Objavljeno

Dolores (La Pasionaria) Ibárruri – cvijet Španjolskog građanskog rata

U nama vrijeme se mijenja /  I svi su opet spremni da se bore za san / U nama vrijeme se mijenja / Sa barikada reći ćemo: No pasaran

(Haustor, Sejmeni)

Iako su žene još od Francuske revolucije, Pariške komune i Meksičke revolucije aktivno sudjelovale u progresivnim pokretima, njihov je doprinos često ostao na marginama historiografije.

U tom okviru, prije svega u smislu borbe protiv različitih oblika represija, veliki doprinos, uz Claru Zetkin i Rosu Luxemburg, dala je Mary Harris (1837.-1930.), poznatija kao Majka Jones, koja je svojom borbom za prava rudarskih radnika obilježila međunarodni radnički pokret. O njezinoj predanosti govori i činjenica kako je uhićena u svojoj 83. godini tijekom organiziranja štrajka rudara u okrugu Kanawha.

Osim Majke Jones svakako još valja izdvojiti Luisu Moreno (1907.-1992.) koja je posebno bila aktivna u organiziranju imigrantskih radnika u SAD-u, te Elizabeth Gurley Flynn (1890.-1964.), poznatu i kao Rebel Girl, također istaknutu radničku aktivistkinju te utemeljiteljicu Američke unije za građanske slobode. U navedenom kontekstu potrebno je istaknuti kako su prvi koraci usmjereni prema organiziranom djelovanju žena bili inicirani upravo iz socijalističkih krugova. Potonje je na kraju i rezultiralo uspostavom Međunarodnog dana žena te osnivanjem Međunarodnog socijalističkog ureda za žene (Internacional Socialist Women’s Bureu), kao i sve aktivnijom ulogom u socijalističkom pokretu,[i] prije svega u okvirima komunističkih partija, koje su osnivane nakon Prvog svjetskog rata.

Teoretičarke i aktivistkinje poput Alexandre Kollontai činile su značajan dio novih društveno-političkih promjena, koje su imale za cilj rastakanje tradicionalnih okvira u kojima je žena bila sekundarni čimbenik, često sveden na minimalnu ulogu bez ikakvih prava. Sukladno tomu, opisujući položaj žena u Španjolskoj, anarhistička teoretičarka Federica Monteseny tvrdila je kako je žena predstavljala stvorenje za užitak ili inkubator za bebe.

Redefiniranje uloge žena u društvu te njihova sve aktivnija uloga u previranjima koja su obilježila poslijeratno razdoblje Prvog svjetskog rata, očitovala se i u Španjolskoj, koja je zajedno s većinom europskih zemalja proživljavala veliku ekonomsku krizu uvjetovanu nezaposlenošću i recesijom. Sukladno tomu, Španjolska se priključila nizu europskih država u kojima je došlo do uspostave različitih oblika diktatura. U Španjolskoj je 1923. godine uz pomoć Kralja Alfonsa XIII. vlast preuzeo Primo de Rivera. Ipak, Rivera nije mogao konsolidirati ekonomsku situaciju, što je dovelo do njegovog pada 1931. godine i uspostave Republike.

U navedenom društveno-političkom okviru većina se država nalazila između revolucije i kontrarevolucije. U ovim previranjima, koja će obilježiti povijest 20. stoljeća, veliku ulogu imala je Dolores Ibárruri, poznatija kao La Pasionaria (“strastveni cvijet”, pasiflora).

Dolores drži govor

Stvaranje mita – postanak La Pasionarie

Dolores Ibárruri bila je osmo od ukupno jedanaestero djece, rođeno 1895. godine na sjeveru Španjolske, u blizini Bilbaoa. S dvadeset godina udala se za rudara Juliana Ruiza s kojim je imala šestero djece, od kojih je dvoje umrlo nedugo nakon poroda.

