04.08.1968.

Olga Neuwirth – poigravanje androginijom u operi

Foto: Harald Hoffmann

Suvremena austrijska skladateljica međunarodnog ugleda Olga Neuwirth rođena je na današnji dan 1968. u Grazu. S njom i njezinim djelima prvi put sam se susrela na Ljetnom festivalu u Lucerneu 2016. na kojem je sudjelovala kao skladateljica na rezidenciji, i kad je Festivalski orkestar pod ravnanjem finske dirigentice Susanne Malkki kao svjetsku premijeru izveo njezin Koncert za udaraljke i orkestar „Trurliade – Zone Zero“ te kao švicarsku premijeru suite „Lost Highway“ i „Eleanor“ s istim orkestrom, a pod ravnanjem Elene Schwarz; premda je Neuwirth na tom festivalu boavila u istom statusu i 2002., dijeleći ga s Pierreom Boulezom, kad je pripremila remix JD Spookyjeve i svoje glazbe.

Glazbenu naobrazbu Neuwirth je stekla na Konzervatoriju u San Franciscu, a tamo je studirala i slikanje i film na Umjetničkom koledžu 1986. Potom je u Beču nastavila studirati na Sveučilištu za glazbu i izvedbene umjetnosti i na Institutu za elektroakustiku. Kad je imala 22 godine, po prvi put je stekla međunarodnu pozornost svojim dvjema kratkim operama temeljenim na tekstove Elfride Jelinek izvedenim na Bečkom festivalskom tjednu (Wiener Festwochen) 1991. Otada naovamo, djela Olge Neuwirth izvođena su na festivalima i glazbenim događanjima u Salzburgu, Beču, Lucerneu, Velikoj Britaniji, SAD-u, Francuskoj, Nizozemskoj, Švedskoj, Njemačkoj… Živjela je i djelovala u San Franciscu, Beču, New Yorku, Pragu, Parizu, Veneciji, Trstu i Berlinu.

Odrastavši u ruralnom i pitoresknom, ali ksenofobičnom dijelu Austrije, uz slovensku granicu, gdje je krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća za žene još uvijek bilo poželjno tradicionalno ponašanje: da su neupadljive, tihe, a kreativne za kuhinjskim štednjacima, Olga Neuwirth se kao tinejdžerica pobunila i priklonila punk pokretu, nalazeći nadahnuće u Patti Smith, Siouxsie Sioux, filmu Hairspray Johna Watersa i televizijskoj seriji Splitting Image. Izlaz iz ksenofobije i rodne ograničenosti pronašla je u eseju „Bilješke o campu“ (Notes on Camp) Susan Sontag kao katalizatoru za slobodu, a potom je sudjelovala u anti-AIDS i queer oslobodilačkim prosvjedima u San Franciscu, što ju je ponukalo da počne razmišljati o androginiji kao umjetničkom izazovu i poželjnom cilju.

U svibnju prošle godine bečka Državna opera proslavila je 150. obljetnicu djelovanja, a u povijesti ove operne kuće – na čijoj se pozornici moglo vidjeti mnoštvo praizvedbi, izvođača-superzvijezda, skandala i važnih trenutaka glazbene povijesti – dosad su isključivo izvođena djela skladatelja. Međutim, 2014. intendant Dominique Mayer uputio je narudžbu Olgi Neuwirth ne specifirajući za kakvim djelom teži, i Neuwirth je po svojoj volji adaptirala roman Virginije Woolf Orlando: biografija o Orlandovim queer putovanjima kroz različita stoljeća patrijahalne povijesti. Pritom je njezina nakana bila jasna – uzdrmati ovu uvaženu tradicionalnu opernu kuću. Svjetska premijera opere „Orlando“ održana je 8. prosinca 2019. i polučila izniman uspjeh. Sve reprizne predstave bile su rasprodane i uokolo operne kuće formirali se dugi redovi mogućih gledatelja u iščekivanju povratnih ulaznica i/li onih za stajanje u parteru i na balkonu, koje se prodaju svake večeri dva sata prije predstave.

