Objavljeno

Dvojnice i njihove groznice: Cvetaevina metoda prijateljstva

U najtežoj godini svog života, godini građanskog rata i masovne gladi, neimaštine i radikalne političke marginalizacije kulture, u sovjetskoj 1919. godini, pjesnikinja Marina Cvetaeva susreće prijateljicu svoje duše, glumicu američkog porijekla imenom Sonja Holliday (rusko pisanje: Gollidej). Njihov prvi susret događa se u kazalištu, ali na sceni je pjesnikinja, a ne glumica. Relacija ostaje duboko obilježena visokom teatralnošću međusobnog obožavanja, obostranog simboličkog „podizanja na pozornicu“ (pijedestal), pri čemu Cvetaeva kao kasnija zapisničarka ovih susreta objavljenih u autobiografskoj prozi Povijest o Sonječki (1937.) jako pazi da imamo na umu kako je teatar kao institucija „srce (svega) lažnog“, dok je izvedba poezije, kako kaže, „neprestano izlaženje iz kruga“, „neprestani centar“ življenja/igranja/kovanja smisla. Neprestana apartnost, koja unatoč tome traži ulančavanje, ovdje uprizoreno kroz odnos sa Sonječkom.

         Patetično umjesto prozaičnog

Pozornica proživljenih stihova – performans poezije – također je i zamjena za sve ono što Cvetaevu socijalno razara i opterećuje: brutalnost siromaštva ruske 1919. godine, manjka bilo kakve socijalne zaštićenosti, reduciranosti pjesnikinje na rolu domaćice i majke. Sitno tijelo glumice koju svi zovu deminutivom „Sonječka“ i uspoređuju s djetetom također je i raz-glas koji čuva i prenosi ideologijski ostraciranu pjesničku riječ, glumački dopirući do publike. Sonječka je samim time i dvojničko tijelo unutarnjeg glasa pjesnikinje, do te mjere blisko autorici da Cvetaeva (1919. godine u Rusiji već afirmirana kao značajna, akoprem i kontroverzna pjesnikinja, koja iza sebe ima studij književnosti na Sorbonni i privatno obrazovanje na njemačkom, francuskom i talijanskom jeziku) počinje pisati recitativne dramske poeme i stihove eksplicitno za Sonjin glumački glas, iz potrebe da se čuje kroz Sonječku i njihovu zajedničku publiku. Da bude njezin „augmentativ“, kako sama kaže.

Sonječka je, dakle, za Cvetaevu utjeha umjetnosti i protuteža ratnom nasilju i lijek za privatne usamljenosti. Obje uživaju u romantizmu Puškina i Werthera, ali obožavaju i Dostojevskog, susrećući ga podjednako u scenski uprizorenim Bijelim noćima po kojima je kazališno poznata Holliday, baš kao i u njihovim zajedničkim nesanicama i snoviđenjima. Sonječka profesionalno igra na sceni uglednog redatelja Vahtaganova, a zapamćena je upravo kao legendarna heroina Dostojevskog, Netočka Nezvanova, čiji tragizam na pozornici za Cvetaevu postaje „dom“, vjerojatno jedino mjesto kome te 1919. godine bezrezervno pripada. Ostatak Moskve potpuno je opustošen, ne samo po pitanju nestanka krumpira i kruha.   

Crvena, anti-intelektualna Moskva

Politički, Cvetaeva je uvijek na strani poniženih i uvrijeđenih, bijednih ljudi, nikad na strani pobjednika, dakle jasno je da nije na strani crvene revolucije. Nipošto ne odobrava uništavanje „buržoaske kulture“ i uopće podjelu kulture na nepoželjnu aristokratsku i propisanu pučku (ona slijedi obje, baš kao i Majakovski, čije samoubojstvo Cvetaeva kasnije smatra pravim krahom revolucionarne ideje), kao što ne pristaje ni uz prezir prema „buržoaskim knjigama“, niti uz sustavni, agresivni anti-intelektualizam partijaca i stav da staru kulturu treba pregaziti, a novu graditi „ispočetka“. Slušajući boljševike, pogođena je banalnim frazama i vulgarnim razbojništvom pljačke koja se odvija pod stijegom i okriljem revolucije. Pobuna kojoj se u početku divila, pobuna koju smatra i obavezom pjesnika, pred njezinim se očima pretvara u „revolucionarni konformizam“.

