Od šačice žena koje su na zagrebačkom sveučilištu prije Drugog svjetskog rata obranile doktorat iz filozofije, tek je jedna – Marija Brida – ostvarila akademsku karijeru. Životni i profesionalni putevi preostalih dviju rekonstruirani su poglavito zalaganjem Centra za istraživanje žena u filozofiji pri Institutu za filozofiju, no među njima svejedno postoji stanovita kvalitativna i kvantitativna disparatnost. Primjerice, o Ivani Rossi, prvoj hrvatskoj filozofkinji s doktorskom titulom na zagrebačkom sveučilištu, znamo tako da je većinu radnoga vijeka provela kao gimnazijska profesorica, da je izvrsno vladala njemačkim, engleskim i francuskim jezikom, a razumjela i češki i ruski, da ju je obitelj zvala Seka, da je, poput svoje rođakinje Elze Kučere – još jednog velikog imena iz domaće intelektualne baštine – bila naprosto oduševljena svojom profesoricom Camillom Lucernom iz srednjoškolskih dana, te da je pokopana na Mirogoju.
Elly Ebenspanger osuđena je, s druge strane, na gotovo neispravljivu anonimnost. Njezin doktorski rad, obranjen više od tri desetljeća nakon onoga Ivane Rossi, jest sačuvan u tri primjerka, koja su pohranjena u arhivi Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu te u privatnom posjedu filozofkinje Mihaele Girardi Karšulin, a njegovu istančanu analizu, podignutu na razinu zasebne disertacijske teze, dugujemo istraživaču Matku Gjurašinu, asistentu na Institutu za filozofiju.
Unatoč tome, mapiranje intelektualnog stasanja Elly Ebenspanger, njezinih interesa i osobina moguće je možda još samo kroz sekundarne spekulacije. Tragedija povijesno-političkih prilika filozofkinjina života nastavlja se tako kroz njezino utapanje u bezimenu omasovljenost, zapečaćenu jednom jedinom identitarnom etiketom.
Elly Ebenspanger rođena je 1. ožujka 1904. godine u Zagrebu. Otac Dragutin Ebenspanger bio je trgovac vinom, a majka se zvala Hana rođ. Koritschan. Djetinjstvo je provela s roditeljima i tri godine mlađim bratom Lavoslavom u Bogovićevoj ulici. Bila je među prvim generacijama učenica Kraljevske druge ženske realne gimnazije u Zagrebu, ogranka nekadašnjeg Ženskog liceja. Gimnaziju završava s izvrsnim uspjehom 1922. godine, nakon čega na zagrebačkom Filozofskom fakultetu upisuje i 1926. godine apsolvira romansku filologiju. Pet godina kasnije, u okviru iste institucije započinje studij filozofije, iz kojega stječe diplomu 1936. godine.
Praznine u ovom šturom kronološkom kosturu, dostupnom većma zaslugom filozofkinje Mihaele Girardi Karšulin, možda su i razlog zbog kojega se Elly ne spominje u historiografskim obradama dotičnoga razdoblja, kao što je monografija fra Ivana Macuta Filozofija u NDH. No, ovaj izostanak, objašnjiv barem dijelom društvenim, političkim i kulturnim faktorima što su glas jedne žene i Židovke među domaćom inteligencijom činile krajnje osamljenim i ustegnutim, ne podrazumijeva potpuno odsustvo. Mnogo se toga može iščitati i iz činjenice da je Ebenspanger pripadala društvu Philosophia koje polovicom 1930-ih godina osniva njemački mislioc Arthur Liebert. Kao akademik i profesor na berlinskom sveučilištu 1920-ih godina, Liebert njeguje i artikulira novokantovske ideje u doba kada one već dobrano zamiru na intelektualnoj sceni.
Godine 1933. nacisti dolaze na vlast i protjeruju Lieberta sa sveučilišta zbog njegova židovskog porijekla, te tako on odlazi u Beograd i ondje se zapošljava kao profesor filozofije i pedagogije. U Beogradu pokreće časopis Philosophia u funkciji glasila ranije spomenutog društva, a u uvodniku iz 1936. godine među programskim ciljevima čitava projekta ističe razvijanje „obuhvatne nadnacionalne moralnosti i moralne nadnacionalnosti.“ Duh filozofije, kazuje, neodvojiv je od duha univerzalizma, zbog čega joj je najviši zadatak pojmovno nadvladavanje svih i sveprisutnih partikulariteta. Usprkos akademističkom karakteru Liebertove družine, koja već u jesen 1935. godine broji preko 35 zemalja članica, njegova misija sadrži i pravnopolitičke konzekvence, potičući na osnaživanje odnosa među narodima.
Je li i Ebenspanger, poput tolikih svojih suvremenika, u doba kovitlanja fašistoidne netrpeljivosti Liebertov univerzalizam doživjela kao čin prkosa spram zvjerstava na pomolu? Danas o tome možemo samo nagađati. Desetljeća njezina filozofskog stasanja obilježena su teškim životnim prilikama za većinu lokalnog stanovništva, dok je naoko ravnalom i šestarom prekrajan projekt međuratne Jugoslavije uzrokovao konstantnu političku nestabilnost.
Nakon atentata kralja Aleksandra u Marseilleu, Kraljevina se počinje sve više vezati uz fašističke države, pa tako i režimska podobnost nastavlja biti jedan od važnih uvjeta za napredak u karijeri. Dakako, konačno pristupanje Trojnom paktu i turbulencije koje su dovele do rasparčavanja Prve Jugoslavije nije u tom pogledu donijelo nikakvo popuštanje omče, kao što to nije uradila niti prva nezavisna politička tvorevina Hrvata. Ova „krvlju i tlom“ izgrađivana marionetska kreatura ostati će zapamćena po tinjajućem građanskom ratu, političkom, gospodarskom i upravnom rasulu te zapanjujuće efikasnom programu istrebljivanja čitavih etnija. Dok je njihovim njemačkim ortacima od ekskomunikacije do eksterminacije Židova i nepodobnika trebalo osam godina, ustaše su čitav taj proces odradili u nepuna četiri mjeseca. Što je, stoga, jednom filozofu u Endehaziji preostalo činiti? Filolog Neven Jovanović sugerira sljedeće tri opcije: (1) filozofičnom gimnastikom nekako opravdati ustaške zločine, (2) pokušati razumjeti sociopolitičko, povijesno i metafizičko stanje koje do njih dovodi, te (3) priključiti se borbi protiv njih.
Bi li stoga indikativna mogla biti činjenica da je Ebenspanger autorica prve doktorske disertacije o slobodi volje, obranjene na Sveučilištu u Zagrebu nakon njegove obnove 1874. godine? Ili je tek okrutna slučajnost da svoju posljednju priliku za filozofsko potvrđivanje posvećuje slobodi, a potom iščezava u logoru s natpisom „Rad oslobađa“?
Bilo kako bilo, disertacija je pod nazivom Problem slobode volje obranjena 28. listopada 1939. godine pred komisijom sastavljenom od filozofa i pedagoga Alberta Bazale, psihologa Ramira Bujasa te filozofa Pavla Vuk-Pavlovića. Okosnica djela promišljanje je odgovora na pitanje može li uz znanstveno inzistiranje na kauzalitetu supostojati i poimanje volje kao slobodne. U svom pažljivom i pomnom razlaganju problematike Ebenspanger će najviše prostora dati genealogiji filozofskog tretmana slobode volje, s fokusom na novokantovsko gledište, koje obrazuje i njezin finalni zaključak.
Matko Gjurašin naglašava važnost, pa i stanovitu kurioznost, ustrajanja na ovom misaonom opredjeljenju, uzimajući Ebenspanger za rijedak primjer i dokaz kako je ono imalo pristalica i u hrvatskoj filozofiji. Slobodne radnje, kazuje autorica, usmjerene su prema vrijednostima što uzmiču uzročno-mehaničkim objašnjenjima; hartmannovski postavljene na razinu zasebne oblasti, njihov je doticaj sa stvarnošću posredovan upravo čovjekovim djelovanjem. Međutim, vrijednosti ne mogu prisiliti čovjeka da se ophodi u skladu s njima; to ophođenje proizvod je njegova vlastita izbora. Prema tome, sloboda volje za Ebenspanger je libertarijanski shvaćena sposobnost da činimo drukčije no što u danom trenutku činimo.
Iako se primarno usredotočuje na etičku perspektivu, Ebenspanger mnogo pažnje posvećuje i psihologiji, a u svoju raspravu uključuje čak i kvantni indeterminizam, što Gjurašin ocjenjuje krajnje impresivnim s obzirom na to da se 1930-ih godina on tek formira kao predmet rasprave među fizičarima, a potom i filozofima. Ne iznenađuje da članovi komisije njezin rad prepoznaju kao „plod marljiva izučavanja i zrela prosuđivanja“ (Bazala) a autoričino iščitavanje literature kao odraz kritičkog i samostalnog shvaćanja.
Ipak, ovaj mjehurić uskoro se morao rasplinuti pred radikaliziranom neslobodom; odmah po osnutku Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941. godine Dragutin Ebenspanger primoran je prijaviti svoj imetak Ministarstvu narodnog gospodarstva, da bi mu u lipnju iste godine stan zaposjeo pripadnik Pavelićeve tjelesne bojne, izbacujući cijelu njegovu obitelj (uključujući i Elly?) na ulicu „s rokom od dva sata.“
Elly će u to doba prijaviti vlastitu imovinu, sastavljenu od jedne sobe, rublja, iznošenog odijela i prethodno rekvirirane, a shodno tomu posve desortirane i bezvrijedne, biblioteke. Dva ili tri tjedna kasnije hapsi je agent ustaškog redarstva i privodi u Zagrebački zbor, otkuda je transportirana na nepoznato mjesto. Njezin otac podnosi molbu da se Elly pusti na bolničku ili kućnu njegu, prilaže i liječničke dokaze o njezinom lošem zdravstvenom stanju, no postiže samo odgodu rješenja na tri mjeseca po nalogu Ustaške nadzorne službe. Ona će u međuvremenu biti premještena prvo u sabirni logor Loborgrad, a potom u Auschwitz. Prije no što njezino ime iskrsava na preliminarnoj listi žrtava Holokausta u Židovskoj općini Zagreb, u dopisu oca Dragutina (koji je sa sinom skončao u Jasenovcu) upućenom Državnom ravnateljstvu za ponovu Elly Ebenspanger navedena je kao doktorica specijalne filozofije bez namještenja.
