Charlotte Moorman bila je američka violončelistica, performans umjetnica i jedna od najznačajnijih predstavnica avangardnih umjetničkih tendencija u SAD-u šezedestih godina prošlog stoljeća.
Rođena je i odrasla u Little Rocku u Arkansasu, gdje je i započela svirati violončelo. Studij je nastavila na Sveučilištu u Texasu te na glazbenoj akademiji Julliard u New Yorku. Upravo je New York, najvažniji umjetnički centar SAD-a u drugoj polovici 20. stoljeća, postao dom i pozornica na kojoj je Moorman ostvarila svoju umjetničku karijeru kao prva violončelistica-performerica.
Performans ju je kao glavna forma umjetničkog izričaja počeo zanimati kroz inovativnu umjetničku praksu Yoko Ono koja joj je bila i bliska prijateljica. Inspiracija i utjecaj na Moormanin rad dolazila je i od drugih, tada još malo poznatih umjetnika i prijatelja među kojima su John Cage, Wolf Vostell, Joseph Beuys, Joseph Byrd, Carolee Schneemann, Jim McWilliams. Mnogi od navedenih pripadali su umjetničkoj skupini Fluxus koja je posebno njegovala ideju interdisciplinarnosti i držala da umjetnik/ca treba biti slobodan/a odlučivati kakvu umjetnost želi stvarati, gdje želi izvoditi i za koju publiku.
Godine 1963. Moorman je pokrenula Annual Avant Garde Festival of New York, zamišljen kao otvorena platforma na kojoj su predstavljena umjetnička djela članova/ica Fluxusa koja su obuhvaćala happening, body art, video performanse, kazališne performanse i suvremeni ples. Lokalne vlasti mnoge su od ovih izvedbi osudile kao neprilične i društveno neprihvatljive, a pod posebnim povećalom bila je prisutnost ženskog tijela na sceni. Izvođačicama su nametnute norme izgleda i ponašanja koje su umjetnice Fluxusa, koristeći prvenstveno vlastita tijela kao medije pri stvaranju i izvođenju umjetničkih djela, redovito iznevjeravale. Na ovaj su način nastojale preispitati vlastitu poziciju u dominantno muškom umjetničkom svijetu tog vremena te svoju umjetnost učinile vidljivom.
Moorman je i sama nastupala na festivalu i ove je konzervativne vrijednosti u svojim nastupima u potpunosti odbacivala. U umjetnosti performansa vidjela je mogućnost da tijelo na sceni ne bude samo mehanizam pomoću kojeg proizvodi zvuk i pokret, već dio šireg kulturnog konteksta. Njezino je tijelo postalo nosiocem društvene kritike.
Moorman i Nam June Paik
Prilikom održavanja drugog Avant Garde Festivala, Moorman je upoznala Nam June Paika. Njihova umjetnička suradnja nastavila se desetljećima nakon spomenutog susreta, a karakterizirala ju je fkombinacija skulpture, videa, muzike, glume i performansa.
Godine 1966. Paik i Moorman su izveli djelo Johna Cagea 26’1.1499″ for a String Player. Ova je izvedba bila jedna od najznačajnijih u Charlotteinoj karijeri. Cageovu partituru tretirala je kao skup načelnih uputa koja treba slijediti u interpretaciji i doživjeti na različite, sebi svojstvene načine bez da im se podređuje. U izvedbu je uključila tekstove koje je odlučila recitirati iako ih Cage nije naznačio u partituri. Oni su sadržavali upute s kutije tampona i to korake 6-8 koji se odnose na umetanje samog proizvoda u rodnicu, slogan iz reklame za donje rublje, tekst promotivnog spota o kontracepciji i planiranju obitelji, rečenice iz filma How to Murder Your Wife te isječak iz novinskog članka o pokušaju silovanja. U izbor tekstova uvrstila je samo jednu rečenicu o tišini koja je bila jasna referenca na djelo Johna Cagea.
Osim tekstova o menstruaciji, donjem rublju, abortusu, nasilju nad ženama i silovanju, referirala se i na moralnost, dječju poslušnost, političku korupciju, neuspjeh kampanje protiv droge, slobodu govora, borbu za prava crnaca. Izvedba nije prošla onako kako je Cage zamišljao te nikad nije odobrio Moormaninu interpretaciju. Socijalna i politička pitanja nisu bila ono što je Cage želio čuti u svojim kompozicijama.
Ovakva reakcija kompozitora bila je prekretnica u postavljanju ključnih pitanja o subjektivnosti interpretacije i prepoznavanju ličnosti izvođača/ice.
Tendencija ka šokantnom najočitije je bila izražena prilikom izvedbe djela Nam June Paika Opera Sextronique 1967. godine. Performans je završio uhićenjem Moormanove koja je osuđena za razgolićavanje u javnosti. Iako se danas ideja o šokiranju publike golotinjom čini zastarjelom i manje radikalnom, Moormanino golo tijelo tada je bilo izrazito transgresivno. Izvedba djela je podrazumijevala da Moorman svira četiri kompozicije za violončelo različitih autora koje pripadaju standardnom violončelističkom repertoaru umjetničke muzike. Za svaku kompoziciju Moorman je mijenjala odjevnu kombinaciju, koje su svaki put uključivale sve manje odjeće.
Tako je prilikom izvedbe Elegije Julesa Masseneta nosila bikini s lampicama, a za izvođenje International Lullaby Maxa Matthewsa na scenu je izašla u crnoj dugoj suknji dok je od struka naviše bila gola. Ova joj je izvedba priskrbila nadimak „Topless Cellist“.
Povodom njujorške izložbe TV as a Creative Medium premijerno je izvela Nam June Paikovo djelo TV Bra for Living Sculpture. Djelo je uključivalo dva mala televizora koja je Charlotte nosila preko svojih grudi. Upravljala je slikom koja se prikazivala na ekranu pomoću zvukova koje je proizvodila na violončelu. “TV-grudnjak” je tako bio objekt koji se mogao nositi (kao kostim) i živa izvedba jer je prikazivao različite video sadržaje. Namjera Nam June Paika bila je humanizirati elektroniku i tehnologiju.
Odnos tehnologije i umjetnosti Paik i Moorman istraživali su i u djelima TV Cello i TV Glasses. TV Cello je bila instalacija sastavljena od tri televizora preko kojih su bile zakačene dvije žice violončela. Charlotte je instrument svirala gudalom, a zvuk koji je proizvodila manifestirao se kao slika na jednom od ekrana. Na druga dva ekrana prikazivali su se isječci s različitih muzičkih događaja. Jedan video prikazuje Janis Joplin kako pjeva, a drugi Johna Cagea kako izvodi djelo Cheap Imitation.
Prilikom izvedbe Moorman je nosila i TV Glasses, sunčane naočale na kojima se također prikazivala slikovna informacija. Instrument je proizvodio najrazličitije zvukove i šumove koji su se inače mogli čuti na televizoru, a u proizvodnji istih intervenirala je pomoću magneta koji su joj bili pričvršćeni na ruke. Moorman je bila oduševljena mogućnostima novog instrumenta i smatrala je kako je ovo bila prva prava intervencija po pitanju transformacije violončela za suvremeno doba u posljednjih nekoliko stotina godina.
Rad Charlotte Moorman danas stoga prvenstveno percipiramo kao intermedijski performans art, iako uvijek polazi iz njene bazične identifikacije kao violončelistice. Sva djela koja je izvodila bila su ostvarena kao suradnje nje i drugih umjetnika, no ona je uvijek aktivno odlučivala na koji će način svoje tijelo inkorporirati u umjetnikovu ideja performansa.
