Jedini način na koji mi je urednik uspio prodati priču da pogledam tri hrvatska filma odjednom je da mi kaže da su stariji više od deset godina i da su kvir-lezbijske tematike. Za zadatak sam dobila proučiti prva četiri izdanja Kvir retrospektive, mjesečnog programa K-zone posvećenog hrvatskom filmskom kvir kanonu koji se oformio u zadnjih desetak godina. Program uključuje projekcije kratkih filmova, dokumentaraca i web-serija koje bilježe povijest i svakodnevicu LGBTIQ+ zajednice u Hrvatskoj, a svaka projekcija popraćena je razgovorom s autori(ca)ma ili protagonisti(ca)ma filmova – savršeno okruženje za vrući dejt, a u mojem slučaju – vrelu analizu.
Što to ima u ljudima tužno, a u ljubavi aktivističko: Mima i Marta – aktivistički ljubavni film
Prvi u retrospektivi jest trinaest godina star film Mima i Marta – aktivistički ljubavni film u režiji Damira Radića i Sanje Ribičić Radić o ljubavnoj vezi Marte Šušak i Mime Simić, ikoničnog para na hrvatskoj, ali i europskoj sceni (tko će više popratiti kamo sve lezbe selice odlaze). Kronika je to jedne sad već dugotrajne ljubavi, u filmu začudno iskrene, kad se uzme u obzir da je riječ o samom početku veze. Eh, te samokritične IKEA lezbe! Film započinje Miminim sviranjem i pjevanjem parola „ajmo homići, van iz ormara, ajmo lezbe” i „ovako više ne može” – ovdje intertekstualno ubacujem sticker Dare Bubamare koja govori Pa dobro je rekla.
Film funkcionira u formi intervjua o bitnim životnim i društveno-političkim pitanjima poput nošenja s razlikom od sedamnaest godina između protagonistkinja i reakcije bližnjih i općenito okoline, o pornografiji i feminističkoj pornografiji (iznimno cijenim izrečenu rečenicu „Sasha Grey, moćna žena”), aktivizmu i suodnosu veganstva i ostalih društvenih borbi, imanju djece i instituciji braka, ljubomori i poliamoriji. I da, naravno da je skoro cijelo vrijeme s njima i mala maca. Svjetonazorske rasprave i stavovi miješaju se s intimnim segmentima odnosa, pa su naslovni epiteti aktivistički i ljubavni u potpunosti na mjestu.
Bubicu u uho bacam mišlju da bi bilo interesantno s 2xM ponovno snimiti film s istim tematskim poglavljima trinaest godina kasnije i usporediti kako su se promijenila (ili nisu promijenila) mišljenja. Ne nudim se da financiram taj film, samo kažem, bilo bi zanimljivo. Wink, wink.
Najdraži moment: Mimin komentar da bi Marta sve iz aktivističkih razloga, čak i djecu.
Knedla na tanjuru, knedla u grlu: Nije ti život pjesma Havaja
Što je objed ako ne prilika za rovanje po obiteljskim traumama i malo suza? Nije ti život pjesma Havaja dokumentarni je film Dane Budisavljević iz 2012. godine, fokusiran na Danine razgovore s članovima uže obitelji o njezinom autanju, odrastanju i obiteljskim dinamikama. Film je koncipiran kao zapis Daninih doručaka, ručkova i večera s mamom, tatom i bratom uz završni zajednički rođendanski objed, na kojima najčešće otvara temu prošlih i sadašnjih reakcija na činjenicu da je lezbijka, uz razgovore o bratovoj teškoj bolesti i svojevrsnom threesome odnosu svojih roditelja i muškarca imenom Ino.
Teško je probaviti očev zaborav vlastite reakcije i hladnoće kojom je okupao Danu pri autanju te majčino plesanje oko teme i žongliranje između prihvaćanja, oslanjanja na vlastiti tradicionalni odgoj i pukog izbjegavanja suočavanja s kćeri, ali utjehu vraća brat Srđan koji je reagirao prihvaćajućom indiferentnošću pozitivnog predznaka. Možda jer se mama „bojala” da će on ispasti gej, a ne ona.
Iznimno je zanimljiva opreka između već ustaljenih obrazaca roditeljskog reagiranja na istospolnu seksualnu orijentaciju djeteta i neuobičajenih ljubavno-obiteljskih svjetonazora poput nevjerovanja u monogamiju i „podjele” na „mami novi muškarac, a djeca ocu”, za što ne mogu ni pojmiti koliki osjećaj zbunjenosti može izazvati u osobi, makar podsvjesno. S tim bih pretpostavljenim osjećajem povezala Danino svjedočanstvo o prekidu s prvom djevojkom koji se dogodio jer se prepala reakcija i ozbiljnosti emocija te joj je bilo teško prihvatiti da je uistinu lezbijka. Ljubav ide kroz želudac, a prihvaćanje kroz razgovor.
