„Jesam li pala na testu čitanja, na testu prijateljstva?“, pita se filozofkinja Avital Ronell u svojoj knjizi Prigovor: zamjeranje među prijateljima iz 2018. godine. Nema sumnje da je u pitanju veoma važan test. Test, etimološki, iz latinskog: mala posuda korištena za topljenje, vaganje i procjenu vrijednih metala. Kako se taj majstorski alkemijski test uopće prolazi? Što je potrebno da budemo stvarno uzorna prijateljica, najpažljiviji čitatelj tuđeg svijeta? Učimo li tu vještinu iz Gilgameša (sumerskog epa, procjenjuje se napisanom u 18. stoljeću prije Krista), kao prve knjige o prijateljskom testiranju snage, međusobnih razlika, žalovanja i „pogrešnih čitanja“?
Nema ture do avanture
Gilgameš je čista eksplozija i ekspanzija protagonistove neustrašivosti. Osvajač i otimač. Njegov najbolji prijatelj, Enkidu, najprije je živio izvan civilizacije, izvan jezika, u mirnoj sprezi i zajedništvu sa životinjama (Kaspar, Mowgli, čovjek-vuk), zbog čega ostaje trajno nesklon Gilgamešovu lovu, ubijanju i adrenalinu bitaka. To prvo povijesno muško-muško prijateljstvo bavi se samo testovima: razlike, izdržljivosti, snage, mudrosti, grizodušja. Enkidu će čitavim svojim bićem pokušati postati Gilgameš, čovjek-ubojica, ali na kraju će umrijeti upravo kao Enkidu, čovjek-pas, premalo snažan, nedovoljno neustrašiv i nedostatno prodoran. „Preosjećajan“. Ostatak epa Gilgameš će plakati, bezuspješno pokušavajući oživjeti svog prijatelja te polako i bolno učeći da Drugi nije Ja i ništa ne može zamijeniti našeg idealnog dvojnika. Baš onog slabića čija nam „apsolutno prevelika“ emocionalnost zbilja treba.
I mnoga druga muška prijateljstva koja su uslijedila osmišljena su po sličnom modelu. Biblijski ratnički princ Jonatan i njegov najbolji prijatelj, najobičniji pastir, okidatelj praćke na Golijata i spretni harfist David. Homerov ogorčeni superheroj Ahilej i njegov privrženi Patroklo. Srednjovjekovni koljač zmajeva Beowulf ima svoju mlađu podjelu u odanom prijatelju Wiglafu. I Don Quijote će svečano, premda već pomalo umorno jurišati na utvare i snove, dok će mu Sancho Pansa stoički vidati rane i slijediti vizije sa sigurnom zalihom sira i kruha u tobolcu. U Londonovu Zovu divljine odnos Gilgameša i Enkdiua ima neobičnu varijaciju: Giglameš je neustrašivi pas Buck, dok je Enkidu njegov bitno osjetljiviji ljudski prijatelj Thornton. Ali prijateljstvo i gubitak jednako su fatalno bliski, koliko i kobno bolni. Dostojevski nam u Idiotu predstavlja žestokog, fanatičnog Rogožina i njegova najboljeg prijatelja, toplog i prisnog, ali jednako opsesivnog Miškina. Vole se do te mjere da miluju jedan drugoga ležeći pokraj ubijene Nastasje Filipovne. U Tolkienovu Gospodaru prstenova Gilgameša i Enkidua odigrat će „nositelj avanture“ Frodo Baggins i njegov blagi pratitelj, vrtlar po profesiji, Samwise Gamgee. U ciklusu o Harry Potteru uprizorit će ih naslovni junak i njegov „nespretni“, bitno krhkiji, obiteljski toplo ugrijani prijatelj Ron Weasley. Tu su i Doyleovi Holmes i Watson, Kerouackovi Sal Paradise i Dean Moriarty, a čak će i Twainova razboritog i pitomog Toma Sawyera uvijek iznova fascinirati divlji Huckleberry Finn.
