Objavljeno

Tko su bile španjolske žene bez šešira?

Fotografija iz dokumentarne emisije "Las Sinsombrero: Las exiliadas" (Fondo RTVE)

Već godinama primjetan trend ispisivanja herstoryja, odnosno želje da se ženama prizna njihovo mjesto u povijesti, književnosti i umjetnosti, nije zaobišao ni Španjolsku. Kao primjer može se uzeti pokušaj da se predstave likovi umjetnica iz Generacije ’27, u koju se po defaultu obično uključuje samo umjetnike. Slučaj španjolskih žena bez šešira (las Sinsombrero) – spisateljica, ilustratorica i slikarica koje su stvarale 1920-ih i 1930-ih – jedan je od dokaza dosadašnje androcentričnosti udžbenika povijesti i knjiženosti, koji govore uglavnom o muškarcima i pisani su muškim perom.

Generacija ’27

Poznata u Španjolskoj i u inozemstvu, Generacija ’27 okupljala je mlade umjetnike koji su široj javnosti postali poznati 1927. godine, odnosno na 300. obljetnicu smrti Luisa de Gorgone, baroknog pjesnika kojeg su iznimno cijenili. Ova čuvena skupina uključivala je istaknute ličnosti poput Salvadora Dalíja, redatelja Luisa Buñuela (koji je,zajedno s Dalíjem,1929. snimio glasoviti nadrealistički film Andaluzijski pas) te pjesnika i dramatičara Federica García Lorcu.

Predstavnike Generacije ’27 nije povezivala samo dob (većina je rođena između 1892. i 1902.), već i prijateljstva te liberalni stavovi. Mnogi su se upoznali na madridskoj Studentskoj rezidenciji (Residencia de estudiantes), koju se ponekad smatra „madridskim Oxfordom“. Mladi umjetnici, unatoč zainteresiranosti za sve „izme“ (futurizam, nadrealizam, dadaizam i kubizam), nisu raskinuli s tradicijom, već su je pokušavali spojiti sa suvremenim. Uzor i izvor inspiracije bio im je španjolski pjesnik Juan Ramón Jiménez, dobitnik Nobelove nagrade 1956. godine, te autor zbirke pjesama Srebroń i ja. Mnogi pisci Generacije ’27 objavljivali su svoje tekstove u poznatim španjolskim časopisima poput La Gaceta Literaria – najvažnije platforme avangardnog pokreta – ili Revista de Occidente, časopisu koji izlazi i dan danas, a osnovao ga je španjolski filozof i mislilac José Ortega y Gasset.

Kad se govori o Generaciji ’27, obično se misli na muške umjetnike, no u zadnje vrijeme, sve se više pažnje pridaje činjenici da su u tu avangardnu grupu bile uključene i žene (dovoljno je pregledati fotografije iz tog razdoblja da se uvjerimo u njihovu prisutnost), nazivane „žene bez šešira,“ kako bi se istaknuo njihov doprinos i posebnost. Djela žena bez šešira danas su uvelike zaboravljena i izbrisana, i to ne samo u udžbenicima povijesti, već i među njihovim kolegama.

Zaštitnica ognjišta

Sudbina žena bez šešira je zorno pokazuje kako su doživljavane žene u Španjolskoj u prvim desetljećima 20. stoljeća i kakva je bila njihova društveno-ekonomska situacija. Žene su bile smatrane zaštitnicama kućnog ognjišta, a upravo na tu ulogu sveli su ih običaji i zakoni koji su tada vladali. Duh vremena savršeno se odražava u fragmentu članka iz novina La Vanguardia iz 1889. godine:

„Od njezine visine do njezine inteligencije, sve na njoj je inferiorno i suprotno od muškarca. U njoj sve teče izvana prema unutra. Sve je nabijeno, receptivno i prolazno; kod muškarca sve je aktivno i u ekspanziji… Žena sama po sebi, za razliku od muškarca, nije cjelovito biće; ona je tek reproduktivno oruđe namijenjeno održavanju vrste, dok je muškarac odgovoran za napredak vrste, on je generator misli, ujedno i kreator i demiurg društvenog poretka. Iz toga proizlazi nejednakost među spolovima i upravo bi zato žene, postavljene niže od muškaraca, trebale biti njihov dodatak u društvenim funkcijama.“

Uvjerenje u inferiornost žena proizlazilo je uglavnom iz izrazito snažne pozicije Katoličke crkve, iako su početkom 20. stoljeća postale popularne i pseudoznanstvene teorije koje su, primjerice, tvrdile da je ženski mozak manji.

Pred zakonom, žena nije bila samostalna, već je bila pod paskom oca ili muža. U Građanskom zakoniku iz 1889., napisanom po uzoru na Napoleonov zakonik iz 1804., u čl. 57 stoji da „muž mora štititi svoju ženu, a ona mu se mora pokoravati”. Žena nije mogla samostalno obavljati nikakvu gospodarsku djelatnost, a njezinom imovinom upravljao je muž. Zakon je predviđao kazne za preljubnice, ali slične sankcije nisu se odnosile na nevjerne muževe. Žene također nisu imale puno pravo glasa.

Uz to, bile su u lošijoj poziciji i u pogledu prava na obrazovanje. U djevojačkim školama (mješovite škole tada nisu postojale) uglavnom su se predavali predmeti vezani za kućanske poslove. U popularnom udžbeniku je pisalo: „Daleka mi je ideja da se ženama ponudi cjelovito obrazovanje kakvo dobivaju muškarci. Naprotiv, trebala bih ih učiti da budu žena, štedljiva kao mrav i vrijedna kao pčela.“

Početkom 20. stoljeća, 71% Španjolki je bilo nepismeno, u usporedbi s 55% muškaraca. Imale su i otežan pristup visokom obrazovanju, a puno pravo na studiranje stekle su tek 1910. godine.

Dašak suvremenosti

Situacija se počela mijenjati u travnju 1931. godine, odnosno nakon proglašenja Druge Republike i donošenja za ono vrijeme vrlo progresivnog temeljnog zakona. Sukladno čl. 2 Ustava iz 1931. „svi Španjolci (i Španjolke) jednaki su pred zakonom“. Članak 9. priznavao je svim građanima i građankama „pravo na sudjelovanje u općim, jednakim, neposrednim i tajnim izborima“. Te su godine Španjolke po prvi put stekle puno pravo glasa. Dobile su mogućnost izbora i bavljenja bilo kojom profesijom, što je također bio veliki društveni iskorak (prije su mogle birati hoće li raditi kao kućne pomoćnice, u prostituciji ili tekstilnoj industriji).

No, valja napomenuti da, iako je Ustav iz 1931. bio promjena pravne i društvene paradigme, većina predstavnica Generacije ’27, rođenih između 1898. i 1914. godine, odrastala je, obrazovala se i započinjala svoju profesionalnu karijeru i prije njegova uvođenja. U tom kontekstu naziv „žene bez šešira“ dobiva još više smisla; naime, početkom 20. stoljeća nošenje šešira je bilo obavezno, a izlazak iz kuće bez pokrivala za glavu smatrao se neukusnim i kršenjem društvenih normi.

Generacija ’27 šešir je smatrala opresivnim simbolom koji tjera društvo (i umjetnike) u ustaljene okvire. Jednog sunčanog dana, davnih 1920-ih, na Plaza del Sol u središtu Madrida, dramatičar Federico García Lorca, slikar Salvador Dalí i slikarice Maruja Mallo i Margarita Manso odlučile su organizirati spontani hepening i, na iznenađenje i bijes prolaznika, skinuli su šešire, odnosno kape. Mallo je kasnije u intervjuima govorila da je imala dojam da će ih kamenovati.

Vijek Druge Republike bio je kratak. U Španjolskoj je 17. srpnja 1936. izbio građanski rat, koji je završio 1. travnja 1939., kada je započela autoritarna vladavina generala Franca i ukinut je ustav iz 1931. Izbijanje rata za većinu žena bez šešira i pripadnika Generacije ’27 značilo je protjerivanje iz zemlje, pa čak i smrt (najbolji je primjer strijeljanje Federica Garcíe Lorce zbog homoseksualnosti). Nakon dolaska Franca na vlast, žene bez šešira desetljećima su bile prepuštene zaboravu.

Širenje njihovih priča primjetan je fenomen u Španjolskoj, posebno posljednjih godina. Umjetnice koje se obično ubrajaju u ovu skupinu – osim već spomenutih slikarica Maruje Mallo i Margarite Manso – su: filozofkinja María Zambrano, spisateljica María Teresa León, pjesnikinja Concha Méndez, slikarica, spisateljica i glumica Josefina de la Torre te kiparica i ilustratorica Margarita Gil.

Iako svaka od njih zaslužuje pažnju, María Zambrano i Maruja Mallo savršen su primjer umjetnica koje su postale žrtve kolektivne amnezije koja je zahvatila frankističku Španjolsku. Posljedice te amnezije, kao što je ranije spomenuto, vidljive su i danas.

