„To je zato što na život gledam kao na skulpturu koja se kreće bez prestanka, produžetak tjelesne šupljine u galaktički labirint. To je genetska skulptura, stara milijarde godina, koja je nedovršena. Trop ove skulpture zahvaćen je u području između stvarnosti i potencijalnosti.“
U skoro pola stoljeća kreativnog stvaralaštva, austrijska je umjetnica Valie Export svojim intrigantnim opusom, koji obuhvaća radove s područja filma, videa, performansa i fotografije, težila provociranju ustaljenih načina predstavljanja žena i njihovih opredmećenih karaktera.
Rođena 17. svibnja 1940. u Linzu kao Waltraud Lehner (udana Hōllinger), nakon obrazovanja u samostanu i diplome s bečke Nacionalne škole za tekstilnu industriju, kratko je vrijeme radila u filmskoj industriji, da bi s dvadeset i sedam godina promijenila ime u VALIE EXPORT, inače naziv jedne tada popularne vrste cigareta, odbacivši na taj način patronime koji su je sputavali. Taj je čin, potaknut još uvijek izrazito lošim odnosom prema ženama u austrijskom društvu, označio početak jedne važne faze eksperimentalnog feminističkog djelovanja u umjetnosti poslijeratnog razdoblja, a umjetničino je ime ispisano velikim tiskanim slovima funkcioniralo kao svojevrstan logo.
Tih je 1960-ih godina u Beču djelovao akcionistički pokret, čiji su sudionici željeli razbiti tabue konzervativnog i učmalog austrijskog društva svojim često radikalnim i kontroverznim performansima, koji su uglavnom uključivali tijelo kao novi medij izražavanja.
U duhu takvih tendencija svoj je umjetnički identitet izgradila i Export, s razlikom u tome što je tijelo kojim se ona bavilo bilo žensko, time istražujući načine na koji patrijarhalno društvo u njega upisuje svoje vlastite reprezentacije. Njegova je materijalnost tako funkcionirala kao platno kojim je umjetnica željela iskazati dramu traumatičnog ženskog iskustva, ali ga i ponovno pretvoriti u izvorište oslobađajućih poruka.
Tako je u jednom od svojih prvih značajnih radova, naslovljenom Tap and Touch Cinema (1968.-71.), hodala gradskim ulicama s kutijom preko gornjeg, nagog dijela tijela, pozivajući prolaznike da joj dotaknu grudi. Cilj joj je bio razbiti sigurnu udaljenost između gledatelja i projekcije koja olakšava voajeristički položaj, te izravno suočiti promatrača s realnošću slike.
Tap and Touch Cinema
Unatoč tome što su je austrijski mediji zbog njenog šokantnog djelovanja proglasili vješticom koju treba spaliti, ona je ustrajno nastavila sudjelovati u brojnim gerilskim akcijama, kakva je bila Hlače za akciju: genitalna panika (1968.), kada je u jednom minhenskom kinu prošetala noseći hlače koje su otkrivale njezine genitalije, time provocirajući stereotipnu ulogu žene kao pasivnog promatrača. Kada je publici poručila kako će „sada vidjeti u stvarnosti ono što bi inače vidjeli na ekranu,“ većina je gledatelja napustila dvoranu.
„Pokušavala sam razviti potpuno novi, ne-voajeristički pristup ženskom tijelu, kao nečemu što nije samo vizualni objekt. Željela sam saznati što će se dogoditi kada se napusti taj voajeristički model i suoči ljude s realnošću. No, činjenica je da su se oni samo udaljili od nje. To je ono što mi je bilo jako zanimljivo za otkriti. Ljudi ne žele vidjeti stvarnost. Cijelo vrijeme, oni jednostavno ne žele vidjeti stvarnost.“
I u svojim je kasnijim djelima nastavila s propitivanjem pogleda i ženskog identiteta, primjerice u video-radu Facing a Family (1971.), jednom od prvih primjera umjetničke intervencije u televizijski program, te u seriji fotografija Body Configurations (1972.-76.), kojom je nastavila svoj trajni projekt pretvaranja vlastitog tijela u polje akcije i ekspresije.
Godine 1977. snimila je i svoj prvi dugometražni film Invisible Adversaries, kao prikaz oslobađanja fizičke materijalnosti od konvencionalnih spona vremena i prostora, a kada sredinom 1990-ih godina počinje predavati na Akademiji medijskih umjetnosti u Kōlnu, umjetničkoj praksi prožetoj težnjom prikazivanja povijesti ugnjetavanja, u kojoj su ideja žene i slike čvrsto povezani, pridružuje i pedagoški rad.
Svojim plodnim umjetničkim djelovanjem, nagrađenim Zlatnom medaljom zasluga Republike Austrije, Export je kroz nekoliko desetljeća uspjela razviti uvijek inovativne načine izražavanja, usidrene u širu strategiju destabilizacije stereotipnih prikaza žena.
Njezino je propitivanje reprezentacije identiteta, medija i vizualnosti aktualno još i danas, kada sa 73 godine djeluje u novom području digitalne tehnologije, tako i dalje nastavljajući pružati uzor brojnim generacijama mladih umjetnica i umjetnika.
„Potreban je ženski govor tijela koji više ne slijedi pravila oglašavanja i klasične milosti. Sve, od ženskih spolnih karakteristika do ženskih tjelesnih funkcija, može biti iskorišteno kao materijal za slobodnu umjetničku artikulaciju. Tako će novo vrijeme i prostor biti ispisani ženskim govorom tijela, u dobu kada će se po prvi put ljudi osjećati kao kod kuće. Jeka grudiju i trbuha odjekivat će ne samo u masovnim medijima, nego i u dolini nade.“