Njezina politička angažiranost postala je vidljiva nedugo nakon Prvog svjetskog rata, kada 1921. sudjeluje u stvaranju Komunističke partije Španjolske. U ovom razdoblju objavljuje niz članak pod pseudonimom La Pasionaria, što će s vremenom postati njezin prepoznatljivi naziv. Brzo je stekla brojne simpatije, prije svega zahvaljujući svojim strastvenim govorima. Vrhunac popularnosti i moći dosegnula je 1930-ih godina, što je bilo uvjetovano, između ostalog, osnivanjem ženske organizacije Mujeres Antifascistas (1933.) s ciljem suprotstavljanja fašizmu i nadirućem militarizmu, ali prije svega njezinim izvanrednim oratorskim sposobnostima. Već je iduće godine izabrana u Parlament. O njezinom utjecaju i moći govori i činjenica kako je sovjetski astronaut Neujmin novootkriveni asteroid  nazvao „Dolores“.

U svojoj politici dosljedno je provodila Kominternine naputke iz Moskve, što će kasnije postati kamen spoticanja u historiografskoj interpretaciji njezinog lika i djela.

Podržala je povijesnu odluku Kominterne koja se ticala stvaranja Narodnog fronta, u okviru kojega su komunisti trebali surađivati s dojučerašnjim neprijateljima, prije svega s građanskim i socijaldemokratskim strankama. Navedena odluka imala je najočitiju manifestaciju upravo u Španjolskoj. Naime, premda je 1931. godine Rivera doživio poraz od strane republikansko-socijalističkog saveza, čime je došlo i do pada Monarhije, i dalje je vladalo nezadovoljstvo, koje je prije svega bilo ekonomski uvjetovano. Sukladno tomu, došlo je do eskalacije štrajkova i političkih ubojstava, ali se pojavio i nagovještaj uspona fašizma.

Kao reakcija na ta događanja, u listopadu 1934. godine organiziran je ustanak rudara u Asturiji, koja je dva tjedna bila pod revolucionarnom vlašću. U takvoj situaciji osniva se Narodna fronta, koja je obuhvaćala sve stranke političke ljevice i koja je na izborima 1936. godine odnijela pobjedu. Unatoč tome neredi nisu zaustavljeni, što je poslužilo kao plodno tlo za Francisca Franka i njegove Falange. Iako je bilo jasno da Franco ima jasne totalitarne tendencije te da uživa potporu Hitlera i Mussolinija, Zapadne zemlje odlučile su se za politiku nemiješanja. Franco je uskoro krenuo u ofenzivu, što je dovelo do otvorenog sukoba s pristašama Republike. Tako su se s jedne strane našli Francovi falangisti i pristaše Monarhije, a s druge strane razne ljevičarske struje okupljene u Narodni front, tj. Republikanski blok. I dok su europske zemlje zauzele neutralan stav prema događajima u Španjolskoj, SSSR je pružio pomoć Republikancima, iako uz vrlo visoku naknadu.[ii]

Dolores i Fidel Castro

Svojevrsni početak građanskog rata označilo je zasjedanje Parlamenta u srpnju 1936. godine kada se La Pasionaria okrenula prema tadašnjem ministru financija Joseu Calvu Sotelu, pripadniku monarhističke struje, i rekla „Ovo je vaš posljednji govor!“. Sotelo je ubrzo otet i ubijen. Ovo je ujedno bio i početak kontroverzi koji će slijediti La Pasionariu cijeli život.

Republikanski blok bio je ideološki rastrgan između različitih struja, od trockista i komunista do anarhista. U takvoj konsolidaciji snaga, komunisti su željeli zadobiti primat, što im je na kraju i uspjelo. Odlučujuću ulogu u tome imala je upravo La Pasionaria, koja se brzo uzdigla do utjecajne pozicije druge osobe KP Španjolske, odmah poslije tadašnjeg glavnog sekretera Joséa Diaza. Ona je svojim energičnim govorima zadobivala sve veće povjerenja masa. Njezini govor od 9. srpnja 1936. godine na Radio Madridu omogućio joj je gotovo mitsko mjesto u povijesti.

Naime, u govoru koji je održan kada su se Francove fašističke trupe našle nadomak Madrida, govoreći o potrebi uporne i ujedinjene borbe, izjavila je: Los fascistas no pasarán! ¡No pasarán!” (Fašisti neće proći! Neće proći!).

