Objavljeno

Joanna Ostrowska: Progon LGBTIQ osoba u Drugom svjetskom ratu i dalje je tabu tema

Foto: Jakub Szafrański

Tema progona LGBTIQ osoba u vrijeme Drugog svjetskog rata vrlo je rijetka u javnoj sferi. Kod nas je svojedobno udruga Domino u okviru festivala Queer Zagreb organizirala izložbu Nacistički teror nad homoseksualcima od 1933. do 1945. sa 150 arhivskih fotografija, tekstova i dokumenata. Radilo se o izložbi ostvarenoj u suradnji s muzejima holokausta u Washingtonu i Berlinu, a premijerno je predstavljena 2008. u Zagrebu u zgradi zagrebačkog HDLU-u, kada se prvi put u Hrvatskoj počelo govoriti o nacističkim progonima LGBTIQ osoba. Izložba je potom gostovala u Rijeci, Puli, Beogradu i Skopju, a 2014. i u Splitu. Naglasak je bio na sustavnom progonu gej muškaraca u periodu od 1933. do 1945. godine: uhićeno ih je više od 100 tisuća, a oko 10 tisuća ih je završilo u koncentracijskim logorima, gdje je većini život i okončao. U logorima su gej muškarci bili obilježavani ružičastim trokutima.

Specifičnost žrtava nenormativne seksualne orijentacije i rodnog identiteta bila je u tome što njihov progon nije zaustavljen završetkom rata, već su neki od njih morali nastaviti služenje zatvorskih kazni i po savezničkom oslobađanju iz logora. Naime, zakonska osnova koja je omogućila nacistički teror nad njima bila je na snazi od 1871. godine, puno prije pojave nacističke ideologije, dok je nacistička revizija Kaznenog zakona iz 1934. godine, u dijelu koji se odnosi na gej muškarce, ostala aktualna više od 20 godina nakon rata.

Tek krajem šezdesetih godina donekle su stvoreni uvjeti da se njemačka povijest sustavno pozabavi i LGBTIQ žrtvama nacističkog režima. Njemački parlament je 2002. amnestirao sve osobe osuđene za homoseksualnost od strane nacista, a vlada im je 2008. odala počast podizanjem spomenika u Berlinu.

Istraživanja o progonu neheteronormativnih osoba u međuvremenu su dobila na snazi, pa je taj led, odnosno zid ledene šutnje, prekinut i u Poljskoj. Tim povodom razgovaramo s povjesničarkom, filmskom kritičarkom i dramaturginjom Joannom Ostrowskom, autoricom knjige Oni. Gej muškarci u Drugom svjetskom ratu, koja je objavljena u Poljskoj 2021. godine. Za potrebe intervjua koji slijedi proučila sam njemački prijevod knjige, koji je objavljen u Berlinu (izdavač: Metropol Velag) ranije ove godine.

Već duže vrijeme bavite se različitim temama vezanim uz Drugi svjetski rat i stravičnim tretmanom neheteronormativnih osoba, ali i prisilnom sterilizacijom koja je provođena u Trećem Reichu. Kako je došlo do vašeg interesa za ove teme?

Kao što možete pretpostaviti, naravno: nema jednostavnog odgovora na ovo pitanje. Pretpostavljam da mi je na početku bilo najbitnije pobuniti se protiv šutnje. Zvuči naivno, ali nisam mogla (i još uvijek ne mogu) podnijeti da je u 21. stoljeću moguće izbjegavati te teme u javnom diskursu, praviti se kao da to nije naša povijest.

Tako je moje zanimanje za tzv. “zaboravljene žrtve“ Drugog svjetskog rata počelo 2006. godine, dok sam tražila temu za diplomski rad na Odsjeku za židovske studije Jagielonskog sveučilišta u Krakovu. U to vrijeme u Poljskoj tema seksualnosti tijekom Drugog svjetskog rata i holokausta jednostavno nije postojala. Ako i jest, spomenuta je samo usputno, primjerice u nekim studijama o bivšim koncentracijskim logorima. Poznavala sam knjige i članke njemačkih i austrijskih istraživača/ica o seksualnom nasilju i bordelima u koncentracijskim logorima, primjerice Christe Paul, Roberta Sommera ili Helge Amesberger, Katrin Auer i Brigitte Halbmayr. Ali i njihov rad jedva da je bio poznat u Poljskoj.

Nakon obrane magistarske teze, odlučila sam nastaviti doktorsku disertaciju o sustavu bordela koji su koristile jedinice Wehrmachta i SS-a, pomoćne jedinice SS-a, policija i logoraši u područjima pripojenim Reichu i u vrhovnoj vladi. Korak po korak, počela sam ulaziti u nove teme – to je jednostavno bila lančana reakcija. Istražujući fenomen seksualnog nasilja u logorima, počela sam postavljati pitanja o neheteronormativnim žrtvama i preživjelima. Nemoguće je razumjeti proces progona tih skupina bez poznavanja povijesti žrtava prisilne sterilizacije i sl.

“Kamen spoticanja” za Friedricha Paula von Groszheima, homoseksualnog muškarca iz Lübecka koji je izbjegao deportaciju u logor nakon što je “pristao” biti podvrgnut kastraciji (foto: Khackert, Wikipedia)

Vaša knjiga Oni: gej muškarci u Drugom svjetskom ratu vrlo pažljivo vodi čitatelje/ice najprije kroz legalistički okvir opresije; potom ih uvodi u detaljno ispričane (pri)povijesti o ljudima koji su bili prisiljeni nositi ružičaste trokute, bili društveno diskreditirani, kojima su zanijekana osnovna ljudska prava na temelju njihovih seksualnih opredjeljenja; da bi ih se na kraju strpalo u koncentracijske logore, gdje su u većini slučajeva izgubili život. Možete li nam reći nešto više o procesu istraživanja (i istražiteljstva)?

Istraživanje za knjigu započelo je 2011., a završilo 2020. godine. Htjela sam prikupiti što više biografija iz različitih dijelova današnje Poljske. Od samog početka sam koristila tzv. izvore počinitelja: sudske, policijske, zatvorske i logorske evidencije. To je bila polazišna točka za razumijevanje toga kako je proces progona funkcionirao i što je bilo jedinstveno za ovaj dio Europe kada je u pitanju progon neheternormativnih ljudi. Također sam željela pokušati rekonstruirati pojedinačne biografije; to je značilo ne pisati o tim ljudima samo u kontekstu rata i progona, nego objasniti što im se događalo prije i, ako su preživjeli rat, kakva im je bila sudbina nakon 1945. Zbog toga sam u nekim studijama slučaja više koristila privatne izvore poput usmene povijesti, pisama, svjedočanstava i vizualnih materijala.

Međutim, svi ovi materijali bili su korisni za “borbu” sa stereotipnim pretpostavkama koje postoje u poljskoj historiografiji 20. stoljeća. Mnogim povjesničarima i drugim istraživačima starije generacije (iako ne samo njima) sudbina mojih protagonista nije bila važna, i to zato iz sljedećih razloga: samo se Nijemcima sudilo po paragrafima 175 i 175a njemačkog Kaznenog zakona, bilo ih je relativno malo, i radilo se o seksualnim predatorima koji su seksualno zlostavljali druge zatvorenike u koncentracijskim logorima. Zbog ova tri iracionalna razloga queer povijest Drugog svjetskog rata godinama nije postojala u Poljskoj.

Kazala sam da sam istraživanje završila 2020., ali to nije sasvim točno. S jedne strane, još uvijek se bavim novim pričama koje dolaze i od mojih čitatelja/ica iz daleko privatnijih arhiva. S druge strane, nove teme neprestano se otvaraju zbog novih izvora.

I dalje je jedan od temeljnih mitova u poljskoj historiografiji uvjerenje da Poljska nije kriminalizirala istospolne odnose nakon 1932. Doista, moderni kazneni zakon uveden 1932., nazvan Makarewiczev zakonik, nije sadržavao paragrafe kao što su 175, 129b ili 516 (to jest, tri paragrafa u zakonicima država koje su dijelile Poljsku, naime, Drugog Reicha, Austro-Ugarske i Ruskog carstva, koji su bili na snazi ​​do 1932. godine). Izuzetak je, međutim, bio članak 20 koji je glasio: “kazniti će se kaznom zatvora do 3 godine svatko tko god se iz želje za zaradom (odnosno poradi tzv. profesionalne prostitucije) lascivno nudi osobi istoga spola u pohotnoj radnji”.

Ovaj se zakon primjenjivao tijekom Drugog svjetskog rata u područjima pod vrhovnom vlašću, a u Poljskoj je ukinut tek 1969. Na tim područjima postojali su ne-njemački sudovi koji su koristili Makarewiczev zakonik. Preliminarni pregled kaznenih djela od 1932. do 1939. godine, te od 1939. do 1945. i nakon rata, do 1952. godine, pokazuje da se članak 207 primjenjivao na neheteronormativne osobe, koje su se u policijskim evidencijama vodile kao uhićene „zbog pederastije“ ili „zbog lezbijske ljubavi” (odista, ovaj se zakon odnosio i na muškarce i na žene).

Ova tema zahtijeva zasebno istraživanje i nudi priliku da promijenimo našu percepciju progona neheteronormativnih osoba u istočnoj i srednjoj Europi tijekom 20. stoljeća. Kao što vidite – knjiga Oni je samo početak.

Fotografija nepoznatih muškaraca nastala prije 1939. u Poljskoj (privatna arhiva)

Na samom početku knjige, jasno ste naglasili da je narativ o neheteronormativnim osobama u Drugom svjetskom ratu u Poljskoj još uvijek – tabu.  Kakva je onda bila recepcija knjige u Poljskoj? Jesu li LGBTIQ žrtve dobile svoj prostor u pamćenju Holokausta u Poljskoj? Jeste li uspjeli prekinuti šutnju i dobiti neku reakciju od drugih povjesničara/ki koji bi voljeli nastavili raditi na ovoj temi?

Još uvijek vjerujem da je najvažnija poruka knjige da je queer povijest – naša povijest, bez obzira na nacionalnost, klasu, vjeru, seksualnu orijentaciju ili rodni identitet mojih protagonista. “Oni” su došli “odavde”. Ovdje su rođeni, ovdje su umrli ili su se ovdje pojavili samo nakratko, no ostavili su svoj trag.

Moj primarni cilj bio je pokazati da su ljudi koje je nacistički režim proglasio homoseksualcima i koji su dolazili iz Poljske također bili progonjeni prema paragrafima 175 i 175a njemačkog Kaznenog zakona koji je kažnjavao intimne odnose između muškaraca. Okupator je nastojao kontrolirati seksualni život građana i kažnjavati ono što je smatrao nenormativnim.

Štoviše, moje istraživanje i knjiga imali su za cilj doprinijeti prekidu šutnje o ovoj skupini žrtava u memorijalima u Poljskoj – posebno u muzejima Auschwitz, Majdanek i Gross-Rosen. U tim koncentracijskim logorima progonjeni su i mučeni neheteronormativni ljudi. Nažalost, osim Muzeja Stutthof (izložba „Prikrivena kategorija“ Piotra Chruścielskog iz 2018. godine), niti jedna od ovih institucija nema spomen-obilježja koja komemoriraju ovu skupinu žrtava.

U listopadu 2022. moja knjiga nominirana je za najvažniju književnu nagradu u Poljskoj – Nike, a nagrađena je i istoimenom nagradom publike. Zahvaljujući tome, ova je tema ipak postala prisutnija u medijima i dobila priliku postati dijelom šireg narativa o Drugom svjetskom ratu u Poljskoj. Knjiga je 2023. godine objavljena i u Njemačkoj, a iduće godine bit će završen i prijevod na slovački, pa sam sretna što je ovaj narativ vidljiv i izvan Poljske.

Međutim, trebam napomenuti da su to tek mali koraci na dugom putu vraćanja sjećanja na neheteronormativne ljude progonjene tijekom Drugog svjetskog rata. U ovom kontekstu valja spomenuti i knjigu Ljudi s ružičastim trokutom Heinza Hegera koja je prevedena na poljski 2016. godine, kao i knjigu Prokleto jaka ljubav Lutza van Dijka. Bila sam urednica i autorica pogovora oba ova svjedočanstva.

Da se osvrnem i na vaše pitanje o mladim znanstvenicima: nažalost, nema mladih povjesničara_ki koji se bave ovom temom. Mogu spomenuti samo dva imena: Mathias Foit i Kamil Karczewski, ali njihov rad i istraživanje koncentrirano je na queer povijest ovog dijela Europe u predratno vrijeme – do 1939. godine.

Spomen-ploča homoseksualnim žrtvama nacizma u Mauthausenu (foto: Dedd, Wikipedia)

Bilo vam je važno pokazati da su npr. muškarci koji su bili prisiljeni nositi ružičaste trokute pripadali raznim društvenim klasama: ponekad se radilo o sveučilišnim profesorima, ali često su to bili radnici i zanatlije. Zašto vam je bilo važno istaknuti klasnu perspektivu?

Jedan od najokoštalijih stereotipa u poljskom diskursu o queer osobama u povijesti 20. stoljeća jest uvjerenje da takve biografije treba tražiti isključivo među aristokracijom i inteligencijom. S druge strane, imamo klišej “marginalnih queer ljudi” – ljudi koji se smatraju “asocijalnima” i “devijantnima”. Između ova dva pola suvremene imaginacije trebao bi smjestiti queer narativ ovog dijela Europe. Ipak, moje istraživanje je neka vrsta pobune protiv takvih narativnih obrazaca, koji se temelje na uvjerenju da su queer ljudi prije i nakon Drugog svjetskog rata bili sigurni samo u velikim gradovima budući da su se tamo mogli stopiti s masom i izbjeći ogovaranja i osude.

U knjizi Oni pokušala sam pokazati mnogostrukost i raznolikost ovih biografija – i, da budem iskrena – to je samo dio uzorka. Pojedinačna poglavlja ove knjige, često sastavljena od nekoliko biografija, odnose se na različita područja pod Vrhovnom upravom i druga mjesta uključena u Reich. Moji protagonisti također dolaze iz različitih društvenih klasa, imaju različita iskustva i strategije preživljavanja, različito se identificiraju u smislu nacionalnosti, klase, vjere, itd. A ovo je tek početak istraživačkog procesa.

Nakon što je knjiga objavljena, naišla sam na priču o Adamu (pseudonim), koji je praktički cijelo 20. stoljeće (rođen je 1907. godine) živio u malom selu blizu Radoma u središnjoj Poljskoj kao gej muškarac. Nije bio osuđivan i proganjan od strane svoje zajednice; naprotiv, bio je lokalni heroj, surađivao je s partizanima, bio je u logoru kao politički zatvorenik, a osamdesetih godina prošlog stoljeća, u prugastoj logoraškoj uniformi, posjećivao je mjesnu školu i pričao o svojim logoraškim iskustvima. Njegova biografija najbolji je protuotrov za suvremene klišeje i poglede na queer živote u istočnoj i srednjoj Europi.

Više puta spominjete seksologa Magnusa Hirschfelda, pri čemu pozicionirate otpor protiv nepravednog zakonskog okvira koji je organizirao te prateću peticiju. Znamo li kakva je bila recepcija te inicijative u Poljskoj?

Magnus Hirschfeld ima određenu simboličku snagu u poljskom kontekstu. Rođen je u Kolbergu, današnjem Kołobrzegu, a neko je vrijeme studirao u Breslau (danas Wrocław). Ne može se poreći da je Hirschfeld kao osoba i kao znanstvenik ključni dio povijesti za područja koja su nakon 1945. pripojena Poljskoj. Jedan od njegovih prijatelja bio je poljski ginekolog Franciszek Ludwik Neugebauer (1856.– 1914.), s kojim se često savjetovao u svojim istraživanjima. U poljskoj historiografiji sve te informacije su prešućene. Nitko ne provodi istraživanja o tim prijateljstvima, odnosima i kontaktima. Nitko se ne osvrće na te priče. Nijedan poljski izdavač nije se odvažio objaviti biografiju Magnusa Hirschfelda. Kao figura, Hirschfeld i dalje ostaje “stranac”. Kad god poljskim izdavačima predložim Hirschfeldove biografije koje su napisali Manfred Herzer ili Ralf Dose, oni reagiraju u najmanju ruku ravnodušno.

Prije Drugog svjetskog rata u Poljskoj su prevedene i objavljene tri knjige koje je napisao Hirschfeld: Seksualnost i kriminalitet. Pregled zločina spolnog porijekla (Sexualität und Kriminalität, 1923.), Kontracepcija. Sredstva i metode (Empfängnisverhütung, Mittel und Methode, 1933.) napisana u suradnji s Richardom Linsertom, i Duša i ljubav (L’âme et l’amour, prijevod s francuskog iz 1936. godine). Lako je uočiti koje Hirschfeldove knjige nedostaju u ovoj zbirci, a koje prije Drugog svjetskog rata nisu prevedene na poljski (Berlinski treći spol, Transvestiti: istraživanje o erotskom instinktu prerušavanja, s obimnim kazuističkim i povijesnim materijalom, ili pak Homoseksualnost muškaraca i žena). Takva situacija ostala je nepromijenjena do danas.

Što se tiče peticije, ako pogledate listu potpisa iz 1904. godine, samo je nekoliko imena koja su do danas potpuno nepoznata poljskoj publici; na primjer, dr. Aleksander Ostrowicz iz Bad-Landecka (Lądek Zdrój) ili prof. Bolesław Wicherkiewicz iz Krakova. To su povijesne ličnosti koje još uvijek čekaju „svoju“ queer povjesničarku ili povjesničara.

Spomen-ploča homoseksualnim muškarcima ubijenima u Buchenwaldu (foto: Gorodilova, Wikipedia)

Čini se da vam je vizualno-antropološka strana istraživanja bila vrlo važna. Spomenuli ste da se fotografije ljudi s ružičastim trokutima rijetko pojavljuju u povijesnim knjigama. Vi koristite i neke filmske fotograme – možete li nam reći nešto o kinematografskom materijalu u kontekstu vašeg istraživanja?

Prije svega, u vizualnu sferu knjige Oni očajnički sam željela uključiti postojeće fotografije svojih protagonista. S jedne strane, shvaćam da su fotografije većinom bile snimljene u zatvorima ili koncentracijskim logorima (problem ponovnog obilježavanja žrtava). S druge strane, u poljskom diskursu moji protagonisti su anonimna masa čija je povijest puka zbirka klišeja. Oni je prva poljska knjiga o queer osobama progonjenim tijekom Drugog svjetskog rata, stoga odluka da se uključe fotografije znači da knjiga služi i kao mala zbirka vizualnih izvora.

Drugi važan problem za mene je slučaj grupnih fotografija koje se obično koriste kao ilustracija “zatvorenika s ružičastim trokutom”. Taj mit također pokušavam podriti, pokazujući kako mijenjamo biografije zbog nedostatka vizualnih izvora. U knjizi opisujem primjer fotografije iz logora Sachsenhausen iz prosinca 1938., koja je korištena, između ostalog, na naslovnici već spomenute knjige Ljudi s ružičastim trokutom Heinza Hegera. Problem je u tome što muškarci na toj slici nisu muškarci s ružičastim trokutom.

No, pitate me za kadrove iz filma Kornblumenblau Leszeka Wosiewicza (1988.) koje sam koristila u poglavlju o seksualnom nasilju u logoru. Kao povjesničarka ali i filmska stručnjakinja, na primjeru vizualne kulture uvijek nastojim istražiti kako funkcionira tabuiziranje povijesnih fenomena i stigmatizacija pojedinih osoba. Ono što je potisnuto u povijesnim istraživanjima vraća se u kulturi, posebice vizualnoj kulturi. Nedostatak povijesnih tekstova ili svjedočanstava od početka mog istraživanja popunjavali su vizualni tragovi “prošvercani” u poljskoj poslijeratnoj kinematografiji. Wosiewiczev piepel (dječak koji je u logoru bio sveden na seksualnog roba, op. aut.) je – terminologijom Sare Ahmed –  jedan od „queer trenutaka,“ – dokaz da su svi znali za njega, ali nisu htjeli ili nisu mogli govoriti o tome.

Također bih istaknula da od početka nastojim surađivati ​​s vizualnim umjetnicima (npr. Mikołajem Sobczakom). Jako cijenim međusobnu inspiraciju u procesu pokviravanja povijesti upravo zbog destigmatizirajućeg potencijala vizualnih umjetnosti.

Kadar iz filma Kornblumenblau (1988.)

Koje su vam aktualne teme istraživanja i planovi za budućnost?

Nastavljam istraživati zaboravljene žrtve kao nezavisna istraživačica i povjesničarka. Nemoguće mi je raditi samo na jednom projektu, tako da sam u procesu oživljavanja nekoliko tema i biografija u isto vrijeme.

Najprije bih htjela završiti knjigu o takozvanim “asocijalnim zatvorenicama” u tri logora: Auschwitzu, Stutthofu i Majdaneku. U Poljskoj ne postoji nijedan povijesni tekst ili monografija o ovoj skupini zatvorenica, stoga mi je cilj ispričati priču o Poljakinjama i Njemicama koje su u logorima nosile takozvani “crni trokut”. Među njima su bile žene koje su bile optužene za intimne odnose s drugim ženama, ali i mnoge druge koje su odudarale od norme. Polazna točka ove priče je pokušaj rekonstruiranja prvog transporta žena u Auschwitz iz ženskog koncentracijskog logora Ravensbrück (26.3.1942). Radi se o oko tisuću žena označenih trokutima različitih boja, od kojih je većina još uvijek anonimna. Dokument, odnosno transportni popis ovih zatvorenica, do danas nije rekonstruiran. I zbog toga je lako tretirati te žene kao “kriminalke” bez povijesti (u smislu da one ne zaslužuju da se o njima uopće govori). Tako ih naziva poljska historiografija.

Drugo, u prvom transportu bila je i komunistkinja Gerda Schneider (1901.–1986.). Ona i njezina partnerica, redateljica Wanda Jakubowska (1907.–1998.), također bivša logorašica, napravile su film Posljednja etapa (1948). Možete li zamisliti da su prvi logoraški film u povijesti kinematografije​*​ režirale dvije queer žene, i to Poljakinja i Njemica? Međutim, do danas je njihova zajednička biografija prilično nepoznata, zbog čega pokušavam ponovno ispisati ovu priču i promijeniti perspektivu u kontekstu queer istraživanja. Ponekad su nam queer biografije na dohvat ruke – samo ih moramo prepoznati.

Konačno, pokušavam rekonstruirati biografiju vlastite prabake, koja je također bila zarobljenica tijekom Drugog svjetskog rata. U poljskom kolektivnom sjećanju ona se smatra nenormativnom osobom. Sjećanje na nju za poljsku je historiografiju irelevantno. Moja prabaka Władysława nije bila aktivna u ilegali, nije se borila s partizanima i nije sudjelovala u Varšavskom ustanku. Sredinom 1941. kupila je meso u ilegalnoj klaonici u malom selu blizu Kalisza. Bila je samohrana majka petero djece. Njezin suprug Piotr, predratni policajac, nestao je u rujnu 1939., a kasnije se pokazalo da su ga ubili Sovjeti u Katyńu.

Sjećanje na mog pradjeda i prabaku izvrstan je primjer onoga što se uzima u obzir i što se još uvijek smatra relevantnim u poljskom javnom diskursu o Drugom svjetskom ratu. Priča o mojoj prabaki kao “običnoj kriminalki” bila je nevažna i još uvijek se ne smije ispričati, ali priča o njezinom suprugu je, naprotiv, dragocjena! Čak i u mojoj obitelji. Kao povjesničarka, imam odgovornost boriti se protiv toga.


  1. ​*​
    Zanimljivo je spomenuti da je u Jugoslaviji 1945. snimljen dokumentarni film “Jasenovac”, koji je, iako se ne može smatrati logoraškim filmom u doslovnom smislu, bio prvi film u socijalističkoj Jugoslaviji uopće.

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.


Povezano