„…ja bih sve htjela raditi, sve bih htjela probati, u sve bih se htjela pačati.“
Greta Turković, poznata i kao Greta Pexidr-Srića, bila je kiparica, dizajnerica interijera i ilustratorica čiji je svaki likovni angažman imao neku namjenu. Kao autorica prvenstveno je držala do kvalitetnog zanata i dobre funkcije načinjenog predmeta, a tek onda pažnju posvećivala (izvanrednoj) likovnoj vrijednosti predmeta. Nikada nije oblikovala formu radi čiste forme; uvijek je bio prisutan smisao za praktično.
Rođena je 11. svibnja 1896. u Križevcima. Još kao djevojčica počinje pokazivati talent za kiparstvo. Kada je govorila o svojim likovnim počecima, često je prepričavala događaj iz gimnazije kada je vođena nekim unutarnjim porivom i bez ikakvog prethodnog znanja izmodelirala glavu kolegice i tako načinila svoju prvu skulpturu.
“Fascinirala me glava te kolegice – kaže – forme čela (kakva plemenita oblina!) nos, usta, (kakav sklad!). Osjetila sam snažnu potrebu da se ’sjedinim’ s tim formama, da ih takoreći pojedem, i tako zauvijek zadržim.“
Na savjet profesora i roditelja, Greta 1915. godine upisuje Privremenu višu školu za umjetnost i umjetnički obrt (kasnije Akademija likovnih umjetnosti) i opredjeljuje se za skulpturu – koja je tada bila smatrana izrazito muškom umjetničkom granom.
Umjetnici tzv. zagrebačke škole Robert Frangeš Mihanović i Rudolf Valdec imali su velik utjecaj na rad Grete Turković, kao i na mnoge druge mlade umjetnike i umjetnice. U tom razdoblju Turković se izražava u sitnoj plastici, malim kipovima, minijaturama, pronalazeći da su djeca i izrazi njihova lica izuzetno zanimljivi za modeliranje.
“Moram napomenuti da je početak mojeg interesa za umjetnost padao u vrijeme kasne secesije i to je sigurno ostavilo jake tragove u mojem djelovanju. Proživjela sam u tom životu nekoliko ogromnih promjena u političkom životu i načinu života, a što je zapravo za mene bilo najvažnije – umjetnost je skretala u razne i oprečne smjerove koje nije bilo lako slijediti. Trebalo je intenzivno pratiti zbivanja i baviti se isključivo tim pitanjima. Ja nisam imala te ambicije. Moj glavni i strastveni interes bio je usmjeren na pojam života kao cjeline, na moj društveni razvoj i kontakt s ljudima, na znanje o mnogim vrstama literature i glazbe (…) U jednom životnom razdoblju su se dosta rijetko zbivale tako raznolike pojave, vjerojatno je i to znatno utjecalo na različitost moga djelovanja.“
Iz studentskih dana na Akademiji ništa od njenih kiparskih radova nije sačuvano. Diplomira s odličnim uspjehom 1919. godine i odmah se uključuje u redoviti likovni život. Već naredne godine pojavljuje se na izložbi Proljetnog salona s figuricom u bronci naslova Čežnja. Ta skulptura malih dimenzija (oko 15 cm) stoji na samom početku kiparskog opusa Grete Turković.
“U posve malom prostoru Greta uspijeva ugraditi sve svoje mlado iskustvo: odlične proporcije, izvrsno dočaran inkarnat, savršena ravnoteža. Desna ruka obuhvaća lijevu otraga. Stav ležerni, pogled uprt u dalj… Pažljiva, fina modelacija, anatomska točnost. Tema je simbolična, lirska značenja”, piše Dubravka Vranić.
SSlikarski opus Grete Turković može se tematski podijeliti u dva dijela: etnografski rad i ilustriranje znanstvenih radova te propagandni rad (etikete, karte).
Oko 1926. godine počinje se više baviti crtanjem i studijem etnografije izrađujući mnogo crteža folklora te oko 80 akvarela narodnih nošnji (Starinsko žensko oglavlje u hrvatskoj narodnoj nošnji). Zajedno s Kamilom Tončićem, osnivačem i direktorom Narodnog muzeja u Splitu, izradila je osam figura narodnih nošnji oko 80 cm visine u drvu. Ženska pokrivala za glavu (uglavnom dalmatinska) izrađivala je u akvarelu.
