22.10.1883.

Elza Kučera – život mimo konvencija

Elza Kučera (fotografija iz privatne izbirke Jasne McElroy)

Elza Kučera (1883. – 1972.) je u trima stvarima bila prva: bila je prva Hrvatica koja je doktorirala filozofiju (prva žena porijeklom Hrvatica koja je doktorirala filozofiju bila je Helene Druskowitz), bila je prva knjižničarka na ovim prostorima i bila je prva eksperimentalna psihologinja.

Imala je bogat društven život, mnogo je putovala – iako ne dalje od Pariza – i rado je posjećivala svoje prijatelje. O bujnosti njezina društvenog života svjedoči opsežna korespondencija koju je vodila s prijateljima i poznanicima, a koja je sačuvana u njezinoj ostavštini u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Među korespondenticama nalazile su se Bela Krleža, Ivana Brlić-Mažuranić, Vinka Bulić, Ema Boić, Štefa Iskra Kršnjavi, Milica Bogdanović, Adela Milčinović, Zdenka Marković, Jagoda Truhelka, Camilla Lucerna i gotovo sve istaknutije žene: sam popis njezinih korespondenata svojevrsni je Tko je tko u Hrvatskoj toga vremena.

Posebno je prisni odnos razvila sa svojom nešto starijom učiteljicom Camillom Lucernom (1868. – 1960.) s kojom je prijateljevala cijeli život. Nije se udavala niti imala djece. Bila je samostalna i financijski nezavisna, što joj je omogućavalo kraća putovanja, sudjelovanje na psihološkim i filozofskim simpozijima u domovini i inozemstvu te godišnje odmore izvan Zagreba.

Također je bila brižna kći svome ocu Otonu Kučeri (1857.–1931.), koji je živio s njom u Mlinarskoj ulici u Zagrebu sve do smrti 1931. godine. Živjela je u teškim vremenima i preživjela dva svjetska rata, no bila je veoma snalažljiva i uspjela je u tim burnim vremenima sačuvati psihički mir kojemu je težila, kako je sama napisala, kako bi se mogla baviti znanošću. Koliko je to bilo u skladu s njezinim nepolitičkim karakterom, sudjelovala je u borbi za ostvarenje ženskih prava. Njezin najveći doprinos bio je njezin život samostalne i obrazovane žena kojim je pokazala kako žene mogu živjeti i drugačiji život, izvan braka te mimo društvenih očekivanja i konvencija.

Elza Kučera rođena je u Vinkovcima 22. listopada 1883. godine. Otac Oton bio je poznati matematičar, astronom, profesor i popularizator znanosti. Majka joj je bila Vilhelmina (Vilma) Julie Stenczel (1862. – 1890.), i sama dobro obrazovana žena koja je pisala na trima jezicima: njemačkom, mađarskom i hrvatskom. Umrla je kada je Elza imala svega sedam godina. Taj bolni gubitak pratit će Elzu cijeli život, o čemu je progovarala u svojim literarnim radovima iz mladosti.

Osnovnu školu Elza Kučera završila je u Bakru, a od školske godine 1894/1895. do 1901/1902. pohađala je Ženski licej u Zagrebu. Nakon Liceja, Kučera je željela nastaviti svoje obrazovanje. Prvo je u Beču školske godine 1902/1903. pohađala Privatschule für Kaufmännische Lehrfächer für Mädchen und Frauen, svojevrsnu računovodstvenu školu. Kasnije je na bečkom sveučilištu slušala predavanja iz speci­jalne filozofije i psihologije. U Beču se nije osjećala dobro i vratila se je u Zagreb. Kao izvanredna studentica tri je godine slušala predavanja iz različitih znanstvenih predmeta i filozofije na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu.

Godine 1905. započela je studij filozofije, psihologije i povijesti umjetnosti na Sveučilištu u Zürichu. Predana i zainteresirana studentica doktorirala je 1909. godine filozofiju, obranivši tezu Die Erkenntnistheorie von Thomas Brown: eine historische Studie (Spoznajna teorija Thomasa Browna: povijesna studija) pod mentorstvom njemačkog filozofa i psihologa Gustava Störringa (1860.–1946.). Stjecanjem doktorske titule postala je prva doktorica filozofije i jedna od prvih Hrvatica s doktorskom titulom uopće. Ne znamo točno je li bila svjesna toga da je prva doktorica filozofije u Hrvatskoj, no znamo da je bila ponosna na svoje postignuće: do kraja života, pa čak i u privatnoj korespondenciji, potpisivala se je kao „Dr. Elza Kučera“ što ne trebao shvatiti kao pretjeranu akademsku uznositost, već kao izraz toga da joj je znanstvenički poziv postao dijelom identiteta.

Izvor: Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu

Godine 1909. vratila se je u Zagreb s ciljem da se što prije zaposli. Psihologija je bila mlada znanost, tad još uvijek u povojima u Hrvatskoj i u tomu profesionalna karijera nije bila moguća. Kao žena još nije dolazilo u obzir da se zaposli na sveučilištu, a zanimanje koje bi se od žene njezina profila očekivalo, učiteljsko, njoj zbog izrazite govorne mane nije bilo prihvatljivo. No Kučera se nije predavala. Premda je naišla na početni otpor tadašnjeg ravnatelja Kraljevske sveučilišne knjižnice, preteče današnje Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, Ivana Kostrenčića, vlastitim je angažmanom i uz svesrdnu pomoć svojega oca, a i utjecajnog Izidora Kršnjavog, obiteljskog prijatelja, primljena na rad u toj knjižnici.

Isprva je to bio volonterski rad, no Kučera nije posustajala u svojoj namjeri da se zaposli kao redovna državna službenica. Mudro je pripremila teren, objavivši dva teksta o ženama kao knjižničarkama, što je početkom dvadesetog stoljeća postajalo sve uvrježenije u državama zapadne Europe: tekst na njemačkom „Die Frau als Bibliothekarin“ („Žena kao knjižničarka“) u tiražnom listu Agramer Tagblatt (1911.) i na hrvatskom, „Ženski rad u bibliotekama“ u uglednom ženskom i obiteljskom časopisu Domaće ognjište (1912.). Iskoristivši svoje znanje mađarskog jezika, Kučera je pronašla da je nekoliko godina ranije u Budimpešti zaposlena žena u tamošnjoj knjižnici: to je bio pravni presedan na kojem je inzistirala i uspjela za sebe izboriti mjesto državne činovnice na stalnoj plaći – prva u Hrvatskoj!

U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici Kučera je radila do umirovljenja 1944. godine. Bila je marljiva i učena knjižničarka koja je lijepo napredovala u karijeri: od 1920. do 1942. godine bila je zamjenica ravnatelja. S vremenom je zavoljela knjižničarski posao za koji je mnogo kasnije izjavila da bi ga ponovno odabrala kao zaposlenje. Bila je u dobrim odnosima s kolegama. Ne samo objavljivanjem mnogih knjižničarskih natuknica i članaka, već i svojim radom u različitim povjerenstvima i pripremanjem knjižničarskih ispita značajno je pridonijela napretku knjižničarstva u Hrvatskoj i odgajanju novih generacija, osobito knjižničarki.

Premda je doktorirala na čisto filozofskoj temi, tj. spoznajnoj teoriji, Kučeri je filozofija bila takoreći službenica psihologiji, njezinom prvom znanstveničkom pozivu. Paralelno s radom u knjižnici, koji joj je omogućavao ne samo skromnu ali sigurnu materijalnu egzistenciju već i pristup znanstvenoj literaturi, nastavila je istraživati i objavljivati radove iz područja psihologije.

Njezina predanost psihologiji bila je tolika da je nakon povratka iz Züricha u Zagreb u obiteljskoj kući u Jurjevskoj 14 uredila mali privatni laboratorij koji je opremila s potrebnom aparatima o svojem trošku. Laboratorij je morala zatvoriti zbog početka Prvog svjetskog rata. Koristila je godišnje odmore i slobodne dane za to da posjećuje međunarodne konferencije o psihologiji, pretežno u Njemačkoj. Godine 1921. boravila je u Poznanju i Berlinu gdje je s bivšim kolegicama sa studija u Zürichu proučavala psihologiju naroda. Dulje je boravila godine 1922. na Psihologijskom institutu Sveučilišta u Bonnu gdje je nastavila istraživati voljno djelovanje, koje je započela u svojem privatnom laboratoriju, što je nastavila u Psihologijskom laboratoriju Fiziologijskoga instituta Sveučilišta u Zagrebu. Sudjelovala je u izvođenju vježbi na Katedri za eksperimentalnu psihologiju Sveučilišta u Zagrebu. Bila je i jedna od osnivača Udruženja psihologa FNRJ i Udruženja psihologa SFRJ – Sekcija NR Hrvatske. Od psihologije nije odustala ni nakon umirovljenja: svoj zadnji tekst objavila je u 1965., u svojoj 82. godini. Ostalo nam je mnogo tisuća stranica njezinih bilježaka iz eksperimenata i rukopisa gotovo završenih članaka i knjiga koje nije nikad objavila. Samokritična i stroga znanstvenica, objavila je tek manji dio napisanoga. Kad gledamo na njezinu karijeru, ne možemo reći da je bila knjižničarka s hobijem bavljenja psihologijom: ona je zapravo imala dvije paralelne karijere.

Premda kod nje razlikovanje između psihologije i filozofije nije sasvim jasno, djelomično je ipak ostala u „filozofskim vodama“. Godine 1923. sudjelovala je kao predstavnica Hrvatske u organizaciji sveslavenskog filozofskog kongresa, koji se na kraju ipak nije dogodio. U Zagrebu je organizirala ukupno 67 filozofskih kolokvija, što je rezultiralo osnivanjem Revije za filozofiju i psihologiju (1927.) u čijem su radu još sudjelovali Albert Bazala i Ramiro Bujas. Na žalost Revija je, uz sav trud urednika, doživjela objavljivanje samo jednog broja. Dopisivala se je s hrvatskim filozofima Gjurom Arnoldom, Vladimirom Dvornikovićem, Zdenkom Vernićem, Stjepanom Zimmermannom i drugima. Bila je bliska prijateljica sa slovenskom filozofkinjom Almom Sodnik i srpskom filozofkinjom Ksenijom Atanasijević s kojima je, što je vidljivo iz međusobne korespondencije, raspravljala o stanju filozofije u ovom dijelu Europe.

Elza Kučera surađivala je u Zagrebačkoj sekciji Udruženja univerzitetski obrazovanih žena Jugoslavije koje je osnovano 1928. godine, a kojem je glavni cilj bio politička i ekonomska emancipacija žena. O tom se udruženju nažalost malo zna. Jedna od osnivačica, a kasnije i predsjednica, bila je feministkinja, profesorica, prevoditeljica i književnica Paulina Lebl-Albala koja je 1930. godine objavila kratku knjižicu od svega dvadeset i sedam stranica Razvoj univerzitetski obrazovanih žena. Kučera je kao urednica unutar tog Udruženje 1936. godine objavila dvojezično djelo Bibliografija knjiga ženskih pisaca u Jugoslaviji / Bibliographie des livres des femmes auteurs en Yugoslavie, koje se i dan danas smatra referentnim izvorom. U Dubrovniku je 1936. godine organizirala izložbu o književnicama iz Jugoslavije. U rukopisu je ostalo njezino djelce Ein Gedenkblatt in dem Kampfe um das Stimmrecht der Frauen (Jedan podsjetnik ženske borbe za pravo glasa). Iako nije bila feministička aktivistica niti je bila politički angažirana, Kučera je bila svjesna „ženskog pitanja“ i na njega je odgovarala na svoj način: svojim vlastitim životom i karijerom kao primjerom samostalne žene i razbijačice „staklenog stropa“. Rado je prezentirala svoj rad i davala intervjue u onovremenim novinama.

Osim knjižničarskog i znanstveničkog rada, objavila je dvadesetak pjesama i nešto biografskih radova o sebi bliskim osobama: jedan kraći tekst o tragično ubijenoj Leposavi Mijušković, koju je poznavala kao kolegicu na studiju, o svojoj utjecajnoj učiteljici i dugogodišnjoj prijateljici Camilli Lucerni i o švicarskom pjesniku Hansu Urlichu Bosshardtu.

Umirovljenički dani za Kučeru su bili produktivni. Imala je dovoljno vremena da se u potpunosti posveti psihologiji i pisanju znanstvenih članaka. No posljednje godine života za Elzu Kučeru bile su vrlo teške. Patila je od demencije i bila je osamljena jer su mnoge njezine prijateljice, prije svega Camilla Lucerna i Jagoda Truhelka, umrle prije nje. Elza Kučera umrla je u Zagrebu 22. lipnja 1972. godine i pokopana je na Mirogoju u zajedničkoj grobnici s Camillom Lucernom, Emmom Rickli, Ivanom i Slavicom Cvetko te Ralphom McElroyem. Premda je grob obitelj Kučera svega stotinjak metara dalje na Mirogoju, Kučera ga nije odabrala kao svoje posljednje počivalište; iako je s ocem ostala izrazito bliska sve do njegove smrti, s ostatkom obitelji, svojim polusestrama i polubratom te maćehom, razišla se kasnih 1920ih godina, ne odobravajući njihovu rastrošnost i nerazboritost.

Elza Kučera bila je u mnogočemu drukčija. Umjesto za svoje vrijeme tradicionalnog „ženskog puta“ odlučila se je za nešto drugo: život u potpunosti posvećen znanosti. Njoj se to nije samo „dogodilo“, to je bio njezin svjesni odabir: odlučila je ne udavati se niti imati djece, živjela je vrlo skromno, pazeći pritom da ima egzistencijalni minimum, a ušteđevinu je trošila na putovanja radi znanstvenih kongresa i istraživanja. Od vremena i novaca koji su joj ostali, a toga nije bilo mnogo, trošila je na njegovanje mnogih prijateljstava i poznanstava.

Bila je izuzetna i neobična žena koja je uvelike obogatila hrvatsku znanstvenu i kulturnu povijest.


Tekst je rezultat istraživanja Instituta za filozofiju na projektu Hrvatske filozofkinje u europskom kontekstu koji financira Hrvatska zaklada za znanost pod šifrom HRZZ UIP-2017-05-1763.


Povezano