Walt Odets je klinički psiholog s privatnom praksom koji više od tri desetljeća radi s i piše o psihološkim, razvojnim i društvenim životima homoseksualnih muškaraca. Njegova temeljna knjiga, U sjeni epidemije: Biti HIV-negativan u doba AIDS-a (1995.), svrstana je od strane The New York Timesa među najznačajnije knjige godine. Povod za ovaj intervju je njegova posljednja knjiga Izlazak iz sjene: Nanovo zamišljanje života gej muškaraca (2019.) u kojoj se bavi utjecajem HIV epidemije i AIDS krize te posljedičnom transgeneracijskom traumom koja i dalje oblikuje gej živote.
Kao psihoterapeut koji je radio sa stotinama gej ljudi u svojoj privatnoj praksi, Walt Odets ima mnogo toga za reći o gej odnosima, seksualnosti i emotivnosti. Njegov pristup je svjež i emancipatorski jer ne promovira, kao brojni drugi (gej) psiholozi, asimilaciju gej ljudi u tradicionalne strukture poput braka i monogamije.
Vrlo ste kritični prema izrazu “homoseksualac”. Možete li objasniti zašto?
Zato što se ideja homoseksualnosti najčešće svodi na seksualni čin, a mi smo toliko više od toga. Uostalom, tu riječ nisu definirale gej osobe nego heteroseksualci, a mi smo je samo slijepo usvojili. Sam izraz dolazi iz psihološke literature 19. stoljeća, gdje se homoseksualnost stavlja u isti koš s zoofilijom i pedofilijom. To puno govori o tome kako je psihijatrija od početka gledala na gej ljude. Nažalost, tu definiciju je usvojila i šira javnost i postala je jedno od oružja naše stigmatizacije.
Primjerice, petogodišnjak ili desetogodišnjak koji je emocionalno vezan uz druge dječake često nema priliku to izraziti, jer su mu roditelji i okolina rekli da takvi odnosi između muškaraca ne postoje. Misle da ne mogu voljeti drugog dječaka ili biti s njim emocionalno povezani. Čak i da nije tako, ne postoje primjeri i društveni rituali kao za heteroseksualce. I onda dobijemo situaciju u kojoj sve što ti ostaje je da odeš na mobitel i nađeš nekoga za poje****.
Većina gej ljudi danas koristi svoje mobilne telefone da bi se povezali s ljudima koje ni ne poznaju – i to uglavnom zbog seksa. Uđeš li u bilo koji bar u San Franciscu, vidjet ćeš ljude s mobitelom u ruci, čak i kadaa je osoba s kojom pričaju pored njih! U svojoj praksi primam 10 – 12 ljudi tjedno i mogu reći da 60-70% njih nema prave odnose s drugim muškarcima, nikada ne pričaju o odnosima, o ljubavi, samo o tome kako su pokupili nekog tipa, kakav seks su imali s njim, itd.
Što onda znači biti gej, za razliku od biti homoseksualac?
Kad pričam o gej identitetu, pričam o specifičnoj emotivnoj dimenziji koja se razvija između dva muškarca. Mnogo gej muškaraca osjeća da biti gej znači nešto više od same seksualne privlačnosti prema istom spolu. Nažalost, ignoriraju vlastite instikte. Misle si, kad samo ne bi bilo te nezgodne seksualne razlike, bili bi identični heteroseksualcima. Iz psihološke perspektive to jednostavno nije istina, jer gej osobe imaju čitav spektar iskustava i emocija s kojim odudaraju od heteroseksualnih odnosa.
Na primjer?
Za početak, muškarci su socijalizirani drugačije od žena, samim time i naši odnosi mogu biti drugačiji. Recimo, ne postoji društvena razlika u odnosu moći. Kad pričamo o gej vezama, one su drugačije, imaju neke prednosti koje ih razdvajaju od onih između muškarca i žena. U vezi dva muškarca jedan ili obojica mogu imati širi spektar i muških i ženskih senzibiliteta. To otvara brojne seksualne mogućnosti, što znači i širu lepezu izražavanja emocija, koje su često van dosega konvencionalnih heteroseksualnih parova.
Veliki ste kritičar braka kao institucije, a pogotovo gej braka. Zašto?
Gej ljudi prirodno žele odnose koji nisu samo emocionalno, već i socijano konstruirani. Svi žele biti društveno prihvaćeni do neke mjere, isto kao što svi, uključujući muškarce, instinktivno žele druženje, ljubav i emocionalnu intimnost. Nažalost, mnogi gej muškarci osjećaju da ono što žele emocionalno može biti ostvareno samo unutar nekog društveno konstruiranog odnosa, što se dosad uglavnom svodilo na konvencionalni heteroseksualni brak. To je zapravo jedini model odnosa koji mnogi od nas uopće poznaju.
U stvarnosti, većina odnosa između dva muškarca su emocionalno konstruirani i često idu kontra društvenog očekivanja. Tu je u igri velika kreativnost koja pak često zbunjuje heteroseksualne ljude. Otuda dolazi ono pitanje: “Tko je u ovoj vezi žena a tko muško?”. Ja bih im ovako odgovorio: “Mi se pokušavamo osloboditi vaših očekivanja i tradicija i živjeti autentično. Vi uopće niste svjesni koliko život može biti emocionalno kompleksan i bogat van društveno konstruiranih odnosa”.
