Detaljne informacije o životu Luce Irigaray, belgijsko-francuske filozofkinje, psihoanalitičarke i lingvistkinje, teško je pronaći zbog toga što je ona sama nevoljko odgovarala na pitanja o osobnom životu, smatrajući kako se referiranje na biografske podatke u dominantno muškoj akademskoj sferi koristi da bi se diskreditirala intelektualna pozicija žena.
Uz tek osnovnu faktografiju, iza sebe je tako ostavila veći broj značajnih, ali i kontroverznih radova, koji su od 1970-ih godina, pa sve do danas izmijenili i proširili područja feminizma, filozofije, psihoanalize i lingvistike, pri tome postavljajući izazov tradicionalnim konceptima roda, spola, tijela i jezika.
„Neka [ljudi] uzmu što žele iz mojih knjiga. Ne mislim da se moj rad može bolje razumjeti zato što sam napravila ovo ili ono. Rizik je da će takve informacije omesti ljude dok čitaju“.
Slijepe točke psihoanalize
Irigaray je rođena 3. svibnja 1930. godine u Belgiji, gdje je odrastala i obrazovala se, magistrirajući 1955. godine na Sveučilištu u Leuvenu, nakon čega je pet godina radila u srednjoj školi u Bruxellesu. U Pariz se preselila 1960. godine kako bi na Sveučilištu Paris VIII (Vincennes) pohađala magistarski studij iz psihologije, gdje je u konačnici dobila i doktorate iz lingvistike i filozofije. Od 1964. godine pak radi kao istraživačica u Nacionalnom centru za znanstvena istraživanja u Parizu, gdje trenutno obnaša dužnost voditeljice istraživanja u filozofiji, uz to što vodi i svoju privatnu psihoanalitičku praksu.
Prilikom obrazovanja u Parizu 1960-ih godina pohađala je psihoanalitičke seminare kod Jacquesa Lacana, pridruživši se i njegovoj znamenitoj École freudienne de Paris, no problemi su započeli nakon što je 1974. godine objavila svoju drugu knjigu, u biti doktorsku disertaciju Spekulum druge žene, kojom je kritizirala žensku poziciju u frojdovskoj i lakanovskoj psihoanalizi te filozofiji, zbog čega ne samo da je bila izbačena iz Lacanove škole, već je izgubila i profesorsko mjesto na Sveučilištu u Vincennesu.
Kontroverznost, ali i značaj Spekuluma ležali su u razotkrivanju sljepoće psihoanalize kao teorije, koja nije uspjela prepoznati svoju dominantno falocentričnu poziciju, zbog čega je kao univerzalnu istinu uzimala isključivo mušku perspektivu.
Irigarayjinu temeljnu tvrdnju feministička kritičarka Toril Moi tako opisuje kao demonstriranje da „žena funkcionira kao nijemo tlo na kojem patrijarhalni mislilac podiže svoje diskurzivne konstrukcije“, zbog čega čitava knjiga djeluje poput pregleda povijesti zapadnjačke filozofije u kojem se razotkrivanju mehanizmi patrijarhata.
Usprkos tome što ju je stajala važne pozicije unutar kruga psihoanalitičara, upravo ju je ta kritika isključenosti žena iz filozofije i psihoanalize, kojom se bavila i u ostatku svojeg opusa, istovremeno postavila na važno mjesto u feminističkoj teoriji.
„Kako možemo govoriti zato da pobjegnemo iz njihovih odjeljaka, njihovih shema, njihovih razlikovanja i suprotnosti: djevičansko/deflorirano, čisto/nečisto, nevino/iskusno… Kako se možemo otresti okova ovih termina, osloboditi se njihovih kategorija, lišiti se njihovih imena? Odvojiti se, žive, od njihovih koncepata?“
“Parler femme” ili kako se pozicionirati u jeziku
Izuzev psihoanalize, druga značajna preokupacija njezina teorijskog opusa je lingvistika, konkretno razlika između govora muškaraca i žena, za koju se zainteresirala još dok je radila na svojoj prvoj studiji Jezik dementnih (1973.), kada je između imitativnog načina na koji se senilne osobe odnose spram općih jezičnih struktura prepoznala sličnosti s načinom na koji se žene odnose prema falocentričnom diskurzu.
Tu je tezu dodatno razradila u svojoj drugoj knjizi, zbirci tekstova Spol koji to nije (1977.), formuliravši ideju mogućeg alternativnog, ženskog tipa diskurza, koji će se moći pojaviti tek nakon što dođe do značajnijih promjena u kulturi i društvu.
Ideja o tzv. parler femme, koja je djelomično i odraz početnog optimizma ženskog pokreta u Francuskoj 1970-ih godina, ipak nije oznaka za neku potpuno drugačiju vrstu jezika, već promjena unutar društveno determiniranih lingvističkih praksi koja bi se odnosila na seksualne razlike unutar komunikacije i pozicioniranja u jeziku spram drugih, čija bi transformacija omogućila otvaranje mogućnosti za izražavanje do tad prešućenog, karakteristično ženskog identiteta.
„Ako nastavimo govoriti istim jezikom jedni drugima, reproducirat ćemo istu priču. Iznova ćemo započinjati iste priče… iste argumente, iste svađe, iste prizore. Ista privlačenja i razdvajanja. Iste poteškoće, nemogućnost dopiranja jedni do drugih“.
Jedan od znamenitih eseja iz spomenute zbirke također je i poznati tekst Žene na tržištu, nastao pod utjecajem Karla Marxa i njegovih teza o kapitalu i robi, koje Irigaray preoblikuje tvrdnjom o tome kako su u društvu i žene shvaćene kao roba koja se razmjenjuje između muškaraca. Društvo tako određuje razmjensku vrijednost žena, dok njihovu uporabnu vrijednost određuju njihove vlastite kvalitete, iz čega proizlazi podjela na tri glavne kategorije žena: majku, koja ima samo uporabnu vrijednost, zatim djevicu, koja ima samo razmjensku vrijednost te u konačnici prostitutku, koja utjelovljuje oba vrijednosna tipa.
U takvoj faličkoj ekonomiji žene muškarcima predstavljaju neku vrstu kapitala kojeg treba posjedovati i razmjenjivati, sa željom da ih se pri tome akumulira što više, dok istovremeno njihovu eksploataciju i društvenu inferiornost učvršćuje nemogućnost pristupa jeziku osim kroz mušku reprezentaciju.
Kroz takvo isključivanje funkcionira i čitava povijest filozofije, s čijim se protagonistima Irigaray suočila u nizu tekstova o Platonu, Aristotelu, Spinozi, Nietzscheu i drugim filozofima, a njezine su teze kulminirale u knjizi Etika spolne razlike (1984.), kojom je razotkrila kako navodno bespolni subjekt zapadne filozofije u biti odražava jedino perspektivu muškaraca, dok je žena gurnuta na poziciju drugog.
Upravo se zbog toga zalagala za ravnopravno uvođenje ženskog subjekta u područja umjetnosti, religije, prava i filozofije, kao čiji je cilj posebno istaknula bavljenje pitanjima žudnje, identiteta, subjektivnosti i racionalnosti u svijetlu seksualne razlike, koja u zapadnoj kulturi još uvijek ne postoji zato što ženi nije dozvoljeno da uopće zauzme svoju subjektnu poziciju.
„Seksualna razlika bi predstavljala horizont još nepoznatih svjetova plodnosti, u svim događajima na zapadu. (…) Isto tako bi uključivala proizvodnju novog doba misli, umjetnosti, poezije i jezika: kreaciju nove poetike (…) Kako bi se dogodio rad seksualne razlike, potrebna je revolucija u mišljenju i etici. Trebamo reinterpretirati cijeli odnos između subjekta i diskurza, subjekta i svijeta, subjekta i kozmičkog, mikrokozmičkog i makrokozmičkog“.
Između mašte i politike
Nakon 1985. godine svojim se tekstovima pak više usmjerila na mijenjanje postojećih društvenih normi, a tu je fazu njezina života obilježilo angažman u aktivnostima političkih grupa u Italiji, ispočetka kroz suradnju sa ženama affidamenta, svojevrsnog pothvata talijanskih feministica koje su željele umrežiti žene na temelju prepoznavanja razlika između njihovih društvenih statusa, smatrajući kako je zajednički osjećaj opresije nešto što briše posebnost svake žene i u biti ju ograničava na putu prema osnaživanju.
Kasnije je surađivala i s Komunističkom partijom Italije, zbog čega je njezin rad bio više fokusiran na ženska građanska prava, poziciju žena pred zakonom te na rasvjetljavanje seksualne razlike u specifičnim društvenim pojavama, sa željom za predlaganjem konkretnih načina na koje bi žene mogle ostvariti kulturalni identitet.
Prelijevajući se iz teorije u praksu, Irigarayjin se rad nalazi na presjeku između pesimistične kritike patrijarhata s jedne strane te optimistične vizije stvaranja novog svijeta s druge strane, za čiju će transformaciju biti važne upravo žene u trenutku kada se uspiju u potpunosti ostvariti kao subjekti.
Iako je često bila kritizirana zbog zamršenog načina pisanja, ali i pomalo esencijalističkog pristupa u definiranju žena i ženskosti nasuprot muškog identiteta, njezini su tekstovi važni zbog toga što upozoravaju na opasnost dekonstruiranja opozicije muško-žensko prije nego što ženska pozicija uopće može biti uspješno artikulirana.
To će se dogoditi tek nakon što žene prepoznaju i oslobode se svoje zahvaćenosti u patrijarhalnim kategorijama, u isto vrijeme oblikujući društvo u kojem će moći postojati kao ravnopravni subjekti. Taj je zamišljeni svijet dio Iragarayjina filozofskog projekta koji, usprkos tome što ne nudi konačne odgovore na pitanje kako ga točno ostvariti, pruža poticajan pogled na alternativu za koju se vrijedi boriti.
„Uvijek je postojao vizionarski aspekt Irigarayjina rada, utopijski element s kojim su se mnogi osjećali nelagodno. U Irigarayjinim su tekstovima prošlost, sadašnjost i budućnost isprepleteni, tjerajući kritičare da se zapitaju: „Od kud ona govori?“ Međutim, ako ćemo prihvatiti njezinu poruku, onda je kreativna snaga mašte ono što se treba naglasiti. Za Irigaray, nasuprot većini moderne misli, mašta nije neprijateljska prema politici; politika je beživotna, sterilna i repetitivna bez nje“.
– Margaret Whitford
https://www.youtube.com/watch?v=ODD8-wayDhM