Mitologija najslavnije literarne obitelji 19. stoljeća, obitelji Charlotte, Emily i Anne Brontë, tri slavne sestre spisateljice, ostaje najuže povezana s ambicijom da literatura kao postupak necenzuriranog svjedočenja i autorstva nad samom sobom svakako mora postati „važnija od života“; barem od one dimenzije javnog života koji zahtijeva šutnju o pravim problemima, licemjerje i cenzuru.
Roman Jane Eyre (1847.) Charlotte Brontë radikalno prevrednuje žanr romanse: pribrana viteškinja Jane spašava mušku emocionalnu primadonu Rochestera od histeričnog ponašanja. Orkanski visovi (također objavljeni 1847. godine) Emily Brontë donose vrhunac uklete romanse ili borbu za prepoznavanje emocionalne traume koju sa sobom povlače „nepremostive“ klasne razlike između Cathy i Heathcliffa. Stanarka napuštene kuće (1848.) Anne Brontë ispisuje prvi nesmiljeni prikaz muškog alkoholizma i napuštanja muža zbog obiteljskog zlostavljanja. Sestre Brontë demoliraju instituciju braka, osuđuju rigidne klasne podjele britanskog društva, zagovaraju (i žive) nove ženske profesije, usput odajući priznanje punoj emocionalnoj slobodi svih naših nemira, kakvu god cijenu ta nesputanost donosila sa sobom. Još jezgrovitije rečeno: sestre Brontë bave se ženskom ljutnjom, stoljećima gomilanom.
Slobodni prostor Stormije
Već i prve dječje knjižice Charlotte Brontë (pisane u koautorstvu sa zaboravljenim bratom Branwellom) tiču se turbulentnog, srednjovjekovno koncipiranog kraljevstva pod nazivom Angria. Ljutnja se pojavljuje i na tematskoj razini, obzirom da je Angria izložena stalnoj prijetnji gubitka vlasti; neprekidne nestabilnosti vladanja kako sobom, tako i svijetom. Feminističke kritičarke Sandra M. Gibert i Susan Gubar u svojoj knjizi Luđakinja u potkrovlju (1979.) također naglašavaju kako ono što u Brontë-svijetu najviše užasava i šokira najprije viktorijansku, a zatim i sve naknadne publike, ima veze upravo s neublaženom ljutnjom kao središnjom emocijom romana Jane Eyre.
I druge dvije sestre Brontë, mlađe Emily i Anne, također su u djetinjstvu imale svoj zajednički imaginarni teritorij: Stakleni grad, kasnije i otok Gondal, čija opasna i divlja silovitost neobično nalikuje na ukletu vjetrometinu i nasljedovanje traume iz priče o Cathy i Heathcliffu iz romana Orkanski visovi. Nijedna Brontë-utopija nipošto nije sunčana i harmonična Arkadija. Kako navodi Cathy u Orkanskim visovima:
Samo sam htjela reći da ne nalazim svoj dom u raju. U raju bih, naprotiv, isplakala srce da me vrate na zemlju i toliko bih razbjesnila anđele da bi me hitnuli nasred vrištine na samom vrhu Orkanskih visova, gdje bih se zatim probudila ridajući od sreće.
Sve tri Brontë protofeministkinje crpu svoju spisateljsku energiju iz mjesta katastrofe, sve tri pripovijedaju o odnosima koji „obuzimaju“ heroine, vitlaju njima i bacaju ih u zone najdubljeg gnjeva i očaja, ali ih u jednakoj mjeri raduju, seksualno emancipiraju, kao i oslobađaju „sigurnosti“ salonske odmjerenosti i suzdržanosti kao viktorijanskog ideala ženske represije. Nazovimo za potrebe ovog teksta njihovu zajedničku literarnu zonu Stormija ili mjesto divljanja, bjesova, olujnog nevremena, u romantičarskoj i gotskoj književnosti često uposlenog da bi prikazalo žestinu unutarnje turbulencije.
I prijateljstvo potpada pod jake udare Stormije. Uzmemo li kao ogledni primjer Jane Eyre (izvorno podnaslovljen „autobiografija“) najstarije Brontë, tema teksta nije samo ljubavna drama između Jane i Rochestera (u kojoj mlada žena opetovano odgaja i spašava svog izabranika) te paralelna karijera Jane kao mrzovoljne guvernante, nego i znatno manje komentirano prijateljstvo dviju djevojčica u internatu, čitateljima predstavljenih na samom početku romana.