U realizaciji tih odnosa, kao i u samorealizaciji, gej ljude često inhibira ogroman osjećaj srama. Kako vi na to gledate?
Sram nas vodi u mrak i izolaciju, a onda ta izolacija dodatno pojačava sram i sve ide u nekom začaranom krugu. On nas nas guši u izražavanju sebe, a rezultat svega toga je nemogućnost ljubavi jer se doživljavamo kao da nismo vrijedni ljubavi. Ali ono što bi htio naglasiti je da su sve te manifestacije srama posljedice društvenog stigmatiziranja, a ne neki osobni neuspjeh. Trebamo biti puno mekši prema sebi, naučiti se voljeti ne samo kao ljudi nego i kao gej ljudi.
Biti gej zapravo otvara neke velike životne mogućnosti, ali ih ne možemo ostvariti dokle god se ne oslobodimo društvenog stigmatiziranja. Ako uspijemo voljeti na sebi ono što društvo najviše prezire, sram će nestati. Oslobađanjem od stigme živjet ćemo živote koji su bolji, ispunjeniji i autentičniji.
Radite puno i sa starijim gej pacijentima. S kakvim se izazovima oni suočavaju?
Primarno su fokusirani na emocionalne probleme, a ne na seksualne. Spomenut ću primjer iz svoje knjige. Imao sam 74-godišnjeg pacijenta, zubara. Htio je razgovarati o svom autanju. Kad sam ga pitao zašto baš sada, rekao je, “Čekao sam da mi žena umre. Jako sam je volio, bio sam joj odan, ali nikada nisam bio zaljubljen u nju. Prije nego što umrem, želio bi se barem jednom zaljubiti.”
Nažalost, dva mjeseca nakon naše prve terapije otkrio je da ima rak, a četiri mjeseca kasnije je i umro. Bio sam uz njega u trenutku njegove smrti. Molimo me da ga primim za ruku, što i jesam. Siguran sam da mu je to puno značilo jer je to bio prvi put u životu kada je mogao biti ono što jest. Bilo mi je jako žao što taj trenutak nije došao bar deset godina prije.
Većinu svog rada posvetili ste AIDS epidemiji. Često spominjete kako je SAD potpuno zakazao u odgovoru na ovu krizu.
Reakcija SAD-a na epidemiju AIDS-a bila je jedna od najgorih u svijetu, a stopa smrtnosti bila je puno niža nego u drugim razvijenim zemljama. Australija, Kanada i Velika Britanija su napravile puno više. Imam jedan primjer koji će dobro dočarati razlike. Britanski NHS izdao je usred epidemije prekrasnu knjigu o HIV-u koja je bila iskrena i afirmirala činjenicu seksa umjesto da je demonizira, a na naslovnici su bila dva gola muškarca koji su ležali jedan na drugome. Pričao sam s tadašnjim šefom NHS-a, vrlo pristojnim Britancem koji je izgledao kao bankar. Rekao sam mu da mi je knjiga odlična, ali da je u SAD-u ne bi objavila nijedna zdravstvena ustanova. To ga je razbjesnilo. Rekao mi je da u Ujedinjenom Kraljevstvu zdravstvena skrb služi svim kraljičinim podanicima! Bilo mi je smiješno to što je rekao. Ali je bio u pravu. Pristup SAD-a prema AIDS krizi je bio banalan i svodio se na to da ti kažu: “uzmi paketić kondoma i odjebi.”
Napisali ste u knjizi da ste kao mlad htjeli živjeti vječno. Ali nakon što ste prošli kroz AIDS krizu, ta želja je iščezla.
Znao sam jednog aktivista koji je stvarno puno učinio za AIDS pokret. Bio je HIV pozitivan, ali na lijekovima. Međutim, u jednom trenutku ih je odlučio prestati koristiti jer više nije htio živjeti u svijetu gdje je AIDS pod kontrolom. Ta borba mu je bila cijeli život. Previše je toga vidio i nije htio dalje.
I ja imam dio tog osjećaja u sebi. Moj partner Rob se zarazio HIV-om šest godina prije nego što smo se upoznali. Bili smo zajedno sedam godina nakon toga. Bio je divan, zaista sam ga obožavao. Jedne večeri, kada je već bio toliko bolestan da nije mogao ustati iz kreveta, rekao mi je, “Kad se to dogodi, ostat ću još neko vrijeme ovdje.” “A kako ću znati da si tu, pitao sam ga?” “Bacit ću ti češer na glavu,” rekao je. “A gdje ćeš naći češer?” Sjedio je pred prozorom i gledao u bor ispred naše kuće. Uzdahnuo je i rekao, “Mislim da je najbolje da ti odeš po njega.”
Rob je imao samo 29 godina kada je preminuo. A bor sam, nažalost, morao ukloniti jer je predstavljao rizik od požara.
(Walt mi pokazuje metalnu kutijicu, iz koje vadi špangicu za kosu i osušeni češer.)
To je sve što mi je ostalo od njega.
Tekst je nastao uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.
Pročitajte i ostale tekstove temata: