Seksualni ratovi, nazvani i feminističkim, lezbijskim ili pornografskim ratovima, naziv su za rasprave na feminističkoj sceni krajem drugog vala feminizma. U drugom valu osobno postaje političko i feministički se pokret bavi temama reproduktivnih prava, braka i svih vrsta nasilja nad ženama, a kraj seksualne revolucije feministkinjama donosi nove teme na dnevni red; pornografiju, pristanak, seksualni rad, sadomazohizam. Radi se o kraju 70-ih i početku 80-ih godina, a usred seksualnih ratova počinje i kriza AIDS-a, a uskoro i represivne i nazadne mjere Ronalda Reagana i Margaret Thatcher.
U seksualnim se ratovima feministkinje dijele na takozvane seks-radikalne feministkinje, iz čijih se argumenata kasnije razvija ono što danas zovemo seks-pozitivnim feminizmom, i antipornografske feministkinje, koje su bile probavljive konzervativnim strujama i time imale veću moć i mjesto u mainstreamu.
Sve feministkinje o kojima se radi radikalne su feministkinje. Najstrože osuđuju muško nasilje, smatraju patrijarhat glavnim izvorom ugnjetavanja žena i djeluju protiv svih vrsta nasilja nad njima. Tako su Debi Sundahl i njezina partnerica Nan Kinney, suosnivačica i nakladnica dugovječnog časopisa On Our Backs, jednom navodno bacile Molotovljev koktel u izlog pornografske knjižare. Bile su protiv izrabljivanja žena u pornografskog industriji i u isto vrijeme ponosno prakticirale BDSM te ga tematizirale u svom seks-časopisu, čiji je naziv bio spin na feministički časopis off our backs, čiji su sadržaj smatrale pretjerano čednim.
Feministkinje koje su sudjelovale u seksualnim ratovima bile su izričito protiv nasilja, ali mišljenja su se razilazila oko toga što podrazumijeva nasilje. Prakticiranje BDSM-a antipornografske su feministkinje smatrale ojačavanjem patrijarhalnih obrazaca, a pornografiju jednim od krakova muškog nasilja. U srži argumenata u seksualnim ratovima bilo je zapravo pitanje o ženskom djelovanju. Ideja (ideal) žene kao žrtve, nemoćne i podvrgnute nasilju, više nije mogla obuhvatiti sve žene koje su se nalazile u pokretu za oslobođenje. Taktike poput moraliziranja, gađenja i prozivanja nekih seksualnih praksi “grešnima” bile su česte kod feministkinja koje su smatrale svako seksualno eksplicitno predstavljanje žena nasiljem. Seks-radikalne feministkinje, mišljenja da je informirani pristanak ono što odvaja seks od nasilja, često su upozoravale na mane cenzure i zabrane proizvodnje sve pornografije.
Seks-pozitivne feministkinje nisu upadale u zamku “slobode izbora” koja se pojavljuje u liberalnom feminizmu trećeg vala. Tako je Lisa Duggan, profesorica i autorica mnogih radova na temu seksualnih ratova, u jednom od svojih ondašnjih eseja objasnila kako seks-radikalke ne tvrde da seksualne radnice imaju „slobodan izbor“ zanimanja, već naglašavaju da unutar vrlo ograničenih izbora u seksističkoj, kapitalističkoj ekonomiji, seksualni rad nije uvijek najgora opcija. Seks-radikalne su feministkinje smatrale da destigmatizacija tih praksi otvara više mogućnosti za etičke i pravedne radne uvjete od ograničavanja zakonom.
U drugom se valu pojavljuje i političko lezbijstvo, grana lezbijskog separatizma. “Feminizam je teorija, lezbijstvo je praksa” bila je krilatica mnogih koje su lezbijstvo smatrale jedinim načinom potpunog odvajanja od muškaraca. Tako u “Political Lesbianism: The Case Against Heterosexuality”, članku Revolucionarne feminističke grupe grada Leedsa objavljenom 1979. u Wires, britanskom newsletteru pokreta ženskog oslobođenja, stoji: “Mi mislimo da sve feministkinje mogu i trebaju biti političke lezbijke. Naša definicija političke lezbijke koja se identificira kao žena koja ne jebe muškarce. To ne znači obaveznu seksualnu aktivnost sa ženama.” Članak je podijelio feministkinje, a mnoge su pisale urednicama kako bi izrazile negodovanje i uvrijeđenost sadržajem.
U punom jeku seksualnih ratova, oko 1984. godine, u SAD-u počinje izlaziti pet (!) lezbijskih seks-časopisa[1]. Lezbijski časopisi i publikacije, često (ali ne isključivo) vezani uz feministički pokret, pojavili su se u SAD-u još krajem 40-ih godina (časopis Vice Versa). Časopis The Ladder izlazio je od 1956. do 1972., a The Lesbian Tide 70-ih je bio prvi političkolezbijski časopis koji je dosegao publiku diljem SAD-a. U šezdesetima u Velikoj Britaniji nekoliko godina izlazi Arena Three za apolitičnu srednjeklasnu publiku, a početkom 70-ih pojavljuje se Sappho, prvi britanski otvoreno lezbijski i feministički časopis. Ipak, ovi se časopisi ne bave seksom i zbog niza razloga, nažalost, ostaju vrlo čedni u svojim prikazima lezbijstva.
Na diskurs unutar seksualnih ratova veliki utjecaj imaju upravo seks-časopisi, a diljem SAD-a na njih se pretplaćuju lezbe, biseksualne žene, nebinarne osobe koje se identificiraju ili ne identificiraju kao lezbijke, trans muškarci i ostali zainteresirani. Prezentacija identiteta kao što su studs (Crne maskuline lezbijke) u ovim časopisima nije počela do 90-ih godina, a publika je bila većinom bijela.
Ovi su časopisi služili za razmjenu informacija, izgradnju zajednice i stvaranje diskursa o lezbijskoj seksualnosti. Erotska fikcija, fotografije i pisma čitateljica nisu bile samo sadržaj već i sredstva za (pre)osmišljavanje seksualnosti i stvaranje novih načina postojanja. Također, lezbijski su seks-časopisi kao materijalni objekti na vidjelo izveli ključne napetosti među frakcijama feministkinja i sami postali izvor kontroverzi. Odluka o tome hoće li neka feministička knjižara držati časopise o lezbijskom seksu bila je vrlo politična.
Godina 1984., kada izlaze prva izdanja časopisa On Our Backs – Entertainment for the Adventurous Lesbian i Bad Attitude – A Lesbian Sex Magazine, najutjecajnijih lezbijskih seks časopisa do danas, smatra se i godinom početka suvremene lezbijske pornografije. Potaknut podvojenim diskursom o temi, jedan feministički umjetnički kolektiv tada organizira panel naziva „Postoji li feministička pornografija?“, a lezbijski seks-časopisi uglas odgovaraju: „Postoji!“.
Časopisi su bili razni, od onih kućne radinosti koji nisu zaživjeli, do onih koji su izlazili dvadesetak godina u velikim nakladama. Cathexis – A Journal for S/M Lesbians izlazi u samo dvama izdanjima između 1983. i 1984. godine, a bio je tiskan crno-bijelo i sadržavao tekstove uz tek par ilustracija. Outrageous Women – A Journal of Woman-to-Woman S/M izašao je u jedanaest izdanja u pet godina, a urednička izjava o pristanku kao neizostavnom dijelu S/M scena započinjala je svaki broj. Tu su objavljivane i erotske priče o seksu Crnih i bijelih žena, što je za tadašnje prikaze lezbijske seksualnosti bilo vrlo rijetko. Također, časopis je ciljao na široku publiku, bez obzira na razinu iskustva i identitet. Tako u uvodu prvog broja stoji: “Cilj je časopisa biti sveobuhvatan u pogledu tehnika, interesa, razine iskustva, intenziteta i seksualnog identiteta.“
The Power Exchange – A Newsleather for Women on the Sexual Fringe objavljen je u četirima godišnjim brojevima, uredništvo je imalo otvoreni poštanski pretinac u koji su stizali osobni oglasi i pisma za Ms. Behaviour, savjetodavnu kolumnu. Urednica časopisa u prvom broju poziva čitateljice da “stvore mrežu, barem papirnatu, punu međusobne podrške i erotske znatiželje”. Ti osobni oglasi, većinom žena koje su tražile partnerice za S/M scene, svjedoče o rasprostranjenosti časopisa i njegovom širokom geografskom dosegu, unatoč kratkom životnom vijeku.
Sva su ova tri časopisa bila namijenjena lezbijkama koje istražuju sadomazohističke prakse, a svi su tiskani crno-bijelo te sadržavali vrlo malo slika zbog niskih budžeta. Tako je jedna od suradnica Cathexisa ulazila na svoje radno mjesto noću kako bi fotokopirala primjerke časopisa.
Već spomenuti časopisi Bad Attitude i On Our Backs izlazili su do 2003. i 2006. godine. Oba su 90-ih počela izlaziti u punom koloru, a njihov je sadržaj široko obuhvaćao temu lezbijskog identiteta. Sadržavali su puno fotografija i ilustracija, poeziju i prozu, članke, eseje i savjetodavne kolumne. Budući da se nisu bavili isključivo BDSM-om, njihova je publika bila šira, a negodovanja i odobravanja čitateljica na prikaze BDSM i međurasnih scena objavljivana su u rubrikama pisama uredništvu. Tako su ovi časopisi postajali mjesta frikcije i mikroteorije feministkinja obaju tabora seksualnih ratova.
Prvo izdanje časopisa Bad Attitude sadrži reklame za Outrageous Women i The Power Exchange i čita se unazad zbog greške u tisku. Zahvaljujući dugovječnosti časopisa, urednice su se mijenjale nekoliko puta, pa tako i prezentacija rasijaliziranih žena u časopisu, a 1989. godine časopis pod vodstvom aktivistkinje Jasmine Sterling dobiva prvu Crnu ženu na naslovnici.
Godine 1992. Kanada učvršćuje svoj Zakon o opscenosti, a prodaja časopisa Bad Attitude postaje razlog za suđenje vlasniku i zaposlenici jedne pornografske knjižare. Prema zakonu, kažnjiva je bila proizvodnja i distribucija seksualno eksplicitnih materijala koji su nasilni, ponižavajući ili dehumanizirajući, kao i seksualno eksplicitnih materijala bilo koje vrste koji uključuju djecu.
Ova se nova legislativa smatra i velikom pobjedom antipornografskih feministkinja, dok su seks-radikalke upozoravale na potencijalno brisanje i cenzuru kvir seksualnosti i eksplicitnih radova na temu lezbijskih, gej, biseksualnih i transrodnih identiteta. Sama je Sterling podržala zakon, čak i nakon što je policija u Torontu zaplijenila njezin časopis, priznajući da donekle štiti žene i djecu od nasilja, ali upozorila je da je “zakon napisan bez razumijevanja S/M ili lezbijske zajednice, i zbog toga se treba buniti”.
On Our Backs najdugovječniji je lezbijski seks-časopis, a pisma urednicama i osobni oglasi sačuvani su kao bitni dijelovi feminističke mikroteorije. Prvo izdanje časopisa sadrži prvu butch duplericu, Bulldagger of the Season. Prikazivanje butch lezbijki kao poželjnih na duplerici prvog broja implicitno komunicira poziciju uredništva prema kritikama butch-femme odnosa koje su dolazile od nekih antipornografskih feministkinja. Slika se poigrava tropima tradicionalnih pornografskih časopisa, preinačujući ono što su mnoge feministkinje smatrale opresivnim žanrom kao potencijalni izvor moći i užitka bez osjećaja krivnje.
Portret Honey Lee Cottrell kod čitateljica izaziva raznovrsne reakcije, a uredništvo ih sve objavljuje u sljedećim brojevima. Tako jedna čitateljica, potpisana kao K., postavlja pitanje je li duplerica osmišljena kako bi izazvala uzbuđenje ili kao satira pornografskih časopisa. Pitanje je na mjestu budući da lezbijski seks-časopisi lezbijski identitet polako preusmjeravaju prema napaljenosti i destigmatizaciji seksualnosti umjesto dotadašnjih frigidnijih prikaza lezbijstva. Urednica Susie Bright, partnerica lezbe na duplerici, odgovara: “The Bulldagger of the season was meant to tickle your funny bone, as well as your clit.” Time Bright koristi pedagogiju užitka kao strategiju opuštanja publike i davanja dopuštenja K. da bude napaljena.
Osim butch identiteta, od kojih su neke osobe koristile ženski, a neke muški rod, erotske priče i fotografije u časopisu On Our Backs s vremenom su počele reprezentirati i transrodne muškarce i žene. Časopis je poznat po transrodnoj samoreprezentaciji, a 90-ih postaje među prvim LGBTQ+ časopisima koji koriste termin “transrodnost” umjesto dotadašnje zastarjelice “transseksualnosti”.
Iako su lezbijski seks-časopisi bili bitni za dijeljenje informacija o “ratu spolova” i epidemiji HIV-a, vrlo su slabo istraženi, a većina ih nije digitalizirana. Feministički je pokret stvorio mnoge i raznovrsne zineove, časopise i publikacije, a kvir osobe dugo prije raširenosti interneta komuniciraju, teoretiziraju i organiziraju se putem tiskanih medija. Ipak, lezbijski seks-časopisi, zbog neistražene kombinacije seksualnosti i ne-muškog identiteta, nisu dovoljno poznati kao referentne točke u kvir ili feminističkoj povijesti. Također, zbog etike digitaliziranja pornografskog sadržaja i zakona, digitalizacija ovih časopisa nije laka.
Budući da se radi o tiskanim izdanjima u malim tiražama, svi modeli i suradnice časopisa trebaju dati dopuštenje za digitalizaciju njihovih slika prije nego što časopisi postanu dostupni javnosti mnogo široj od one početkom 80-ih. Dobivanje tih dopuštenja nije nemoguće, većina je suradnica još uvijek živa, a neke knjižnice jednostavno cenzuriraju fotografije osoba kojima se izgubio trag. Ipak, skok ovih časopisa s margine tiska SAD-a u pdf-formate dostupne online jest velik za mnoge suradnice kojima bi karijere ili obiteljski životi bili ugroženi zbog snimanja pornografskog sadržaja.
Ovi časopisi nisu samo prikazivali seks, oni su ga redefinirali. Na njihovim se stranicama razbijala ideja da je ženska seksualnost pasivna, da je lezbijski seks samo nježan i da je užitak nešto rezervirano samo za privatnost. Seks je postao sredstvo zajedničkog zamišljanja novih svjetova i politike, a suradnice i suradnici stvarali su pornografiju koja još uvijek pomiče granice onoga što smatramo lezbijskom i kvir seksualnošću.
[1] U vrijeme seksualnih ratova vode se rasprave o definiciji pornografije, to jest razlikovanju erotike i pornografije. Pornografija se smatra “muškom”, nasilnom, lošom, dok je erotika bila “ženska”, nježna, dobra. Autorice ovih časopisa inzistiraju na nazivu “seks-časopisi”, umjesto erotski, kako bi produbile svoje stajalište o redefiniciji pornografije i odvajanju od “ženske”, pitome erotike.
