U studenom 2024. ruska Duma donijela je zakon o zabrani “propagande” koja ohrabruje izbor ljudi da nemaju djecu, kako bi se ljude potaknulo na prokreaciju. Kazne predviđene za promoviranje stila života bez djece kreću se do 5 milijuna rubalja (oko 54 000 eura) za organizacije i 400 tisuća rubalja za pojedince_ke (oko 4 300 eura), što se odnosi i na sve sadržaje za koje se smatra da promoviraju “protuobiteljske” vrijednosti, uključujući zagovaranje LGBTIQ+ prava.
To je prvi slučaj u svijetu u kojem jedna država na ovaj konkretan način pokušava regulirati ono što je temelj nečije verzije dobrog i ispunjenog života. Slične ideje postojale su, primjerice, još u Francuskoj na kraju 19. stoljeća, kada se predlagala pronatalistička reforma koja bi uključivala poreznu penalizaciju osoba i parova bez djece, kao i kriminalizaciju dijeljenja informacija o kontracepciji.1
U brojnim situacijama kada bih se izjasnila da nemam djecu ili ih ne planiram imati, dobivala sam invazivne komentare od ljudi kojih se ta tema nimalo ne tiče, od spomena biološkog sata do dovođenja u pitanje moje sposobnosti da takvo nešto uopće znam o sebi. Konteksti su bili prijateljski, poznanički, ali i medicinski (famozno pitanje na ginekološkom pregledu: “Što se čeka?”).
Zato odmah na početku razjašnjavam poziciju iz koje pišem. Tema nemanja djece zahvaća prevelik spektar razloga, motivacija i okolnosti koje iskustveno ne mogu oprimjeriti: mogu svojim tijelom proizvesti drugo tijelo, ali biram to ne činiti iako imam partnerske uvjete za to, ekonomske ne baš optimalne, ali čak i kad bi bili bolji,2 moji emotivni i psihički razlozi na prvom su mjestu.
Fokus ovog teksta stoga je na neroditeljstvu prvenstveno kao odabiru, umjesto na neroditeljstvu koje je posljedica, primjerice, zdravstvenih okolnosti, duge neodlučnosti ili sistemskog onemogućavanja roditeljstva marginaliziranim skupinama.3
Odabrano neroditeljstvo i životno zadovoljstvo
Činjenica je da je danas odabrano neroditeljstvo u porastu, što nije neobično uzevši u obzir sve trenutne katastrofe i nemogućnost podmirenja osnovnih životnih troškova. Premda ljudi koji svojom voljom odlučuju nemati djecu često doživljavaju razne vrste stigmatizacije, brojna istraživanja (vidi u nastavku) pokazuju da neroditeljstvo donosi iste, a često i veće razine sreće i zadovoljstva u životu. U kontekstu pada nataliteta u zapadnom svijetu, ovakvih je istraživanja sve više, iako u trenutku pisanja ovog teksta ne postoje analogna istraživanja za naše područje. Zbog toga podaci koje ovdje iznosim najviše potječu iz američkog i zapadnoeuropskog kruga, jer su mi oni bili najdostupniji i zasad se čini da je tema planiranog neroditeljstva najviše obrađena u tom kontekstu.
Primjerice, jedan od pregleda postojećih istraživanja ističe kako se nemanje djece u prijašnjim razdobljima percipiralo kroz stigmatizaciju neroditelja tako što ih se smatralo manje ispunjenima i zadovoljnima životom, često i sebičnima,4 što je pak vezano za moralnu obavezu prokreacije u natalistički orijentiranom društvu. Iako autori_ce pregleda navode da izjašnjavanje o zadovoljstvu varira s obzirom na kulturni kontekst, primarno vezan uz pronatalističke pritiske kakve dobro poznajemo i iz lokalnog nam konteksta, ističu kako većina dotadašnjih istraživanja pokazuje da neroditeljstvo donosi iste razine sreće ili čak nešto veće životno zadovoljstvo u odnosu na roditeljstvo. Isto tako, ističu da je potrebno provesti više istraživanja o pozitivnim učincima neroditeljstva kako bi se ublažilo pronatalističku normativnost.
Navedena istraživanja sve više daju vidljivost pozitivno i negativno intoniranim razlozima nemanja djece: dok neki ističu ekonomske i ekološke razloge kao primarne, za neke druge važniji su argumenti koji imaju veze s rodnom ravnopravnošću i društvenim privikavanjem na činjenicu da osobe s maternicom samostalno odlučuju o svojim organima i životima.
I dok su ekonomski razlozi i tijekom povijesti imali značajan utjecaj na mogućnosti prokreacije, tema klimatske anksioznosti specifična je pojava našeg povijesnog trenutka. Istraživanje iz 2021. godine, provedeno u deset zemalja svijeta (Australija, Brazil, Finska, Francuska, Indija, Nigerija, Filipini, Portugal, SAD i UK), mjerilo je utjecaj klimatske anksioznosti na mlade ljude, i prema tim podacima čak 39% njih oklijeva imati djecu zbog velike zabrinutosti za budućnost planeta. Taj je razlog sasvim validan, i to ne nužno pristajući uz nihilističku ili antinatalističku perspektivu. Ovaj tekst ne zastupa antinatalizam iako je vrlo čvrsto uvjeren da natalizam, združen s opsesijom (cisheteronormativnim) uparivanjem, proizvodi sebi svojstvena i ne uvijek jasno vidljiva licemjerja.
S druge strane, psihologinja Shahida Arabi intervjuirala je druge psiholog_inje na temu sreće i zadovoljstva koje prijavljuju milenijalke bez djece, najčešće one koje usto ne ulaze ni u partnerske odnose. Upravo ta demografska skupina ispostavlja se kao jedna od najzadovoljnijih. Kao pozitivni učinci tih odabira najčešće se navode osobna i financijska sloboda i neovisnost, mogućnost samorazvoja i održavanja mentalnog zdravlja, manje stresa i više profesionalnih uspjeha, više slobodnog vremena i vremena za društveno korisne aktivnosti i doprinos zajednici, kao i individualniji pothvati poput pokretanja vlastitih (poslovnih) inicijativa, mogućnost spontanosti u društvenom životu i putovanjima, a pri vrhu učestalosti nalazi se i neometano spavanje.
Iako su ovi benefiti sasvim sigurno primamljivi, za sve njih željela bih da ne budu luksuz neroditeljstva, već da su dostupni i svim roditelji_cama koje poznajem, a za to su nam potrebni, kao što čitatelj_ice ovog portala već sigurno dobro znaju, podruštvljenje skrbi za djecu, rekonfiguracija nuklearne obitelji, smrt patrijarhata i sl. Dapače, brojne ovdje navedene prednosti neke od roditelj_ica koje poznajem barem djelomično i imaju, ali isključivo zahvaljujući osobnim uvjetima: dobrom partnerskom balansu, ekonomskoj stabilnosti ili podršci (uglavnom obiteljske) zajednice u odgoju djece. Prema tome, riječ je o prednostima koje treba tražiti ne samo u statusu ne/roditeljstva, već se radi o ispreplitanju niza društvenih okolnosti koje utječu na pojedine životne situacije.
Kratka povijest neroditeljstva
Za bolje razumijevanje tih ispreplitanja predlažem kratko, i zbog toga reduktivno, zaviriti u povijest neroditeljstva. Povjesničarka Rachel Chrastil u knjizi How to Be Childless: A History and Philosophy of Life Without Children predstavlja povijesno istraživanje uglavnom fokusirano na SAD i sjeverozapadnu Europu, ali korisno je da rasvijetli kako današnju situaciju, tako i društvenu povijest percepcije neroditeljstva.
Do 20. stoljeća osobni iskazi žena bez djece vrlo su rijetki, fragmentarni, često i nepouzdani, ali moguće je izdvojiti barem neke tendencije i primjere. U ranom novom vijeku za mnoge je siromaštvo bilo ne samo uzrok nego i posljedica nemanja djece, ali već u 17. stoljeću dolazi do osamostaljenja brojnih žena zahvaljujući radu: počele su zarađivati i tako se uzdržavati, zbog čega su mogle donositi odluke da se ne udaju i ne rađaju. Autorica ističe da otprilike petina reproduktivno sposobnih žena u to vrijeme nije imala djecu iz više razloga, te da je prakticiranje prava na odlučivanje starije nego što se obično misli.
Štoviše, u zapadnoj Europi dogovaranje brakova s ciljem reprodukcije bilo je ustaljenije među aristokracijom i plemstvom, dok je osamostavljivanje kroz rad bilo svojstvenije ženama koje nisu naslijedile materijalna dobra, nego su ih morale osigurati vlastitim radom. Međutim, njihov status nije bio društveno prihvaćen: koliko god to učestalo bilo, smatralo se abnormalnim, a samotnjački život bez djece čak se mogao koristiti kao dokaz u optužbi za vještičarenje.
