Prošle je godine objavljena, a ove godine javnosti i predstavljena, prva knjiga u Hrvatskoj u cijelosti posvećena ženskoj filozofskoj misli. Riječ je o djelu Hrvatske filozofkinje: čitanka (Institut za filozofiju, 2024.), nastalom suradnjom sedmero autora i autorica: Luke Boršića, Ankice Čakardić, Pavela Gregorića, Filipa Grgića, Ane Maskalan, Ivane Skuhala Karasman i Petra Šegedina.
Čitanka donosi pregled života i rada 16 učenjakinja odabranih prema kriterijima rođenja, porijekla ili djelovanja na području današnje Republike Hrvatske, stečenog doktorata iz filozofije te dovršenosti opusa u trenutku njegova obrađivanja, uz iznimku Nadežde Čačinovič.
O mnogima od njih napisani su zasebni znanstveni članci, objavljene knjige ili održani simpoziji zahvaljujući naporima zagrebačkog Instituta za filozofiju, i to napose Ivane Skuhala Karasman i Luke Boršića, uredničkog i znanstvenog dvojca koji još 2018. godine pokreće projekt Hrvatske filozofkinje u europskom kontekstu. Projektom je otpočeto sustavno proučavanje domaćih filozofkinja i osnovan Centar za istraživanje žena u filozofiji (CIŽUF), čiji analitičko-istraživački fokus uključuje i recepciju stranih autorica na našim prostorima, povijest feminizma, feminističku metateoriju te žene kao predmet pojmovnog promišljanja.
Žensko je pitanje, barem u kontekstu zastupljenosti, svojevrsna slijepa pjega bavljenja domaćom filozofskom baštinom, koja unatoč svojoj gotovo stoljeće i pol dugoj tradiciji nije iznjedrila nikakav udžbenik ili kompendij nemuških glasova u filozofiji.
Zašto je tomu tako – više je razloga. Dok je, krajem 19. stoljeća, filozof i književnik Franjo Marković postavljao temelje refleksiji o ovdašnjim misliocima, vrata gimnazija i visokoškolskih ustanova za žene su još uvijek bila zatvorena. Refleksija, prema tome, uvijek iziskuje i predmet, a u ženskom filozofiranju tada ga naprosto ne nalazi. Obrazovni put onih 1% učenica što su, prema podacima iz 1895. godine, punile učionice viših pučkih ili djevojačkih škola, maturom bi bio priveden kraju.
To se mijenja 1901. godine, kada srednjoškolke konačno imaju priliku postati studentice, studentice diplomantice, diplomantice doktorantice i, napokon, doktorice znanosti. Do Drugog svjetskog rata njih će četiri (Elza Kučera, Ivana Rossi, Marija Brida i Elly Ebenspanger) steći tu titulu iz područja filozofije, što nas navodi na pretpostavku da su i one i njihove kasnije kolegice još uvijek bile više okupirane kultiviranjem vlastite intelektualne sobe negoli epistemičkom zapitanošću o svome spolu – ukoliko je takva i mogla pronalaziti put do kakvih stručnih publikacija.
Iznimku, pokazuje kurioznost prve ličnosti u čitanki, nalazimo ni više ni manje nego u renesansnom Dubrovniku. Tamo će 1582. godine plemkinja Maruša Gundulić stati u gotovo sapfičku obranu prijateljici pod osudom dubrovačke javnosti zbog pokušaja osiguravanja miraza uslijed muževljevih financijskih teškoća. Tako nastaje prvi ženski filozofski tekst u hrvatskoj povijesti, posvetno pismo „Ne manje lijepoj koliko vrloj i plemenitoj ženi Cvijeti Zuzorić.“ U njemu, tri stoljeća prije razvoja modernog feminizma, autorica brani jednakost spolova. Štoviše, u strastvenom tonu shodnom ostatku teksta, Maruša Gundulić iznosi i višeslojnu argumentaciju u korist ženskom prvenstvu nad muškarcima, prilažući i podulju ekspoziciju o znamenitim antičkim ženama koja, kako to izražava autor ovoga prikaza, Luka Boršić, čini „stanoviti tout de force renesansne učenosti.“
Odmah na početku knjige tako dobivamo i reinterpretaciju izvorišta zapadne misli upućivanjem na njezine ženske doprinose. Ako se pritom invocira nekadašnja napetost između pozitivističkog pristupa, usredotočenog na integriranje zakrivenog ženskog stvaralaštva u anale objektivno spoznatljive povijesti te konstruktivizma, koji priču o ženskom iskustvu priča iz feminističke, a ne tobože akademski neutralne perspektive, ona se ubrzo razrješava u tristogodišnjem jazu što ovu odvažnu eruditkinju dijeli od sljedeće ličnosti u knjizi.
U tom bi razdoblju, doznajemo u uvodu, povremeno i osvanula poneka osamljena intelektualka, no među njezinim spisima ne bi bilo nijednog filozofskog. Suočena s takvom zjapećom prazninom, već i reprezentacija nadilazi okvire naoko nepristranog akademskog projekta, nužno pretvarajući, kazala je sociologinja Anita Dremel prilikom promocije čitanke, ono vidljivo u prisutno.
Kada bismo bile teleološki raspoložene, meandre oprisutnjivanja te, na koncu, feminističkog samoosvještavanja mogle bismo pronalaziti duljinom cijeloga djela – od prkosne mizandrije Helene Druskowitz, preko slojevitih pristupa slobodi volje kod Elze Kučere, Ivane Rossi i Elly Ebenspanger, iscrpnih istraživanja hrvatskih filozofa u radu Marije Bride, Hede Festini, Ljerke Schiffler i Gordane Škorić, marksističkog feminizma Blaženke Despot, težnji za prevladavanjem nihilizma Branke Brujić, inauguralnom paradoksu Gordane Bosanac, uranjanju u antičku filozofiju i znanost kod Hede Šegvić i Maje Hudoletnjak Grgić te postmodernizmu Jasenke Kodrnje.
Zbog same strukture tekstova, na razmeđu povijesno-filozofskih i hrestomatskih prikaza, autori i autorice koncizno nas uvode u nasljeđe obrađenih učenjakinja, a potom kroz obilne odlomke iz njihovih djela njima samima prepuštaju riječ. Time u formi neobično podesnoj za primjenu u srednjoškolskim i fakultetskim kurikulumima – eto još jedne manifestne note u vidljivosti! – otkrivamo dubinu i raznovrsnost njihovih naučnih pothvata, koji sežu do bibliotekarstva, psihologije, umjetnosti, književnosti, prevoditeljstva i školstva, potičući, najzad, na promišljanje o inter-, pa i transdisciplinarnosti mudroslovlja kao takvoga.
Neke od njih tek su nedavno revalorizirane u obzoru filozofije. Pišući 2016. godine enciklopedijski priručnik Naše žene, Boršić i Skuhala Karasman nailaze na škrte, počesto i netočne natuknice o Elzi Kučeri (1883.-1972.) kao prvoj profesionalnoj knjižničarki te, znatno rjeđe, psihologinji u Hrvatskoj. O implikacijama njezina doktorskog zvanja iz filozofije, stečenog još 1909. godine u Zürichu, nije bilo nikakvih dubljih analiza.
Izostanak diskursa o filozofkinjama nameće se tako kao još jedna poveznica među njima; radovi o Helene Druskowitz (1856.-1918.), prvoj Austrijanki hrvatskog porijekla s doktorskom titulom, dolaze većinom od njemačkih teoretičarki, dok njezino metafizičko utemeljenje ženske supremacije, jedinstveno za svoje doba, rijetko kada postaje predmetom filozofskog proučavanja.
O Ivani Rossi (1892.-1963.), prvoj doktorici filozofije na zagrebačkom sveučilištu, prevoditeljici Petra Pana na hrvatski i istraživačici Henrija Bergsona, pišu tek posljednjih godina Boršić i Skuhala Karasman.
Ime Elly Ebenspanger (1904.-1942.?) u filozofskoj periodici iskrsava čak pola stoljeća nakon što je 1939. godine na zagrebačkom sveučilištu obranila svoju doktorsku disertaciju o problemu slobodne volje i niti tri godine kasnije umrla u Auschwitzu. Sve do osnivanja CIŽUF-a, navodi o njezinom radu svodit će se na usputne reference.
Usporedivu situaciju zatječemo i kod Hede Festini (1928.-2018.), čija bibliografija broji četiri knjige, 16 poglavlja u knjigama i zbornicima, dva prijevoda i čak 111 znanstvenih članaka koji sabiru teme poput povijesti filozofije, filozofije sporta, Marxove ekologije, bioetike, wittgensteinovske problematike te analitičke misli, za čije je utemeljenje najprije na zadarskom, a potom na rječkom Filozofskom fakultetu Festini i zaslužna. Sekundarna literatura o njezinom impresivnom opusu, kao i o onom njezine suvremenice Blaženke Despot (1930.-2018.) ili pak kolegice Marije Bride (1912.-1993.), u najmanju ruku ne zrcali ne zrcali bogatstvo njihovog filozofskog djelovanja.
S druge strane, mnoge od njih znatno su pridonosile diskursu o svojim muškim kolegama i njihovim prethodnicima, nerijetko se opredjeljujući za slabo proučavane učenjake iz prošlosti. Naročito se to očituje kod Marije Bride, koja u uvodu svojoj knjizi o teologu Benediktu Benkoviću piše sljedeće:
„Kada istražujemo kulturnu prošlost našega naroda potrebno je osvijetliti ne samo one likove koji su po značajnosti svojih doprinosa stajali u prvome planu suvremenih kulturnih zbivanja otvarajući nove horizonte i zalažući se za pobjedu te nove otvorenosti, nego i skromnije pojave savjesnih umnih radnika koji ‘boreć se u zajedničkoj palestri’ dadoše vrijedan uvid u oblikovanju općeg profila svog vremena.“
Ne može li se isti taj uvid primijeniti i na sve žene obuhvaćene čitankom, ali i one kojima tek predstoji da budu istražene? Ne razbija li se već time identičnost onog općeg sa muškim?
Opasnost od njihova reduciranja na mrtva slova do kraja se rasplinjuje u posljednjem poglavlju djela, koje iskače iz formata prijašnjeg sadržaja i donosi razgovor dviju živih, djelujućih i priznatih filozofkinja, Ankice Čakardić i Nadežde Čačinovič. Doznajući o životu i stavovima intervjuirane Nadežde Čačinovič, poneka čitateljica zasigurno će se zapitati kako bi na slične upite odgovorile autoričine silne prethodnice, što samo po sebi pruža mogućnost otvaranja novih interpretativnih polja i poziva na neprestani, ravnopravni dijalog.
