Bilo da uživate na plaži ili kod kuće na Rain Alarmu sa strepnjom pratite kretanje olujnih oblaka, imamo za vas preporuke knjiga koje će vam olakšati i uljepšati te trenutke (ne)mira!
Anne Weber, Annette, epska junakinja, s njemačkoga prevela Nataša Medved, Sandorf, 2023.
Smatrate se ljevičarkama? Ako niste kao Annette Beaumanoir, pokrijte se ušima jer nemate pojma što znači dosljedno živjeti svoje ideale. Ta čudesna stvarna žena u svom je životu utjelovila velike ideale 20. st. i vrline nesebičnosti, pravičnosti, suosjećanja za ugnjetavane. Ideali – kako to gordo i staromodno zvuči! Možda ovdje i sada čak otrcano, gdje vlada “u se, na se i podase.” Slobodu, bratstvo i jednakost proždro je “kapitalizam skakavaca” kao crne rupe svemirsku prašinu. Namjesto svima jednako, čeljad traži „dajte meni“, što god to bilo: sloboda za ili od, pravo na ili uskrata nekima, uvijek: uzmite njima.
Anne(tte) Beaumanoir, francuska neurologinja, klinička neurofiziologinja i stručnjakinja za epilepsiju umrla je lani u 99. godini. Anne W. susrela je Anne(tte) nekoliko godina prije nego što su se sklopile plave oči sitne žene iznimna élan vitala i još iznimnije biografije. Weber je napisala divan, suvremeni ep o Annettinom životu u kojem se sažeo sukus cijelog stoljeća i posljedice koje živimo.
Annettina je biografija triler o humanizmu. Rođena je u skromnoj familiji s čvrstim ljevičarskim stavovima. Već kao tinejdžerica pripadnica je francuskog pokreta otpora koja se teško nosi s krutim pravilima komunističke partije. Jedva da je bila punoljetna, a partija ju je već kaznila zato što je samoinicijativno spasila od smrti židovsku djecu. U bezbrojnim akcijama propješačila je i probiciklirala Francusku, uvijek bespoštedno za slobodu, pravdu, jednakost. Studij medicine započet prije rata poslije je i završila.
Udala se, napredovala u znanosti, rodila – ali ideali nisu zamrli. Njezina je domovina u ratu koji se naziva „događajem“ – Alžir traži samostalnost. Annette se priključuje Alžirskom pokretu otpora i opet je ilegalka. Zbog izdaje, uhapšena je sa suborcima. Osuđena je u odsutnosti na 10 godina zatvora zbog terorizma. A avantura tek počinje – od novih razočaranja u ideale pokreta – jer revolucija stalno jede svoju djecu – do ponovno izgubljene ljubavi i tuge za djecom koja su ostala u Francuskoj.
Weber uz poštovanje prema Annetti ipak ima odmak: u digresijama raščlanjuje njezine odluke i kako su labilni moralni zakoni u okrutnim okolnostima, ironijski pretresa osobnu odgovornost i pravdu, dopušta joj i snagu i slabosti, kad zagusti – napiše „Stanka“, a što se savjesti tiče: prvo se zagledajte u sebe. Kakav čudesan život! Epski.
Claire North, Itaka, s engleskog prevela Paula Jurišić, Stilus, 2023.
Claire North, nagrađivana autorica SF-a, napisala je neobičnu priču nadahnutu antičkom mitološkom i književnom baštinom. U središtu je Penelopa, 17 godina nakon Odisejeva odlaska u Trojanski rat. U osnovnim crtama autorica se držala epova i drama – podrazumijeva se da to znate. Ono što ne znate je da je Hera, ta omrznuta oštrokondža, nepravedno oblaćena, pomogla Penelopi u ključnim trenucima. Suosjećajno – jer i sama je žrtva nasilnog, švalerskog muža-brata, kao predana zaštitnica ženskog carstva, zbog čega je i marginalizirana na Olimpu. Herin glas je tih, njezine oči sve vide, uši sve čuju. Ne smije se odveć izlagati da je bogovi ne bi kaznili. Ali njezini komentari su puni univerzalne životne mudrosti, duhovito ironični, sarkastični, pa i blistavo cinični. Opatrnut će Odisejevo kurvanje s Kalipso, Agamenonovo s Kasandrom, Menelajevu sociopatiju, itd.
Kao što već znamo, povijest bi bila posve drukčija da su je pisale žene, a mitovi i epovi neprepoznatljivi: u njima su žene izostavljene, sporedne, služe za rađanje i odmor ratniku, čuvarice ognjišta, vreće za iskaljivanje bijesa… Zato nam Hera kazuje stubokom drugačiju verziju priče o Penelopi od one službene. Božica se šulja nad Itakom, zabrinuta je za sudbinu grčkih kraljica: „Jedna je bila čedna i čista, druga kurva i zavodnica, a treća ubojica i vještica. Barem su tako opjevane. Sve su tri došle iz Sparte…“
Na stranu mit, North je podrobno i inventivno opisala kako je Penelopa preveslala savjetnike, zavjeru jednog prosca koji šalje gusare da pljačkaju Itaku, kako je umješno organizirala zaštitu imovine i kraljevstva, kako su joj pomogle odane joj žene: sluškinje, svećenice, ratnice (tu je kvaka!). Uskočile su Atena i Artemida, da bi žensko drugarstvo bilo slavodobitno.
Marie NDiaye, Osveta je moja, s francuskoga prevela Nataša Medved, Durieux, 2023.
Opaka je to autorica: ostavit će vas unezvijerene na klizavom terenu, neće vam pružiti utjehu ni zadovoljštinu pravednošću. Premda joj je junakinja odvjetnica Suzane, krupna, neugledna, neudana u 42., bez djece, bez samopoštovanja, s malo prijatelja, samo jednim značajnim bivšim. Vozi izraubani Twingo, tobože zato što ne drži do pokazivanja statusa. Ali žudi bolje: ona je dijete niskog porijekla, jedinica koju su roditelji uspjeli školovati da bi im bila na diku – i u tome je zakazala. Nakon rada u velikoj odvjetničkoj firmi dala je otkaz, otvorila svoj ured u kojem ima uglavnom male i nevažne slučajeve.
Zato je zaprepasti kad joj se na vratima pojavi Gilles Principaux, čija supruga Marlyne ispunjava stranice novina: ona je nahranila njihovo troje djece, stavila jedno po jedno u kadu da ih opere i udavila ih, položila ih u bračni krevet kao da spavaju. Osim s tim klijentom, odvjetnica Suzane ima problem s bedinericom Sharon, imigranticom s Mauricijusa bez dokumenata, koju je zaposlila iz milosrđa i aktivizma dok pokušava legalizirati njezin status; s bivšim Rudyjem koji iz braka, nakon što su prekinuli vezu bez strasti, ima djevojčicu Lilu za koju Suzanini roditelji misle da je njihova unuka, s roditeljima koji je se ipak odriču.
Tjeskobljenje je condition humaine. Uznemirenost, paranoja, diskriminacija, segregacija, manipulacija, mizoginija, patološki odnosi, bespomoćnost – sve je u iščekivanju, nepodnošljivo bolno i bolesno – ne zna se čija je osveta. Sjajan, meandrično konstruiran i rijetko inteligentan roman o neizvjesnosti iz koje nema izlaza, kome god za što god se osvećivali.
Sibila Petlevski, Točka poraza, Sandorf, 2023.
Prije tri godine ispred njujorškog kaznenog suda neko je vrijeme bila izložena skulptura Luciana Garbatija koji je prekrenuo klasični prikaz Cellinija iz 16. stoljeća s Perzejem kako trijumfalno u ruci drži Meduzinu glavu. Današnja Meduza, nježna i ženstvena, s Perzejevom glavom u ruci postala je simbol žene koja više ne pristaje biti žrtva, još manje sramoćena.
No takve simbolične geste, koliko god da podrivaju patrijarhat, ipak ostaju nemoćne pred sistemskom dominacijom u kojoj su potlačeni primorani integrirati se ili ostati marginalni. Kad ti je rođenjem zadano „prirodno mjesto“, kad su ti nametnute „ženske vrijednosti“ koje je patrijarhalna kultura krivotvorila i mistificirala, teško je iznaći ravnotežu u različitosti i integraciji.
Upravo o tome je riječ: istraživanju mogućnosti bunta i uklapanja, povijesnih nepravdi prema Drugima i danas sveprisutnom manipulativnom, tobožnjem priznavanju da je potlačenima učinjena nepravda koja ostaje zalud vapiti za pravdom.
