Ono što je kod austrijske filozofkinje i književnice hrvatskog porijekla Helene Druskowitz najizvornije i po našem mišljenju najvažnije – a to je njezina rodna filozofija – teško je svrstati u neke kategorije: možda bi najbolji opis bio da je ona bila u duši drugovalna radikalna feministkinja rođena tri četvrt stoljeća prije svojeg doba.
Odrastanje i intelektualno sazrijevanje
Helene Druskowitz rođena je u Hietzingu (danas 13. bečki okrug) 2. svibnja 1856. godine kao Helena Maria Franziska Druschkovich. Otac Lorenz bio je imućan trgovac, a majka Magdalena Maria pijanistica koja je napustila karijeru kako bi se posvetila obiteljskom životu. Otac joj je umro od tuberkuloze 1858. godine i ostavio dovoljan imetak da je majka nastavila očev trgovački posao pa se naposljetku i lukrativno preudala. Osim što je s majkom bila bliska do kraja njezina života, Helene Druskowitz, čini se, nije mnogo držala do svojega porijekla, što se vidi po tomu da je povremeno tvrdila da je nezakonita kći fiktivnog bugarskog princa Tedesca Ventravina, za kojeg je kasnije tvrdila da ga viđa u halucinacijama.
Helene je već od najranijeg djetinjstva pokazivala sklonost spram glazbe i učenja i to joj je toliko dobro išlo da su je smatrali Wunderkindom. Svoju prvu naobrazbu primila je od privatnih učitelja, a nastavila na Bečkom konzervatoriju na kojem je 1873. godine apsolvirala glasovir. Godine 1874. položila je maturu na Piaristengymnasiumu u Beču. Kako na bečko sveučilištu u to vrijeme ženama još uvijek nije bilo dozvoljeno redovno studiranje, ona seli s majkom u Zürich, gdje je studirala od 1874. do 1878. godine. Slušala je predmete iz filozofije, arheologije, germanistike, orijentalistike i modernih jezika, vjerojatno engleskog. Doktorirala je 1878. godine s tezom Don Juan kod Lorda Byrona. Literarno-estetička rasprava (Don Juan bei Lord Byron. Eine litterarisch-ästhetische Abhandlung), čime je postala prva žena s njemačkog govornog područja koja je regularno promovirana u doktoricu znanosti.*
Druskowitz se vraća u Beč oko 1880. godine. Kao što nam svjedoče neke onovremene novine, u Beču je dočekana gotovo kao diva: držala je dobro posjećena javna predavanja, a knjige koje je kasnije objavljivala dobivale su redovito vrlo pozitivne, detaljne i dugačke recenzije od poznatog Bruna Waldena.† Željela se prije svega etablirati kao spisateljica drama, no nije zanemarila svoje literarno-kritičarsko i filozofsko stvaralaštvo. Godinu dana kasnije u Beču upoznaje austrijsku književnicu Marie von Ebner-Eschenbach, oko koje su se okupljali književnici Betty Paoli, Louise von François i Conrad Ferdinand Meyer. Moguće je da se u Beču Druskowitz družila i s ruskom psihoanalitičarkom i književnicom Lou Andreas-Salomé.
Sumrak idola
Godine 1884. ponovno je boravila u Zürichu. Tamo je upoznala i zbližila se sa švicarskom povjesničarkom, filozofkinjom i feministicom Metom von Salis-Marschlins. Preko nje je iste godine u Zürichu upoznala Friedricha Nietzschea. Oboje su, koliko se može zaključiti iz izvora, bili vrlo zainteresirani upoznati jedno drugo. Da je prvi susret dobro prošao svjedoči nam Nietzscheovo pismo sestri Elizabeth koje je napisao idući dan u kojem za Druskowitz kaže da je “moja nova prijateljica […] koja ne može nauditi mojoj filozofiji”.
Premda je očigledno da je njihovo prijateljstvo započelo entuzijastično, njezino oduševljenje Nietzscheom ubrzo je splasnulo, tako da već u pismu upućenom Conradu Ferdinandu Meyeru iz prosinca iste godine objašnjava i gotovo se ispričava za svoje negdašnje oduševljene Nietzscheom kao passion du moment. U kolovozu 1885. godine vratila je Nietzscheu poštom rijedak primjerak tek tiskana četvrtog dijela Zarathustre koji joj je ovaj bio poklonio, odabravši je među tek nekolicinom ljudi kojima je knjigu bio poslao. Premda je ovo morao biti osobit udarac Nietzscheu, on ipak još nije digao ruke od Druskowitz. U skici jedinog do danas sačuvanog svojeg pisma razumije to vraćanje knjige možda kao nesporazum i žali: “Kako je šteta da se ne može imati pola sata razgovora kad je to nužno!” No, kap koja je prelila čašu bila je knjiga koju je Druskowitz objavila 1886. godine, u kojoj žestoko kritizira Nietzscheovu filozofiju. Nekoliko mjeseci nakon tiskanja te knjige Nietzsche u postskriptumu jednom pismu piše “Mala literarna guska Druscowicz sve je drugo osim moje „učenice” […].
