Već više desetljeća Helene Grimaud je na svjetskom vrhu pijanista/kinja klasične glazbe s epitetom „kraljica klavira“. Prema kritičaru Davidu Vermieru, ona je „najveći talent 20. stoljeća“, a prema Le Figarou „najveća umjetnica našeg doba“. Kad sjedne za klavir, svojom vulkanskom energijom i elektrizirajućom tehnikom te originalnom interpretacijom Grimaud transformira sebe i publiku. Ona se ne oslanja na note nego interpretira ideje i zato je drugačija. Kao što je Jorge Bolet zamijetio: „Grimaud nije populistkinja nego filozofkinja za klavirom.“
Rođena je 7. studenoga 1969. u Aix-en-Provanceu u Francuskoj kao jedino dijete u obitelji intelektualaca, ali ne povezanih s glazbom – majka je bila profesorica talijanskog jezika i književnosti, a otac latinskog jezika i književnosti. Već u djetinjstvu pokazala se različitom od ostale djece i neukrotivom te zadavala brigu i probleme kako roditeljima tako nastavnicima. Odbijala je nositi haljine, lutke koje su joj poklanjali bacala je u zid, u školi se nije družila ni sa kim, nije izvršavala školske zadaće, a kad je učiteljica zatražila da učenici nacrtaju kokoške u dvorištu, ona je nacrtala kavez s rešetkama. Ni kod kuće se nije mogla usredotočiti ni na što zadano, dok je u isto vrijeme posjedovala višak energije za koju su pogrešno držali da je bila fizička, no radilo se o intelektualnoj. Sportovi – judo ni tenis nisu ju zaokupili, a balet je odbacila jer joj je posebno bila odvratna baletna odjeća – hulahopke, trikoi i suknjice.
Očajni roditelji naposljetku su je odveli na sat klavira kod lokalne pijanistice i učiteljice klavira Jacqueline Courtin, koja je na njihovo iznenađenje i sreću – a nakon što ju je odslušala u pjevušenju Schumannove pjesme Veseli poljoprivrednik (The Happy Farmer) – rekla: „Slušajte, mislim da vaša kći posjeduje izniman talent!“ Smatrala je da joj ona kao mentorica ne može pružiti dovoljno pa ih je uputila u Marseille na glasovitog pijanista i učitelja Pierrea Barbizeta, dekana mjesnog Konzervatorija s kojim je Helene prakticirala od svoje devete do trinaeste godine,kad je primljena na pariški Konzervatorij i dobila Prvu nagradu za nastup tri godine kasnije – sa samo šesnaest godina.
Završivši Konzervatorij održala je prvi solistički koncert u Tokiju i snimila prvi nosač zvuka s japanskom diskografskom kućom Denon – Rachmaninovu Sonatu br.2, op.36 i Etudes-Tableaux, op.33 za koju je dobila nagradu MIDEM iste 1985. godine. Odmah su uslijedile brojne nagrade i proglašenja solisticom godine na raznim stranama svijeta. Od 2002. Grimaud je „najekskluzivnija zvijezda“ Deutsche Gramophona i svake godine za njih snimi novi nosač zvuka, a dosad je snimila preko 25 nosača zvuka. Ovih dana izlazi novi, Memory, Echo kao nastavak albuma Memory snimljen u rujnu 2018., u kojem je istraživala kako glazbenim umijećem približiti prošlost sadašnjosti odabravši fluidne minijature Chopina, Debussyja, Satiea i Valentina Silvestrova, a koje, prema njezinim riječima, „izmamljuju atmosferu krhkog odraza/sjećanja, tj. priviđenja onog što je bilo – ili moglo biti“. Svi njezini albumi nikad nisu tek znalačko prolaženje kroz repertoar, već vrlo osobna istraživanja koja odskaču od mnogih suparničkih izvedbi.
Grimaud je poznata i po sinesteziji – doživljaju glazbe u bojama. Za nju je svako djelo koje svira obojeno određenim bojama. Najčešće to rezultira iz tonaliteta, npr. za nju je C-dur crn, h-mol je bijel, f je uvijek crven, a d-mol – tonalitet koji je najdelikatniji i dirljiv – plav.