Pri tom je Cvetaeva udana za Židova i dragovoljca Bijele armije, Sergeja Efrona, kome se od 1917.-1920. godine trag gubi na frontu. Tek se 1922. godine Cvetaeva i Efron ponovno sastaju u emigraciji, gdje dobivaju još jedno dijete, sina Georgija, od milja zvanog Mur. No 1919. godine u Moskvi Cvetaeva je sama s dvije kćeri, sedmogodišnjom Arijanom i dvogodišnjom Irinom. U jednom trenutku njezina materijalna oskudica postaje toliko opresivna da daje obje kćeri u sirotište, nadajući se da će ih tamo bolje hraniti. Mlađa kćer Irina ne preživljava 1919. godinu. Kroničari zapisuju da je pjesnikinja bila toliko pokošena smrću kćeri da nije bila u stanju doći na sahranu. Jedna od ruskih legendi o Marini Cveataevoj glasi da ju je u tom periodu netko pokušao opljačkati, ali kad je lopov ušao u njen stan i vidio u kakvoj bijedi živi, sažalio se i ostavio joj novac na stolu. „Ne znam užasniju sudbinu od sudbine Marine Cvetaeve“, napisala je memoaristica Nadežda Mandeljštam. Zbog toga su druženja sa Sonječkom, večeri poezije, kasnovečernji susreti nakon predstava, poslijeponoćne šetnje Moskvom i s njima povezane rasprave o umjetnosti za Cvetaevu posljednji ostaci svijeta kulture koja se ne treba nikome opravdati zbog svoje učenosti, idealizma i višejezične erudicije, a koja ubrzo više nikome neće biti potrebna, nestajući u procesima industrijalizacije, nacionalizacije, kolektivizacije, birokratizacije i sve većeg državnog terora.

Ruskoj inteligenciji ne treba dugo da pragmatično shvati kamo vodi realizacija ideje komunizma (uz koju su mnogi prvotno pristajali), niti da u gigantskim tvornicama koje niču po Rusiji prepozna nove piramide u koje će biti ugrađena nova tijela „oslobođenih“ radnika, novih žrtvi megalomanskih projekata. Ne samo da jedan dio ruske inteligencije dvadesetih godina samovoljno odlazi u egzil, nego je još veći broj kritičkih intelektualaca protiv svoje volje „ukrcano“ na filozofske i literarne vlakove kojima su izbačeni iz zemlje, prepuštajući je teškim čizmama „jednakosti“ progona i novog elitizma crvene buržoazije. Nota bene: Rusija se nikada nije oporavila od ovog progona svoje kritičke inteligencije, barem ako vjerujemo piscima koji su je gledali iznutra i izvana, kao Nabokovu, Brodskom, Aksjonovu, Sokolovu.

Za razliku od njih, Marina Cvetaeva u inozemstvu u kojem boravi od 1922. godine ne prolazi ništa bolje nego u Rusiji – njena apartnost u mišljenju i sustavna nesklonost klikama udaljava je i od ruskih egzilanata u Pragu, Berlinu i Parizu. Nigdje ne može naći stabilan posao, još manje adresu na kojoj bi se mogla skrasiti i opustiti od života u bijegu. Dosta veliku ulogu u njezinoj stalnoj izmještenosti (1939. vraća se u Rusiju, gdje će 1941. počiniti samoubojstvo) igra i špijunska služba njezinog muža Efrona, o kojoj Cvetaeva tijekom života gotovo ništa ne zna i ne primjećuje, ali koja postaje predmetom kasnijih biografija posvećenih temi Cvetaevina „supružinskog sljepila“.