Čini se da je osovina muških prijateljstava, na ovaj ili onaj način, za sve uzraste, spremnost za duboku posvećenost igri otkrivanja i avanturističko putovanje začaranom ili zabranjenom šumom, po mogućnosti s oružjem u ruci, s time da jedan od prijatelja uvijek želi putovati još malo dalje, dok drugi nosi sa sobom svojevrsnu puževu kućicu, u koju bi se najradije zavukao. Na putu obično nema djece, dosadnih poslova, održavanja i pospremanja domaćinstva, brige za stare roditelje. BFF muške tradicije podsjećaju na rock-glazbenike koji se odaju manijačkom sviranju, u beskrajnoj koncertnoj turi, na čijem putu smetaju bilo kakvi znakovi obiteljskog ili izvanumjetničkog života. Kako je to lijepo rekao Paul McCartney: „Još uvijek se sjećam kako je spavati u autobusu, s Lennonom koji leži i hrče pokraj mene, ma šta pokraj mene, na meni.“
Prijateljice stupaju na scenu
Ženska prijateljstva probijaju se do književnih opisa mnogo sporije i kasnije, tek u 19. stoljeću nakon Krista, tako da se njihovi prvi tragovi uspostavljaju u djelima Louise May Alcott (Male žene), Charlotte Bronte (Jane Eyre) i Jane Austen (Ponos i predrasude), o kojima ćemo posebno pisati. No u području slavenskih knjiženosti, Tolstojev Rat i mir (ovdje ga citiram u prijevodu Stjepana Kranjčevića), objavljen u periodu 1865-1869. godine, donosi sa sobom vjerojatno najkompleksniju studiju prijateljstava, pravu religiju prijateljstava, podjednako muških i ženskih.
Središnje muško prijateljstvo kneza Andreja Bolkonskog i grofa Pierrea Bezuhova određeno je njihovim obostranim idealizmom. Andrej i Pierre, ma koliko da su različiti u načinu na koji žive, samo zahvaljujući jedan drugome imaju bliskog sugovornika-filozofa u ruskom visokom društvu. Andrej je inače klasičan viteški vojnik/pobjednik opsjednut čašću, tanušni i atletski Don Quijote, dok je pretili Sancho ovdje Pierre, koji većim dijelom romana sanjari, pijančuje, luta, sluša neslužbene masonske i ulične propovjednike te dopušta da ga iskorištavaju kao nasljednika ogromnog obiteljskog bogatstva. Obojica, međutim, dijele iste antiratne i etičke vrijednosti bezuvjetne ljubavi prema svim bližnjima kao jedinog istinskog, punog života, a obojica ljube i istu ženu. Štoviše, Andrej svoju zaručnicu Natašu Rostovu u nekoliko navrata zavjetuje prijatelju, pri čemu ona od samog početka romana nije sigurna koga od njih dvojice zapravo više voli. Između Pierrea i Andreja nema homoerotike, ali tijekom svakog njihovog razgovora obojica ožive, ponovno steknu poljuljano povjerenje u ljude, požele pripadati zajednici koja im se inače čini nepodnošljivom. Razgovor u kojemu Pierre kaže da je uvijek živio samo za sebe i to stvarno nema smisla, potpuna sloboda je potpuna dosada, dok Andrej kaže da je uvijek živio za druge i to još više nema smisla, jer radikalno službovanje dužnostima paradoksalno donosi radikalni poraz života i sa sobom i s drugima, rezultira zajedničkim smijehom na račun maksimalizma i jednoga i drugoga. No maksimalizam je jednako tako i razlog zašto je njihov odnos toliko privržen. Etički maksimalizam zahvaća i njihove obitelji.
Tek tada, za vrijeme svog prvog boravka u Plješivim Gorama, procijenio je Pierre svu snagu i draž svog prijateljevanja s knezom Andrejem. Ta se draž nije očitovala toliko u njegovim odnosima prema njemu samom, koliko u odnosu prema svim rođacima i ukućanima. Sa starim, surovim knezom i s krotkom, bojažljivom kneginjicom Marijom, uza sve to, što ih nije gotovo poznavao, osjećao se Pierre odmah kao stari prijatelj. Već su ga svi voljeli. (Tolstoj)
U Tolstojevoj Rusiji, ako si s nekim prijatelj, onda si prijatelj s čitavom njezinom ili njegovom obitelji. Ljudi su „nerazdruživi“ od svojih bližnjih. Uzimaš ili sve odreda (cijelu obitelj) ili nikoga.
Nataša i Sonja
U ženskim prijateljstvima Rata i mira nisu više samo u pitanju filozofije, nego i zajednička uronjenost u tkivo svakodnevice. Nataša Rostova i Sonja Aleksandrovna, njezina daleka sestrična (posvojena radi slabih imovinskih prilika), odrastaju zajedno i doslovce znaju jedna drugoj čitati misli, izražaje lica, tišine, snove, strahove, skrivene ljubavi. One gotovo svo svoje vrijeme provode zajedno, poput blizanki čiju maternicu tvori kuća Rostovljevih.
I raširivši svoja velika usta i poružnjevši posve, zatuli Nataša kao dijete ne znajući uzroka i samo zbog toga, što je plakala Sonja. Ova je htjela odgovoriti, htjela je dići glavu, ali nije mogla, pa se još više sakrila. Nataša je sjela na perinu i plakala grleći drugaricu. Skupivši snage Sonja se pridigne, počne trti suze i pripovijedati. (Tolstoj)
Ili prizor u kojem Nataša kaže „Nikome neću reći“ i onda „smjesta otrči k Sonji“. Ili prizor njihova doživotnog zavjeta. Nataša veli svom bratu Nikolaju, s kojim je također vrlo bliska:
No reći ću ti sad. Ti znaš, da je Sonja moja prijateljica, takva prijateljica, da bih ruku spalila za nju. Evo, gledaj. – Zasukala je svoj čipkasti rukav i pokazala na svojoj dugoj, mršavoj i nježnoj ručici pod ramenom, daleko iznad lakta (na onom mjestu koje je pokriveno i pod plesnim haljinama) crveni znak. – To sam se ožegla, da joj dokažem ljubav. Naprosto sam užarila ravnalo i pritisnula. (…) Ali i što je to, ravnalom – glupost; mi smo prijateljice zauvijek.
Unatoč svoj toj svakodnevnoj „isprepletenosti“ Nataše i Sonje, njihov odnos vremenom sve više ohlađuje razlika u hrabrosti (gilgamešovska, usput budi rečeno). Nataša se usuđuje samoincijativno poljubiti svoje udvarače, reći što želi, zahtijevati, otputiti se u lov, pjevati pred svima, protestirati, plesati na balu, pokazati osjećaje, raspravljati o vlastitim i društvenim vrijednostima. Sonja je bitno suzdržanija, opreznija, povučenija, odmjerenija, skrivenija od pogleda, sa stalnom sviješću da joj Rostovi čine milost nudeći joj financijsku sigurnost, zbog čega ne smije prekoračiti granice svojeg gotovo guvernantskog statusa unutar obitelji. Klasna granica postavljena je i kao karakterna granica, tako da nikada ne možemo do kraja jasno razlučiti je li Sonja iskompleksirana zato što pati zbog svog ambivalentnog klasnog statusa „usvojena djeteta“ ili zbog svoje privatne nesigurnosti. U svakom slučaju, toliko je samozatajna da otuđuje od sebe čak i najbližu Natašu. I ma koliko je Nataša neprekidno brani, hvali, zaštićuje i ohrabruje, Sonja ne prima njezine darove, ostajući previše sklona samoodricanju, pa i odricanju od svoje doživotne ljubavi prema Natašinu bratu Nikolaju. Nataša je, pak, od samog početka romana svjesna Sonjina pretjeranog, upravo iritantnog samoprijegora, zbog čega je dugo nastoji obraniti od svake kritike, pa i tako što sebe prikazuje kao „nestalnu“, veličajući Sonjinu predanost: Koga ona zavoli, to je zauvijek, a ja to ne razumijem, ja smjesta zaboravim. Nataša pri tom zbilja prije udaje mijenja nekolicinu odabranika svog srca, iskušavajući s njima različite vrste intimnosti, dok Sonja ostaje vjerna gotovo joj bratskom Nikolaju, koji, pak, većinom ostaje zastrašen i posramljen nad veličinom Sonjine „žrtve“ i ljubavne postojanosti.
#Sonjizam
Za razliku od Dostojevskog koji će kasnije u Sonji Marmeladovoj iz Zločina i kazne zagovarati marijanizam Sonjina lika i njezinu spasilačku misiju samožrtvovalačke – božanske – ljubavi, Tolstoj gradi lik Sonje kao osobnost koja neurotski „pogrešno“ tumači altruizam, požrtvovnošću maskirajući anksioznost. Sonja jednostavno nema, veli u više navrata Nataša, pa će joj se zato i oduzeti. Ne misli se tu na materijalno posjedovanje. Misli se na životnu energiju elementarne ljubavi prema samoj sebi. Vremenom će Sonja samoj sebi oduzeti ne samo mogući brak s Nikolajem Rostovim (u čijoj kući ostaje do kraja života, opet kao neka vrsta guvernante), nego će minuti čak i intenzivni period njezina prijateljstva s Natašom. Unutar Rata i mira, Sonja stoji kao primjer „vjerne družbenice“ koja se nikada nije usudila zahtijevati nešto za sebe i uvijek je bila tu za druge (jednom prilikom čak spasivši Natašu od bijega s manipulatorom i ženidbenim varalicom Anatolom), ali drugima nije trebala tako „negativna“ ljubav, do te mjere ispražnjena od zahtjevnosti, posesivnosti, osobne ekscentričnosti, naporne svojeglavosti.
Možemo to usporediti sa „sindromom sluge“ iz mnogo kasnijeg Ishiguroova romana Ostaci dana (1989), čiji protagonist Stevens također boluje od „sonjizma“ ili nespremnosti da ikada prekorači kolonijalne granice dostojanstvenog služenja u korist realiziranja vlastite emocionalne punine, čak i onda kad mu se (kao i Sonji) za to pruži prilika. Tolstoj prethodi britancu japanskog porijekla Ishigurou žestinom polemike s mazohističkim idealom samoodricanja, iz perspektive različitih likova podvlačeći da Sonjino samoponištenje ne samo da nikome nije potrebno, nego paralelno šteti i podnositeljici žrtve i onima oko nje.
Za razliku od Dostojevskog čija je Sonja Marmeladova „ženski Krist“, spasiteljica Raskoljnikova i agens njihove zajedničke pokajničke religioznosti, Sonja Aleksandrovna iz Rata i mira donosi protofeminističku studiju žene koja nestaje zato što se ne smatra dovoljno vrijednom, kroz mnoge i mnoge primjere uvijek iznova birajući jedino „plemenitu suzdržanost“. Tolstoj pri tom pazi da ne pomislimo kako je Sonjin mazohizam ujedno i „uzoran model“ spiritualnog spasa. Jer i mnogo religioznija kneginjica Marija imat će hrabrosti izabrati životni put mimo skrušenosti i pokornosti autoritetima. Sonja, naprotiv, ostaje ukliještena između brojnih preuveličanih osjećaja dužnosti, najviše onih prema svojoj udomiteljskoj obitelji Rostov, zbog čega samu sebe nije u stanju vidjeti ni u kojoj relaciji osim ropske zahvalnosti Rostovljevima. Iz Tolstojeve perspektive, ovakva je pretjerana zahvalnost štetna. Ona se inače nastavlja i na opsežnu Tolstojevu temu „štokholmskog sindroma“ ruskih kmetova, koji nikako ne žele oslobođenje od ropstva jer vjeruju da im bolje u strukturi služenja, kojemu su se stoljećima privikli, nego bez ikakvog oslonca na „milost“ gospodara. Čitajući Rat i mir iz 21. stoljeća u njemu vidimo i razloge održivosti ruskog totalitarizma (Staljin via Putin): podvrgavanje je „u narodu“ protumačeno kao jedini sigurni način preživljavanja.
Kod većine likova koji ljube Sonju kao drugaricu u igri na početku romana, Sonja vremenom postaje ili neupadljiva pozadinska prisutnost ili iritantni podsjetnik da ne možemo (i ne trebamo, ne smijemo) biti toliko samozatajni, toliko u službi i na usluzi drugih. Čak ni Sonjinoj strasti prema Nikolaju na kraju više nitko ne vjeruje jer ona „ustupa“ svog zaručnika drugoj ženi i nakon toga ostaje u Nikolajevoj službi, dakle čak je i njen ljubavni „ekstrem“ lišen samopoštovanja. Sonjizam stoga djeluje kao kombinacija osobne i statusne anksioznosti, čije su posljedice kod Tolstoja uprizorene kao sekularna kritika, bez ikakve vjerske mistifikacije. Ne slušati samu sebe za ovog je pisca daleko gore nego iznevjeriti sebe i time usput naučiti nešto o sebi. „Kaos“ vlastita glasa uvijek je točniji od njegova ušutkavanja.
Bliskost u traumi
Posve je drugačije Natašino prijateljstvo s kneginjicom Marijom Bolkonskom, sestrom kneza Andreja (za kojega je Nataša bila prvotno zaručna) i suprugom Natašina brata Nikolaja. Prvi susret Marije i Nataše Tolstoj uprizoruje kao pravu katastrofu sudara Atene i Sparte ili kulturalnih svjetonazora, rezultirajući razvrgavanjem zaruka Andreja i Nataše, pa i Natašinim paničnim strahom od „strogosti i ozbiljnosti“ koje obilježavaju Andrejevu neposrednu obitelj. Ponovno, udati se za Andreja za Natašu znači udati se i za njegovu sestru i za njegova oca i za čitav njihov spartanski, k tome i religiozni etos života na selu, što je Nataši Rostovoj kao djetetu gradskog kulturnog obilja duboko zastrašujuće, pa i odiozno. Nataša i Marija nakon prvotnog animoziteta, međutim, sprijateljit će se veoma blisko kad Marija zbog rata napusti roditeljski dom, susreviši se s Natašom nad Andrejevim odrom, u trenutku kad je knjeginjica Marija izgubila i oca. Žalovanje kroz koje obje prolaze približit će ih do te mjere da Marija Bolkonska postaje najbolja prijateljica Nataše Rostove, budući je Marija jedina osoba s kojom Nataša može otvoreno razgovarati o težini gubitka Andrejeva života. Tolstojevim riječima:
Ali nije dospjela kneginjica pogledati lice te Nataše i već je shvatila, da je to bila njezina iskrena drugarica u žalosti i zato njezin prijatelj. Pohrli joj u susret, zagrli je i zaplače na njezinu ramenu. (…) Na uzbuđenu Natašinu licu bio je, kad je utrčala u sobu, samo jedan izražaj – izražaj ljubavi, beskrajne ljubavi prema njemu, prema njoj, prema svemu ovome, što je bilo blisko ljubljenom čovjeku, izražaj žaljenja, patnje za druge i strastvene želje da se sva da kako bi pomogla. (…) Ćutljiva kneginjica Marija svhati, čim je pogledala u lice Natašino, sve to, pa je s bolnom nasladom plakala na njezinu ramenu. I nešto dalje: Samo kad su njih dvije bile nasamo, nije im bilo teško i bolno.
Zajednička trauma zbog gubitka Andreja mijenja se, međutim, nakon udaje kneginjice Marije za Natašina brata Nikolaja i Natašine udaje za Pierrea, kad nastaje svojevrsno dvostruko „kućanstvo“ ili dvostruko prijateljstvo svih članova obitelji Rostov/Bezuhov. Sada su Marija i Nataša zajedno jer ih spaja majčinstvo, razgovor o djeci, o supruzima, o imanjima. Prijateljstvo kroz roditeljstvo. Sonja je i dalje tu, ali gotovo zaboravljena (spominje se jedino kao predmet ljubomore kneginjice Marije). Prijateljstvo Nataše i Marije, međutim, nikad ne doseže stupanj blizanačkog povjerenja kakvo je Nataša imala sa Sonjom. U središtu života svake od ovih junakinja sada su suprug i djeca, s kojima se također razvijaju povjerljive prijateljske relacije, tako da pratimo i do koje mjere mladenačka praksa prijateljevanja vremenom postaje kapacitet za prijateljsku intimnost među supružnicima i među djecom.
Tolstojeva arhitektura odnosa
Kroz čitav tijek romana, Tolstoj prijateljstvo smatra najprisnijim procesom su-povjeravanja i su-povjerenja; zajedničkog prolaska kroz zanose i razočaranja koje donosi odrastanje i starenje likova. Neka prijateljstva ne mijenjaju fizičku udaljenost među likovima, primjerice Nataša i Sonja stalno žive i putuju zajedno, ali problem je u tome što ne dijele unutarnju mijenu, zbog čega se sve više udaljavaju. Među ženama su najintenzivnija i najromantičnija prijateljstva ona prije udaje, kad još Nataša i Sonja skupa sanjare, prerušavaju se za poklade (Sonja je inače Nikolaju najprivlačnija upravo prerušena u brkatog mladića), gataju, uče, pohađaju balove. No čak i onda kad je Nataša Rostova sasvim posvećena bračnom i obiteljskom životu, prijateljstvo s kneginjicom Marijom ne spada na bitno frivolniji status „povremenog savjetovanja“, nego još uvijek djeluje kao dioba/seoba duša.
Važno je naglasiti da sve obitelji prikazane u romanu Rat i mir žive od svojeg bogatstva, a ne rada. I Lenjin i Trocki prezirali su Tolstojev fokus na aristokratskim likovima, dok ga je Dostojevski smatrao jedinim mogućim izborom „artikuliranog“ protagonista ruskog svijeta devetnaestog stoljeća. Lenjin, međutim, 1908. godine Tolstoja naziva „zrcalom ruske revolucije“ i „zemljoposjednikom opsjednutim Kristom“, ujedno i patološki apolitičnom osobom, čija ideologija nenasilja sistemski ukida i revolucionarni aktivizam, odnosno generira daljnju pasivnost i apolitičnost vlastitih čitatelja. Trocki je, pak, Tolstojev Rat i mir (iste godine kad i Lenjin) opisao kao propagandu čovjeka koji lažno ispisuje rusku povijest 19. stoljeća, zapravo u potpunosti pripadajući mitološkom poretku aristokratske romanse. Unatoč ovoj osudi Tolstojeva „nazadnjaštva“, piščeva je individualistička, abolicionistička literarna politika nakon prvih marksističkih osuda tumačena i na mnogo apologetskih načina. Proust, Wittgenstein, Virginia Woolf, Thomas Mann, Forster, Hemingway i Joyce dive se Tolstojevu političkom skepticizmu, literarnom stilu, kompleksnosti ideja. Ni sovjetski poredak nije uspio izbrisati autorov radikalni anarho-pacifizam, antiklerikalizam i averziju na fizičko i simboličko nasilje bilo kakve „uravnilovke“.
Tolstojev feminizam
Pri tom se u raspravama o političnosti Tolstoja vrlo rijetko govori o njegovu feminizmu, o tome kako je u svim aristokratskim obiteljima koje upoznajemo u Ratu i miru detaljno opisan ogroman ženski emocionalni rad, vrlo intenzivan i posvećen, rad koji nikada ne prestaje i stalno iznova od svojih protagonistica zahtijeva neki oblik „malog heroizma“ empatije, podrške, razumijevanja, učenja, skrbi, ljudskog angažmana, detektiranja dubljih emocionalnih problema, pa i terapije bližnjih. Znači i tu postoje gilgamešovski testovi međusobne ženske snage, samo se oni ne odvijaju na bojnom polju, nego u svakodnevici, u „običnim“ danima u kojima su žene zadužene za infrastrukturu ne samo fizičke zbrinutosti ukućana, nego i za infrastrukturu zajedništva, stvaranja ritualnosti i odnosa privrženosti. Sluti se da će Nataša i Marija biti prijateljice svojoj biološkoj i posvojenoj djeci, na isti način na koji je to bila i stara Grofica Rostova – i da ih ekonomska privilegiranost ne razdvaja toliko od siromašnih žena onodobne Rusije koje su također same dojile svoju djecu (Tolstoj to posebno ističe), posvećivale im koliko god najviše vremena su mogle, odgajale ih i školovale najbolje što su znale.
Tome nasuprot, muška prijateljstva za Tolstoja uopće nisu moguća izvan okvira ekskluzivnog idealizma, protiv kojega su istodobno napisane sve stranice rata iz Rata i mira. Rat ubija kneza Andreja i najmlađeg Natašinog brata Petju jednakom bezdušnošću, zbog čega pisac inzistira na tome rat zapravo nije glavni „muški posao“, nego prije glavna muška glupost. Rat, po Tolstoju, pokreće ogromno i nedosljedno mnoštvo uzroka. Ali rat je svakako dvostruko povezan i s dubokim nezadovoljstvom svakodnevnim životom običnog francuskog, baš kao i običnog ruskog muškarca, čija egzistencijalna ispraznost razara iznutra. Jedino što u toj potrebi bijega od kuće koji završava ratom, po Tolstoju, nema ničeg veličanstvenog. Rat je nepošten, primitivno razoran, ružan, vulgaran, prljav kao husarske čizme ili gnojna Andrejeva rana. Osim toga, sav se ratni „genij“ Rusa i Francuza za ovog pisca bazira na slučajnostima, a ne na strategijama. Zato prijateljstvo u romanu nikako nije „usputna tema“, nego nosivi princip i protuteža lažno apriornoj ideologiji ratnoj mržnji koja navodno čovjeka okreće protiv čovjeka.
Tolstoj također percipira i elaborira rodne razlike u izgradnji prijateljstava: muška se moraju osloboditi idolatrije ratne žrtve služenja domovini. Ženska se moraju osloboditi mazohističkog pathosa služenja obitelji. Tolstoj nije ni desničarski patriot, ni konzervativni zagovornik patrijarhalnih obiteljskih hijerarhija. Naprotiv, Rat i mir napisan je kontra Gilgamešove ideologije povijesnih „pobjednika“, a u korist ranjenika, žena, sanjara, idealista. Lik Sonje tragičan je ili „jalov“ (kako veli Nataša) baš zato što u sferi privatnosti polaže svoj život za druge na isti način na koji to čine vojnici na javnom ratištu. Iza ovih rutinskih žrtvi stoje praznina, rutina i internalizirani strah; poraz odgovornosti prema samome sebi, za koju se Tolstoj uvijek iznova zalaže.
Zanimljiva je i jedna matrijarhalna figura: upravo će Rat i mir ponuditi i nekonvencionalan lik Natašine majke, stare Grofice Rostove, koja je odlučila sa svom svojom djecom (za razliku od tolikih drugih majki romana) biti prijateljica. I zahvaljujući njenom interesu da razgovara s Natašom svake večeri kad joj se kćer konspirativno zavuče u krevet podijeliti s njom dojmove čitavog dana, stara grofica Rostova podiže djecu koja znaju i drugima biti prijatelji.
Komfor kuće Rostovljevih i njihovo postepeno osiromašivanje sigurno ima dimenziju života „iznad vlastitih mogućnosti“, k tome i sa stalnim zaduživanjem. Ali to je ujedno i slika „održivog zajedništva“ u klasičnom komunističkom smislu brige za sve članove imanja/zajednice, pri čemu je Tolstoj kao pisac i kao zemljoposjednik izraziti zagovornik politike neizrabljivanja i nenasilja (eksplicitno je naveden i kao mentor Gandhija i kao etički uzor Martina Luthera Kinga), dok će njegovi protagonisti u Ratu i miru oslobađati seljake ropskog statusa i također raditi na njihovoj edukaciji, emancipaciji, slobodi od predrasuda. Kad netko na svom imanju osnuje trinaest škola za podučavanje djece svojih kmetova, poput Lava Nikolajeviča Tolstoja, sasvim sigurno ne možemo govoriti o klasičnom eksploatatoru.
Obitelj lava i psetanceta
Tijekom 20. stoljeća obitelji su se presložile i usložnile, uključile svete i profane LGBTQ ljubavne zavjete, kao i svu silu varijanti doživotnih partnerstva, ali nisu nestale. I unutar suvremene pop-kulture, sitcomi poput slavnih Prijatelja uspješni su upravo kao pripovijesti o prijateljstvima kao socijalno-ljubavnim gnijezdima, što ponovno ide posve u prilog Tolstojeve teze da u svakoj dubokoj relaciji s osobom koju izaberemo dobivamo i čitavu njezinu ekipu. Je li onda prijateljstvo vrsta samoizabrane obitelji, kroz koju uspijevamo proraditi sve ono što nas muči u prisilno dodijeljenoj, biološkoj obitelji? Za Tolstoja, prijateljstvo i ljubav imaju status religioznih svetinja, bez čije „pretjerane“ prisnosti nemamo s kime biti svoji. Svejedno prepoznajete li se u filozofima i socijalnim utopistima Andreju i Pierreu ili u divljem smijanju tijekom igre skrivača i tetovažama koje dijele Nataša i Sonja, Rat i mir shvaća prijateljstvo kao objavu i one najstrašnije i one najdivnije tajne mog bića, ali jednako tako i kao praksu svakodnevnog dijeljenja kruha. Slično kratkoj Tolstojevoj pripovijetci Lav i psetance, u kojoj lavu u zoološkom vrtu zavitlaju u kavez štene za večeru, no lav ga ne pojede, nego postane s njime nerazdvojni prijatelj tijekom sljedeće godine dana, tako i likovi Rata i mira u prijateljstvima nalaze najdublju motivaciju za život iza različitih vrsta rešetaka. Kad psetance umre od bolesti, lav umre od tuge za psetancem. Tolstojev svijet ne srami se tuliti za psetancem ni priznati koliko nam je stalno do razmjene duša, razmjene fantazija, ideala i kulinarskih recepata, ni koliko smo u toj međusobnoj otvorenosti najopasnije ranjivi. Lav i psetance su, inače, još jedna varijanta Gilgameša: ratnik ne može bez svog blagog, zaigranog, antiratnog prijatelja. Zagonetka razlike se nastavlja.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Drugi tekstovi u seriji:
