“Scenska umjetnost, kao i sva umjetnost, treba biti posrednik koji djecu dovodi na put spoznaje ljepote u životu i koja će im pomoći da je prepoznaju, osjete, obogate se njome, da je preobraženu u stvaralaštvo prenose dalje, oplemenjujući tako život oko sebe.”
Zvjezdana Ladika (1921. – 2004.) bila je kazališna redateljica prvenstveno predstava za djecu i mlade te dramska pedagoginja koja je ostala u srcima mnogobrojnih mališana i mališanki, odmilja zvanih Zvjezdaninom djecom, koja su tijekom gotovo 50 godina prošla kroz dramski studio pod njezinim vodstvom. Razvila je vlastitu metodiku dramskog odgoja koju je uzdigla na visoku estetsku i profesionalnu razinu te se izborila za njezino priznanje i u svjetskim kazališnim krugovima, gdje je poznata kao „zagrebačka škola“.
Zvjezdana Ladika rodila se u Karlovcu 28. svibnja 1921. Kad joj je bilo 12 godina dolazi u Varaždin, kamo joj je otac premješten kao profesor na gimnaziji. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1945. godine diplomirala je jugoslavensku književnost, francuski i ruski jezik i književnost. Počinje se baviti kazalištem amaterski, tijekom studija, kao pokretačica i redateljica prve dramske grupe Filozofskog fakulteta i jedna od osnivačica Centralnog studentskog kazališta.
Nakon završenog studija kratko je radila kao profesorica na srednjoj tehničkoj školi, a onda napušta taj posao da bi postala polaznicom Filmskog studija Jadran filma. No taj je studio bio kratkog vijeka – ugašen je nakon samo godine dana. Ladika zatim upisuje studij režije na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu.
U tadašnjem Pionirskom kazalištu (PIK) 1953. godine kao diplomantica prihvaća mjesto redateljice i kazališne pedagoginje. Prva joj je režija Snježna bajka (1954.) po motivima Andersenove Snježne kraljice u dramatizaciji Dunje Robić. Potom kao diplomsku predstavu režira Shakespeareovu tragediju Romeo i Julija, koju će i kasnije često režirati u različitim scenskim oblicima, s mladim profesionalnim glumcima ili članicama omladinskog studija, tragajući za onim što je blisko u toj tragediji svim mladima svijeta, u različitim krajevima i različitim vremenima.
Napisala je knjigu Dijete i scenska umjetnost (1970) te zbirku igrokaza Kazališne čarolije (2000). Koautorica je priručnika Dramske igre, priručnika Dosadno mi je, što da radim? (1995), Dozivi i odzivi lirske pjesme (1990) te priređivačica zbornika hrvatskih igrokaza za djecu Kazališni vrtuljak (1997). Surađivala je i u časopisu Umjetnost i dijete od 1969. do 1989. godine, zborniku Ivana Brlić Mažuranić (1970) te u izdanjima Zbornik igrokaza (1980), Dijete i kreativnost (1987), Razigrane riječi (1994) i 50 godina Zagrebačkog kazališta mladih (2000).
Sudjelovala je na brojnim simpozijima i konferencijama, na mnogim festivalima i susretima od Šibenika, Hvara, Mostara, Beograda, Berlina, Münchena, Praga, Brna, Bratislave, Poznanja, Pečuha, Toulousea, Venecije, Trsta, Rima, Milana i Londona, pa čak i SAD-a.
Bila je članica Hrvatskog društva dramskih umjetnika, Hrvatskog centra za dramski odgoj, i dugogodišnja predsjednica Jugoslavenskog, a kasnije Hrvatskog centra ASSITEJ (Međunarodno udruženje kazališta za djecu i mlade) te članica međunarodnog Izvršnog odbora ASSITEJ-a.
Jedna je od osnivačica kazališta Mala scena 1989. godine, gdje je radila kao redateljica, dramska spisateljica i voditeljica dramskog studija.
