Lucerne, švicarski gradić smješten na jezeru Vierwaldstatter među Alpama, kojeg je na svojim platnima ovjekovječio J.M. W. Turner, u prozi Tolstoj i Twaine, u glazbi Wagner, a kraljica Viktorija posjećivala pod pseudoimenom Kontesa od Kenta, u današnje vrijeme prebivalište je najvećih glazbenika/ca svijeta, koji se od 1938. naovamo okupljaju na Ljetnom lucernskom festivalu.
Festival je nastao kad je Arturo Toscanini odbio dirigirati u fašističkoj Italiji i nacistima okupiranoj Austriji te formirao elitni orkestar od članova i solista različitih orkestara, uglavnom Židova koji su dolaskom nacističkog režima u Njemačkoj i Austriji izgubili posao.
Odlučivši prekinuti suradnju s festivalima u Bayreuthu i Salzburgu, s ovim novoformiranim orkestrom održao je gala koncert u vrtu vile u kojoj je nekad obitavao Wagner u Tribschenu, današnjem predgrađu Lucernea, 25. kolovoza 1938. Premda se može činiti ironičnim, imajući na umu da su nacisti glorificirali Wagnera, ovo mjesto na jezeru pokazalo se tada prikladnim.
Festivalskim orkestrom potom su ravnali različiti poznati dirigenti, poput Wilhelma Furtwanglera, Herberta von Karajana i Otta Klemperera, što je pridonijelo naglom razvoju i ugledu festivala,a njime je od 2003. do 2013. ravnao Claudio Abbado.
Da bi festival opstao uz konkurentske festivale u Salzburgu i Aix-en-Provenceu, trebalo ga je na izvjestan način ponovno postaviti. Izvršni i umjetnički ravnatelj festivala Michael Heafliger odlučio je da tema nedavno održanog festivala bude ‘PrimaDonna’, s fokusom na dirigentice, skladateljice, te instrumentalistice i vokalistice.
Diljem grada pozornost su plijenili postavljeni plakati koji su prikazivali lijevu žensku ruku s narukvicom i crveno obojenim noktima koja drži dirigentsku palicu – što je moglo djelovati nepovezano s prethodnim festivalima, ali i podsjetnik da ovaj festival ne ostaje na mrtvoj točki. Plakat je očito imao provokativnu namjenu, kao i sama tema, s obzirom da u stereotipnom smislu riječi primadona označava pjevačicu glavnih uloga u operi i operetti, ili – pejorativno – ‘umišljenu veličinu’. Međutim, intencija je bila dekonstruirati tu sintagmu čime se ovogodišnji Ljetni lucernski festival pokazao na izvjestan način nov i revolucionalan, a pojam ‘PrimaDonna’ mogli smo prevesti kao ‘superžena’.
Intendant Michael Haefliger angažirao je 11 najuglednijih dirigentica: Marin Alsop, Emmanuelle Haim, Susanne Malkki, Anu Tali, Mirgu Gražinyte-Tyla, Elenu Schwarz, Elim Chan, Lin Liao, Gergenu Gergovu, skladateljice Mariju Schneider i Konstantiu Gourzi te sopranisticu Barbaru Hannigan, koja se sve više okreće dirigentskoj karijeri.
Marin Alsop, prva je i jedina žena u Americi koja je postala šefica-dirigentica i to Baltimorskog simfonijskog orkestra 2007., i prva žena koja je dirigirala na završnoj večeri BBC Proms-a 2013. u 121-godišnjoj povijesti tog festivala. Vrhunska svjetska dirigentica u Lucerneu ravnala je Simfonijskim orkestrom Sao Paula, čija je također šefica-dirigentica, a izveli su Preludij Villa-Lobosa i Simfonijske plesove Rahmanjinova, kao i Klavirski koncert u A-molu Griega sa solisticom Gabrielom Montero.
Na Ljetnim lucernskim festivalima Bečka filharmonija gostovala je često; međutim, ljetos je prvi put nastupila pod ravnanjem žene – dirigentice Emmanuelle Haim. Ovaj orkestar tek je 1997. započeo zapošljavati članice, a prethodno je njime, u 175-godišnjoj povijesti, samo dvaput ravnala žena. Haim je, dakle, tek treća dirigentica koja je zauzela podij pred ovim poznatim orkestrom, a izveli su Handelov Concerto grosso i Suitu br. 3 te Suitu br. 1 iz ciklusa Muzika na vodi.
Emmanuelle Haim
Pod palicom finske dirigentice Susanne Malkki, festivalski orkestar izveo je kao svjetsku premijeru djela Roche Commissions austrijske skladateljice Olge Neuwirth, koja je na ovogodišnjem festivalu boravila u statusu ‘interne skladateljice’ (composer-in-residence); dok je Elena Schwarz dirigirala istim orkestrom pri izvedbi švicarske premijere skladateljičine suite Lost Highway i Eleanor.
Anu Tali ravnala je Komornim orkestrom Europe s kojim je izvela Estonsku plesnu suitu Eduarda Tubina, Prvi klavirski koncert u E-molu Chopina sa solisticom Yuliannom Avdeevaom i Klasičnu simfoniju Prokofjeva.
Dirigentica Mirga Gražinyte-Tyla također je nastupala s Komornom orkestrom Europe, a izveli su De profundis latvijske skladateljice Raminte Šerkšnyte i Pastoralnu simfoniju Beethovena.
Festivalskim orkestrom Maria Schneider ravnala je izvedbom svoje suite Zimske jutarnje šetnje, a dirigentice Elim Chan i Lin Lao s njime su izvele Bartokov Koncert za orkestar i nekoliko novih eksperimentalnih djela skladateljica poput Stephanie Haensler, Saskie Bladt, Carle Ciceri i inih; dok je s bugarskom dirigenticom i violinsticom Gerganom Gergovom Festivalski orkestar odsvirao Bartokove Rumunjske plesove, Ravelov Tzigane i Piazzollov Las Cuatro Estaciones portenas (Četiri sezone u Buenos Airesu).
Elim Chan
Skladateljica i dirigentica Konstantia Gourzi, Grkinja s berlinskom adresom, ovim je orkestrom ravnala svjetskom premijerom svog djela Ny-el, dva anđela u bijelom vrtu, ali i Putovanjem u Zlatni ekran Per Nogarda i Rumunjskim koncertom Gyorgy Ligetija.
Primadona Barbara Hannigan u ulozi dirigentice s Komornim orkestrom Mahler izvela je Debussyjevu Syrinx za solo flautu, Sibeliusovu Luonnotar op. 70 i Haydnovu Simfoniju u D-duru hob. 1:86; a nakon pauze, prije početka drugog dijela pojavila se preobučena u usko pripijenu crnu haljinu i crvene cipele s visokom potpeticom, crveno lakiranih noktiju – za razliku od prvog dijela kad je nastupala u nenametljivom odijelu i bosonoga. U ovom dijelu programa izveli su Simfonijske dijelove iz opere ‘Lulu’ Albana Berga, a Hannigan je pritom i interpretirala arije po kojima se kao Lulu proslavila. Na kraju je odbacila cipele i ‘polomila’ nokte te su izveli Suitu iz mjuzikla ‘Girl Crazy’ Gershwina u aranžmanu Billa Eliota. Na stajaće ovacije publike, dirigentica-pjevačica je, umjesto uobičajenog rukovanja s prvim violinistom, dotičnog u više navrata poljubila u usta.
Svojim teatralnim nastupom Barbara Hannigan duhovito je htjela razbiti predrasudu da dirigiranje nije profesija namijenjena ženama, kako se to tradicionalno držalo.
Dok su instrumentalistice – pijanistice, violinistice, čelistice te vokalistice i skladateljice već odavno prihvaćene kao uobičajene u koncertnim dvoranama, profesija dirigentice još uvijek se smatra iznimkom. Štoviše, ako je neki orkestar poznatiji, žena se tim rjeđe može vidjeti za podijem. Ankete su pokazale da su od 150 dirigenata samo 5 žene. Zašto su žene s dirigentskom palicom još uvijek rijetkost?
Marin Alsop, istinska primadona u smislu teme ovogodišnjeg Ljetnog lucernskog festivala, koja je kao pionirka u ovom poslu dostigla vrh na međunarodnoj sceni nalazi da je problem u društvu. Ističe kako je imala podršku roditelja, oboje profesionalnih glazbenika, ali ne i svoje nastavnice violine koja ju je odvraćala od dirigentske profesije riječima: „To nije posao za djevojke!“. Međutim, bez rezerve ju je prihvatio Leonard Bernstein kod kojeg se usavršila.
Marin Alsop
Mnogi muški kolege još uvijek osporavaju žene dirigentice i poznat je komentar dirigenta Vasily Petrenka da ”orkestar djeluje bolje kad je muškarac pred njim”, jer ”zgodna žena na podiju znači da glazbenici misle na druge stvari”. Nakon kritika, Petrenko se branio objašnjenjem da je mislio na situaciju u Rusiji, ali da zapravo to nije njegov stav. Čak da Petrenko i nije ženomrzac kao što se očituje iz njegovog komentara, ipak je izrazio osnovnu pretpostavku koja onemogućava žene da se posvete dirigentskoj karijeri.
Marin Alsop ne misli da članovi orkestra reagiraju na drugačiji način prema dirigenticama od onog prema dirigentima, osim u kretnjama. Ali, i svaki dirigent ima osobite kretnje. Parafrazirajući Petrenka, spominje kako je poznata činjenica da ‘zgodni dirigent na podiju čini da glazbenice misle na druge stvari’ i da su mnogi dirigenti i instrumentalistice u privatnoj vezi. Sama ističe da je u vezi s harfisticom; a zašto se žene teško odlučuju za dirigentsku karijeru vidi i u razlogu što je mnogima važno majčinstvo. U njezinom slučaju, partnerica je iznijela trudnoću i sad su roditeljice 11-godišnjeg sina koji uči violinu. Alsop je u Baltimoru utemeljila stipendiju za žene na početku dirigirentske karijere i pokrenula glazbene satove za djecu, a kad joj je nakon obuke jedan dječak prišao i zaneseno rekao da želi biti dirigent, djevojčica do njega ga je upozorila: „To nije za dječake.“ Ova anegdota ilustrira važnost odgoja i općeg pristupa te otvara putove nadi za punom afirmacijom dirigentica.
Susanna Malkki prisjeća se kad je prije 20-tak godina počela dirigirati da su ljudi reagirali s nevjericom, kao da ima neku neizlječivu bolest. Ističe da je bilo važno ostati uz ljude kojima je bilo stalo, koji su ju ohrabrivali, i slijediti svoj put. Na osvrte o svojim dirigentskim nastupima koji najčešće ističu njezinu lijepu plavu kosu i oči, Anu Tali je stoična: „Svaka osoba je jedinstvena“, govori, a pritom ne drži da žene kopiraju muške kolege na podiju – dirigiranje se, prema njoj, odnosi na promptne pripreme i karakter, ne na rodnu razliku.
Mirga Gražinyte-Tyla također potječe iz glazbene obitelji, ali je glazbu htjela izbjeći kao poziv pa je pohađala umjetničku školu. Premda uspješna, naposljetku je roditeljima saopćila da se ipak želi baviti glazbom i to dirigiranjem. Na trenutak su se iznenadili i potom je svesrdno podržali. Nakon nastupa na Ljetnom lucernskom festivalu, Mirga Gražinyte-Tyla preuzima mjesto šefice-dirigentice prestižnog Simfonijskog orkestra grada Birminghama, prva žena nakon Sir Simona Rattlea i Andrisa Nelsonsa.
Mirga Gražinyte-Tyla
Skladateljica Konstantia Gourzi je poslijediplomski studij iz dirigiranja završila u Berlinu i ostala djelovati u Njemačkoj. Smatra da dirigenticama nedostaje ravnopravan lobi i umreženost. Spominje da ju je tijekom studija poticao Claudio Abbado, ali poznato je kako je upravo on predstavljao simbol neprikosovene moći. Spomen njegovog imena u ovom kontekstu podsjetio me na sukob s pijanisticom Helene Grimaud koja je odbila svirati kako je on dirigirao pri pripremi CD s Mozartovim koncertima, okrenula se na peti i potom s Lucernskim gudačkim orkestrom interpretirala i sama dirigirala Mozartov Klavirski koncert br. 19 i Klavirski koncert br. 23., a poslije i snimila CD.
Kineskinja Elim Chan i Tajvanka Lin Liao angažirane su podjednako u domovini, gdje je klasična glazba u zadnjih nekoliko desetljeća u potražnji neovisno o spolu i rodu glazbenika, i u svijetu; dok Gergana Gergova uglavnom nastupa u Njemačkoj.
Na ovogodišnjem Ljetnom lucernskom festivalu naglasak je bio na dirigenticama, ali nekoliko koncerata posvećeno je i zaboravljenim skladateljicama poput Dame Ethel Smyth i Alme Mahler. Za razliku od potonje, Smyth je neometano skladala i stvorila značajan opus bivajući ujedno istaknuta borkinja za ženska prava u Engleskoj; dok je Almi Mahler suprug skladatelj praktički zabranio da sklada izjavivši da u braku nema mjesta da dvoje skladatelja.
Glazbenice-solistice, instrumentalistice i vokalistice, na Ljetnim lucernskim festivalima uvijek su bile zastupljene u znatnom broju, a ove godine, s obzirom na temu, i više. Premda je ovogodišnji festival polučio veliki uspjeh kod publike i stručnjaka, razočarajuće je što ispražnjeno mjesto Claudia Abbada, tj. mjesto dirigenta-šefa Festivalskog orkestra, nije preuzela nijedna žena nego je ono pripalo talijanskom dirigentu Riccardu Chaillyju, Abbadovom učeniku. Međutim, vjerujemo da ćemo na podijima ovog prestižnog festivala ubuduće ipak vidjeti sve više dirigentica, jer vrijeme značajnih promjena već je nastupilo, a ne smijemo smetnuti s uma da su žene u Švicarskoj dobile pravo glasa tek 1971. i da ih još čeka dugačak – ako ne i trnovit – put.
