U rano jutro 25. aprila 1959. desetak maskiranih muškaraca u bijelim rukavicama ušetalo je u Okružni zatvor Pearl River u Poplarvilleu, Mississippi. Pustio ih je jedan od čuvara, i odveo do ćelije u kojoj je ležao 23-godišnji Crni vozač kamiona Mack Charles Parker, optužen za silovanje bijele žene.1 Tri dana prije nego što je suđenje trebalo započeti, prema svjedočenju zatvorenika, rulja je pretukla Parkera šakama i pola metra dugim palicama, nešto debljim od drška metle, te bacila na njega kantu za smeće. Okrvavljenog su ga vukli zatvorskim hodnicima do izlaza, ubacili u Chevrolet i odvezli do mosta Bogalusa u Louisiani, oko 32 kilometra od zatvora iz kojega je otet. Nakon što ga je grupa koja ga se namjerila linčovati ustrijelila (u njoj je bio i donedavni zamjenik šerifa), tijelo su mu okovali lancima i potopili u rijeci Pearl. Pronađen je desetak dana kasnije.
U novembru iste godine teksaški novinar John Howard Griffin u derutnoj sobi na katu drvene taverne u Poplarvilleu, kamo se uputio nakon vijesti o Parkerovu ubojstvu, krenuo je ispisivati prve retke pisma svojoj supruzi:
Hattiesburg, 14. novembra, a zatim Draga, nakon čega se prostirala bijela stranica. Nešto se prepriječilo mome pogledu. Vidio sam samoga sebe, Crnu osobu, okruženu zvukovima i mirisima geta, kako se obraćam s ´Draga´ bijeloj ženi. Okovi mog Crnaštva nisu mi dopuštali da nastavim. Iako sam razumio i mogao analizirati što se događa, nisam se mogao istrgnuti iz njih. Nikada nemoj ni pogledati u bijelu ženu – pogledaj dolje ili u stranu. Kako se usuđuješ zvati bijelu ženu ´dragom´, dječače? (…) Mogao sam predosjetiti katastrofu. U nekoj budućoj noći napetost će eksplodirati u nasilje. Bijeli dječaci brzo će protrčati. Vidjet će muškarca ili dječaka ili ženu same negdje na ulici i žudnja da tu osobu pretuku ili ubiju će ih preplaviti. Nešto zastrašujuće moralo je biti klimaksom ovog ubrzanog ludila.
John Howard Griffin proveo je šest tjedana 1959. i 1960. putujući New Orleansom i Mississippijem kako bi dokumentirao rasizam na jimcroweovskom jugu i ukazao na razmjere nasilja koje prodire u crnačke živote. Dnevničke zapise 1961. godine sažeo je u knjigu pod naslovom Black Like Me koja će 1964. biti pretočena i u film s Jamesom Whitmoreom.
Međutim, koža Johna Howarda Griffina, nakon što je u novinama i knjizi iznio s čime se suočio u autobusima, restoranima i na ulicama još uvijek izrazito segregiranih gradova, više nije bila crna. Na fotografijama se sada nalazio bijeli muškarac zalizane smeđe kose i naboranog čela koji se mogao vratiti svojoj bijeloj supruzi, svojoj bijeloj djeci i donekle bijeloj svakodnevnici. Naime, smatrajući da jedino ogoljavanjem rasizma iz prvoga lica jednine može pokazati da se nasilje lijepi uz tijela koja se ni po čemu osim bojom kože ne razlikuju od drugih, u dogovoru s uredništvom obratio se dermatologu. On mu je propisao metoksalen, korišten u liječenju vitiliga i psorijaze, i izlaganje umjetnom svjetlu kako bi mu koža potamnjela, te se Griffin zaputio u Crnačko susjedstvo New Orleansa.
Doslovno se preobukavši u Crnu osobu radi društvenog eksperimenta (Whitmorea je prilično mučno gledati na ekranu sa skoro karikaturalno utrljanom crnom bojom na licu), na putu do pakla popločanom dobrim namjerama, ne puno drugačije od minstrelskih predstava, Griffin je Crnaštvo nehotice pretvorio u ogrtač koji je moguće navući i skinuti. Ali ubrzo se pokazalo da je nešto teže iz te kože izaći.
Jednoga jutra probudio ga je poziv reportera Star-Telegrama iz teksaškog Fort Wortha, nedaleko Dallasa u kojem je odrastao. „Rekao mi je da [su novine] primile anonimnu dojavu da su rasisti objesili lutku s mojim likom na glavnoj gradskoj ulici. [Star-Telegram] potvrdio je, u kontaktu s lokalnom policijom, da je skrojena figura, pola crna, pola bijela, s mojim imenom na njoj i žutom linijom povučenom niz leđa, visjela obješena na električnoj žici.“ Oko pet ujutro lokalni je prodavač već zamijetio lutku i zatražio da se skine, na što ju je policajac kojem se obratio bacio na smetlište. Kada je novinar s fotografom stigao tamo, bilježi Griffin razgovor s reporterom, opet je bila stegnuta žicom, ovaj put s natpisom: „25 $ kazne za bacanje mrtvih životinja.“
Užasnutost i strah Griffina i njegove obitelji uslijed prijetnji smrću i nasiljem proveli su teror Crnačkog južnjačkog stanovništva tom električnom žicom do većine bijelih kućanstava u okolici, do tada tek usputno dotaknutih time što se događa njihovim susjedima par ulica dalje. Unatoč brojnim novinskim člancima o rasističkom nasilju, iskustvima ljudi koji su njime bili direktno pogođeni, kao i rastućem otporu Crnačkih i antirasističkih organizacija 1950-ih i 1960-ih, prelijevanje nasilja na kožu bijelog naratora, kao mogućnost koja bi mogla zadesiti i neke od njih ako se usude u nekom obliku preći rasijalizirane granice, ulila je uznemirenost u inače uljuljkana i mislima distancirana predgrađa. Rasizam, za koji su sami sebe uvjerili da ih se ne tiče, krenuo ih se ticati.
Svjedočenju bijelog naratora o vozačima autobusa koji iz obijesti odbijaju pustiti Crne putnike van ili uglađenim bijelim muškarcima s lulama koji tjeraju rasijalizirane ljude iz obližnjih parkova, a onda i prijetnjama linčem, dodijeljen je legitimitet koji je oduzet kriminaliziranim životima u siromašnim južnjačkim krajevima. Integralnim dijelom kriminalizacije sumnja je u tijela koja su proglašena nepoželjnima ili opasnima, u njihove riječi, pokrete i radnje, gdje mora da postoji skriveni motiv, razlog toga što im se dogodilo ili neka natruha krivnje za nasilje kojem su izloženi. Naseljavanje kože drugog (manje i više metaforički) služi kao oblik legitimizacije sumnjivih života i uvjeravanje u njih izbliza, što je i u osnovama Griffinova eksperimenta.
***
Surogatni oblik Griffinova blackfacea, zavlačenja u markiranu kožu, moguće je danas nazreti u opsesiji aktivističkih prostora naracijom o osobnim iskustvima. Pritisak na marginalizirane egzistencije da konstantno pripovijedaju svoje traume i boli da bi se mogli zavući prsti u te rane – kao u Caravaggiovoj inscenaciji apostola koji zavlači prste u Kristove rane – gradi identitet osoba dobrog kršćanskog, liberalnog morala, altruističnih i identitetski ispravnih ljudi. Priče marginaliziranih trebaju pročistiti osobu koja sluša od grijeha kolonijalizma, rasizma ili orodnjenog nasilja, osobu koja će odraditi svoj angažman po tom pitanju u relativnoj sigurnosti subotnje radionice u nekoj udruzi. U tim je proradama čak manje hrabrosti nego što se nalazi kod Griffina: U Freudovu psihopatološkom kazalištu sagledavanje nasilja i mogućnosti migoljenja i probijanja van njega delegirano je marginaliziranim akterima koji će te konflikte proživjeti umjesto publike. Publici preostaje da, zavaljena u fotelju, promotri što će se dogoditi, bez da se mora u bilo kojem obliku izložiti ili stradati na pozornici.
Na stranicama danske organizacije Foreningen Stop Volden, koja je 2000. godine pokrenula koncept žive biblioteke, obrazac je kojim se moguće dodati u katalog: „Koja relevantna iskustva sa stigmom/predrasudama možete podijeliti s čitateljima?“, „Kako biste se naslovili?“, „Možete li ponuditi primjere situacija u kojima ste proživjeli stigmu ili predrasude zbog Vašeg naslova?“ Autizam, Biseksualnost, Depresija redaju se umjesto “živih knjiga” u Bradburyjevu Fahrenheitu 451 – Thoreauova Waldena ili sabranih djela Bertranda Russella.
Čitatelj posuđuje i vraća knjigu, služeći se onima koje želi i koje mu je dovoljno udobno u nekom trenutku poslušati. Žive knjige, kao i kod Griffinove zatamnjene kože, postaju nešto što je moguće odložiti te se vratiti svakodnevnici. Ejblističko i orodnjeno nasilje započinju i završavaju u samilosti slušanja, pa je potrebno samo omogućiti čitateljima da okuse krv i okrhnu zube na tvrdim uvezima. Čitateljeve potrebe vode i usmjeravaju živu biblioteku koja bi trebala zahvatiti neki zamišljeni generički narativ cijele jedne grupe ljudi. Nije bitno tko je povučen s police u sekciji Romkinje ili Samohrani roditelji. Svi ti ukoričeni objekti, “osobna iskustva”, sakupljeni u reprezentacijsku sekciju Romkinje ili Samohrani roditelji, sugerira se, dođu na slično.
Autizam, Biseksualnost, Depresija u koji sat trebaju sabrati par niti nečijeg života, vraćajući ejblističko i orodnjeno nasilje u kompulzivno svjedočenje nečega što se uzima da je u nekom politički netaknutom obliku sadržano u tijelima koja pripovijedaju. Autizam, Biseksualnost, Depresija frankenštajnskim su nakupinama, sklepanim u značenjima s kojima su te kategorije stigle, sa svojim povijestima i značenjima, kroz koje osobne priče trebaju biti provučene. Krparija su kontradikcija i tenzija mogućih interpretacija svakodnevnice kojima smo primorani navigirati da bi se postigla uopće neka doza inteligibilnosti u diskursu prava, medicine, znanosti ili političkoga rada na ljevici; s “osobnim iskustvom” ponuđenim zdravo za gotovo i prigrljenim, isto tako, zdravo za gotovo.
Tako strukturirano razumijevanje marginaliziranih iskustava reducira problem rasizma ili roda na reprezentaciju, plosnatost identiteta, umjesto da je iskustvo polugom za spoznaju razgranatosti i slojevitosti nasilja koje ostavlja krhotine u različitim tijelima, gdje je tek njihovim pomnim skupljanjem moguće nazreti odakle prodiru. Patnja i tragične priče koje se neprestano očekuju od marginaliziranih tijela, snabdijevaju griffinovski altruizam i sklanjaju od zahtjeva za stvarnim promišljanjem implikacija kvira ili antirasizma na to što se i kako radi u političkom organiziranju koje sebi voli tepati da je progresivno.
U reprodukciji nasilja nad rasijaliziranim i kvir tijelima ne sudjeluje samo tamo neka “zla desnica” nego se i lijevi prostori itekako služe raznim disciplinatornim mehanizmima kako bi obuzdali marginalizirane živote. Zatvaranje u osobno iskustvo tek je jedan mehanizam u arsenalu praksi koje Sara Ahmed u Living a Feminist Life iz 2017. godine, na tragu psihoanalitičarke Alice Miller, naziva otrovnom pedagogijom. Otrovna pedagogija u Millerinu radu izgradnja je određenih ponašanja kod djeteta nasilnim utjerivanjem tih obrazaca, pri čemu je batine moguće zamijeniti (a postaje i potrebno – da nemir ne preraste u pobunu) perfidnijim oblicima kontrole, tobože “za njegovo ili njezino dobro”. Iz rasijaliziranih i kvir tijela pokušava se izbiti ekscesivna volja koja iz njih prodire da se politički rad reorganizira i razgrana u nekim drugačijim smjerovima. Disciplina i poslušnost postižu se stalnim podsjećanjem i poguravanjem u bezdan traume, u emocionalnost koja će se držati podalje od mogućnosti politizacije i transformacije zadanih okolnosti.