S obzirom da je COVID-19 prouzročio zatvaranje Državne opere i svih drugih kazališta u Beču, kao i onih u Budimpešti, Londonu, New Yorku, Melbourneu te diljem svijeta, ne preostaje nam drugo nego prisjećati se pojedinih predstava, u ovom slučaju – prigodom rođendana Olge Neuwirth – njezine opere „Orlando“ (koju sam gledala čak dvaput).

Roman Orlando: biografija Virginia Woolf posvetila je svojoj prijateljici, književnici Viti Sackville-West, nadahnuta burnom poviješću njezine obitelji; međutim, podnaslov ‘biografija’ nadjenut je satirično i predstavlja fiktivnu/tobožnju biografiju i memoare. Zajedno s francusko-američkom dramatičarkom Catherine Filloux skladateljica Neuwirth napisala je libretto, a operu imenovala „Orlando: fiktivna glazbena biografija“ podijelivši je u prolog i 19 prizora.

Kao i u romanu, radnja opere „Orlando“ počinje 1598., ali – za razliku od romana, koji završava 11. listopada 1928., tj. datumom kad je roman objavljen u izdanju Hogarth Pressa u Londonu, Filloux i Neuwirth dopisale su sadržaj i proširile radnju opere do današnjih dana, tako da je na kraju svake izvedbe napisan datum, npr. 8. prosinac 2019. (premijera) i potom 14. (prva repriza), odnosno 20. prosinac 2019. (kad sam ponovno pogledala predstavu). Opera je podijeljena u dva dijela i u tri sata trajanja izvedbe pratimo mladog plemića Orlanda u elizabetinskoj Engleskoj, koji je obučen za vojnu karijeru, ali koji želi biti pjesnik i kao takav postaje štićenikom i miljenikom kraljice Elizabethe I. koja ga odlikuje medaljama i dodijeljuje mu zemljišne posjede.

Potom svjedočimo velikom mrazu u Londonu 1610. i prigodnim priredbama na zaleđenoj Temzi kad se Orlando zaljubljuje u lijepu moskovsku plemkinju Sašu, koja ga ne prihvaća već odlazi s ruskim mornarom ostavljajući ga duboko povrijeđenim pa se povlači u osamu na svoje imanje, gdje zapada u dubok san, a kad se probudi – piše poeziju želeći je objaviti pod naslovom „Hrast“ (The Oak Tree) i u toj nakani vraća se u društvo; međutim, njegov kolega pjesnik Greene nije zainteresiran za Orlandovu poeziju, nego njegov novac. Razočarani Orlando odluči napustiti Englesku i prihvaća posao veleposlanika u nekoj dalekoj zemlji u kojoj hara rat, te ponovo pada u duboku nesvjest/san. Naposljetku se budi u liku žene.

I kao žena teži pisati poeziju, no ubrzo spoznaje kakav ga težak život očekuje kao ženu. Uviđa da se odnose prema njoj samo kao prema tijelu, premda se – kako naglašava pripovjedačica – promijenilo samo tijelo, dok je osoba ostala ista. Po povratku u Englesku, Orlando poziva svoje kolege pjesnike Popea, Addisona, Drydena i Dukea na čaj, a oni se odnose prema njoj kao domaćici i ne pridaju važnost njezinom književnom radu. Duke se čak usuđuje zaprositi ju, a kad ga odbije zaprijeti da će je lišiti njezinog imanja pa će završiti život u bijedi kao prostitutka. Orlando sada osjeća okrutnu i ugnjetavačku društvenu atmosferu viktorijanskog doba: iza licemjerja građanske fasade bespomoćnost pojedinca, otkrivajući činjenicu kako oni koji posjeduju moć koriste sve u svoje svrhe, prvenstveno na štetu žena i djece.

