Razdoblje u kojem se Blaženka Despot (1930. – 2001.) pojavljuje kao filozofska i misaona figura najturbulentnije je i najznačajnije vrijeme u razvoju hrvatske filozofije u novijoj povijesti. Riječ je o razdoblju nastanka i uspona kruga hrvatskih mislilaca oko časopisa Praxis, koji su ga pokrenuli i koji su u njemu nastupali s izborenom platformom zajedničkog otpora staljinističkom dogmatizmu, koja je predstavljala koliko obnovu same filozofije i filozofskog mišljenja, toliko i one filozofske orijentacije kojoj se cijeli krug, a kasnije i mnogi drugi, posvetio do kraja. Praxisov obračun s dogmatizmom i borba protiv njegova nametanja u duhovno-znanstvenoj oblasti bila je ponajprije borba za samu filozofiju, a preko nje i njome, rehabilitacija misaonih dosega svih drugih područja stvaralaštva. Mislioci, filozofi Praxisova kruga od početka si daju u zadaću povratak izvornim tekstovima tzv. »klasika marksizma«, a time i izvornoj tradiciji europske filozofije.
Uključivanje Blaženke Despot u filozofska zbivanja i njezin filozofski angažman započinje u vremenu kada je Praxis već izborio svoj javni prostor, kada se već naveliko zahuktala borba protiv dogmatskog stila mišljenja i nastupa u medijima. Otuda i pravo na pretenziju filozofije kao struke i kao područja duha da predstavlja svaku svoju povijesnu misaonu pojavu, pa tako i originalnu marksističku misao, te da je tako otme ideološkoj zlouporabi. To je, najkraće, kontekstualna podloga onoga što se zbivalo u hrvatskoj filozofiji sredine ’60-ih godina, kada je antidogmatska struja postupno, u mnogim duhovnim područjima, već izborila svoj prostor. U tom smislu, pojava Blaženke Despot, koja nastupa najprije sa svojim osvrtima u časopisima (u Gledištima i u tada značajnom sarajevskom Pregledu), predstavlja kontinuitet na liniji antidogmatskog nastojanja, koje ona obogaćuje svojim nastupima, najprije u tekstovima, a kasnije i nastavnoj djelatnosti.
Ona među prvima, daleke 1965., predstavlja Pomračenje uma Maxa Horkheimera, što je bilo posebno važno za upoznavanje tadašnje publike sa suvremenim marksističkim orijentacijama u počecima i sredinom 20. stoljeća, s tekstovima koji u nas tada nisu bili poznati. Usporedo s time, iste godine piše oštar kritički osvrt »Pregled dijalektičkog materijalizma dr. Olega Mandića«, posvećen tadašnjem korifeju dogmatičkog marksizma i dogmatičke manire mišljenja. U Praxisu počinje surađivati 1966. godine, i to s tekstom kritičkog prikaza zbornika Etičko-humanistički problemi socijalizma, a kasnije osvrtima na novoizašle filozofske knjige, domaće i strane, te drugim tekstovima.
Njezin filozofski angažman započinje u već slobodnijem ozračju kraja ’60-ih i početka ’70-ih godina, pod čime treba podrazumijevati i to da se od pisane riječi do nastave filozofije (a ona je u tom razdoblju profesorica filozofije na gimnaziji, a od 1974. na zagrebačkom Sveučilištu) filozofskim osobnostima kakva je ona bila već otvorila mogućnost slobodnijeg izraza, ne samo u kritici dogmatizma i povijesne afirmacije filozofije u njenim dostignućima nego i vlastita stvaralačkog zamaha. A tu mogućnost, to se mora naglasiti, u području filozofije i duha omogućio je Praxis. On je stvorio osnovni preduvjet javnog uvažavanja filozofskog govora i njegova dostojanstva kao kompetencije koja se više nije mogla ignorirati, pa je time Blaženki Despot, kao i drugim osobnostima i autorima, otvoren put filozofskog javnog djelovanja, kojega je ona u najboljem smislu iskoristila za samostalna promišljanja i vlastite iskorake u obradi temâ svog vremena.
Iako surađuje u Praxisu, ona nikada nije postala formalnom ili neformalnom članicom Praxis grupe, no treba imati na umu da ona živi u isto vrijeme kao i oni, dijeli s njima ista povijesna zbivanja, njihove dileme i traume, isti povijesni prostor i društvene kontroverze koje su rastrzavale socijalnu zbilju, itd. Ona saobraća sa svima iz Praxisova kruga, redovito sudjeluje na simpozijima, posebno Korčulanskoj ljetnoj školi, piše u samom časopisu, ali ipak, ni stilom, pa čak ni intencionalno, niti pristupom zajedničkim temama, niti metodom njihove obrade, tom krugu ne pripada. Ona je uz njega i pored njega, dijeleći s njime temeljna marksistička opredjeljenja, može se reći – njegov je pratilac, ali, ipak, sasvim izvan njegove duhovne orbite. Postavlja se pitanje, po čemu se Blaženka Despot toliko razlikuje od Praxisa i njegova kruga? Što je ono što je od njega odvaja?
Prije negoli se odgovori na ovo pitanje, treba naglasiti jednu silnu poteškoću koju svi autori Praxisova kruga, pa tako i Blaženka Despot, dijele u vidu svojevrsnog pritiska svog vremena, a koja se sveprisutno i nevidljivo nametala u obliku jedne moralne i misaone dileme. Filozofima marksističke orijentacije, komunizam i socijalizam bili su misaoni i moralni izbor, kako samog marksizma kao filozofije tako i onoga što je ona u svojim bitnim intencijama trebala biti: ostvarenje ljudskog oslobođenja i ozbiljenje filozofije slobode. Dijalektički materijalizam (“dijamat”) je bio karikatura filozofije, njezina nakazna, dijabolična slika anti-filozofske i antikulturne vladavine primitivnosti; anti-humanistička projekcija ljudskosti, upravo perverzija humanizma u najokrutniji sustav poništavanja ljudskih vrijednosti, a što je najgore, upravo u ime humanizma. Teško je zamisliti koliko je trebalo snage i hrabrosti da bi se razobličilo dogmatsko, a naročito tzv. političkoidejno nastojanje da se svaku, ali baš svaku kritiku sustava i tzv. društvene prakse, kritiku »dijamata« i njegove ideologijske prašine, prikaže kao napad na bit, suštinu socijalizma i komunizma samog, kao izdaju opredjeljenja, izdaju humanizma i ideala ljudskosti, izdaju povijesnog smisla i budućnosti, itd.
Objeda za izdaju opredjeljenja, naravno, imala je moralnu težinu, pa je javna retorika uvijek išla u pravcu ovih teških i nepravednih osuda filozofa, koji su zapravo istinski dvostruko branili – i sebe i filozofiju. Treba istaknuti da je upravo to onaj moment koji će obilježiti tekstove Praxisova kruga, pa i svih onih koji u njemu surađuju. Oni su, htjeli ne-htjeli, skoro svaki put, čak i deklarativno, branili svoje opredjeljenje za socijalizam i komunizam, jer su bili prisiljeni legitimirati svoje opredjeljenje kao ono stajalište koje je ugroženo izokrenutom logikom dogmatizma. Iako je stvoren značajan prostor slobodnog izražavanja kritičkog uvjerenja – iako je dogmatizam nadvladan čak i novim političkim duhom i otvaranjem prema svijetu – još dugo, sve do duhovne, znanstvene, moglo bi se reći i političke zrelosti društva -80-ih, osjećali su se tragovi tog nevidljivog, ali prisutnog pritiska legitimnosti oko kritike socijalizma i komunizma.
Teme kojima se počinje baviti Blaženka Despot teme su kojima se bavi i Praxis. Sadržajno, s marksističkim pristupom, ona s Praxisom dijeli kritički odnos spram društvene zbilje, kao i nastojanje da mišljenje i kritičku metodu vrati u pojmovni sustav izvornih Marxovih i Engelsovih izričaja, te da u njihovim izvornim tekstovima pokaže njihova značenja, slojevitost i povijesnu dimenziju. Povratak na izvorne tekstove klasika marksizma zapravo je zajednička crta koju ona dijeli s Praxisom, jer treba imati u vidu da je obnova izvornog marksizma, povratak njegovu duhu i metodi, njegovu načinu kritičkog postava predmeta, tema i metoda kritike društvene zbilje, postala osnovnom referencijom svakoga promišljanja problematike društva i čovjeka. Time se marksizam u nas uzdignuo na razinu dominantnog pristupa, pa i svjetonazora, koji je ovladao skoro cjelokupnom društvenom scenom, ne samo filozofskih istupa.
Praxis se otvara svijetu i komunicira s najvećim filozofskim suvremenicima, referira se na najveća živuća imena filozofije svog vremena, kako ona koja nisu marksističke provenijencije, tako i ona koja predstavljaju glavne nosioce suvremenog marksizma. Tako se Praxisov marksizam na plodan način susreće s vladajućim filozofskim orijentacijama, posebno europskim, te stupa s njima u dijalog. Za Blaženku Despot to je bila prilika da svoj marksistički pristup temama društvene zbilje postavi u dvostruko izoštrenu optiku: kritički pročišćenim izvornim marksizmom ona suprotstavlja zbilju i projekcije realnih ostvarenja sa stanovišta marksističkog humanizma i, s druge strane, s kritičkim dometima suvremene humanističke misli uopće. Zato se među prvim temama njezinih tekstova nalaze one koje su upravo tada prijepor vremena: humanizam i tehnika, pa njezina prva knjiga nosi naslov Humanitet tehničkog društva, iza koje slijedi Plädoyer za dokolicu, u kojoj se tema svestrano razgranava i produbljuje, ne samo predmetno, problemski, nego i diskurzivno, disciplinarno. Ona svojim temama, predmetima analize i tezama zahvaća u područja više znanstvenih diciplina: od filozofske i socijalne antropologije do sociologije i političke ekonomije.
Kako bi što dublje i svestranije kritički ušla u analizu zbilje koja se deklarirala humanističkim zasadama marksizma, Blaženka Despot ulazi i u analitičko kritičku razgradnju samih marksističkih osnova na koje su se pozivale i kojima su se legitimirale konstitutivne i normativne institucije pravno-socijalnog sustava, čime se njezina analitika zbiva na dva paralelna plana: na filozofskom i antropološko-socijalnom; sociologijskom i ekonomskom. Slijedeći Praxisovo zalaganje za stvar socijalizma, ona u početku slijedi njegove teme i način analitičkog suprotstavljanja dogmatskom pristupu zbilji koja je trebala prema dogmatičkom izgledu i perspektivama ostati neupitnom, »dok se ne stvore uvjeti za njenu promjenu«.
No, kako su krajem sedamdesetih rasli njezini tekstovi i kako je sve više ulazila u empirijske evidencije tzv. »socijalističke zbilje«, sve više dolazi do značajnog razlikovanja između Praxisova i njezina kritičkog viđenja društvene stvarnosti. Kako sam navela, ona na dva plana počinje voditi kritičko preispitivanje opće postavljenih predmeta i tema koje su se ticale društvenih perspektiva, značenja socijalizma i njegovih kontroverzi, a koje su u to vrijeme postale opće i sveprisutne: tehnika i humanističke perspektive u odnosu na posvemašnju tehnifikaciju i scijentizaciju društva, društveni odnosi u produbljujućim procesima svestrane alijenacije, slobodno vrijeme i njegov smisao u narastajućim procesima dehumanizacije – pojava masovne kulture; samodjelatnost i rad, te s time vezana vjerodostojnost utemeljenja samoupravnog sustava, antinomije slobode i moderni sustavi podjele rada, robna proizvodnja kao povijesna antinomija poimanja socijal-komunističkog određenja društvenog razvoja, te autentična značenja Marxovih postavki o tome, Kritika etatizma, itd.
Prvi plan na kojem vodi svoje preispitivanje autentičnosti marksističkih zasada u socijalističkoj praksi jest filozofski, i to u analitičko-kritičkoj relaciji preispitivanja osnovnih tema filozofije slobode u dva njena najveća predstavnika: G. W. F. Hegela i K. Marxa. Drugi je plan antropološko-socijalni, antropološko-kulturalni, a manjim dijelom i sociološko-politički. Treba primijetiti da ona time izlazi iz, u nas uobičajene, filozofske manire da se predmete rasprave drži isključivo u okviru filozofskog diskursa, zbog čega je u to vrijeme ostala posve usamljenom.
Ovo proširenje, moglo bi se reći naprezanje diskurzivnog luka, različitih znanstvenih disciplina na predmete njihovih analiza, zahtijevalo je ovladavanje s nekoliko predmeta društvenih znanosti u svrhu kritičkog produbljivanja tematike kojom se bavila, što je za jednu izričito filozofski orijentiranu osobu kao što je bila ona predstavljalo rijetkost i izuzetnost. U tome se već počela razlikovati od Praxisa: za razliku od njegovih autora, ona u teme, kojima se i oni bave, ulazi interdisciplinarnim dijapazonom različitih znanstvenih diskursa, ali istodobno s bazičnom filozofskom aparaturom. Dok se Praxisovi filozofi nikada ili tek iznimno udaljavaju iz marksističke filozofije i njezina načina i tematskog opsega analize zbilje, Blaženka Despot neće propustiti priliku svoj filozofski tekst obogatiti prikladnom, primjerice, politekonomskom ili kulturno-antropološkom analizom, koja ostaje marksistički orijentirana, ali i tematski i diskurzivno osuvremenjena.
Na oba plana ona uspješno stvara vlastito filozofsko-analitičko djelo o odnosu socijalističke zbilje i njezina misaonog uzora, o njegovim dometima u ostvarenju pojma slobodnog društva i slobodnog čovjeka, o onome što su sve prave, a neprovidne zapreke ljudskom oslobođenju, itd. Napokon, njezino misaono insistiranje oko kontroverzi socijal-komunizma vodi je na jasnu artikulaciju relacije Marx–Hegel. Zbog toga ona poduzima ono što ću nazvati jednim novim čitanjem Hegela. Novo čitanje Hegela je, zapravo, istodobno i novo kritičko čitanje Marxa. Ono donosi i najveća dostignuća njezina djela, jer je vodi u radikalizaciju filozofije slobode, u propitivanje njenih ograničenja koja su se pojavila sa socijal-komunističkim projektom ozbiljenja filozofije.
Postavljajući toj radikalizaciji svoja radikalna pitanja i primjedbe, Blaženka Despot zalazi u najdublje slojeve filozofije slobode u tekstovima Marxa i Hegela, i to na onim bitnim mjestima gdje su se ukazala »prazna mjesta« »samorazumljivih« previda njihova mišljenja. U analitičko- kritičkom čitanju Hegela, to će biti jasno otkriven previd ljudskosti žene, u nemogućnosti ili nedosljednosti njegove dijalektike, po kojoj bi i ona, ukoliko je ljudsko biće baš kao i muškarac, trebala izaći iz sudbonosnog kruga dijalektičke trijade, u slobodu uzlaznog slijeda onoga što kod Hegela – kako Blaženka Despot ukazuje – stoji u »protoku«: privatno vlasništvo, porodica, građansko društvo, država; te napokon, izaći iz spolnosti kao sudbine, što nikako ne pripada redu dijalektičkih kategorija. Naprotiv,
»Hegel je ovu prirodu, spol, prije zajedničkog ukinuća u samosvjesnu ljubav ostavio neukinutom, dapače, ostavio spolnost žene kao njenu sudbinu, temeljnu zbiljnost roda i njegovog procesa. Budući da se porodica ukida u građanskom društvu, ona mu kao prirodni temelj mora osigurati prirodnost opstanka, prvenstveno razlike subjektivnog rada i objektivnog rada. Ova razlika počiva na podjeli rada, pa mora biti jasno određena podjelom rada spolova. Žena je rađalica, a muškarac mislilac, gospodar. Kako je porodica – porodica građanskog društva, supstancija kao odnos ‘članova’ mora supstancijalno odrediti odnos muža i žene kao mislioca i rađalice. (…) Ograničenje žene na ahistorijsku rađalicu, koja tek u braku dobiva svoje supstancijalno određenje, bitno je ograničava da se okreće sebi i u sebe kao vlastitom predmetu… Kao bitno neslobodna, žena ne može proizvesti beskonačnost posebne osobe, individue, koja jest tek modernitet.«
Despot u svojoj kritici Marxa insistira na nužnom kritičkom promišljanju mogućnosti novog odnosa spram prirode. U tekstovima »Povijest i socijalistička priroda« te »Povijest i priroda žene«, ona svom kritičkom oštrinom propituje konsekvence Marxovih stavova kao što su, primjerice, »ambivalentnost prema proizvodnim snagama« ili »nemogućnost da se iz historijskog materijalizma misli tako nešto kao što je priroda žene«.