U ovom povijesnom govoru pozvala je žene na borbu i obranu slobode. Govor je održan s ciljem motiviranja građana Madrida na organiziranje otpora Francovoj vojsci. Ovo je ujedno bio trenutak kada je La Pasionaria zakoračila na međunarodnu pozornicu. Naime, jedan do francuskih izvjestitelja koji je slušao govor kasnije je izjavio kako nikada ranije nije ni čuo ni vidio ništa slično. Ubrzo je žena u crnoj haljini, koja je obilježila njezinu pojavu, postala simbol borbe protiv fašizma.

U svojoj analizi tog govora Imogen Morley ističe kako ga je La Pasionarija izvrsno strukturirala, apelirajući na španjolski narod u cijelosti, naglašavajući pri tome fašističku brutalnost. Ona je u govoru pred španjolski narod postavila povijesni trenutak u kojemu on treba odigrati svoju ulogu. Morley ističe kako je La Pasionarija frazu ¡No pasarán!, iskoristila tri puta: prvi put u kontekstu zaustavljanja fašističkog nadiranja, drugi put kao obranu demokratske Španjolske, i treći put na kraju kada je uzviknula: Živjela Narodna fronta. Živjelo jedinstvo svih antifašista! Živjela Republika! Fašisti neće proći! Oni neće proći.

Dolores sa slikarom Rafaelom Albertijem

Drugi njezin govor, koji je još jednom potvrdio njezin status ikone Španjolskog građanskog rata, bio je oproštajni govor upućen pripadnicima Internacionalnih brigada, koji je održala krajem listopada 1938. godine, a u kojemu, između ostalog navodi:

Komunisti, socijalisti, anarhisti, republikanci, ljudi različitih boja i ideologija, različitih religija, ljudi koji iskreno vole slobodu i pravdu, nesebično su nam prišli. Dali su nam sve: svoju mladost i svoju zrelost, svoje znanje i svoje iskustvo, svoju krv i svoj život, svoje nade i svoje čežnje….I ništa nam nisu tražili. Ili, bolje rečeno, tražili su, tražili su mjesto u borbi, željeli su da im pripadne čast da umru za našu stvar. (…) Majke, žene….kad godine prohuje, kad ratne rane zacijele, kada sjećanja na krvave dane bole izblijede u slobodi, miru i blagostanju, kad mržnja počne da gasi i kad se slobodom budu ponosili svi Španci, pripovijedajte našoj djeci, pričajte im o ljudima iz internacionalnih brigada.

Unatoč međunarodnoj potpori, sredinom 1938. postalo je očito da Republikanske snage gube rat. Vođe Komunističke partije napustile su Španjolsku te su utočište pronašli u Moskvi. Među njima bila je i La Pasionaria, koja se ondje ponovno susrela sa kćerkom Amayjom i sinom Rubenom. Unatoč egzilu, La Pasionaria je i dalja bila iznimno aktivna, prije svega u okviru Kominterne. Između ostalog, bavila se pitanjima poput mogućnosti uspjeha komunizma izvan Sovjetskog Saveza. I dalje je ostala dosljedna podupiranju Staljinove politike, čak i nakon potpisivanja pakta s Nijemcima 1939.

U SSSR-u se njezin život uvelike promijenio. Naime, José Diaz, tadašnji glavni sekretar KP Španjolske, 1942. godine izvršio je samoubojstvo. Na taj se način La Pasionaria našla na čelu Partije, koja je najvećim dijelom bila u progonstvu. Iste godine, početkom rujna, u bitki za Staljingrad, poginuo joj je sin Ruben. Unatoč tome, u idućem je razdoblju sudjelovala na nizu konferencija te sastanaka različitih komunističkih partija.

Između ostalog, 1972. posjetila je i Jugoslaviju. Tom ju je prilikom Josip Broz Tito odlikovao ordenom narodnog heroja. Zanimljivo je naglasiti kako se La Pasionaria ispričala Titu zbog podupiranja sovjetske politike prema Jugoslaviji 1948. godine.