„Tijekom godina zabilježila sam priličan broj narodnih nošnji, te sam naučila diviti se geniju našeg naroda, pogotovo stvaralačkom daru naših žena koje su znale sve utjecaje s istoka i zapada, gotike, baroka i renesanse prilagoditi divnim instinktom svojoj okolini i svom životu u tradiciji”, kazala je.
Tridesetih godina najviše se bavila etnografijom, povremeno se vraćajući na modeliranje. Etnološki muzej iz Berlina 1935. godine otkupljuje njene figurine u narodnim nošnjama. Na Međunarodnoj izložbi u Parizu 1937. izlaže figurine za koje dobiva diplomu, a mnogi njeni radovi dospjeli su i do Engleske i Amerike.
Oko 1933. godine Turković počinje sustavno crtati grožđe, što je rezultiralo stručnom zbirkom s 90 slika grožđa, od kojih je 6 tiskano kao Ampelografski atlas, koji izdaje zajedno sa suprugom. Zbog svoje kvalitete, Atlas je dobio međunarodno odlikovanje Diplome d’Honeueur de l’Office International dala Vigne et du Vin u Parizu 1957. To ih je motiviralo da 1962. naprave i drugi dio atlasa s novih 30 slika.
Poslije toga nastaju Pomologija Jugoslavije, Ljekovito bilje i Atlas bolesti i štetnika poljoprivrednih kultura. Švicarci je angažiraju za ilustriranje brošure korova i plakata o biljnim štetočinama. Nijemci naručuju kartone bolesti vinove loze, a po narudžbi uprave Brijuna slika floru Brijuna u 13 velikih slika.
Greta Turković postaje i najbolja autorica etiketa za firme kojima je važna preciznost i prepoznatljivost naslikanih plodova voća i povrća. Mnoga vina postala su prepoznatljiva upravo po njenim etiketama. Popularne Podravkine juhe u vrećici oslikane cvjetačom, porilukom i mesom također su djelo Grete Turković.
Sve do rata Turković dosta putuje i vraća se s mnoštvom novih ideja i skica. Počinje uočavati suvremene oblike koji ističu nove vrijednosti uporabnog predmeta – industrijski proizvedenog i namijenjenog široj publici. Stoga je možemo uvrstiti među prve dizajnerice praktičnih predmeta – kako unikatnih, tako onih koji su poslužili kao uzorak za obrtničku ili industrijsku proizvodnju.
Dobila je mogućnost da sprovede svoje nove ideje u trgovini za unutarnje uređenje Contempora, prvoj takve vrste u Zagrebu, koju su otvorili arhitekt Zdenko Strižić i njegova supruga. Turković je bila zadužena za oblikovanje u kovini, za kovano željezo, za drvo, slamu i staklo. Od kovanog željeza načinila je duhovita rješenja za okvire ogledala i stalke za lampe. Izrađivala je držače za knjige, pribor za kamin, okove za namještaj… Ideja je bilo napretek, a mnoge su dolazile iz biljnog svijeta (npr. držač za knjige od stiliziranih listova) Jedan okvir od ogledala bio je inspiriran tipkama pisaćeg stroja. Od posebnih angažmana, radila je nacrte za staklo prema kojima su nastali servisi za potrebe hotela Excelsior u Dubrovniku i Hotel Dubrovnik u Zagrebu.
Kao autorica koja drži do dobrog zanata, jednom prilikom izrazila je stav o granicama između čisto umjetničkog i onoga što čini dobar zanat i dobar obrt.
“Ja se uopće ne držim umjetnikom jer nalazim da je umjetnik onaj koji zbilja nešto novo pronalazi. A sve ovo je epigonstvo, ova masa tih tzv. umjetnika – to je za mene obrt. I neka je obrt – obrt je jedna predivna stvar i kroz cijelu povijest svijeta, umjetnost je bila obrt. Samo u našem vremenu koje je kaotično i koje je izgubilo smisao za vrijednosti – svi su umjetnici. To sve nije istina.”
Djelovanje Grete Turković ostavilo je traga u različitim granama umjetnosti, no posebno je značajna kao primijenjena umjetnica jer su u tom području njena likovna originalnost i preciznost osobito došli do izražaja te utjecali na daljnji razvoj primijenjene umjetnosti kod nas.
***
Izvori:
- Dubravka Vranić: „Greta Turković“ (Ethnologica Dalmatica, br. 4-5/1, 1996.)
- Dizajnerice: Greta Turković