»Nepovijesno gledanje na prirodu, koje isključuje i sam proletarijat da bude povijesno biće, radikaliziran je na ženi, jer ona kao žena iz nepovijesnog odnosa spram prirode, građanske apstraktne znanosti i konstituiranja klase kao političkog subjekta u borbi za moć, biva i spram muškog proletarijata – proletarijat. Unutar klase, građanske podjele rada, građanskim svođenjem žene na ‘prirodu’, na njenu biološku funkciju, na spol, ona u ‘reprodukciji materijalnog života’ također reproducira hijerarhičnost i autoritarnost sistema, odgajanjem djece u duhu sistema. K (Kuche – kuhinja), K (Kinder – djeca) i K (Kirche – crkva), biva njen nepovijesni svijet, u kojem sa svojom ‘ženskom prirodom’, a u podjeli rada, zauzima najniže mjesto i time ne može biti subjekt povijesti, učestvovati u izmjeni svijeta.«
Time je, napokon, iz temeljnog, dubinskog kritičkog čitanja Hegela iščitan i Marx, kod kojeg su se na sličan način razotkrile prikrivene »samorazumljivosti «, a koje, u svojim konsekvencama, nisu drugo doli ograničenja dometa filozofije slobode kada se ona prepusti previdima ili prividima apsolutnog, metafizičkog poimanja svoje bîti.
Paralelnom kritikom ova dva filozofa slobode Blaženka Despot je stvorila jedinstveno djelo. Pritom posebno mislim na knjigu Žensko pitanje i socijalističko samoupravljanje (1987.) koja predstavlja krunu njezina filozofskog izraza, vrhunac njezine misaone sinteze, djelo kojim je energično odredila filozofski smisao feminizma, postavivši ga u samu jezgru problema filozofije slobode. Knjiga je to koja predstavlja briljantnu filozofsku argumentaciju jednog strastveno angažiranog stava, ali i misaonu težinu filozofskog utemeljivanja predmeta koji se nazivao »ženskim pitanjem«, feminizmom ili ljudskom emancipacijom.