Dvoglasje

Cvetaevina autorska odluka da 1937. godine zabilježi svoj „roman sa Sonječkom“ ili priču o najgoroj/najboljoj 1919. godini u Moskvi iz pozicije egzila zanimljiva je i iz perspektive toga što nam pjesnikinja poklanja i osobitu ispovijest o dijaloškom dvoglasju žensko-ženskog prijateljstva. Premda biografiju Cvetaeve obilježavaju i otvoreno lezbijski odnosi (primjerice, 1914. godine s pjesnikinjom i prevoditeljicom Sofijom Parnok) i brojne izvanbračne avanture, Sonječka Holliday je za Marinu idealna, što će reći platonska prijateljica.

U Povijesti o Sonječki, Sonja je istodobno imenovana i kao Nataša Rostova (junakinja Tolstojeva romana Rat i mir) i kao vragolan/vražičak i kao „sama žestina“ i kao svi Dickensovi ženski likovi i kao Goethova Mignon iz Naukovanja Wilhlema Meistera. Cvetaeva jedan krug pokušaja opisa Sonječke ovako zaključuje: Dickens u transkripciji ranog Dostojevskog, dok je Dostojevski još bio Gogolj: to je moja Sonječka! Kroz čitav tekst Cvetaeva, međutim, nastavlja tematizirati težinu imenovanja Sonječke i težinu imenovanja samog prijateljstva, najčešće daktilografski hvatajući uskličan, poetski jezik svoje prijateljice i bilježeći mnoge Sonjine privatne monologe, kao da oni najbolje ilustriraju i oprimjeruju razloge autoričine fascinacije. Primjerice: Marina, vi biste me voljeli i obrijane glave? Uostalom, već me već volite ćelavu, jer pred vama su svi ćelavi, pred vama je čak i Juročka obrijane glave, ne, poluobrijan: uhapšenik! Ili, ponovno citat Sonje:

Deset godina ranije taj čovjek je u cirkusu ugledao djevojku koja je već bila udana za trbuhozborca, ali on je nakon toga samo od jutra do mraka visio u cirkusu, a kad je cirkus otputovao, i on je otputovao, i putovao je s njom svuda, tako da su ga otpustili iz službe i zaposlili u cirkusu da vrti vergl, i tako prođe deset godina, on vrti, nije ni primijetio da se ona udebljala, nije više ljepotica, postala je nekako strašna… Marina, učinila sam užasnu stvar: ta žena ga nijednom nije poljubila… Marina, pred čitavim svijetom sam… Pogađate, Marina, poljubila sam ga. Bio mi je to jedini težak poljubac u čitavom životu. Ali da ga nisam poljubila, nikad se ne bih usudila igrati Giuliettu.

Sonja je opisana jednako hrabra kao i Marina, bilo da je u pitanju scenski skok u improvizaciju ili nabavljanje žemlje za Sonjina ljubavnog dragana (Cvetaeva nikad ne profitira od Sonječkine prehrambene spretnosti u gladnim godinama). Sonja se nikoga i ničega ne boji. To je jedan od glavnih razloga zašto je Cvetaeva smatra svojom blizankom: obje igraju na sve ili ništa, objema ispada „ništa“, obje nastavljaju slaviti umjetnost kao da nikakve druge realnosti nema i ne može biti.

U njihovu su priču uvučene usputne zaljubljenosti obiju žena, Jura i Volođa, ali samo kao strpljivi promatrači i sporedni likovi, dok se prava drama privrženosti odvija, kako veli Cvetaeva, između pjesnikinje kao ostarjelog Leara i njegove ljubimice Kordelije, bez koje sve što postoji gubi okus, oblik, intenzitet, toplinu. I baš kao što se jedino Kordelija ne boji Leara, tako se ni Sonječka ne boji Cvetaeve, pred kojom ostatak umjetničke scene osjeća pre/veliko strahopoštovanje. Tome nasuprot, glumica govori s pjesnikinjom dječje otvoreno, necenzurirano, konfrontacijski, bez imalo opreza, kao sa samom sobom. Cvetaeva joj uzvraća jednako neobuzdano, stihovima, čitavim svojim bićem, svim svojim povjerenjem. Nikada ne saznajemo zašto Cvetaeva misli da je Sonječka razumije najpotpunije od svih ljudi. Prijateljstvo je tajna. Jedino što znamo je da se njihova primopredaja duša odvijala iz večeri u večer, uz slušanje glazbe i razmjenu stihova u nadasve spartanskoj kuhinji i vrlo skromnoj, negrijanoj dnevnoj sobi sa zelenim naslonjačem. Znamo i da su obje sudionice imale „veliko uho“, ogromnu sposobnost slušanja i uvažavanja one druge, odnosno da su tim slušanjem govorile barem jednako puno kao i samim izgovorenim tekstom.  