Maria Zambrano

María Zambrano

María Zambrano rođena je 1904. na jugu Španjolske, u gradu Vélezu u blizini Málage, u učiteljskoj obitelji koja je od djetinjstva podržavala njezin intelektualni i umjetnički razvoj. Godine 1924. s roditeljima se preselila u Madrid, gdje je započela studij na Fakultetu filozofije i književnosti na Madridskom centralnom sveučilištu. Tamo je upoznala Josea Ortegu y Gasseta, počela surađivati s Revista de Occidente, časopisom koji je on pokrenuo, te uspostavila kontakte s predstavnicima Generacije ’27.

Po završetku studija odlučila je raditi kao profesorica filozofije. Iako je bila gorljiva pobornica Druge Republike, bila je izrazito kritična prema stranačkoj politici. Bila je protiv racionalizma i tražila je nove načine poimanja svijeta, one utemeljene više na intuiciji, transcendenciji i „racionalnosti srca“. Objavila je više od 30 knjiga u kojima je progovarala o temama vezanim uz ljudsko stanje, povijest, umjetnost i filozofiju, uključujući i zbirku eseja Agonija Europe (La agonía de Europa) iz 1940.

Kad je 1936. izbio građanski rat, stala je na stranu Republike, zbog čega je bila prisiljena emigrirati u Meksiko (poslije je živjela u Parizu, Havani i Rimu). U Španjolsku se vratila tek 45 godina kasnije, devet godina nakon smrti generala Franca. Godine 1981. dodijeljena joj je nagrada „Princeza od Asturije“ u području komunikacije i humanističkih znanosti, poznata i kao španjolska Nobelova nagrada, dok je 1988. primila nagradu „Cervantes“ za životno djelo. María Zambrano preminula je 1991. i do danas se smatra jednom od najvećih španjolskih intelektualki.

Maruja Mallo

Ni Frida Kahlo se ne bi posramila slika Maruje Mallo. Mallo (zapravo Ana María Gómez Gonzáles) rođena je 1902. u mjestu Viveiro u Galiciji. S 20 godina krenula je na Akademiju likovnih umjetnosti San Fernando u Madridu, gdje je upoznala Salvadora Dalíja i načela nadrealizma. Radila je za časopise Gaceta Literaria i Revista de Occidente, koji su 1928. godine organizirali njezinu izložbu.

Marujini rani radovi, puni futurističkih i nadrealističkih elemenata, odražavaju duh vremena. No mnogo su zanimljivije njezine kasnije slike koje spajaju suvremeno s elementima španjolske popularne kulture i magičnog realizma, a karakterizira ih odvažna upotreba boje. Mallos je razvila vlastiti stil, a njezina najpoznatija slika je La sorpresa del trigo (Iznenađenje pšenice).

Maruja Mallo (izvor: Wikimedia Commons)

Kao pobornica Druge Republike i poznata avangardna umjetnica liberalnih nazora (stanovnici njenog rodnog mjesta upirali su prstom u nju i nazivali je „ludom“, nenavikli na žene u hlačama, muškom sakou, kratke kose i jako namazanih usana), nakon izbijanja rata morala je napustiti Španjolsku. Emigrirala je prvo u Buenos Aires, a zatim u New York, gdje je već i prije izlagala. Godine 1962. odlučila se vratiti u Španjolsku. No, pokazalo se da su u Cervantesovoj domovini njezina djela praktički nepoznata. Umrla je u Madridu 1995. Mnogi njezini radovi danas se mogu vidjeti u Museu Reina Sofía u Madridu.

Priče o Maríji Zambrano, Maruji Mallo i drugim „ženama bez šešira“ primjeri su toga da izvanredne vještine i naporan rad nisu uvijek dovoljni za ulazak u povijest. Pogotovo ako ste žena. Fenomen kulture otkazivanja – bilo zbog društveno-ekonomske situacije, prevladavajućih običaja ili pravnih okolnosti – postoji oduvijek i svugdje. Ne preostaje ništa drugo nego nadati se da će umjetnice i spisateljice Generacije ’27, tj. španjolske žene bez šešira, steći istu slavu kao i njihovi slavni kolege. One to podjednako zaslužuju, i ne moraju im zavidjeti na talentu. Drage dame, skidajte šešire!


Prijevod s poljskog: Marta Agičić

Tekst je izvorno objavljen na portalu Krytyka Polityczna.

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

Povezano