Svojim smjelim iskorakom u teorijski diskurs suvremenog feminizma, ona mu daje status filozofijskog pitanja u okviru velike filozofije slobode Hegela, imajući pritom u vidu kako je upravo ta filozofija povijesno bila uporište i izvorište svih pitanja ljudske emancipacije. Ona u spomenutom tekstu gromoglasno naviješta nešto što Praxis i cijela filozofija tog razdoblja u nas nisu bili u stanju ni izgovoriti, a kamoli uvažiti. Jer za tradicionalnu akademsku filozofiju njezina doba, ona će izreći upravo nešto nečuveno:
»Hegel je svojom filozofijom, svojim posredovanjem slobode neophodan utemeljenju jednog marksističkog feminizma, jer je Marx učinio temeljitu kritiku Hegelove filozofije prava, države, dijalektike, filozofije uopće. Marx vrši kritiku Hegelove filozofije istim kategorijalnim aparatom dijalektičko-spekulativne metode i deducira njome proletarijat, koji, kao ni žene, nije filozofijska kategorija. Time se žensko pitanje dovodi u pojmovnu vezu sa proletarijatom, jer im oboma nema mjesta u filozofiji slobode, ali zato im je mjesto u ozbiljenju filozofije. Različitost njihovog mjesta u ozbiljenju filozofije upravo je problem jednog marksističkog feminizma.«
Naravno da je takvo nešto nezamislivo u Praxisovim tekstovima, naprosto zato što isti nikada ili vrlo iznimno izlazi iz interpretativne zone svojih objekcija, a to su prije svega Marxovi tekstovi. Borba za autentični marksizam, protiv dogmatizma i njegove akulturalne represije, niti danas se ne može smatrati okončanom. Ali nigdje u tekstovima Praxisa (ili samo u rijetkim kontekstualnim prilikama) nećemo naći kritiku onih ograničenja ili »praznih mjesta« prijepora u Marxovu tekstu kako to čini Blaženka Despot, sasvim otvoreno prozivajući Marxa za nedomišljenosti u kojima se on nije oslobodio patrijarhalne hipoteke. Zato će ona u kritici Marxa i marksizma ići do kraja, te govoriti čak o gluhoći marksizma kada se radi o konsekvencama koje su se pojavile zbog nevođenja računa o načinu na koji je pojam slobode trebao obuhvatiti ljudskost ženskog bića upravo tamo gdje je pojam slobode doveden u pitanje.
»Marksizam, kada hoće učiniti redukciju ženskog pitanja na klasno pitanje, problem emancipacije žena na problem emancipacije od privatnog vlasništva, ne uviđa: a) da je i za Hegela ugrožavanje mog tijela veće ugrožavanje moje slobode, nego ugrožavanje privatnog vlasništva i b) da žene, koje su povijesno uznapredovale u svijesti o slobodi, svoje tijelo spoznaju kao predmet svoje slobode, a svako svoje tjelesno ugrožavanje premlaćivanjem, silovanjem, kontrolom plodnosti, verbalnim deliktima na žensko tijelo, na spol, smatraju atakom na svoju, u mišljenju zadobivenu slobodu… Pri tome još je za naglasiti da je povreda tijela, koja je gora od povrede privatnog vlasništva u Hegela, već napredovanje u slobodi koja onemogućava ropstvo. Gluhoća marksizma za sve ove delikte protiv slobode u napadu na tijelo, kao i ignoriranje ovih problema kao da oni spadaju u žensku opsjednutost seksualnošću, u trivijalnost (…) navodi dio feminističkog pokreta (…) da negira utemeljenje ženske emancipacije u marksizmu.«
Govoreći o gluhoći marksizma, ona ne negira njegovo povijesno značenje, ona ga ne poništava, niti ignorira, niti baca u »ropotarnicu povijesti«, nego ga u bitnom označava kao misao koja je već sustigla samu sebe i koja u vlastitim intencijama, postajući nedorečena, traži nova nadilaženja. Despot će na mnogim mjestima svog kritičkog čitanja Hegela i Marxa uvidjeti mnoge prednosti jednog nad drugim, kao i nedostatke, granice i prazne »samorazumljivosti«. Tako marksizam, primjerice, nije, upravo zbog konsekvenci što ih možemo pratiti u prethodno navedenom primjeru, od feminističkog pokreta, pokreta za emancipaciju žena, prihvaćen kao utemeljenje, kao filozofija slobode, nego naprotiv, negiran je kao objektivistički i ekonomistički pogled u kojem feminizam nije imao što tražiti. Zato uvidi Blaženke Despot, poput ovog, doprinose rasvjetljavanju povijesnog dometa utjecaja marksizma na našu suvremenost, dajući pravo mjesto svim njegovim povijesnim značenjima.
Nakon objavljivanja svojih tekstova krajem ’70-ih, a posebno ’80-ih godina, Despot se sasvim odvojila od svojih filozofskih suvremenika, postajući potpuno samosvojna filozofska figura tog vremena. Ona progovara najprije o feminizmu, zalažući se za filozofski status njegova predmeta i još i više od toga – za utemeljenje marksističkog feminizma, što Praxisovu krugu, a niti drugim našim filozofskim krugovima, nije bilo podnošljivo čuti, a kamoli prihvatljivo za raspravu.