Godine 1998. dobila je Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo.
Kazalište za mlade, mladi za kazalište
Premda kazališni rad s mladim naraštajima bilježi dugu povijest, kazališta za djecu i dječja kazališta kao organizirana djelatnost ne postoje prije 20. stoljeća. Potaknuti naprednim pedagoškim konceptima s početka prošloga stoljeća koji u središte svojih nastojanja postavljaju cjelovit razvoj djeteta, u nizu europskih zemalja te u Americi u međuratnom razdoblju pokreću se takva kazališta kako bi se djeci pružile mogućnosti kreativnog odgoja i odrastanja.
Tako je 1948. osnovano i Zagrebačko pionirsko kazalište (skraćeno PIK – od 1967. ZKM). Kada Ladika dolazi 1953. godine u PIK, to je „živahna ustanova“, ali bez vlastite zgrade i dvorane. Ipak, uz Boženu Begović, pokretačicu i prvu ravnateljicu, te pod vodstvom redateljice Đurđice Dević, ovaj je institucija razvila intenzivnu djelatnost, pri čemu kojoj kazališne predstave izvode i odrasli i djeca, te koja u prvih pet godina postojanja stvara repertoar od više od 50 naslova. PIK tada funkcionira na sličan način kao i druga europska dječja kazališta u kojima se zajedno s djecom i mladima pripremaju predstave i zatim izvode za mladu publiku.
Zvjezdana Ladika, shvativši ozbiljnost i zahtjevnost takva rada, ubrzo je krenula u vlastita promišljanja i traganja iako dotad nije imala iskustvo rada s djecom. Zaljubljena u umjetnost, u pisanu riječ, uvijek je birala teme i tekstove izrazite literarne vrijednosti, upućujući mlade u ljepotu scenskog izraza kroz riječ. Njezine se učenice i učenici u svojim svjedočanstvima prisjećaju kako se na Zvjezdaninim satovima uvijek odlazilo u neke druge svjetove i poticalo scensku inteligenciju.
“Zadatak je umjetnika-pedagoga u dječjem dramskom studiju da neiscrpljiv izvor stvaralačke mašte, opažanja i osjećaja kanalizira u pedagoškom smislu i da u djetetu razvije sposobnost punog doživljavanja ne samo umjetnosti nego i života koji ga okružuje i da u njemu pronalazi ljepotu.“
Teško je nabrojati sve autore/ice čija su djela mladi upoznavali kroz Zvjezdaninu kreativnost, a i ona sama je pisala – priče, dramske tekstove, songove, prevodila strane dječje spisatelje/ice, uvijek želeći obogatiti dječju maštu. Kada bi osmišljavala dramske komade, pisala ih je tako da mogu biti predstava s dvoje ili 20 sudionika.
Kasnih sedamdesetih nastale su vrlo neobične predstave: Koraci, Srce i seks, OS 78, a kasnije i Riječi, riječi, riječi. Uz Slavenku Čečuk i Đurđicu Dević, Zvjezdana je hrabro ispitivala mogućnosti scenskog izraza djece i mladih, a taj je pristup ubrzo priznat i u svjetskim razmjerima.
Mjuzikli Mačak Džingiskan i Miki Trasi i U koga se uvrglo ovo dijete obilježili su nekoliko desetljeća Zvjezdanina rada, ali i odrastanja brojne djece koja su u njima sudjelovala s obzirom na to da je svaki od njih doživio nekoliko različitih postava. Glazbenik Ladislav Tulač te koreografkinje Branka Petričević i Ivanka Cerovac zajedno su s Ladikom uvodili djecu u tajne zahtjevne forme mjuzikla, približavajući se željenom obliku totalnog kazališta. I posljednje dvije predstave koje je Ladika režirala u ZKM-u bili su mjuzikli Priče djeda Aristofana te Mačak Džingiskan i Miki Trasi u novoj postavi.