U egzilu je nastavila osuđivati Francovu vlast u Španjolskoj, u kojoj je Partija i dalje bila ilegalna. Ipak, 1977. došlo je do legalizacije Partije, pa se La Pasionarija nakon 38 godina provedenih u inozemstvu vratila u Madrid. U zračnoj luci dočekale su je tisuće pristaša. I dalje je nastavila biti iznimno aktivna, prije svega u feminističkim krugovima. Posljednjih godina života djelovala je kao počasna predsjednica Partije, a to je ujedno bila i njezina posljednja funkcija. La Pasionaria je umrla 7. listopada 1889. godine, a legenda o njoj nastavila je živjeti i dalje.

Dolores i Santiago Carrillo, generalni sekretar KP Španjolske

Druga strana priče

Kao o većini povijesnih osoba, i o La Pasionariji postoji druga strana priča, ona koja se nalazi na marginama mita o hrabroj ženi koja je život posvetila borbi protiv fašizma. Naime, kako je prethodno navedeno, prve kontroverze javile su se nakon ubojstva tadašnjeg ministra financija Joséa Calva Sotela, a za koje su anarhisti direktno prozvali La Pasionariu.

Ipak, najteži krimen koji joj se stavlja na teret odnosi se na unošenje razdora unutar Republikanskog bloka. Slijedeći Staljinovu politiku, La Pasionaria je  ubrzo od dojučerašnjih saveznika, prije svega anarhista i trockista, napravila neprijatelje. Ovdje trebamo imati na umu da se u isto vrijeme u SSSSR-u provodila žestoka borba protiv sljedbenika Trockoga, koji je naposljetku morao potražiti utočište u Meksiku. Tako je umjesto ujedinjene borbe protiv Franca došlo do razdora među antifašistima. La Pasionaria je trockizam označavala kao proturevolucionarnu ideologiju koja je zatrovala ljude. U svojim govorima izjednačavala je trockiste i fašiste, kreirajući tezu kako su trockisti zapravo agenti Gestapoa. Na tragu tada dominantnog staljinističkog diskursa tvrdila je kako ih treba protjerati poput divljih zvjeri.

Drugi prozvani neprijatelji bili su anarhisti, koje je pokušavala povezati s trockistima, nazivajući ih „anarhotrockistima“. Za njih je također tvrdila kako provode fašističku politiku s ciljem uništenja antifašističkog otpora. Iako za ove optužbe nikada nije navela dokaze, ustrajala je na takvoj retorici za cijelo vrijeme trajanja Građanskog rata. Tek je kasnije, u egzilu, promijenila svoj stav.

I na kraju…

Malo je žena čiji je djelovanje u različitim oblicima otpora valorizirano ili čak i istraženo kao La Pasionarijino. Većina žena i dalje predstavlja nepoznanicu u širem kontekstu, poput Clare Campoamor, istaknute španjolske feministkinje, koja je 1931. godine uspjela osigurati ravnopravnost spolova u Ustavu.

Unatoč prilično upitnoj moralnosti politike koju je provodila, posebno tijekom ali i nakon Španjolskog građanskog rata, Dolores Ibárruri postala je simbol otpora fašizmu te gotovo i amblem antifašista diljem svijeta. Unatoč provođenju staljinističke politike, ona u kolektivnoj svijesti i dalje predstavlja borbu i nevjerojatnu snagu. Neosporena je činjenica da je La Pasionaria bila žena koja je uspjela svojom sposobnošću i talentom, ali i mogućnošću prilagodbe različitim uvjetima zauzeti istaknute političke pozicije u vremenu kada su one ženama bile uglavnom nedostižne. La Pasionaria je unatoč tradicionalnim društvenim okvirima, koji su ženu reducirali na okvire kućnog praga, nadišla iste, te postala mit koji je izbrisao granice vremena i prostora.

S druge strane, njezina borba protiv fašizma te strastveni govori ponovno postaju dijelom progresivnog diskursa. Stoga u kontekstu rastuće repatrijarhalizacija društva i nametanja tradicionalnih rodnih okvira, ali i oživljavanja različitih totalitarnih oblika koji ponovno zauzimaju javni prostor, istraživanje i aktualizacija njezinog rada nikada nije bila potrebnija. Na tragu toga, ponovno sa barikada reći ćemo: No pasaran!

Povezano