Iako je u ranom novom vijeku odlučivanje o reprodukciji išlo ruku pod ruku s odbacivanjem braka kao takvog, baš zato što je združivanje bilo uvjetovano ekonomskim faktorima i potencijalno nasilnim odnosima, Chrastil navodi da je u Ujedinjenom Kraljevstvu u 19. stoljeću značajno porastao broj žena koje stupaju u brak i svejedno nemaju djecu.
Za žene koje su rođene na početku 20. stoljeća brojke su slične diljem zapadne Europe i Sjeverne Amerike: u SAD-u svaka peta žena nema djecu, u Njemačkoj je taj broj 26%, u Francuskoj 25 %, u Kanadi 22%, Italiji 18%, Nizozemskoj 23%, a u Australiji 30%. Ekonomska kriza i Prvi svjetski rat nisu dovoljni faktori da objasne ovu tendenciju, nego treba uzeti u obzir da u to vrijeme dolazi i do emancipacije žena: utjecaj Crkve na njihove živote slabi, dobivaju pravo glasa, više sudjeluju u političkom i društvenom životu, užitak u seksualnosti bez pritiska prokreacije i infomacije o kontracepciji malo-pomalo prestaju biti tabu.
Isto tako, u tom periodu moguće je trasirati razvoj izrazito rasističkih tendencija u interpretaciji neroditeljstva među bijelom populacijom: tadašnji kritičari slobode izbora isticali su da bijelci_kinje koje biraju ostati bez djece to rade iz sebičnih i infantilnih razloga, istovremeno šireći zabrinutost time što je natalitet veći među nebijelim ženama i imigrantkinjama. U tom kontekstu dolazi i do prisilne sterilizacije autohtonog američkog stanovništva, dok je u Europi analogan primjer sterilizacija Romkinja i Laponkinja.
Znameniti baby boom bio je anomalija nakon Drugog svjetskog rata, koja je u brojnim europskim zemljama bila pojačana povoljnim socijalnim mjerama koje su poticale roditeljstvo (lako dostupna vrtićka skrb, plaćeni porodiljni dopust i dr.), nakon čega se stopa odraslih neroditelja vraća na otprilike petinu, kao i prije, a oko tog postotka kreće se u Europi i danas.
Sedamdesetih godina pravo na izbor postaje sve prisutnije i u brojnim se državama formalizira legalizacijom pobačaja. Prema Chrastil, dva su glavna razloga za ponovni uzlet neroditeljstva tih godina: ideja samoaktualizacije i ekonomski faktori. Dok je koncept samoaktualizacije nedovoljan da objasni izbor neroditeljstva, jer za brojne ljude samoaktualizacija uključuje upravo i ispunjenje roditeljske funkcije, ekonomski faktori bitni su za razumijevanje izbora ne/roditeljstva i značajno su povezani sa socijalnim mjerama skrbi za djecu, podrškom za majke i mogućnostima da kombiniraju reproduktivni rad s onim plaćenim.5
Ono što je još važno naučiti iz njezine knjige jest da se animozitet između roditelja i neroditelja oblikovao baš u to vrijeme: za osobe koje su birale nemati djecu tada se uvriježila percepcija da su neadekvatne, sebične, sklone hedonizmu i protuprirodne jer ne surađuju s evolucijskim imperativom prokreacije. Gađenje je bilo obostrano, pa nije nedostajalo niti jednako samouvjerenih optužbi da je roditeljstvo sebično, proizvodi nerealizirane ljude i lišava ih skoro svih sloboda. Primjeri tako izrazito binarnog razmišljanja o roditeljstvu prisutni su i danas, iako suvremena istraživanja, a nadam se i ovaj tekst, nude nešto drugačiju sliku.
Semantika roditeljstva
Razlog za odabir (biološkog) neroditeljstva koji sam najmanje susretala u literaturi istražujući ovu temu, a koji je meni osobno najjači razlog da se u njega uopće upuštam, jest jedna možda sasvim bjelodana činjenica: roditeljstvo nije za svakoga. Postoji, primjerice, tokofobija – izraziti strah od fizičkog iskustva trudnoće. U zemlji poput Hrvatske, u kojoj je stopa epiziotomije znatno viša od europskog prosjeka i u kojoj se minimalno ulaže u obrazovanje zdravstvenih radnika_ca kojim bi se porod učinio manje traumatičnim za osobe koje rađaju, bilo bi dobro znati koliko su trenutne politike Ministarstva demografije zainteresirane za taj aspekt poticanja roditeljstva – kad već za smislene socijalne mjere nisu.
Ali ono što mi je još važnije istaknuti drugi su i češći razlozi, emotivni i psihički. Primjerice, strah od prijenosa transgeneracijske traume. Ili, kao što sam već navela, sve jača i učestalija klimatska anksioznost među mladim generacijama. Ili bilo koji drugi psihički razlog zbog kojeg se netko ne osjeća da je roditeljstvo njihov put.
Glavni razlog, koji je transhistorijski i za mene najvažniji, jest tvrdnja da bi zdravo roditeljstvo trebalo biti prvenstveno emotivni poriv koji se ne može nužno racionalno artikulirati, pa tako ni njegovom izostanku ne treba pripisivati bilo kakvu patološku pozadinu ili relativizirati nečiji status kao “neodlučan”, “sebičan”, “nezreo” i drugim patronizacijama.
Činjenica je da su stoljeća prijenosa natalističke cisrodne ideologije – izražene u uvjerenju da je roditeljstvo najvrednije ostvarenje ljudskog potencijala da proizvede život ili naprosto nešto “što se tako radi” – stvorila brojne roditelje za čije bi živote bilo bolje da to nikada nisu postali_e.
A kada govorimo o roditeljstvu koje to nije trebalo biti, itekako govorimo i o djeci. I zato reproduktivna pravda zahvaća i socijalizaciju koja bi trebala biti lišena normativiziranja iskustava ljudi koji imaju reproduktivne roditeljske kapacitete, ali nemaju – i to je ključno – emotivnu želju. Odabrano neroditeljstvo i planirano roditeljstvo trebaju stajati rame uz rame u borbi za reproduktivnu pravdu, zajedno uz zahtjev za ostvarivanje roditeljstva za skupine kojima se ono sistemski otežava, poput osoba s invaliditetom i LGBTQIA+ zajednice.
U suvremenom feminizmu, tema majčinstva dobila je svoju intersekcionalnu varijantu, a ovdje izdvajam rad Angele Garbes i Alexis Pauline Gumbs, koje majčinstvo smatraju proširenom društvenom aktivnošću. Premda se radi o kontekstu SAD-a, njihovi argumenti vrijedni su za temu jezika o roditeljstvu. Za Garbes, kako navodi u svojoj knjizi Essential Labor: Mothering as Social Change, majčinstvo je glagol (eng. mothering) i podrazumijeva svaku skrb za djecu, neograničenu na biološke majke, koju obavljaju ljudi uključeni u odgoj djece bez obzira na njihov rod i biološke veze (odgajatelji_ce, prijatelji_ce, dadilje, obiteljske i druge zajednice). Garbesin rad artikulirao se u vrijeme pandemije i, naslanjajući se na misao Silvije Federici, za majčinstvo ustanovljuje da je riječ o esencijalnom, visokokvalificiranom, neplaćenom radu.
Za nju, kao i za Gumbs, esencijalni rad majčinstva u izravnom je odnosu s jednako tako esencijalnim, pritom slabo ili nimalo plaćenim, radom skrbi i održavanja, koji u velikoj mjeri obavljaju rasijalizirane žene. Garbes u uvodu svoje knjige pristaje uz definiciju majčinstva iz utjecajnog zbornika iz 2015. Revolutionary Mothering: Love on the Frontlines koji su uredile Gumbs, China Martens i Mai’a Williams, a koje majčinstvo nazivaju “praksom stvaranja, odgoja, afirmacije i podržavanja života”. Taj zbornik jedan je od najvažnijih doprinosa temi majčinstva iz crnačke, kvir i drugih marginaliziranih perspektiva, izdan u vrijeme intenziviranja pokreta Black Lives Matter.
U njemu, majčinstvo je prezentirano kao radikalna i subverzivna praksa međusobne skrbi i davanja života onima “koji ne bi trebali postojati, ne bi trebali odrasti, koji su revolucionarni u samom svojem načinu postojanja”. Prema tome, majčinstvo je za njih samo drugo ime za radikalnu skrb, što ga čini kvir praksom zbog toga što želi “promjenu svijeta temeljenu na želji da se bude zajedno na drugačiji način”.
Majčinstvo koje se realizira unatoč svim sistemskim preprekama vrijedan je doprinos politizaciji esencijalnog rada koji se za deprivilegirane skupine odvija u nemjerljivo težim uvjetima od onih za koje je roditeljstvo prvenstveno pitanje izbora. Međutim, za sve ove autorice majčinstvo je značenjski skoro pa izjednačeno s pružanjem skrbi i međuovisnošću, ali kao ljubiteljica teme performativnosti jezika, nisam sigurna da je majčinstvo riječ koja adekvatno obuhvaća sve o čemu one govore. Iako je za feminizam važno pojedine riječi prevrednovati i oblikovati im značenja svakodnevnom praksom transformativnog življenja, isto tako znamo da je jezik dinamičan utoliko što je istovremeno i proizveden i aktivno proizvodi društvena značenja.
Majčinstvo, odnosno roditeljstvo u širem smislu, jezično se ustalilo i kao toksična kategorija koja konotira pretjeranu brigu, potrebu za popravljanjem, oblikovanjem i kontrolom, oduzimanje moći i infantilizaciju drugih ljudi. Za neke ljude pojam roditeljstva vezan je i uz zlostavljanje, ostavljanje, zanemarivanje, uskraćivanje brige i nanošenje štete. Osim toga, roditeljstvo je nedostatna riječ za druge oblike skrbi koji nisu roditeljstvo, a jednako su vrijedni: skrb za bolesne, starije, osobe s invaliditetom, neljudska bića, aktivistički rad i rad za zajednicu i dr.
Nijedna od ovih autorica ne ignorira te oblike skrbi, dapače, ali čitavo vrijeme dok sam ih čitala, pitala sam se zašto se to zove majčinstvo. U razrješenju odgovora na to pitanje pomogla mi je sama Alexis Pauline Gumbs kada govori o odnosu majčinstva i kvira. Na jednom mjestu kaže da je “kvir ono što fundamentalno mijenja naš način življenja i mogućnosti za život. Ono što je kvir je ono što ne reproducira status quo”. Na drugom mjestu kaže: “možda kad kažemo ’majčinstvo’, zapravo mislimo na ‘kreativni duh’ ili ‘ljubav’ kao takvu.” Je li to priznanje da je majčinstvo tek metafora, ali ne i dovoljno rastezljivo ime za vrste kreativnosti, međuovisnosti i ljubavi za koje već imamo neke druge riječi, pogotovo zato što su za mnoge među nama ljubav, kreativnost i roditeljstvo drugačije uvezani?
Za kraj, ovaj tekst posvećujem susjedi samici koja je živjela u stanu pored našeg, teti Lini, mom prvom modelu skrbi koja nije temeljena na krvi, ali koja mi zbog toga nije ništa manje baka: od nje sam vrlo rano naučila da nesebična ljubav dolazi od onih koji su nam se posrećili.
- Iz knjige Rachel Chrastil: How to Be Childless: A History and Philosophy of Life Without Children ↩︎
- U engleskom se uvriježio akronim DINK (double income, no kids) za parove koji odabiru nemati djecu. Iako sam u paru, moja partnerska zajednica ne privređuje dovoljno da bi se dohodak smatrao “duplim”, jer partner i ja obavljamo potplaćeni rad u kulturi. ↩︎
- U engleskom jeziku ta se distinkcija izražava riječima childless i childfree, pri čemu prva označava širi skup ljudi bez djece (iz bilo kojeg razloga), ali mu se prigovara zbog konotacije “manjka”, dok se druga riječ koristi u kontekstu biranog neroditeljstva. U ovom tekstu predlažem koristiti riječ neroditeljstvo, zbog ograničenja našeg jezika, ali i kako bih naglasila autonomiju ljudi koji su već ovdje (nasuprot engleskog jezika, koji koristi termin “childless/childfree”, odnosno definira ljude na temelju djeteta kojeg ni nema), kao oznaku za njihov status ili odabir. ↩︎
- U ovom tekstu odlučila sam ne ulaziti u raspravu o sebičnosti koja je vrlo česta u temi ne/roditeljstva jer tu “optužbu” smatram potpuno promašenom; uostalom, razlozi za rađanje djece često mogu biti narcističkog porijekla. ↩︎
- Chrastil navodi primjer bivše Zapadne i Istočne Njemačke: u kapitalističkoj Zapadnoj Njemačkoj, za žene koje su rađale bilo je manje socijalnih mjera i obično bi podrazumijevalo da ostaju vezane za kućanski rad, dok su socijalističke mjere vezane za plaćeni porodiljni dopust, povoljne stambene politike i dostupnu skrb za djecu u Istočnoj Njemačkoj ohrabrivale žene da se realiziraju i kroz plaćeni rad i kroz roditeljstvo. ↩︎