Okosnica istraživanja, s jedne strane, je silovanje žena tijekom rata u BiH, a s druge kolonijalističko „silovanje“ Indijanaca i Indijanki u Kanadi (kojima je isto određeno „prirodno mjesto“). Junakinja Anđelka Javorović potomkinja je hrvatskih useljenika u Kanadi. Studirala je novinarstvo i tijekom rata bila je prevoditeljica kanadskim mirovnim snagama u BiH. Poslije se udala za Nenada iz Hrvatske, antropologa i staretinara s kojim ima dvoje djece. Žive u neimenovanom hrvatskom gradu, vjerojatno glavnom. Anđelka je u ratu vidjela užase koji je proganjaju, usprkos proteklom vremenu, skladnoj obitelji, uspješnoj novinarskoj karijeri. Odlučila je napisati knjigu zato što je „dopustila da joj se olako uskrati pravo na svjedočenje kao pravo glasa, kao žensko pravo, kao ljudsko pravo na istinu“.
Autorica kaže da je tekst „crna komedija, bijela tragedija“ – što je višestruka metafora. Ujedno je taj zaplet zrcalo rasapa u obitelji, kušnja prijateljstva, (ne)mogućnost odgoja djece. Različitost u kulturi uvijek je ideološki određena – što je osobito razvidno otkako je dično europsko prosvjetiteljstvo postavilo standard bijelog muškarca. Ovdje ga utjelovljuje Wendigo, divovski zloduh, kanibal „sa zadahom truleži i smrti“. Kao usput, junakinja je našla „Meduzu“ i u Šenoinoj Janji iz Kugine kuće koja je morala birati između općeg i vlastitog dobra – što je lažna androcentična smicalica; u kritici mizoginije nobelovca Andrića koji žene ili ne razumije ili im ne daje glas – jer one su iz „Ženske avlije“ i red je da budu dostupne „muškoj mahali“.
Eliza Clark, Komad maloga, s engleskoga prevela Mirta Jurilj, OceanMore, 2023.
#sadržajkojislijedi nije primjeren za osobe mlađe od 18 godina (ni starije od 35) #uznemirijuće #zlostavljanje #seksualno nasilje #zloupotreba droga i alkohola #prostačenje #pornografija
Malo sam karikirala, ali tako bi ova knjiga bila označena na onim konzervativnim američkim stranicama koje heštegaju čak i posve bezazlene sadržaje – tj. ne bi uopće pisali o njoj. Jest da sam debelo prestara za čitanje knjige 20-i-nešto-godišnjakinje o tome kako živi ta generacija, ali nisam odustala, kao ni prošle godine od romana Patricije Lockwood Nitko ne govori o tome (toplo preporučam) jer govori o svijetu u kojem se obitava online.
No, Eliza Clark napisala je današnji ženski Američki psiho. Njezina junakinja Irine iz Newcastlea završila je umjetničku školu u Londonu, smjer fotografija. Ona fotografira muškarce, uglavnom mlade i ne nužno zgodne, koje slučajno sretne na ulici, u dućanu, u javnom prijevozu – koje odšaca kao beta. Fotografije su opscene, za neke pornografske. Ponešto se i proda. Irine se opija do nesvijesti, drogira svim dostupnim supstancama, one-night stand uobičajeno… Onda bljuje i zlorabi legalne lijekove da se oporavi.
Ukratko: prema muškarcima se ponaša kao oni prema ženama. Zgodna je, visoka, narcisoidna, zavodljiva, mršava je jer jede samo salate (pa da: alkohol je kaloričan) i ima izložbu u londonskoj galeriji. Krši hrpu tabua: rodnih, seksualnih, političkih korektnih, umjetničkih, klasnih, naprosto ljudskih. Iritantna je, lažljiva, manipulativna, licemjerno moralno superiorna. Kad se SM nasilje otme kontroli, jasno je da je i zla, premda smo od početka shvatile da je poremećena i sjebana. Roman jest psiho-triler, ali je li i pornografija ne bih znala – prestara sam da bih o tome sudila, ali božesačuvaj da bih se zgražala nad novim Zeitgeistom. Voljela bih da neka divlja mudrica od 20-i-nešto rastumači je li autorica samo željela skandalizirati ili je to doista vrijedna književnost.
