Objavljeno

Želimo zabilježiti usmenu povijest LGBTIQ zajednice u Hrvatskoj!

Noah Pintarić, Emina Hermann i Ana Opalić (foto: Nina Đurđević)

U dokumentarnom filmu „Ja bi’ da to imam doma“, koji je nastao u produkciji K-zone, devet LGBTIQ protagonista i protagonistkinja progovara o svojim iskustvima s bullyingom, diskriminacijom i nasiljem, ali i odrastanju, odnosu s roditeljima i (ne)prihvaćanju okoline. Film su režirali Noah Kraljević i Ana Opalić, scenarij je napisala Emina Hermann. S njima smo porazgovarale o procesu nastanka filma, položaju LGBTIQ osoba u prošlosti i danas te potrebi za neprekidnom borbom za ravnopravnost.

Kako je došlo do ideje za film?

Noah: Do ideje za film je došlo dok smo pisalie projekt „Radnopravnost svima!“ jer smo željele pronaći način kako da LGBTIQ+ zajednicu potaknemo na razgovor o vrlo teškim temama diskriminacije i nasilja. U filmu smo htjele okupiti protagoniste/ce koji su imalie takva iskustva i na taj način potaknuti zajednicu na razgovor. Nakon svake projekcije gledatelji i gledateljice imaju priliku postaviti pitanja ili podijeliti svoja iskustva, a događanja su, naravno, otvorena i za osobe koje nisu pripadnicie LGBTIQ+ zajednice. Cilj nam je također podići svijest među tzv. općom populacijom o iskustvima LGBTIQ zajednice u kontekstu diskriminacije.

Ana: Ja sam u suradnji sa kolegicom Zrinkom Kolarić započela projekt usmene povijesti, snimanje video razgovora sa ženama koje se identificiraju kao lezbijke. Noah i ja već smo puno puta zajedno radilie i kada me pozvao da zajedno režiramo „Ja bi da to imam doma“ odlučilie smo se za ovaj format razgovora, upravo metodom usmene povijesti. Projekt ćemo nakon filma nastaviti, priču ćemo proširiti na cjelokupnu LGBTIQ zajednicu jer nam je želja stvoriti svojevrsni arhiv LGBTIQ priča.

Kako ste strukturirale film, koje teme ste željele obraditi?

Noah: Okosnica filma jesu teme nasilja i diskriminacije, ali također smo željelei dati jednu širu perspektivu queer života, tako da film započinje s temama odrastanja, djetinjstva i autanja. Zaključak filma je da se borba nastavlja dok nije postignuta puna ravnopravnost, kako zakonska tako i društvena. Iako je situacija danas značajno bolja nego prije 20 godina, kada sam ja započinjao svoj aktivistički i socijalni queer život, i dalje LGBTIQ osobe doživljavaju nasilje i diskriminaciju, i dalje su primorane u nekim situacijima prikrivati svoje identitete, i dalje javno iskazivanje nježnosti LGB parova izaziva negativne reakcije…  

Kako ste birale sugovornike_ce? Je li bilo teško pronaći ljude koji su voljni javno progovoriti o svojim iskustvima?

Emina: Kako smo Ana, Noah i ja članovi LGBT zajednice, sugovornike smo prvo tražile među svojim širim i užim krugom poznanika. Ispostavilo se da to i nije toliko jednostavan zadatak, jer nisu svi oduševljeni idejom da o nekim svojim životnim iskustvima, naročito onim lošima, otvoreno pričaju ispred kamere. Drugi korak bio je kontaktiranje udruga i inicijativa čiji rad uključuje LGBT zajednicu, a koji su nam zatim preporučili osobe za koje vjeruju da bi bile voljne sudjelovati u projektu. Neki od sugovornika svoje su priče već izlagali prijateljima, zajednici, pa čak i institucijama koje su nadležne za procesuiranje slučajeva diskriminacije i nasilja, ali nekima je ovo bio prvi put da toliko detaljno i intenzivno, i po nekoliko sati, ponovno prolaze kroz svoja sjećanja. Upravo zbog toga smo im neizmjerno zahvalnie.

Foto: Nina Đurđević

Više protagonista/kinja u filmu govori o tome kako se prije, dok su odrastali/e, tema istospolne ljubavi naprosto nije se spominjala, nije bilo literature o LGBTIQ tematici niti vidljivosti te zajednice. Mislite li da se mladima danas lakše autati? Koliko je autohomofobija i dalje prisutna?

Noah: Dok sam odrastao, a ’77. sam godište, o tome se uopće nije pričalo… Tijekom cijelog odrastanja, dakle do neke 18 godine, samo sam jednom vidio lezbijke uživo, na moru u Istri, dvije Talijanke koje su se jednom poljubile na plaži. Nije bilo filmova koji se bave LGBTIQ temama na televiziji, nije bilo tekstova u novinama… U drugoj polovici ’90-tih situacija se ipak pomalo mijenja, osnivaju se prve inicijative, a zatim i organizacije – LIGMA (1992.), Kontra (1997.), u to vrijeme dolazi i do šireg korištenja interneta pa se povezujemo i upoznajemo u chat roomovima. Znao sam provoditi cijele noći na crolesbians chatu (crol.hr) , a 1999. se otvara i prvi gej klub Bad Boy u Zagrebu gdje smo provodili noći. Cure se okupljale i u KIC-u. Mislim da su to počeci LGBTIQ zajednice u Hrvatskoj.

Emina: Kako smo saznale u razgovorima s protagonistima_cama filma, mnogi od njih gotovo uopće nisu znali za pojam homoseksualnosti, a ako i jesu, taj je pojam bio toliko negativno konotiran da se s njim nisu htjeli poistovjećivati. To je nešto što je obilježilo generacije koje su rođene prije 2000-tih godina, taj osjećaj da su drugačiji, da su ‘čudni’, zbog čega je dobar dio nas svoje seksualne i rodne identitete skrivao. A kada toliko važan dio sebe negirate ili ignorirate, naučite vjerovati da su vaše emocije loše, da ih treba potisnuti, promijeniti, ispraviti, potruditi se više da se uklopite u ostatak društva… I taj pokušaj uklapanja kroz negiranje vlastitog identiteta ostavlja duboki trag.

Vjerujem da je mladima danas mnogo lakše pronaći informacije o LGBT pitanjima, ali to što su im informacije dostupne na internetu ne znači da će ih okolina lakše prihvatiti. Prihvaćanje obitelji, prijatelja i školskih kolega ovisi o društvenoj klimi i statusu prava LGBT osoba, a Hrvatska u tom pogledu poslijednjih pet godina nazaduje. Ipak, vjerujem da su aktivisti i aktivistkinje koji ovdje djeluju značajno doprinijeli destigmatizaciji LGBT osoba. Primjerice, prošle sam godine sudjelovala na Zbeletronovim društvenim igrama, na kojima su kao podrška svojoj LGBT djeci sudjelovale i dvije majke. To je prizor koji me ohrabrio i radi kojeg sam pomislila da stvari u Hrvatskoj ipak idu nabolje.

Foto: Nina Đurđević

Svi živite u Zagrebu, no znate li kakav je položaj LGBTIQ osoba u manjim sredinama u odnosu na veće gradove? Imate li u planu prikazati film i u manjim mjestima?

Ana: Prikazivanje filma u manjim mjestima diljem Hrvatske puno je važnije nego prikazivanje u centru Zagreba. U Zagrebu danas postoji dosta snažna queer scena, dostupni su različiti sadržaji, udruge i programi, osobe koje možete kontaktirati, sresti, upoznati. Ipak, vidjeli smo po do sada održanim projekcijama i razgovorima nakon filma, ovdje u Zagrebu, da ljudima jako puno znači da takav film postoji. Dosta su emotivne reakcije.

Da usporedim sada Zagreb i npr. Dubrovnik u kojem sam provela veći dio života pa točno znam situaciju, razlika je ogromna. Da, u Dubrovniku postoje udruge koje će rado ugostiti i prikazati ovakav film, ljudi koji će se ovakvim filmom oduševiti, neka alternativna ekipa s kojom inače jako lijepo surađujemo. Međutim, ovakav film nikada ne bi mogao nastati u Dubrovniku, Sinju ili Sisku. Svi mi smo zbrisali iz malih gradova i došli živjeti u Zagreb da bi mogli raditi što želimo i da bi mogli upoznati ljude koji žive slične pozicije i koji nas razumiju zato što su proživljavali istu vrstu izoliranosti, nepripadanja ili diskriminacije. Ideja prikazivanja filma po manjim mjestima i gradovima jest upravo osnaživanje lokalnih LGBTIQ zajednica koliko god one malene možda bile u ovom trenutku.

Jedna od protagonistica u filmu kaže da joj se zlostavljanje danas čini kao noćna mora koja se nikad nije dogodila. Susrećete li se i dalje s nekim oblikom uznemiravanja i, ako da, kako se nosite s tim?

Emina: Prošle godine sam doživjela da me na ulici nekolicina mlađih muškaraca verbalno vrijeđala na osnovu mog rodnog izražavanja. Ranije je takvih slučajeva bilo više, ali u međuvremenu sam se naučila izbjegavati određena mjesta za koja procjenjujem da bi mogla biti opasna. Nedavno me iznenadilo kada mi je u inbox jedan poznanik, s kojim sam u životu jednom sjedila za istim stolom, čestitato Međunarodni dan lezbijske vidljivosti porukom „Ja ću danas odgledati koji pornić za vas“.  S takvim pokušajima duhovitosti srećem se češće i to su zapravo ogledni primjeri suptilne diskriminacije koja se često događa pripadnicima LGBT+ zajednice. To me umara i ljuti, činjenica da se netko s privilegirane pozicije ima potrebu „našaliti“ na račun moje seksualne orijentacije.

Ana: Znaš što… granica se stalno pomiče. Kroz život moraš se stalno iznova autati i držati stameno svoju poziciju. Moja partnerica i ja nedavno smo dobile kćer, odnosno posvojile djevojčicu. Proces je bio mučan, još jednom smo se našle u situaciji da objašnjavamo ili izbjegavamo objasniti naš odnos i naše životne okolnosti. Da manevriramo kroz zakone i prava koja imamo ili nemamo. Te da na kraju odgovaramo na glupava pitanja poput onog „A što ste vi njoj?“, „Tko je mama, a tko tata?“, „Kako ona vas zove?“, „A di je njena prava mama?“…

Spremne smo i svjesne da toj borbi nema kraja; kao što je Noah rekao, tek kada ostvarimo potpunu ravnopravnost i kada prestanemo biti tema, moći ćemo valjda živjeti neopterećeno svojim „queer identitetom“.


Film je sufinanciran sredstvima Europske unije i Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske.


Povezano