Learove suze

Kraj prijateljstva glumice i pjesnikinje također je šekspirijanski: nakon godine dana, Sonječka nestaje. Naglo odlazi na glumačku turneju, još šalje Cvetaevoj nekoliko pisama o svojoj beskonačnoj vjernosti, a onda se vraća u Moskvu i bez ikakvog objašnjenja prestane dolaziti u posjete Cvetaevoj, kao da ju je putovanje odnijelo u nepovrat (kasnije će se Sonječka udati za direktora nekoga od provincijskih kazališta i tamo igrati manje uloge do smrti). Cvetaeva 1920. godine preko zajedničkih znananca saznaje da se Sonječka doduše opet vratila u Moskvu, ali nije je došla posjetiti, kako je ranije običavala. Kao i u mnogim drugim relacijama, Cvetaeva smatra da će svi koji to žele sami doći do nje; ne treba ih podsjećati na vlastito postojanje. Ne treba moliti. Pretpostavlja da je u odnosu s prijateljicom bila previše jaka i da je njezina snaga na neki način smetala drugome, gušila sve ostale Sonjine odnose. Uvijek ponosna, Cvetaeva zapisuje da onaj tko ne dolazi za to uvijek ima neoborivi razlog, oko čega nema smisla pregovarati, jer se onaj tko nas je napustio sigurno se oko toga neće predomisliti.

Druga je stvar zašto nas je netko napustio. Citiram iz finala Povijesti o Sonječki: „Tako ne dolaze jedino – umrli, zato što ne mogu, zato što ih drži zemlja.“ Ne saznajemo kakva je to zemlja zatrpala Sonječku, ni kako su se sve silne zakletve u vječno prijateljstvo preobrazile u nijemu odsutnost. Marina, međutim, odbija u sebi sahraniti Sonju, odbija vrijednosno poništiti njihovo prijateljstvo. Jasno kaže da joj nakon svega može još samo pisati „na ocean“, jer nikakve druge adrese nema, sve zemlje u kojima je živjela podjednako su joj se izmaknule pod nogama. A ni Sonječke više nema u trenutku kad Cvetaeva završava svoju priču o njoj: spisateljica slučajno saznaje da je glumica umrla u Rusiji 1934. godine, tri godine prije no što je roman napisan. Povijest o Sonječki tako završava kao pismo „u zagrobnost“, zahvalom Sonječki za trenutak blaženstva – s naglaskom da je taj zajednički trenutak, jedna godina druženja – na vagi vremena teži od bilo koje druge krono/logije. Umjesto Poeova i Learova „Nikad (više)!“, Cvetaeva spašava godinu razvremenjenosti, romantičarski inzistirajući na prijateljstvu kao nedovršenom i nedovršivom projektu.

Prijateljica i glumica u 21. stoljeću

U prozi Katje Grcić Pisma Ziti (tekst navodim u rukopisu, a najavljen je za objavljivanje u Nakladi MeandarMedia, 2020.) također sondiramo prijateljstvo glumice i spisateljice. Glumica Zita toliko intenzivno osjeća svijet, toliko gorko plače nad njegovim ranama i toliko intenzivno žudi bliskost bez granica, da svako malo puca po šavovima. U stanju je prespavati čitavo godišnje doba, toliko je iscrpljena od proba, predstava, gostovanja, prijema, pohvala. Njene groznice sve su žešće, sve nemilosrdnije. Spisateljica je pokriva, pazi, hrani, nasmijava, budi, iščekuje, dočekuje, ispraća. Ali to nije dosta. Jedina osoba s kojom glumica može ravnopravno razgovarati je Isus, kao mjesto najdubljeg mira i prihvaćanja. Spisateljica sve zabrinutije prati transformaciju su-umjetnice u vjernicu. Citiram iz rukopisa:

Prije par mjeseci Zita je od jednog prijatelja dobila na dar plišanu ovcu i nju je prije spavanja grlila ozbiljnije i jače nego što to čine djeca. Jednom mi je rekla da joj je najdraže kad ovca u snu promjeni položaj i ujutro joj, prislonjena od iza, čuva leđa.

Ali ništa više nije dovoljno utješno za Zitu. Tekst Katje Grcić natopljen je razumijevanjem Zitinih ekstremnih stanja tjeskobe i ekstatičnosti, kao i potrebom da se prijateljicu ovije sve osjetljivijim tkanjem tolerancije i prisnosti, da joj se isplete zaštitna kukuljica zajedničkog doma i tako zadrži u svjetovnoj orbiti, premda Zita gotovo hipnotizirano trga sa sebe sve spone i korača ravno prema Isusu. Kao i u prozi Marine Cvetaeve, glumica je „krhkija“ strana odnosa; ona koja odlazi; ona koja prekida nit. No spisateljica zna da odlaskom Zite odlazi i ona, odnosno da sa Zitom gubi najotvoreniji dio sebe.

Ponovno iz rukopisa: Puštamo pjesmu nekoliko puta, za vježbu. Svijet se okreće kao zupčanik dok se gledamo ravno u oči i zaboravljamo koja je koja, gdje smo i zašto. Rastanak blizanki je, opet kao i kod Cvetaeve, konačan i beskonačan. Još jedno prijateljstvo koje se ne može završiti, ali koje više nema zajednički vrijeme/prostor u kojem bi se moglo ostvarivati. Ne znamo kakav im svijet treba da ostanu zajedno. Znamo samo da spisateljica, za razliku od glumice, ne spaljuje sve mostove iza sebe, čuvajući uspomenu na nestalu glumicu. Znamo i da glumice imaju problema ne samo sa spisateljicama, nego i s boravkom u vlastitoj koži, koja je cijelo vrijeme pretijesna, klaustrofobično skučena. Ponekad zato svlače svoju kožu i pojavljuju se – u ulogama i stihovima – izvan sebe.

Ova seoba nije trajno održiva: nakon svake transmutacije, glumice su se prisiljene ponovno vratiti u gabarite vlastita, „premalenog“ tijela. Deminutiva, socijalne umanjenice, „Sonječke“. „Zitić“, tepa svojoj glumici spisateljica Katje Grcić. Ali može li itko dugo boraviti „izvan sebe“ na način da bude duboko u drugome? Usuđujemo li se pustiti korijen u drugoj sebi? Prijateljstvo je moćnije čak i od kazališta jer je špilja zajedničke podsvijesti anarhična i otvorena stalnoj mijeni, bez potrebe da se nutrina organizira, cenzurira, hijerarhizira. Pitanje je, međutim, tko se u takvoj špilji usuđuje trajno prebivati. Cvetaevin apsolutistički odgovor: oni koji istinito stvaraju i oni koji nefalsificirano vole. Iz „Pisma Rozanovu“ (7. ožujka 1914):

Reći ću vam istinu koja će vas sigurno užasnuti. Potpuna nesposobnost moje prirode da se moli i pokorava. Bezumna ljubav prema životu, grčevita, grozničava žudnja za njim.

Za Cvetaevu nikad nema kompromisa, male mjere, trivije. Ali nema ni straha, jer svaka je sigurnost odavno i nepovratno izgubljena. S takvom prijateljicom zabranjena su ograničenja, nedopuštene su ograničenosti. Ili lovite s Artemidom ili vas rastrgaju njezine menade. Tko je ikad rekao da su prijateljstva lagana? I tko se ikad nazvao hrabrom, ne izgubivši pri tom fikciju zaklona?


Drugi tekstovi u seriji:


Povezano