan i nerazvijen lik. Ona lebdi u zraku poput nedokučivog fantoma koji se iz nemoći pokuša izvući u posljednjem poglavlju romana, kada na svojoj izložbi predstavi eksplicitni video uradak koji bi nas trebao šokirati, a time i dati razrješenje njezine pripovjedne linije. Neuspjeli klimaks (no pun intended).
Roman Psi završi cirkularno istom rečenicom kojom je i počeo, čime se sugerira nemogućnost pripovjedačice da se iščupa iz opsesije. Razumijem da to čitateljici može postati naporno i melodramatično, pogotovo na nekim mjestima gdje se usporava radnja. I upravo je zbog iritacije taj postupak efektan. On je u njezinim očima jasno izromantiziran jer pripovjedačica govori iz pozicije zaljubljene djevojke, u zanosu da voli i u zanosu da piše. U tom vrtlogu opsesije fotografijama, galgosima i smrću, ne možemo ju jednoznačno odrediti, i u tome jest njezina ljepota; ona i snažna i smušena, i patetična i iritantna, dopušta si otrcanost i sram, utopljenost u osjećajima.
***
Zrelo i autentično pripovijedanje iskustva djevojaštva, iskrena ranjivost, mladenački ideali i iluzije slobode samo su neki od elemenata koji se tiču ženskog iskustva, svakodnevice i tijela koji su duboko rezonirali sa mnom. Moram istaknuti ono što je meni kao čitateljici, kritičarki i feministkinji užasno važno: iz snažne ženske perspektive artikulirano je žensko iskustvo u jeziku na živ, opipljiv, uzbudljiv način. U pozadini sam osjetila odjeke drskog i zavodljivog pisanja Ottese Moshfegh, punokrvne ženske likove koji su iskočili sa stranice, prijateljicu Ružu zbog koje sam još bolje razumjela junakinju, a i dirnuo me odnos sa susjedom Indijkom. Osim toga, bilo mi je važno što se onoga tko drži knjigu u rukama eksplicitno pita „jesi li razmišljao koliko boli jedno prosječno žensko tijelo“, koliko je istovremeno divno, nezgrapno i lagano (kada smo u domaćoj književnosti imali tako sjajan, gotovo kozmički opis seksa tijekom menstruacije?). Jezik glavne junakinje je mekan, a probada, čas umiljat, najednom brutalan. Žilav, slinav i sladak, pulsirajući od života.
Iza gustih i izbrušenih rečenica u Psima stoji bezrezervna posvećenost tekstu, a je pripovjedač u Dok prelaziš rijeku izgubljen u vlastitom jeziku, u razvodnjenom i otegnutom ritmu koji većinom diktiraju rečenice duge nekoliko redaka. To je samo jedan od razloga zašto je logičnije Pse potencijalno čitati u korelaciji s Ljubavnikom Marguerite Duras, s kojim se Ferićev roman pokušao povezati. No, osim paralelizma u motivu prelaska preko rijeke, nema tu baš nikakvih dodirnih točaka ni u strukturi, atmosferi, jeziku ni stilu. Čitala sam ga s krajnjom nelagodom zbog pojednostavljene priče i nemaštovitosti čitavog slučaja koji, dugo nakon čitanja, ostavlja dojam neuspjelo izvedene fantazije. Sve je naprosto ubitačno dosadno.
Pripovjedaču izmiču rečenice u nespretnim opisima s više značenjskih praznih mjesta u tekstu (evo dva primjera: “I tu se događa NEŠTO,” ili “I tog dopodneva, oblačnijeg no ostala, dogodilo se to nešto”). Priča nije dovoljno dobro vođena da bi se mogla osloniti na argument “tu je čitatelj_ica da aktivira maštu i popuni sve rupe” jer se i pripovjedač gubi u nekim nelogičnostima. U tekstu inzistira na tome kako je starac sa štapom koji se raspada i kojeg su načele sve moguće boleštine, a onda u prvoj trećini romana poentira s, citiram: “Draga – deklamirao sam – obećavam da ću, ako doživim starost, tebe zadnju zaboraviti”). Ne nalazim bolje riječi za opis romana nego cringe. Vrluda se između brojnih ponavljanja do gotovo ridikuloznih rečenica („A kad sam bio gotov, poslala mi je iz svoje visine pusicu“). “Vjetrić iz usta” koji je izdvojila Lana Pukanić proganjao me danima. Tepajući i patronizirajući ton nije u službi veće priče ili nekog konteksta, i to je ono što je iščašeno i čudno. O tome kako to nije slučaj u Psima, iako Leona promatramo kroz oči pripovjedačice, svjedoči predanost pisanju i briga za tekst. Leon mi nijedanput nije prisjeo na ovakav način.
Iako romani Psi i Dok prelaziš rijeku dijele interes za temu, njihove suprotstavljene perspektive iznose različite autorske vizije književnosti. O svemu se može i treba pisati, dapače, izvucimo na svjetlo sve ono problematično, škakljivo, nedovoljno vidljivo, premijesimo jezik u osjetljivije i inkluzivnije tkivo. Kako pisati i čitati odgovornije, nježnije i mekše, pitanje je koje si neprestano moramo postavljati.
Tekst je odabrala Paula Ćaćić, gostujuća urednica za rujan 2023.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