Najdraži moment: referiranje na baku kao na „Baku Otrov” i mamino govorenje u izrekama i poluzagonetkama.
Nogometašice-glazbenice, dežela i banana s poda: Bura u Ljubljani
Otpuhala nas je zatim bura u Sloveniju (insert cinični nacionalistički komentar o slovenskom moru) u dokumentarnom filmu Bura u Ljubljani Dane Budisavljević, iz daaaavne 2007. godine (sljedeće godine 20. godišnjica, samo ću to reć’). Bura bend umjetnička je inicijativa ženskog kvir nogometnog tima Bura koja je okupljala žene iz raznih grana umjetnosti kao što su film, književnost, likovne umjetnosti, moda te elektrotehnike i informatike. U filmu pratimo veselu skupinu sastavljenu od Natashe, Ivke, Queen Of Hearts (Helene), Dane i Leile koje odlaze na svoju prvu glazbenu turneju, i to na gostovanje na Međunarodni queer feministički festival Rdeče Zore u Ljubljani.
Pratimo njihove razgovore u autu o lezbijstvu, reakcijama i (ne)prihvaćanju unutar obitelji, Ivkino urnebesno nezadovoljstvo higijenom prostora u koji su došle i raspravu o tome ako si kvir da se automatski pretpostavlja da si i vegetarijanac_ka, autostoper_ica, klošar_ka i skvoter_ica i „šta još postoji ono”, uz snimke samog koncerta na festivalu. Jedini komentar koji imam jest da mi je neizmjerno žao što nisam mogla prisustvovati koncertu (imala sam 11 godina, opravdano) jer je izgledao kao koncert za pamćenje. Povik iz publike „prvo sise pa onda pjevaj”, bučarke u oskudnim femme outfitima, obrade pjesama poput „Girls Just Want To Have Fun”, plesanje, grupno pjevanje, znoj, sve manje i manje odjeće djevojaka na pozornici, ali i u publici – sve što je jednom burnom lezbijskom tulumu potrebno. Divna je scena lezbijskog kružoka i grupnog plesnjaka nasred ljubljanskog Prešernova trga dok trešti „Tell It To My Heart” Taylor Dayne, preko ekrana se osjetila atmosfera i emocija idealnog maturalnog putovanja. Ili, kako je Helena rekla: „Jedna velika, ono, masturbacija.”
Najdraži moment: „Ja sam vrhunska kvir osoba, ali sam uredna, čista i ne jedem s poda.” (Ivana Kovačić)
The L Word na aparatima, isključenim: NezzLezz
Šećer na kraju je NezzLezz, jedina serija u ovoj retrospektivi, nastala u kreativnoj tvornici trojca Nike Pećarine, Hane Sirovice i Barbare Gregov kao studentska filmska vježba sa željom da femme lezbijke dobiju svoju reprezentaciju. O popularnosti i značaju serije govori činjenica da je ovjenčana nagradom Lez of the Year 2015. godine.
Što reći osim da bih dala životnu ušteđevinu da se nastavi snimanje ovog kompletnog kaosa snimanog fiksnim telefonom. Toliko je bizarno loše da je naprosto genijalno, odgovor na pitanje: „Što se dobije kada se seriji Krv nije voda doda koktel lezbijskih drama, pristup Tumblru, antipatrijarhalni manifest, mačka, boja za kosu i 17 bačvi vina?” Iskoristila sam priliku da uvalim gledanje NezzLezza u romantičnu atmosferu, što je ispalo fantastično jer sam za potrebe ovog teksta sugledateljici ukrala komentar „moglo bi se reći da su narativno neopterećene”.
Nemam pojma o čemu se radi u seriji, ali nije ni bitno, it’s camp. Serija donekle prati dogodovštine dviju femica Nokyje i Mercedes, prijateljica s rodnih studija. U kratke tri epizode izmjenjuju se situacije nelagodne večere s prepotentnim Tizianom, Nokyjin svemirski san o Kate Bush, barenje bučice Savke i završna scena ludog tuluma s visokom stopom ljubljenja. Izdvojila bih moment završnog partyja na kojem su uloge imale sve moćnice naše lezbijske scene (znate tko ste, ako niste zaboravile, bilo je to davno). Imam mnoga pitanja na koja bih voljela dobiti odgovor, ali me najviše zanima što se dogodilo sa Savkom.
Najdraži moment: nepostojeće uređivanje zvuka (glasnoću na televizoru morala sam konstantno mijenjati između 10 i 40).