Helen Burns i Jane Eyre susreću se u socijalnom prostoru kazne i brzo sklapaju savez progonjenih duša: objema je jasno da viktorijansko društvo operira kroz sustav zastrašivanja i posramljivanja, u kojem odgoj podrazumijeva slamanje osobnosti. Žene su toj dresuri podvrgnute najprije kao djeca, a kasnije i u jednom od rijetkih devetnaestostoljetnih zanimanja koje im je dopušteno i preporučeno: odgojiteljice ili guvernante.
Zatvorska solidarnost
U samom internatu, Helen trpi redovite fizičke i emocionalne kazne sa stoičkim mirom iskusnog zatvorenika, dok ih Jane, tek stigavši u kuću „moralne korekcije“, doživljava kao gotovo neizdrživo postolje srama. Helen Burns prva je osoba koja ne samo da staje na Janeinu stranu – i to u trenutku kad je Jane pred svima javno ocrnjena kao beskarakterna osoba, intrigantica i lažljivica – nego je i prva osoba koja na tom postolju sramoćenja vidi pozornicu na kojoj ne treba plesati kako drugi sviraju.
Helen jasno i glasno kaže da etikete koje im nastoje nalijepiti autoriteti (odrasli, učitelji) ne treba shvaćati previše ozbiljno: „Gospodin Brocklehurst nije bog; čak nije ni neka velika osoba koja bi izazivala divljenje.“ Tu je, naravno, i kvaka 22 svakog religioznog misticizma, u kojem je „bog“ ispričnica za vlastitu agenturu. Ali u svijetu sustavnog zlostavljanja u ime kršćanstva, imati special relationship s gornjogradskom upravom svakako je i vrsta pobune protiv propisane verzije religioznosti. Već i samo ukidanje posrednika između Helen i višeg etičkog reda ima delekosežne posljedice: dok Jane misli da bi „radije umrla nego živjela“ ako život uključuje „usamljenost i omraženost“, tuberkulozom zaražena Helen sluša svoju ekskluzivnu filozofsku družbenicu Smrt, pred čijim licem ne pomaže nikakva popularnost.
Helen također smatra da je priredba posramljivanja čista farsa i da mučiteljima svih vrsta ne treba pridavati pretjerani značaj: svaka intenzivna reakcija progonjene osobe samo dalje potiče sadizam mučitelja, zbog čega svjesno demonstrira veliki mir i pribranost oko kazni koje trpi. Ona ne samo da ih podnosi, ona ih dubinski prihvaća i čak smatra opravdanima, ali pri tom se ni na koji način ne osjeća poništena uprizorenim sramoćenjem. U stanju je prepoznati moralističke „dobre namjere“ svojih zlostavljača, koje nimalo ne umanjuju i ne opravdavaju bolno stanje samog čina mučenja. Jane Eyre divi se distanci koju je Helen izgradila prema autoritetima, a još više načinu na koji joj Helen daje do znanja da nije sama na gubilištu reputacije (roman citiram u hrvatskom prijevodu Gige Gračan iz 2008. godine):
Nikakve riječi ne mogu opisati moje osjećaje, ali u trenutku kad su se oni pobunili, gušeći me i stežući mi grlo, jedna se učenica podigla i prošla pokraj mene: prolazeći podigla je pogled. Kakve li čudne svjetlosti u njima! I kakav je čudan oćut ta zraka pobudila u meni! I kako me okrijepio taj osjećaj! Kao da je neki mučenik ili heroj prošao pored roba ili žrtve i u prolazu u predao svoj snagu. Obuzdala sam zahuktali bijes, uzdignula glavu i čvrsto se smjestila na stolcu.
Kad govorimo o prijateljstvu, često zaboravljamo da njegova kvaliteta ima veze i s time kako podnosimo socijalni pritisak. Ne možemo imati bliske prijatelje ako nas konvencije prisiljavaju samo na tipično ponašanje – u ovom slučaju, školsku poslušnost, institucionalno kovanje ženske požrtvovnosti i krivice zbog svakog prijestupa, skrušenu docilnost „dobrih djevojčica“, još jedne od klasičnih formula ženskog programatskog zlostavljanja. U intimnosti prijateljstva mora biti samosvijesti obiju sudionica. Još točnije rečeno: obiju prijestupnica. Zato je važna ova replika Helen Burns:
Kad bi te cijeli svijet zamrzio i vjerovao da si nevaljala, a tvoja savjest ti davala za pravo i oslobađala te krivnje, ni tada ne bi ostala bez prijatelja.
Činjenica da je Helen religiozna na način heretički samosvojnih Simone Weil ili Emily Dickinson osobito je zanimljiva jer je ponovno u pitanju apartna vrijednosna orijentacija: svjestan odabir mirne pobune ili vlastitog tumačenja Kristova zahtjeva da na nasilje zbilja neodgovorimo nasiljem.
U politički vrlo skučenom društvu, jedna prijateljica (Helen) bježi u samoizolaciju i samokontrolu mističkog iskustva, dok druga (Jane) bježi iz nekoliko „uglednih“ zatvoreništava, nekoliko bogatih kuća, ni u kojoj varijanti ne računajući na spašavanje od strane princa – točnije bi bilo reći da Jane u mnogo varijanti operira kao ekstremno nekonvencionalno stvorenje i velikodušna spasiteljica onih koje je izabrala voljeti. Njezina ljutnja pri tom ne postaje sve slabijom, naprotiv; svaka nova etapa junakinjina stizanja do zarađenog (kasnije i naslijeđenog) novca te željene ljubavne ravnopravnosti učinit će je još „prgavijom“, još neukrotivijom, još opasnijom po pitanju kršenja granica propisane doličnosti. Ljutnja se pokazuje kao pokretačka, zaštitnička i transformacijska emocija, tim više jer Jane nije robinja „slijepih“ ispada gnjeva, nego kontinuirana tumačiteljica i pažljiva dijaloška slušateljica osjećaja koji kombiniraju nepravdu i povredu.
Građa „stormijskih“ principa
Helen Burns u tome ima formativnu ulogu. Čitav se roman Jane Eyre bazira na „mentorskom“ principu autonomne interpretacije etičkog ponašanja koji Jane preuzima od Helen: čini ono što smatraš ispravnim, Jane, koliko god tvoje ponašanje pri tom izazivalo zlih jezika, pogrda i osporavanja. Helen u romanu brzo umire od tuberkuloze jer narativi 19. stoljeća radije vode svoje junakinje prema mrtvačkom odru kao „najsigurnijoj sobi“ zadivljenog promatranja upokojene – ne i uspokojene – revolucionare emocionalnosti, o čemu odlično piše, primjerice, Elisabeth Bronfen u knjizi Samo preko nje mrtve (2017).
Svoje posljednje trenutke u Stormiji Helen provodi u čvrstom i očajničkom, dirljivo bezrezervnom zagrljaju zbunjene prijateljice Jane, potpuno mirna i sabrana, gotovo novorođenački ušuškana u „dvostruko tijelo“ tijekom posljednje noći u internatu, demonstrirajući da ni pred licem smrti neće povjerovati strahu, nego će se od svijeta oprostiti kao da je u pitanju samo još jedan sleepover u toplom i sigurnom krevetu.
Cinični komentari vjerojatno bi istakli da je lezbijska erotika dugog zagrljaja curama 19. stoljeća dozvoljena samo na samrtnoj postelji (što definitivno vrijedi i za homoseksualnu erotiku prijateljskih likova Miškina i Rogožina u finalu Idiota F. M. Dostojevskog), ali potresnost ove scene ima veze i s time što Jane u njoj grli smrt, dok Helen grli život. Obje grle ono što im je najteže dodirnuti. Unatoč tome što je u literarnim interpretacijama Helen izrazito podigran lik koji se spominje samo usputno, kao „princip blagosti“ i „suprotnost“ temperamentnoj Jane ili kao lik nadahnut stvarnim karakterom, bolešću i smrću Charlottine sestre Marie Brontë, u mom iskustvu čitanja romana riječ je o krucijalno važnoj protagonistici koja pokazuje ogromnu emocionalnu snagu, inteligenciju i pribranost. Njena religioznost može se usporediti i sa suvremenom skulpturom Idiot XLV Krisa Martina (2019), čiji Krist na glavi nosi ljevak i samim time plesno „ničeizira“, pa i poništava izvedbu propisanog patništva. Sa svoje strane, Charlotte Brontë naslikala je dvije Kristine koje se grle na križu – svetogrdno i svetotvorno, ali svakako golo i politički drsko. Nedozvoljeno i neosporivo privrženo.
Ljubav koja spaja Jane i Helen u romanu Jane Eyre možemo usporediti i s ljubavlju koja spaja Kathy i Heathcliffa u romanu Orkanski visovi Emily Bronte, gdje Cathy objašnjava da postoje povodljive i nepostojane ljubavi, one koje vrijeme mijenja na isti način na koji godišnja doba mijenjaju prirodu, ali postoje i uporišne ljubavi, čvrste poput stijena ispod zemljine kore, potpuno iste milenijima, jer čine žive jezgre naše osobnosti. Sama činjenica da Jane tako najprije voli Helen omogućuje joj da tako kasnije voli i Rochestera, kao i da u ključnom trenutku odbije poziciju žrtve (i profesionalne i bračne), za koju je prvi preduvjet poništavanje vlastitih emocija. Ako Jane Eyre nešto neće napraviti, od prve do posljednje stranice svog romana, neće negirati vlastitu emocionalnu silinu. Slušat će je. Ali da nije bilo Helen Burns koja se s tom stormijskom ćudi znala mirno nositi te na osobit način parirati prijateljici vlastitom etikom neprihvaćanja socijalne osude, nisam sigurna da bi se Jane razvila u tako nesalomivu protagonisticu.
Ničija prijateljica?
Helen je također i prva osoba kojoj će Jane ispričati svoje iskustvo „crvene sobe“ ili događaja kad se pred njom otvorila provalija prvog mjesta trpljenja nepravedne kazne, u kojoj je kao desetogodišnje dijete završila zbog pokušaja da se obrani od fizičkog zlostavljanja sina gospođe Reed, svoje tadašnje posvojiteljice. Kroz čitav roman, crvena će se soba ponavljati mnogo puta, u različitim kontekstima, kao mjesto ženskog zatočeništva, povrede i poniženja. Ali ista ta crvena soba u burnoj biografiji lutanja Jane Eyre nijednom nije tretirana kao univerzalna „ispričnica“ ludila ili „živčanog sloma“ koji u njoj pogađa junakinju. Crvena soba je trauma iz koje ima izlaza, a izlaz svaki put nastaje iz napora razumijevanja drugih ljudi. Jane kuje, oblikuje i preoblikuje svoju ljutnju na mnogo načina, dosljedno ne odustajući od izravne i politički nesmiljeno artikulirane konfrontacije sa svojim brojnim zlostavljačima i zatvorskim čuvarima, ali istovremeno gradeći s njima i kompleksne odnose uvažavanja.
Tome nasuprot, skrivena tragična protagonistica romana Jane Eyre, prva supruga Edwarda Rochestera i u Englesku „uvezena“ kolonijalna luđakinja, Jamajčanka Bertha Mason Rochester, također živi u vlastitoj crvenoj sobi, iza zaključanih vrata suprugove rezidencije, no Bertha u svojem zatočeništvu ne uspijeva pronaći nijednog prijatelja, nijednu saveznicu. Naracija je predstavlja kao čudovište u ormaru čija je zazornost „legitimirana“ narušenim mentalnim zdravljem, pri čemu se naglašava nasljedovanje bolesti svih članova njezine obitelji. Jedini simptomi ove čudne Berthine bolesti vezani su ponovno za politiku bijesa: za ispade vrijeđanja i fizičkog nasilja, u kojima jednom napada Jane, drugi put para veo njezine vjenčanice, na koncu pali impoznantno Rochesterovo zdanje pod nazivom Thornfield.
Mnoge kritičarke u Berthi vide viktorijansku osvetnicu ili sve ono što je Jane navodno osobno željela, ali nije se usudila napraviti: kastrirati Rochesterovu aroganciju, rastrgati onodobne bračne konvencije. Postkolonijalna kritika u Berthi prepoznaje i furiju svih kolonijalnih žena koje su britanski osvajači najprije seksualno eksploatirali, a zatim proglasili „neuračunljivima“ i nepodobnima za vlastite odmjerene salone, zaključavši ih u kućne zatvore. Filmske verzije romana također inzistiraju ili na raskošnim i često obnaženim Berthinim grudima, samim time i njezinoj pojačanoj seksualnoj lascivnosti, ili pak na lezbijskoj privlačnosti između Jane i Berthe, dakle uvijek i ponovno na zabranjenoj seksualnosti kao izvorištu ludila uvezene trofejne supruge i ropkinje.
Roman Široko Saragaško more (1966.) Jean Rhys, kao postkolonijalni pokušaj da se Berthina priča ispriča kroz zatiranje kreolske kulturne tradicije i traumu izmještenosti heroine u Englesku, još jednom ponavlja i dalje razvija temu straha od nesputane ženske seksualnosti. Ne osporavajući nijedno od ovih tumačenja, dodala bih da nam kroz Berthin lik autorica pripovijeda i što se događa s opravdanim ženskim bijesom kad je njegova okosnica lišena kolonijalnog obrazovanja: Stormija viktorijanskih žena iznutra upada u Brethinu „gluhu komoru,“ napada i spaljuje samu sebe, pretvarajući zahtjev većeg poštovanja u slijepi palež i autodestrukciju. Još jedna vještica gori, još jedan Caliban bjesni zato što je od čitave kulture naučio jedino psovanje. Proširimo li ovu liniju očaja i na roman Orkanski visovi Emily Brontë, još jedan Heathcliff udara i udara oko sebe, ne mareći kako ti udarci slamaju osobe koje ga okružuju. Ali u njegovim rukama, kao ni u rukama Berthe Mason, jednostavno nema ničega osim nemoćnog bijesa.
Sestra u plamenu
Vratimo se na temu prijateljstva: Helen Burns nije jedina životna prijateljica Jane Eyre. Pred kraj romana pojavljuju se i sestre Rivers, Mary i Diana, obje pravi uzor viktorijanske civiliziranosti, školovanosti i empatije. Toliko različite od ekscentrične tuberkulozne bolesnice Helen i tavanske piromanke Berthe. Iako sestre Rivers pomažu Jane u trenutku bezdomništva i gladi, njihovi karakteri ocrtani su bez osebujnijih karakternih obilježja. S njima Jane može biti sve što nalažu društvene norme: konverzaciji vična i nasmiješena salonska dama, suradljiva i predana učiteljica, darežljiva rođakinja. Ali tom dobrom mjerom nestaje i sva nesputanost prijateljskog saveza Jane Eyre i sestara Rivers. Na djelu je kolegijalnost, a ne prijateljstvo.
Zbog toga mi se najbitnijom prijateljskom gestom koju Jane poduzima u posljednjoj etapi romana čini njezina nimalo lagana odluka da stane na stranu Berthe kad sazna za Rochesterovo skrivanje njihova zajedničkog bračnog statusa. Jane napušta Rochesterovo imanje i time mu poručuje da vidi, čuje i uvažava žensko tijelo zatočeno na tavanu. Za mene je to jedina prijateljska gesta koju će Bertha na stranicama romana ikada od ikoga dobiti. Jane je, naime, ne pristaje „prekoračiti“ na svom putu do oltara, još manje zaboraviti. Štoviše, nezaključana žena nastavlja nositi sa sobom Berthinu zaključanu povijest i prisutnost sve dok ne sazna za njenu smrt i Rochesterov posljednji (neočekivano plemenit i po njega gotovo smrtonosan) pokušaj da je spasi iz plamena – iz uistinu zapaljene crvene sobe. To je ujedno i etika za koju se zalagala Helen Burns: nema tog čudovišta koje bi zasluživalo da ga se strpa u kavez posramljivanja.
Jer ako želimo nekoga uistinu razumjeti, dospjeti do rezonance naših unutarnjih magneta, moramo s njome ili njime ući baš u tu crvenu sobu, u prostor Stormije, u samo žarište užasnih i alarmantno jakih osjećaja, kao i izdržati sve što tamo zatječemo. Danas bismo rekli da je crvena soba naprosto „mjesto traume“. Ali Charlotte Brontë napisala ju je i kao mjesto zatvora iz koga ćemo morati nastaviti izlaziti čitavog života, na mnogo osobnopolitičkih načina, s nemalom izdržljivošću i upornošću. Jane Eyre utoliko traje kao Bildungsroman „strašnih žena“ ili žena koje se nisu dale žive zazidati. Uvjerena sam da ga ne bi bilo bez užarenog pogleda Helen Burns, bez njezina performansa ekstremnog imuniteta na svjetovno nasilje.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Drugi tekstovi u seriji:
