Nakon više od 60 godina u ladici i 30-ak godina od smrti autorice, iznenada je objavljena autobiografska novela Nerazdvojne (Hena, 2021.) jedne od najznačajnijih feminističkih misliteljica prošlog stoljeća, Simone de Beauvoir. De Beauvoir je najpoznatija po epohalnom djelu Drugi spol (1949.) u kojem je predstavila iscrpno znanje o ženama i povijesti naše opresije. Zbog njezinog pronicljivog odgovora na pitanje “Što je žena?”, koji je kulminirao danas slavnom izjavom “Ženom se ne rađa, ženom se postaje,” smatra se da je upravo de Beauvoir uspostavila razliku između spola i roda, koju su kasnije razrađivale i druge teoretičarke.
Ipak, Nerazdvojne vežemo uz njezino drugo djelo, Uspomene dobro odgojene djevojke (Mémoires d’une jeune fille rangée, 1958.), autobiografski roman koji mjestimice obrađuje ista sjećanja, doživljaje i važne odnose iz zamršenog djevojaštva ove poznate feminističke figure.
Čitajući intimnu ispovijest u Nerazdvojnima, čiji su se fragmenti možebitno mnogo godina premetali po umu autorice, pitam se koliko je njenih verzija postojalo – ispisanih pa iskrižanih stranica teksta – no ono što sa sigurnošću znamo je da je de Beauvoir ovu novelu, u njenom sadašnjem obliku, napisala još 1954. godine. U njoj opisuje prijateljstvo s kolegicom Zazom, koja umire vrlo mlada, s jedva 22 godine.
“Bili smo tek oruđe u Božjim rukama”, nemoćno poraz pred mračnim, osvetoljubivim Bogom priznaje Zazin otac. Za jednu mladu ženu život se neočekivano okončao, dok za Simone de Beauvoir on tek počinje, i nosi je prema akademskim i književnim uspjesima, nekonvencionalnom, otvorenom braku i svakodnevnoj borbi za ženska prava. Je li uporište za takav – borbom i užitkom ispunjen život – bio upravo u odnosu sa Zazom i njegovom gubitku?
Nerazdvojne je posthumno objavila kći autorice, Sylvie Le Bon de Beauvoir, koja potpisuje i pogovor knjige, u kojem obrazlaže značaj odnosa za autoricu, kao i razne utjecaje (društvene, obiteljske, religijske) na tijek prijateljstva. Osim samog teksta pripovijesti, čitateljica ovdje nalazi i niz fotografija koje prikazuju Simone i Zazu u njihovoj svakodnevici (za vrijeme partije tenisa, u društvu školskih kolegica i slično) te preslike i prijevode pisama koje su godinama razmjenjivale. Mnoga pisma, premda prema današnjim standardima vrlo formalno pisana, otkrivaju puno topline i nose potpis “Vaša nerazdvojna”.
Teško je zamisliti kakva bi bila recepcija novele u trenutku kada nastaje (navodno ju je Sartre prozvao “preintimnom” i “nerazumljivom”), ali danas se svakako uklapa u tendencije književnica, koje pišući stvaraju sve više narativa o ženskim prijateljstvima, sestrinstvu i kvir vezama (npr. Bernardine Evaristo u romanu Djevojka, žena, drugo ili Genijalna prijateljica Elene Ferrante). Osobno mi se čini da je najveća vrijednost pripovijesti upravo u tome – u sačuvanoj osobnoj povijesti odnosa između dvije žene, raritetnog prijateljstva i ljubavi – odnosa kakvog patrijarhat oduvijek pokušava zatomiti i anulirati – dok na razini teksta novela može djelovati poetično, no pomalo rastreseno i krto.
Novela rasvjetljava segmente djetinjstva Simone de Beauvoir, koju – iz njezinog vlastitog pera – upoznajemo kao introvertiranu, no istovremeno intelektualno žustru, odlučnu djevojčicu i djevojku. Ali prije svega, Nerazdvojne je priča o intimnom prijateljstvu između nje – u tekstu se prozvala Sylvie – i Andrée, odnosno Elizabeth Lacoin – Zaze. Djevojčice se upoznaju u klupi katoličke škole te ubrzo od nastavnica zadobivaju nadimak “nerazdvojne”. Sylvie već od prvog susreta snažno privlači Andrée; ona je fascinirana mentalnom slikom njenog ožiljkom obilježenog bedra (rezultat nesreće u kuhinji), koracima koji su nalik onima odrasle osobe, njenom samostalnošću, drčnošću i posebnošću.
Sylvie ubrzo shvaća da “pustoš njenog srca” može uzrokovati samo i jedino razdvojenost od prijateljice. Na trenutke interpretiramo afekt kao nevinu djetinju zaluđenost, dok se nekoliko paragrafa kasnije opet pitamo radi li se tu o prvoj, uzburkanoj zaljubljenosti. Jesu li osjećaji jednostrani? “Poželjela sam reći Andrée neke stvari koje se inače govore samo u knjigama”, čitamo na jednom mjestu. Sylvie svakako neće snagu svojih osjećaja skrivati, no na njezin ushit prijateljica odgovara iznenađenjem. I potom se atmosfera novele suštinski mijenja.
Za vrijeme rane adolescencije oblikuju se oprečni životni putevi prijateljica praćeni sve dubljim svjetonazorskim razlikama. Potka simboličnog razdvajanja leži, među ostalim, u ulozi religije u njihovim životima. Zapravo, problematika konzervativnog vjerskog morala društveno nametnutog mladim ženama proteže se kroz čitavu fabulu. Andrée, mada željna istraživanja romantičnih osjećaja i seksualne čežnje koja se u njoj budi, vodi normama opterećen život, proizašao iz strogog katoličkog odgoja. Umorna od iskorjenjivanja grijeha i tereta (ne)ispravnosti svojih osjećaja i postupaka, prepušta se društvenim konvencijama i željama svoje obitelji, naročito majke. Požrtvovnost – uistinu postojati za druge, ne za sebe – postaje joj zvijezda vodilja u nastojanjima da vodi moralan život.
Sylvie će odabrati drugačiji pravac: majka joj je, doduše, praktična katolkinja, ali otac je ateist koji se na rasprave o vjeri samo smiješi i odmahuje rukom. Pa dok Andrée pokušava živjeti svoju svakodnevicu zadovoljavajući posesivni božanski autoritet i tjeskobno ispunjavajući brojne dužnosti ženskog djeteta, Sylvie napušta ne samo religiju, već i samu vjeru u boga. U knjizi je živopisno prikazana njezina nenadana spoznaja da više nije vjernica, doživljena za vrijeme svakodnevne ispovijedi, koja u čitateljici može izazvati pravu senzaciju oslobođenja od autoriteta duhovnosti.
U pogovoru knjige, raščlanjujući Andréeinu/Zazinu smrt kojom novela završava, Sylvie le bon de Beauvoir žestoko izjavljuje da ona nije umrla; ubili su je! Kao obrazloženje ove tvrdnje nudi interpretaciju Zazine smrti kao “zločina spiritualizma”. Ovaj nazor podosta je zastupljen u katoličanstvu s početka 20. stoljeća, a podrazumijeva da duhovno ima veću težinu – zapravo apsolutnu nadmoć – nad materijalnim. Usto, ako već ne možemo izbjeći tjelesno, ono bi barem trebalo čim više, a najbolje potpuno, služiti duhovnom. “Dakle, prodavati svoje tijelo u braku mora biti jednako loše kao prodavati ga na ulici”, poručuje Andrée.
Držim da je etika spiritualizma bila toksična za mnoge adolescentice prošlog stoljeća – čemu svjedočimo i na navedenom primjeru – te da im je sustavno i permanentno slabila životni elan i psihofizičko zdravlje, zatomljujući prirodne emocionalne i seksualne impulse. I još jedna misao iz pogovora: Zaza je umrla jer je bila svoja, strastvena i vibrantna, a vjerovala je da je to zlo i grešno.
Zaključno, novela nam daje autentičan uvid u život s nevidljivim silama opresije kakve su utjecale na svakodnevicu djevojaka prve polovice 20. stoljeća. One nisu bezopasne ili benevolentne. Međutim, usprkos strogom egzistencijalnom okviru, na marginama društvenih normi pupa i cvijeta prijateljstvo između djevojčica, djevojaka i žena. Ono opisano u Nerazdvojnima sigurno je nalik mnogima koja su ostala nezapisana i zaboravljena. A ipak, istinska bliskost između dvije osobe uvijek je rijetka i posebna. Intimnost među ženama ključ je naše emancipacije i najveća prijetnja patrijarhatu, pa mi je zato iznimno drago što smo ovo, gotovo zaboravljeno, prijateljstvo izvukle iz ormara i stavile na vidjelo.
Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.