U nedostatku njihove korespondencije, teško je zaključiti što ih je razdvojilo. Pretpostavljamo da je to sljedeće: Nietzsche i Druskowitz, kako je ona razumjela, radili su na istoj stvari: deskripciji jednog “novog” svijeta i čovjeka koja bi postala normativna i organizacijski uspostavljiva. Nietzsche je, prema njezinu mišljenju, u tome podbacio. Iz cjeline Druskowitzina opusa, a pogotovo iz kritika Nietzschea, dalo bi se zaključiti da Nietzsche za nju nije bio dovoljno radikalan, da je zakazao u tome da do krajnjih konzekvenci dotjera svoju prema tradicionalnim kršćanskim vrijednostima destruktivnu filozofiju, što je pak ona pokušala učiniti. Možemo zamisliti da ju je doista pogodilo to da u Nietzscheu, kojemu je intelektualnu snagu i literarno umijeće Druskowitz uvijek priznavala, nije pronašla dovoljno snažnog saveznika u razvijanju kongenijalnih ideja. Kao kuriozum možemo spomenuti da se Druskowitz nigdje ne osvrće se na Nietzscheove mizogine stavove, kojih je sigurno bila svjesna.
Bolni gubici i pogoršanje mentalnog zdravlja
Niz nesretnih događaja zadesilo je Helene Druskowitz tijekom tih godina. Godine 1883. godine umro joj je polubrat, a najstariji brat stradao je 1884. godine kao časnik u Bosni. Majka Helene Druskowitz, koja je ostala živjeti u Zürichu, umrla je 1888. godine. U to vrijeme njezin je mlađi brat putovao Južnom Amerikom i zagubio mu se svaki trag. Krajem 1889. godine Druskowitz počinje osjećati psihičke smetnje, pa je u Berlinu posjetila specijalista za “bolesti živaca”. Iste se godine preselila u Dresden, gdje je navodno započela ljubavnu vezu s poznatom njemačkom sopranisticom Theresom Malten. Kad je 1891. godine Malten okončala njihovu vezu, već ionako narušeno Helenino psihičko zdravlje se pogoršalo. Bila je ovisna o alkoholu te pušenju cigareta i lule. Nakon svih bolnih gubitaka konzumacija alkohola izmakla je kontroli, što je za posljedicu imalo česte agresivne ispade. Zadnja takva velika epizoda dogodila se u Dresdenu: nakon što je počela alkoholizirana demolirati neko konačište bila je pozvana policija koja ju je internirala u psihijatrijsku bolnicu u Dresdenu.
Teško je iz današnje perspektive reći o čemu se kod nje radilo. Prema Hinrike Gronewold, moguće je da je Druskowitz bila članica nekih okultističkih društava i, prema modi onoga vremena, sudjelovala u spiritističkim i telepatskim seansama. Gronewold ne isključuje mogućnost da se je Druskowitz, nakon što se otrijeznila od ispada u krčmi i srameći se svojeg alkoholizma, počela “izvlačiti” na halucinatorne vizije pa je zato bila zadržana u sanatoriju. Nakon Dresdena premještena je u Austriju, u sanatorije u Ybbsu i Mauer-Öhlingu. Patila je od zvučnih i vizualnih halucinacija: prateći njezinu povijest bolesti koja se čuva u St. Pöltenu, pronašli smo da je početna dijagnoza bila tek šturo “ludilo” (Verrücktheit), dočim joj je kasnije dijagnosticirana paranoja. U sanatorijima je provela preostalih 27 godina života. Umrla je u Mauer-Öhlingu 31. svibnja 1918. godine.
“Muškarac kao moralna i logička nemogućnost”
Nastavila je pisati tijekom boravka u sanatorijima, no sve osim njezine zadnje knjige izgubljeno je. Poneke spise, koji se po rijetkoj sekundarnoj literaturi o Druskowitz navode, nismo uspjeli pronaći. Ne samo da je traženje njezinih djela nešto kompliciranije jer je pisala pod raznim pseudonimima (Adalbert Brunn, Erich René, Erna, a spominju se i drugi pseudonimi koje nismo uspjeli pronaći), već se čini da je ona sama fabricirala netočne podatke o svojim navodnim djelima. Slično kao i samoinicijativno dodavanje “von” njezinu prezimenu što bi upućivalo na plemićko podrijetlo, to izmišljanje nepostojećih naslova ne trebamo nužno shvatiti kao patološko stanje ili prerevnu samopromociju, već se može interpretirati kao svojevrsni performativan akt razbijanja zida koji dijeli fikciju od realnosti činom “oplemenjivanja” i prizivanjem fiktivnog podrijetla već spomenutog bugarskog vojvode Tedesca Ventravina, što bi bilo u skladu s njezinim filozofskim uvjerenjem o nadmoći i plemenitom porijeklu žena.
Djela Helene Druskowitz mogu se podijeliti u tri skupine: književna, literarno-kritička i filozofska. Dvoje istaknutih pisanja njemačkog jezika druge polovice devetnaestog stoljeća, Iz korespondencije Louise von François i Conrada Ferdinanda Meyera saznajemo da se Druskowitz željela etablirati prvenstveno kao spisateljica kazališnih komada, ali je nisu smatrali dovoljno talentiranom za to. Nasuprot tomu, prepoznali su njezin filozofski talent i poticali su je u tome. Koliko smijemo prosuđivati o literarnom stvaralaštvu na stranom jeziku, doista nam se čini da je najveća vrijednost njezinih kazališnih komada upravo u filozofskom naboju koji je u njima sadržan.
Primjera radi, spomenimo njezino najpoznatije književno djelo, satiričnu komediju Emancipacijska sanjalica (Die Emantipations-Schwämerin) iz 1889. godine. Glavni lik komedije je Alwina Dissen, dokona bogatašica zagrijana za ženski pokret. No, ona je poluobrazovana i izaziva podsmijeh, koliko kod svojih sugovornika u komediji, toliko kod publike svojim neprimjerenim stilom i krivim izrazima. No lijepa je, živi povlaštenim životom i materijalno je zbrinuta zahvaljujući svom suprugu, što je čini “opasnom” za muškarce. S druge strane, imamo njezin protulik, Doru Hellmuth, ambicioznu studenticu medicine, koja je staloženija, ne ističe se ljepotom, pa je i društveno prihvatljivija kao “umjerena feministkinja”. Premda na komičkoj razini stvar izgleda prilično jednostavno, dohvatimo li kompleksnu igru ovoga prikaza ne samo različitih oblika feministkinja onoga vremena, već i mnogostruke aluzije na autoričino samorazumijevanje, otkrivaju nam se tragovi Druskowitzinih glavnih feminističkih postavka prikazanih u ovoj komediji suptilnom ironijom.
Zanimljivo je spomenuti da je 1885. napisala knjigu Tri engleske spisateljice (Drei englische Dichterinnen) posvećenu Joanni Baillie, Elizabeth Barrett Browning i George Eliot.
U svojim glavnim filozofskim djelima razabire se sustavan i izvoran pokušaj izgradnje alternative ovome svijetu: nauk koji bi trebao zamijeniti ne samo religiju, već i, recimo jasno, patrijarhalno društvo. U dvjema knjigama, Moderni pokušaji nadomjeska za religiju (Moderne Versuche eines Religionsersatzes, 1886.), Razmatranja o novom nauku (Zur neuen Lehre. Betrachtungen, 1888.), Druskowitz počinje razvijati svoja razmišljanja o tomu kako čak i najradikalniji kritičari religije, koja je prema Druskowitz najodgovornija za zlo patrijarhata, nisu išli dovoljno daleko i radikalno.
Najoriginalnije misli Druskowitz je izložila u svojoj zadnjoj tiskanoj knjizi, Pesimističke kardinalne postavke (Pessimistische Kardinalsätze, 1905.) čije najvažnije poglavlje nosi sugestivan naslov: “Muškarac kao moralna i logička nemogućnost te kao prokletstvo svijeta”. U toj knjizi razlaže oblik antimaterijalističkog monističkog sustava utemeljena na nekonvencionalno shvaćenom platonizmu. Glavno počelo je Nadsfera kao ideal nedostižan svemu što je vezano uz materiju. Odvajanjem od materijalnoga približavamo se Nadsferi. To približavanje pretpostavlja socijalne reforme, a temelj socijalnih reforma za Druskowitz jest seksualna reforma. Žene su, prema Druskowitz, mnogo intelektualnija i spiritualnija bića od muškaraca: napuštanjem patrijarhata i davanjem apsolutnog prioriteta ženama, društvo u cjelini bi se približilo tom idealu Nadsfere. U radikalnom obliku to bi zahtijevalo potpuno odvajanje muškaraca od žena, što bi dovelo do izumiranja rase, pri čem bi žene bile predvodnice u smrti. To je srž njezina u naslovu knjige navedenog pesimizma.
- *Ponekad se može pronaći podatak da je bila prva Austrijanka i druga žena s njemačkog govornog područja koja je stekla doktorsku titulu, a kao prva se spominje Poljakinja Stefania Wolicka (1851.– nakon 1895.). No taj podatak nije sasvim precizan. Naime, Stefaniji Wolicka doktorska diploma nije službeno uručena jer je zbog političkih razloga morala napustiti Zürich prije službene promocije. Taj se podatak može pronaći na službenim mrežnim stranicama Sveučilišta u Zürichu. (http://www.matrikel.uzh.ch/active/static/25651.htm)
- †To je bio pseudonim iza kojeg se krila još jedna zanimljiva žena, bečka spisateljica, novinarka i intelektualka Florentine Galliny.
Ovaj tekst nastao je kao dio projekta Hrvatske filozofkinje u europskom kontekstu (UIP-2017-05-1763) koji financira Hrvatska zaklada za znanost.