Orlando, prizor iz opere

U drugom dijelu, Filloux i Neuwirth nastavljaju donekle slijediti tekst Virginije Woolf. Vidimo Orlandu u Prvom svjetskom ratu, gdje u bijegu slama gležanj, kad joj u pomoć dolazi ratni fotograf Shelmerdine (u romanu slikar), kojemu je poznata njezina pjesnička zbirka „Hrast“ i pita je hoće li se udati za njega. Nakon vjenjčanja, nema kraja ratnim strahotama.

Dalje, Filloux i Neuwirth uvrštavaju prizore iz Drugog svjetskog rata – bojišta, ruševine, uključujući i snimke razrušene bečke Državne opere te snimku glasa Winstona Churchilla kad objavljuje završetak rata; potom godinu revolucija, 1968., u kojoj Orlando ugušene nade nadomještava pisanjem, a obuhvaća i kraj Hladnog rata.  1980-tih računalo stupa u uporabu, dok Orlando ima prijateljicu, bahata ju gospoda upozoravaju da svojim djelima okaljava čistoću književnosti pa se treba odreći pisanja i posvetiti kućanstvu. Greene je također preživio kroz stoljeća i sad je uspješan nakladnik. Ni on ne prihvaća Orlandina djela i savjetuje joj kakvu vrst književnosti treba pisati ako hoće biti uspješna: sve mora biti jednostavno i lako shvatljivo; u protivnom ne može objaviti njezina djela. Premda je Orlando izgubila svoje imanje (kao što je Duke bio predvidio), ne dopušta da njome manipuliraju nego se pridržava načela Virginije Woolf: „Riječi mrze proizvoditi novac…“ Shelmerine pogiba u ratu u Iraku i Orlando tuguje.

Orlandino dijete neodređena spola uvjereno je da postoji izlaz iz nevolja ako imate hrabrosti biti tko ste bez da se prilagođavate. U međuvremenu, novi je pokret pustio korijenje: „Mi prvi! Mi prvi! (Us first! Us first!) – povik svih ljudi, na što Orlando uzmiče i uzvraća pisanjem.

Iskorijenjena djeca boje se za svoju budućnost, dok za Orlandu trajanje života i iskustvo postaju čvrsto utemeljeni u njezinom sjećanju tako da neće ništa zaboraviti. Pripovjedačica zaključuje da su razlike nevažne, jer je samo čovječnost obveza. Prošlost, sadašnjost i budućnost se pretapaju.

Orlando nastavlja pisati, zato što „Nitko nema pravo biti poslušan“ (No one has the right to obey). Pojavljuje se Kupid, uvjeren da ćemo pronaći svoju slobodu, a završni zbor upozorava neka ostanemo u stanju pripravnosti.

Libretto je pisan na engleskom i opera pjevana na istom, a tekst preveden na mnoge jezike (od arapskog do japanskog) i prikazan na ugrađenim monitorima ispred svakog sjedala, prema potrebi gledatelja – čak i engleski original, što je umnogome pomoglo razumijevanju pjevanog teksta, posebno dijelova protkanih humorom i ironijom.

Između pojedinih prizora projiciran je dreidel u okretanju, označavajući i evocirajući godine, tj. stoljeća koja prolaze te simbolizirajući igre na sreću svojstvene svačijem životu – posebno Orlandovu_inu, koji se protegnuo preko 300 godina.

Olga Neuwirth

U ovoj svojoj prvoj cjelovečernjoj operi Olga Neuwirth je utkala glazbu svih stilova – od operne, preko kabaretske do rocka. Partitura „Orlanda“ prelazi skalu od elizabetinske vokalne polifonije do post-punkovskih izričaja, a – osim orkestra Državne opere – u zadnjim prizorima bubnjar, saksofonist, električni gitarist i klavijaturist na kotačima dogurani su na pozornicu; međutim, sva ova raznolikost proizvela je izvanredan spoj i cjelovitost pod ravnanjem dirigenta Mathiasa Pintshera. Orlanda je interpretirala američka mezzosopranistica Kate Lindsey, poznata po mnogostrukim rodnim ulogama (posebice ulogom Nicklaussea i Muze u „Hoffmannovim pričama“ Jacquesa Offenbacha). Ovu maratonsku, glazbeno-operno nekonvecionalnu i zahtjevnu ulogu – Orlanda, Lindsey je izvela veličanstveno, pjevački i glumački, podjednako hiperelegantnim koloraturama, kao i agitpropovskim govorima. Svi pjevači, inače posebno izabrani za ovu produkciju bili su vrhunski: Anna Clementi kao pripovjedačica, Constance Hauman u ulozi Kraljice Elizabete I. i druge dvije uloge Nevinosti i Prijatelja Orlandina djeteta, Agneta Eichenholz kao Saša i Čistoća, Leigh Meltrose u ulogama Greenea i Shelemardina, dok je posebno otkriće bio newyorška transrodna kabaretska zvijezda Justin Vivien Bond – premda nije operni pjevač – u ulozi Orlandina djeteta svojom originalnom pojavom i izvedbom / nastupom oduševio je bečku publiku. I nikome očito nije zasmetalo kad je na pozornici ove tradicionalne operne kuće, kad je kao Orlandino dijete, uzviknuo: „*ebite patrijahat!“ (Fuck the patriarchy!). Zbor Državne opere i – za ovu prigodu posebno sastavljen – Dječji zbor bili su besprijekorni i zanosni.

Na obje izvedbe kojima sam prisustvala publika je djelovala očarano i nagradila izvođače/ice 15-minutnim aplauzom i ovacijama te su nevoljko napustili opernu zgradu (doslovno su morali bili rastjerani).

Predstavu je režirala Polly Graham, a scenografiju – uglavnom digitalnu/video – Roy Spahn i Will Duke. Veoma bogati i raskošni kostimi djelo su glasovite japanske modne dizajnerice Rei Kawakubo, osnivačice kultnog brenda Comme des Garcons, kojoj je ovo bio prvi rad na operi.

Olga Neuwirth, osim što je operu skladala i bila sulibretistica, očito je pomno izabrala sve suradnike i utjecala na njihov rad, što je rezultiralo povezanošću i uspjehom ove inovativne opere, a na neki način i revolucionarnog djela. U „Orlandu“ su došla do izražaja sva znanja, preokupacije i nadahnuća skladateljice – slikarstvo, film, glazba, izvedbena umjetnost, elekroakustika te, naravno, politički stavovi i uvjerenja. Prema tomu, mogli bismo ovu operu sagledati kao multimedijalno djelo, jer je u njoj spojeno sve – glazba, moda, tekst, scena i video – u veliko umjetničko jedinstvo.

U drugom dijelu opere posebno je bio ganutljiv prizor kad Orlanda zastaje opčinjena reproduciranom snimkom glazbe drugog stavka Bachovog „Koncerta za dvije violine u d-molu, BWV 1043“ u interpretaciji Arnolda i Alme Rose, oca i kćeri, glasovitih bečkih violinista koji su stradali u holokaustu, te od opčinjenosti prelazi u umrtvljenost i ukočeno stanje užasa dok se na zaslonu projiciraju imena žrtvava holokausta. Isto tako je dirljiva bila snimka glasa Virginije Woolf o „Vještini pisanja“ (Craftsmanship) (emitirana na BBC-u 1937.) u kojoj ona analizira smisao riječi i upućuje na koji ih najbolji način birati i koristiti.

Olga Neuwirth izabrala je roman Virginije Woolf za svoju prvu cjelovečernju operu, a prvu jedne skladateljice u bečkoj Državnoj operi. Pritom je pomno birala note i različita umjetnička sredstva, kao i suradnike koji su joj u ostvarenju pripomogli. Međutim, možda je ipak operu trebala pažljivije redigirati; prvi dio, koji se oslanja na tekst Virginije Woolf, je organiziraniji, smisleniji i prijemčljiviji, dok u drugom dijelu prevladava izvjestan kaos i agitpropovska bezočnost. Pretpostavljivo su Neuwirth i sulibretistica Filloux željele da se publika suoči sama sa sobom – kao što to biva u teatru okrutnosti.


Povezano