Alisha Gaynes u Black for a Day: White Fantasies of Race and Empathy na fragmentu sjećanja o odrastanju na segregiranom američkom Jugu iz knjige povjesničara Meltona A. McLaurina opisuje vertikalnost empatije koja proizlazi iz liberalnog morala:
Temeljni razlog da se ne zlostavljaju Crni ljudi … nije imao toliko veze sa sviješću o tome da su i oni ljudi poput nas, nego s time što ljudi koji su držali do sebe nisu loše tretirali ljude koji su inferiorniji od njih. Osoba nije izgovarala (derogatornu riječ) ne zato što bi to povrijedilo Crne ljude, nego jer bi vrijeđanje ukazivalo na to da nije dobro odgojena. “Mi ne koristimo tu riječ u svojoj obitelji”, bio je uobičajen odgovor.
„Dobar bijeli“ ili „dobar cisrodni/heteroseksualni narator“ iziskuje neprestanu valorizaciju vlastita altruizma prema disprivilegiranoj margini u neposrednoj okolini, potvrdu svoga rada i svojih uvjerenja, i što manje destabilizacije vlastite ugode mogućim zahtjevima za kritičkim zadiranjem u santu rasizma i orodnjenog nasilja u kapitalizmu. Pristojnost i suosjećanje zakamuflirani u solidarnost izviru u popunjavanju kvota marginaliziranih grupa za stolom, slaganju živih knjiga, s kojom kvir osobom na feminističkoj edukaciji ili jednim oglednim stranim radnikom iz Indije ili s Filipina na sastanku radničke organizacije.
Očekivanje priče je očekivanje specifične vrste i oblika priče. Žanr naracije osobnoga iskustva ima svoje zakonitosti i pravila prema kojima se treba izvesti. Ono što se zahtijeva od marginaliziranih tijela nije čak ni to što im se dogodilo i što su s time napravili, nego pristanak na ritual, kretanje zadanim temama i motivima, kako bi se zadržale netaknutima već postojeće strukture znanja. Naracija se dodjeljuje najmanje disruptivnom glasu, koji se može najpogodnije iskoristiti da podrži politike i težnje ucrtanih epistemičkih poredaka. Želim reći, problem nije u oskudici naracije, nego u diktatu i stezi kako se uopće može odviti, te u kojim uvjetima i s kojom svrhom može biti pokrenuta.
Performativna briga i lagodnost suosjećanja zauzdavaju pokušaje političkog rada. Solidarizirati se znači ponijeti dio tereta, uroniti ruke u blato s mogućim porezotinama i ugrizima insekata. Obješena lutka Johna Howarda Griffina na električnoj žici u Fort Worthu prijetnja je koja proizlazi iz svrstavanja uz ljude koji su linčovani i kojima linč visi nad glavom. Zašto bi u svome putovanju Jugom Griffin po ičemu bio izniman ili ne znam kako hrabar u nečemu što je činilo svakodnevnicu niza rasijaliziranih osoba? Kritičko razmatranje Griffinove solidarnosti provlačenje je kroz njezine mračne i mučne kutke; nema tu tapšanja po leđima desetljećima kasnije, nego popisivanja implikacija i posljedica da bismo nešto naučili iz konkretnog rada.
- Upotreba velikoga početnog slova u “Crni muškarac” / “Crna osoba” proizlazi iz postkolonijalne i antirasističke literature. Osjetna je izvjesna nelagoda s velikim početnim slovom jer u europskom kontekstu nerijetko modelira etnicitet (kao npr. u “Romkinja”, “Mađar”, Poljakinja”), no autorice poput Angele Davis destabiliziraju tu optiku i vraćaju velikom početnom slovu značenje kolektiviteta koji proizlazi iz dijeljenih mehanizama opresije, odnosno rasizma kao globalne snage u akumulaciji kapitala. U velikom početnom slovu ne samo da je sadržana povijest rasizma i kolonijalizma nego ono istodobno čini i repozitorij svih mogućih oblika otpora i znanja o tome kako su se ljudi protiv rasizma i kolonijalizma organizirali kroz stoljeća. U raspravama se pritom provlači i svijest o tome da su robovlasništvo i drugi oblici izrabljivanja zametnuli spone ljudi sa sredinama iz kojih su nasilno otrgnuti, ne znajući više što se dogodilo njihovim prabakama ili pradjedovima, što veliko početno “C” treba restituirati, nudeći neki drugi modalitet familijarnosti i podrške. ↩︎