Kasnije, ’80-ih i ’90-ih, svojoj posljednjoj knjizi New age i Moderna (1995.) ona će svojoj filozofijskoj analitici pridodati još jedan predmet, još jedan izazov: new age kao potragu za novim razumijevanjem cjeline čovjeka i svijeta. Iako je svijet već postao impregniran utjecajima new-ageovske pojave, iako je i feminizam, prerastavši iz pokreta u teoriju, svijetu predstavio svoje velike i već proslavljene i priznate filozofske autorice (npr. Luce Irigaray, Julija Kristeva, Hélène Cixous, Carol Pateman, Rosi Braidotti, Martha C. Nussbaum, itd.) – Praxis, napokon, pred kraj svog djelovanja ostaje zatvoren za nove »svjetske priče« koje više i ne slijedi, te je na kraju zapao u onu vrstu »marksologije« koja je tražila potvrdu same sebe u tumačenjima autentičnih izvora i takoreći svega što je u tom opusu bilo napisano, a što, dakako, nije bilo uvijek dosljedno i nije moglo odgovoriti na specifična pitanja suvremenosti.
Blaženka Despot mnogo je prije sasvim iskoračila iz svoga vremena i svog filozofskog okruženja, pa je odgovor na pitanje što je nju toliko razlikovalo od Praxisa vrlo jednostavan: zalaganje za marksistički feminizam (ili feministički marksizam) i new-age. U knjizi koju sam spomenula, a za koju držim da je suma njezina djela, u tekstu znakovita naslova »Što žene imenuju muškim mišljenjem«, ona će napisati:
»Ženskom pitanju se osporava rang teorijskog problema (…) upravo misaonom konstrukcijom da je dijalektičko spekulativna metoda filozofije slobode ukinula spolnost (i mušku i žensku) uspostavljanjem osobe kao subjekta. Stoga moramo još analizirati dijalektičko-spekulativnu metodu filozofije slobode i na njoj osvještati modernitet da bismo ukazali na razliku ukidanja spola žene i muškarca u tom moralitetu, na konstrukciju jednakosti, koju žene imenuju muškim mišljenjem.«
Njezin iskorak iz vlastita vremena, iz filozofskog kruga koji je dominirao intelektualnom scenom njezina doba, u sasvim drukčiji tematski okvir, a na temeljnim zasadama marksističkog humanizma, obogatit će hrvatsku filozofsku misao veoma značajnim prodorima zbog kojih ona staje uz bok svjetskih imena koja promišljaju nove zadaće filozofskog angažmana. Ujedno se pokazuje kako su Marx i marksizam ona baština na kojoj treba upravo na njezin način raditi strpljivim i brižnim trudom oko onoga što je u njemu do danas, a sigurno i ubuduće, ostalo najvrednijim za povijesno shvaćanje i prevladavanje naših prijepora koji traju, a kojima je filozofija slobode dala tako snažne poticaje i tako neizbrisive pečate.
Tekst je preuzet, uz dozvolu autorice i uz određena kraćenja, iz časopisa Filozofska istraživanja, br. 111, 2008.
Gordana Bosanac (1936. – 2019.) bila je hrvatska filozofkinja i feministkinja. Diplomirala je filozofiju i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a 1966. godine doktorirala je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu tezom Bitna svojstva informacije u samoupravljanju i njihova praktična verifikacija u okviru radne organizacije. Radila je na Institutu za društveno upravljanje u Zagrebu, bila je redovita profesorica na Fakultetu za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu, a od 1986. godine radila je na Institutu za društvena istraživanja. Sve do umirovljenja radila je na problematici znanja i obrazovanja te odgojno-obrazovnog kurikuluma. Autorica je knjige Visoko čelo. Ogled o humanističkim perspektivama feminizma (Centar za ženske studije, 2010.) i urednica knjige Izabrana djela Blaženke Despot (Institut za društvena istraživanja, 2004.).