U njezine najistaknutije interpretacije spadaju Rachmaninov Koncert za klavir i orkestar br.2, c-mol, Schumannov Koncert za klavir u a-molu, Brahmsov Koncert za klavir i orkestar br.1, u d-molu, op. 15, Beethovenov Klavirski koncert br. 5. „Emperor“, Ravelov Klavirski koncert u G-duru… Publika je obožava, svi su koncerti unaprijed rasprodani i uvijek je ispraćena stajaćim ovacijama.
Od mnogobrojnih nagrada koje je Grimaud primila diljem svijeta posebno je značajna francuska Ordre National de la Legion d’Honneur u rangu Vitezice (Chevalier) za doprinos svjetskoj klasičnoj glazbi, koju joj je uručio predsjednik Francuske nakon solističkog koncerta u novootvorenoj zgradi Filharmonije u Parizu 2015.
Grimaud koncertira diljem svijeta u najpoznatijim koncertnim dvoranama, a osim solističkih koncerata nastupa i s najznačajnijim svjetskim orkestrima i dirigentima te na najuglednijim svjetskim festivalima. Nikad ne odijeva haljine, uvijek je u hlačama i originalnim sakoima ili tunikama, u ravnoj obući ili čizmama. Od početka karijere imala je najprestižnije menedžere, dok joj je zadnjih nekoliko godina menedžerica Libby Abrahams iz ekskluzivne menedžerske kuće Keynote Artist u Londonu.
Kad nije na turnejama, Grimaud boravi u svojoj kući u South Salemu nedaleko New York Cityja pored koje je na prostoru od 17 jutara zemlje već 1997. otvorila neprofitni obrazovni centar i rezervat za vukove (WCC), a usput je diplomirala biologiju i specijalizirala znanost o ponašanju životinja. Taj centar godišnje posjeti oko 10 000 učenika i studenata. O svom angažmanu s vukovima kaže:
„Prvog vuka srela sam 1994. na Floridi. Za jedne noćne šetnje ugledala sam čovjeka i vuka. Čovjek i ja smo razgovarali. Životinja je pokazala interes za mene, a bila je neobično plaha. Sreli smo se ponovo nakon mjesec dana, ali ona se onda počela valjati i maziti sa mnom. Fluid i atmosfera koja je isijavala zaintrigirali su me – bio je to osjećaj tajanstvenosti, susret sa slobodnom dušom uhvaćenom u klopku ljudske dominacije. Potom sam ju počela posjećivati i učiti o vukovima. Moj projekt je obrazovni centar, mjesto gdje vukovi žive i gdje grupe djece i odraslih mogu doći i učiti o vukovima. Obrazovanje je jedina dugoročna nada za očuvanje vrste, kao i s klasičnom glazbom. Ljudi se boje onog što ne razumiju, i ono čega se boje žele uništiti. I, kao s klasičnom glazbom, najbolji način da se inducira očuvanje jest pridobivanje djece.“
U Centru za zaštitu vukova (WCC) radi nekoliko stručnih osoba i volontera/ki, a o Grimaud i njezinom angažmanu s vukovima snimljeno je nekoliko dokumentarnih filmova, od kojih je najpoznatiji Život s vukovima (2002.) njemačkog redatelja Reinera E. Moritza. Međutim, njezin angažman proteže se dalje od očuvanja ove životinjske vrste – naime, Grimaud je i aktivna članica organizacije Glazbenici za ljudska prava (Musicians for Human Rights), svjetske mreže glazbenika i inih djelatnika na polju glazbe za unaprijeđivanje kulture ljudskih prava i društvenih promjena.
Helene Grimaud posjeduje i spisateljski dar – osim brojnih tekstova o glazbi i glazbenicima, objavila je tri knjige na materinskom francuskom, koje su prevedene na mnoge jezike i bile bestseleri u više zemalja. Prva knjiga bila je Divljinske varijacije (Variations sauvages) 2003., a objavljena i u Hrvatskoj u izdanju VBZ-a 2011. (prijevod Jadranke Brnčić); uslijedile su knjige Privatni sati (Leçons particulières) 2005. i Povratak u Salem (Retour a Salem) 2013., redom poluautobiografski romani.
