Počelo je jubilarno 20. izdanje Vox Feminae festivala (čestitke, nemojte se sramiti) u sklopu kojeg do 24. svibnja imamo priliku gledati izložbu, predstavu i filmove, sudjelovati na radionicama, partijati – sve ono što čini uglavnom susramničku (u ovom kontekstu hvalevrijednu) sintagmu „kulturno uzdizanje”.
Regionalni lokalpatriotizam doživjela sam kada sam saznala da na Festivalu hrvatsku premijeru ima slovensko-makedonski film Fantasy (2025.), i to u režiji proslavljene glazbenice i redateljice Kukle (pravim imenom Katarina Bogdanović), koja iza sebe ima niz prepoznatljivih i viralnih glazbenih spotova (Dino Merlin, Sara Jo, Senidah) i nagradu Grand Prix na Međunarodnom festivalu kratkog filma u Clermont-Ferrandu 2021. za svoj kratkometražni film Sestre (2020.). Fantasy je njezin debitantski dugometražni film, a nagrađen je na Sarajevo Film Festivalu 2025. priznanjem Srce Sarajeva za najbolju glumicu (ansambl: Sarah Al Saleh, Alina Juhart, Mia Skrbinac, Mina Milovanović).
Premijera će se održati u petak 8. svibnja u 19 sati u Kaptol Boutique Cinema, svoje ulaznice možete ugrabiti ovdje. Nakon projekcije slijedi razgovor s Kuklom koji će voditi Noah Kraljević, oko kojeg sam, moram priznati, jako uzbuđena. Ako vas treba zainteresirati kratkim opisom, prilažem foršpan i sinopsis: „Film prati Mihrije, Sinu i Jasnu, bliske prijateljice u ranim dvadesetima koje žive u Sloveniji i odbijaju se uklopiti u konzervativni sustav koji ih okružuje. Njihova svakodnevica mijenja se susretom s Fantasy, trans ženom čija pojava unosi novu perspektivu u njihove živote te pokreće putovanje kroz pitanja roda, želje i samospoznaje.” To bi bilo to od servisnih informacija, u nastavku teksta slijede opasni ❗spoileri❗, čitajte na vlastitu odgovornost!
Poglavlje prvo: Mihrije
Mihrijinu priču pratimo kroz dvije prizme – onu tradicionalnu obiteljsku s teretom očekivanja i onu ljubavnu s gorko-slatkim okusom otkrivanja i istraživanja. Mihrije dolazi iz romske obitelji i odrasla je u okruženju dogovorenih brakova, mnogobrojnosti djece i predrasuda „vanjskog” svijeta. U jednoj od prvih scena dolazi kod „tete na šalter” koja je pita živi li s mužem, na što se Mihrije zgrozi jer još uvijek ide u srednju školu, pa joj žena odgovori: „Znaš kako je to s tvojim ljudima.” Naizgled povučena i nekonfliktna, vrhunac svoje borbe i osamostaljenja proživljava kada roditelji u kuću dovedu muškarca kojeg su predodredili za njezinog budućeg muža, kojemu pokazuje prosti prst, nakon čega protestno bježi od kuće. Happy end ove priče dobivamo u zadnjoj obiteljskoj sceni kada Mihrije kaže roditeljima da odlazi kod sestrične studirati, na što joj majka odgovori: „To je dobro, neka studira, i ja sam oduvijek htjela nešto više za sebe, bit će dobro.”
Komplicirana ljubavna priča između nje i naslovne junakinje Fantasy najdirljiviji je i „najmesnatiji” dio filma. Mihrije se na prvi pogled zaljubljuje u naizgled prekomjerno ljubaznu i simpatičnu transrodnu ženu, s kojom ulazi u odnos koji je na klackalici prijateljstva i romantične ljubavi, privlačenja i odbijanja, povjerenja i sumnjičavosti. Njihov odnos gradi se od Mihrijina zaljubljivanja na prvi pogled do snažne podrške koju ona pruža Fantasy dok njezin otac umire u dalekoj Makedoniji. U njihovim zajedničkim scenama podosta je momenata magijskog realizma, primjerice transformacija muškarca u klubu u Fantasy, pulsirajuća retrofuturistička svjetleća konstrukcija tijekom noći provedene na livadi ili gorenje objekta u vodi, ali i njihova posljednja zajednička blink or you’ll miss it scena koja (p)ostavlja pitanje je li sve to bila fantazija. Ti fantastični elementi imaju smisla kada uzmemo u obzir da baš oni često služe kao prostor u kojem kvir likovi mogu istražiti i proživjeti svoje žudnje izvan krutih ograničenja heteronormativnih društvenih okvira koji oblikuju njihov život.
Poglavlje drugo: Jasna
Jasnino je putovanje roller coaster: transformacija iz dugokose, nezadovoljne, u suštini ljute i umorne žene u ćelavu, osnaženu i hrabru. Odrasla s majkom koja je u maniri iPad kida zakeljena za tablet, bez ikakvog uha za slušanje, ramena za plakanje i empatije, Jasna je prepuštena sebi i samoodgoju, nadoknađujući ljubav koju nije imala brigom za svoje prijateljice. Fantasyna sloboda potiče je da preispita svoj rodni identitet. Slijedi raspad sistema u kojem Jasna na maminom tabletu sluša self-help podcast s ustaljenim frazama poput „sve što trebam već je u meni” i rida dušu, a onda brije glavu. Jedan od najsnažnijih glumačkih momenata u filmu upravo je scena brijanja gdje Jasnino lice prolazi arsenal emocija tuga-ljutnja-bijes-gađenje-snaga-zadovoljstvo-olakšanje. Jasna je osoba koja je stup podrške prijateljicama i mami, pa je konačno došao red na nju da se pobrine i za sebe, što čini odlaskom u Francusku na kruzer. Naravno, raditi, još fali i da se odmori. Mama se djelomično i balkanski iskupila na kraju, činom vožnje i uvaljivanja para Jasni.
Poglavlje treće: Sina
Ljut, ljući, Sina. Priča o tome što se dogodi kada si kompletno izgubljena u vlastitom identitetu, seksualnosti i naučenim svjetonazorima, a odlučiš ne govoriti o tome, već se sama nositi sa svojim borbama. Borba unutar nje same povezana je s treniranjem kickboxinga, a film i počinje njezinom tučnjavom s muškarcem ispod nadvožnjaka. Iznenađujuće mi je bilo vidjeti da je u njezinoj obitelji brat taj koji je najstroži i najagresivniji i da su roditelji ti koji ustuknu čak i pred bratom; on je taj koji se na nju dere neka se izvoli ponašati kao lijepa djevojka i da je muškarača. Sina doživljava dvostruku transformaciju, iz „muškobanjaste” boksačice u feminiziranu ljubavnicu oženjenog trenera Borisa te nazad u prvotno stanje, ali bez pokvarenog plavokosog preljubnika Borisa.
Zbog svoje se grube osobnosti sukobljava s Fantasy, za koju pri upoznavanju kaže da je „nakaza” i u jednom je razgovoru napada zato što ne nosi šminku i laže kad kaže da joj nije stalo do toga što drugi misle o njoj, a sukob s Jasnom prelazi u fizički obračun u fast foodu u kojem se implicira da su njih dvije imale nešto više od prijateljstva. Sina ne ostavlja dojam kao da je doživjela potpunu transformaciju kao, primjerice, Jasna, već se čini da će se ta promjena dogoditi nakon filma, u nekom univerzumu oživjelih fiktivnih likova, na što me navodi njezin zadnji razgovor s Borisom u kojem mu na pitanje ne valja li nešto, odgovara: „Sve.”
Poglavlje četvrto: Fantasy
Za naslovnu junakinju još ću se dugo pitati je li (u filmu) uistinu postojala ili je bila fantazma u kojoj su se Mihrije, Jasna i Sina ogledale da bi doživjele vlastiti razvoj i samospoznaju. Argumenti koji bi mi ukazivali na njezino nepostojanje spomenuti su elementi magijskog realizma, na primjer, u sceni u kojoj Fantasy na karminama svojeg oca izlazi pred tugujuće babe našminkana i u šljaštećoj haljini (u Makedoniju je došla kao muškarac) te pod disko svjetlima nastupa na pjesmu „Fantasy” benda Earth, Wind & Fire, na što se babe oduševe i zaplešu s njom, ili njezin svjetleći deadname na grobu bez datuma. Mihrije i sama u razgovoru s Jasnom govori da joj se ponekad čini kao da je izmislila Fantasy, znači da nisam jedina!
U filmu dobivamo punokrvnu sliku Fantasy, od vesele, dobroćudne, šarene ljepotice, preko seksualne radnice koja se ne libi seksati se sa susjedom dok je u sobi pored Mihrije, kradljivice cvijeća na groblju, Mihrijine hot and cold prijateljice-ljubavnice, do ogoljenog „vraćanja” u Filipa potresenog smrću oca, povratka u rodni kraj te konačnog ponovnog odlaska. Moram priznati da sam se na sredini filma, kada Fantasy poprilično pijana odjevena ulazi u kadu i govori Mihrije da je najbolja prijateljica na svijetu, zabrinula piše li se dobro njezinom liku i neće li valjda narativ pokleknuti pred bury your gays tropom, ali je ipak otišao u smjeru is your gay real tropa. Mihrije se pita: „Koliko prazan može biti svijet bez samo jedne osobe?”, moj je odgovor: „Itekako prazan, pogotovo kad ta jedna osoba unutar sebe ima toliko svjetova.”
Poglavlje peto: Zaključak
Fantasy je sve ono što moje gledateljsko oko želi gledati: konkretne i promišljene kvir likove, odličnu glumačku izvedbu, dašak magičnog i neuobičajenog, složeniji narativ koji se pitko prati od početka do kraja, banalno ću reći upečatljiv i visoko estetiziran vizualni kod, momente začudnosti i ne pretjeranog „Netflix objašnjavanja radnje”, realan prikaz balkanskog melting pota u Sloveniji i života u Makedoniji te razrađena pitanja identiteta, i implicitno i eksplicitno. Neka još dugo živi Fantasy po festivalima svih vrsta i kinodvoranama diljem, i dobro nam došao u regionalnu filmsku kvir povijest.