Ladika u PIK-u, odnosno ZKM-u provela cijeli svoj kazališni vijek, režiravši više od 90 predstava za djecu i mlade, od kojih su neke bile jugoslavenske praizvedbe. I nakon umirovljenja 1988. godine ostala je suradnica Dramskog studija ZKM-a.
Stvaralački potencijal igre
Tijekom prvog desetljeća angažmana u PIK-u, Ladika odlazi na dva studijska boravka u inozemstvo: prvo u Čehoslovačku 1956. godine, gdje prati rad Kazališta Jirija Wolkera, poznatog praškog profesionalnog kazališta za djecu, a 1960. tri mjeseca provodi u Francuskoj gdje susreće Léona Chancerela, osnivača prvog kazališta za djecu u Francuskoj te upoznaje njegov pedagoški pristup temeljen na dramskim igrama. U Chancerelovu pristupu fokus nije na finalnoj predstavi, nego na mladim sudionicima i njihovom stvaralaštvu, što će preuzeti i Ladika, a preuzima i ideju kreativne dramatike i promatranja igre Winifred Ward i Petera Sladea, kao i glumačke metode uživljavanja Stanislavskog. Nije neobično da Ladika u jednoj svojoj knjizi spominje anegdotu o tome kako su Stanislavskog pitali kakvo treba biti dječje kazalište, a on je odgovorio: „Isto kao za odrasle, samo mnogo bolje.“
Povezujući igru i kazališnu umjetnost, Ladika objašnjava da je svjesna samoobmana jedan od elemenata koji povezuju ove dvije kategorije, a organizacijskom sposobnošću djece u kolektivnim igrama provodi se dramatizacija u kojoj je presudan element improvizacija. Stoga se i u PIK-u improvizacija (takozvana vođena ili dirigirana improvizacija) potvrdila kao najprimjerenija metoda za dramski rad s djecom, omogućavajući razvoj mašte, uživljavanje u zadane situacije te samostalnu igru i suigru.
Opisujući motive koje djeca biraju u improvizacijama, Ladika kaže da se djeca i mladi najradije u svojim pričama kreću u predjelima irealnoga jer se tu mogu potpuno opustiti i tu nalaze pravo područje za svoje stvaralaštvo:
„Djeca žele živjeti neobičnim doživljajima. Žele oživjeti ona mjesta koja mogu biti najjači poticaj njihovoj mašti: žele silaziti u tamne hodnike, podrume, lutati tavanima zakrčenim kovčezima, škrinjama, među starim stvarima, žele se kretati spiljama u kojima se ubrzo gasi svjetlo svijeće pa treba tražiti izlaz, žele se penjati uskim kružnim stepeništem na zvonike, visoke kule, stare dvorce, hodati dubokom mračnom šumom… Ulaziti u napuštene stare kuće koje čuvaju tajnu, hodati prostorijama u kojima se naglo mijenjaju boje svjetlosti, žele osluškivati čudne zvukove, odjeke koraka, strašnog smijeha, iznenadnog vriska…“
Šezdesetih godina prošloga stoljeća raspravljalo se o prirodi dramskoga stvaralaštva djece i mladih i o tome jesu li djeca umjetnici ili ne. Ladika je u svom radu uvijek inzistirala na autorstvu djece i njihovom kreativnom stvaralačkom procesu. Zalagala se i da predstave u kojima uloge nose djeca budu jednako vrednovane kao i predstave s odraslim glumicama i glumcima.
Godine 1970. usustavljuje i predstavlja svoju metodiku i ideje o dramskom i kazališnom radu s djecom u knjizi Dijete i scenska umjetnost u kojoj objašnjava važnost kazališnog iskustva za razvoj djece i mladih. Knjiga je postala inspiracija i udžbenik za nove generacije dramskih pedagoga/inja i nastavnika/ca u školama. Važan aspekt Ladikine metodike odnosi se i na ideju umjetničkog, odnosno estetskog odgoja: “U cjelokupnom kompleksu odgoja umjetnost može odigrati značajnu ulogu. Ona može pomoći djetetu u shvaćanju života, razvoju emocija, a posebno poticati i razvijati kreativne procese kod mladih.”
Ladika je smatrala da prije svake predstave treba odabrati literarni predložak koji će biti zanimljiv i djeci i odraslima. Tekst koji bi oduševio djecu obrađivala bi kao dramsku improvizaciju, ali nikada tako da se ponavlja sadržaj pjesme ili priče, već bi djeca na osnovu doživljaja teksta stvarala sasvim novi i drugačiji sadržaj. U čitavom procesu je bio važan prethodni razgovor s djecom, dogovor o igri, o značenju likova koje će ona predstavljati, o prostoru u kojem će se kretati, o zvukovima i slično.
Zanimljivo je da Ladika već 1970. odlučno odbacuje djela koja su samo „razrađena moralna pouka, sentimentalno-plačljivih malograđanskih pogleda na dijete i njegov doživljeni svijet“. Klasične bajke (Crvenkapica koju proždire vuk, Ivica i Marica koje roditelji šalju u šumu da ih se oslobode), smatrala je, neprihvatljive su u svom izvornom obliku i trebaju doživjeti suvremenu preobrazbu kroz aktualiziranje motiva i približavanje suvremenom djetetu.
Zagrebačko kazalište mladih, Ladikina matična kuća u kojoj je neprekidno djelovala pet desetljeća, i Hrvatski centar za dramski odgoj organizirali su simpozij Zvjezdani Ladiki u čast u srpnju 2022. – godini kada se navršilo stoljeće od njezina rođenja – sa svrhom temeljitijeg vrednovanja i predstavljanja njezina pedagoškog i umjetničkog djelovanja te očuvanja njezine ostavštine.
Jedna ulica na zagrebačkoj Trešnjevki od 2017. godine nosi ime Zvjezdane Ladike.
Korištena literatura:
- Đulić, Sead Zvjezdanina zvjezdana prašina trajnog nadahnuća u: Kazalište 91/92, Hrvatski centar ITI, Zagreb, str. 39-43.
- Korda Krušlin, Jadranka Zvjezdana Ladika – učiteljica kazališta u: Kazalište 91/92, Hrvatski centar ITI, Zagreb, str. 57-62.
- Kovač, Mario Zvjezdana u svijetu brojeva u: Kazalište 91/92, Hrvatski centar ITI, Zagreb, str. 63-67.
- Krušić, Vladimir Djelovanje Zvjezdane Ladike u kontekstu svjetskog razvoja dramskog/kazališnog nadahnuća u: Kazalište 91/92, Hrvatski centar ITI, Zagreb, str. 25-38.
- Krušić, Vladimir Životopis za izložbu u: Kazalište 19/20, Hrvatski centar ITI, Zagreb, str. 118-119.
- Ladika Zvjezdana, Dramsko stvaralaštvo za djecu u: Dijete i kreativnost, Globus, Zagreb 1987.
- Ladika, Zvjezdana Dijete i scenska umjetnost. Školska knjiga, Zagreb 1970.
- Ladika, Zvjezdana Kazališne čarolije. Zagreb, Kazalište Mala scena 2000.
- Lajić, Grozdana In memoriam u: Kazalište 19/20, Hrvatski centar ITI, Zagreb, str. 116-118.
- Lončar, Vitomira Od Stažnjevca preko PIK-a do Male scene u: Kazalište 91/92, Hrvatski centar ITI, Zagreb, str. 44-50.
- Šimić, Ivica Zvjezdana Ladika i ja u: Kazalište 91/92, Hrvatski centar ITI, Zagreb, str. 51-56.
- Temat Zvjezdana Ladika: uvodna bilješka u: Kazalište 91/92, Hrvatski centar ITI, Zagreb, str. 23-24.
- Zvjezdana Ladika, Hrvatski biografski leksikon.
