Jane Austen je kraljica emocionalnog kapitalizma. Sve je u odnosima, svi odnosi su isplativi. Taj uzor satiričnih uprizorenja socijalne etikete kasnog 18. i ranog 19. stoljeća, perverzno razrađene do u najsitnijih detalja „delikatnih“ laskanja i apotekarski pažljivo odmjerenog probadanja pogledima, s ironično „previše pristojnim“ međusobnim ponižavanjima prije svečanih ručkova i piknika, tijekom glavnog jela i za vrijeme deserta, uprizoruje samo jednu jedinu poslovnu transakciju: stratešku udaju za novac. Nema varijacija.
Brak je glavna tema, dijeli se na neželjeni i željeni, a put prema bračnom statusu kao izvoru ženskih prihoda jedino je o čemu se u zamku s perivojem uopće razmišlja, raspravlja i oko čega se vrti socijalni tračeraj. I premda mi je savršeno jasno da mnoge feministkinje smatraju Austen materijalističkom kritičarkom britanskog društva, zaplet i karakterizacija koje se u pravilu vrte oko ženidbenog kapitala i kapitala ženidbe kod mene izazivaju osjećaj zatvorske panike (Nema van!). Samo u njenim romanima preskače se jednom rečenicom onoliko mjeseci koliko se u njima nije naziralo bračnih kandidata u radijusu očekivanih posjeta opisanim damama (toliko o “empirizmu” Jane Austen). Vrijeme teče prema romansi, inače stoji.
Slava budi povijesnim činjenicama, žene na mijeni 18. i 19. stoljeća nisu bile samo udavače. Mary Shelley, Mary Wollstonecraft, Anne Wheeler i Frances Wright samo su neke od autorica kojima se ideologija braka činila ideologijskom klopkom ne samo za žene, nego i za muškarce. Frances Wright naložila je da na njenom nadgrobnom spomeniku 1850. godine bude napisano: Udala sam se za veću mjeru ljudskosti, uloživši u taj cilj svu moju imovinu, reputaciju i život. Ali Jane Austen ne kroči ni stazom Flauberta i Tolstoja, nema tu ni Emme Bovary ni Ane Karenjine, definitivno nema Goetheova ili Rousseauova emocionalnog orgijanja, čije će pretjerane reakcije također udariti po bračnom licemjerju kao pozornici međusobnih otuđenosti i netrpeljivosti rutinski združenog bračnog para.

Tome nasuprot, junakinje Jane Austen slijede obrazac bajke kao ideologijskog discipliniranja ili pripremanja za rigidni set društvenih uloga: žene sjede u izlogu po mogućnosti raskošnog salona, pri čemu i samu romansu približavanja budućih mladenke i mladoženje u stvari vode muškarci, jer njihove odluke oko ženidbe i udaje donose sa sobom sve moguće intrige i pripadajuće rasplete. “Aristokratska malograđanština” jednako ponosna na svoju dosadu, na svoju zakopčanost, na plandovanje pred vojskom sluškinja. U romanu Mansfield Park, Jane Austen uprizoruje je pomoću svoje junakinje Mary Crawford i njezine krilatice: “Najbolji recept za sreću koji sam ikad imala prilike čuti jest ogroman prihod.”
Snobizam d. o. o.
Istovremeno, mnogi romani Jane Austen imaju „puna usta“ prijateljstva. Primjerice, Emma vrvi ismijavanjem tobože prijateljskog zalaganja naslovne junakinje oko oportune udaje njezine štićenice Harriet. Gogoljeva Ženidba iz 1842. godine također ismijava svodilje, ali – za razliku od Austen – još se slađe ruga mehaničkom lutkarstvu prosaca i njihovih udavača. Tijekom Emmina angažmana oko financijski oportunog udavanja njezine mlade i socijalno neiskusne „prijateljice“, doslovce sve što može poći krivo, humorno i polazi krivo, a „prijateljstvu“ (na koje se Emma nominalno neprestano poziva) kao odnosu ravnopravnosti i međusobnog povjerenja nema ni traga. Glavni je zaplet, pogađate, Emmina udaja.
Roman Razum i osjećaji nudi nešto kompleksniju šahovsku partiju oko budućih brakova i nasljedstava, a i čvrsto obiteljsko – sestrinsko – prijateljstvo u smislu istodobno žestokih neslaganja, koliko i međusobne navijačke podrške oko bračne utrke dviju sestara. Jaki vrijednosni naglasak autorice romana, međutim, nije na međusobnim ženskim odnosima, nego na paralelnom lovljenju ženika. Osim toga, Austen gaji ogromne simpatije prema onoj „odmjerenijoj“, zatomljenijoj i „suzdržanijoj“ među sestrama, diskretno ismijavajući strastvenu sestru i propovijedajući o tome da emocije u prvom redu treba pažljivo nadgledati, krotiti i nikada ne puštati da se pretjerano razmašu.
Za razliku od sestara Brontë, koje su okrenule naglavačke (muško) moraliziranje oko dopuštenih i nedopuštenih emocija svog vremena, Jane Austen pažljivo udovoljava onodobnom patrijarhalnom zahtjevu ženskog pisma kao propisanog ženskog sentimentalnog odgoja za bračne dužnosti. Burnije emocije i povjeravanja (ali samo oko zaljubljenosti) dopuštene su sestrama iz Razuma i osjećaja jedino u sigurnom obiteljskom krugu spavaće sobe, a i tada se ne preporučuje previše zanosa. Od toga se heroine doslovce razbole. Dobiju visoku temperaturu (ponekad i prehladu) zbog koje se zove liječnika i bdije nad protagonisticom. Propisana doza afekata: mala čašica konjaka, eventualno poslije težeg ručka. Ali više od toga nije razborito. Shakespeare je ovdje usporediv s arsenom za kojim poseže gospođa Bovary. Posebice su toksični Soneti. Ako ih znate napamet, ne gine vam intenzivna njega.
Iako trguje utrživim i ceremonijalno odmjerenim emocijama, ne znam autoricu koja je veći afektofob od Austen. Kao da je sve pisano iz školjke, iz kukuljice, iz futrole, u kojoj nitko nije osjetio jači udar erotske energije od vjetra koji kratko podiže suknju, ali već sekundu kasnije „dekorum“ oklopa ponovno je na svom strogom mjestu sustegnutosti i suzdržanosti. To čak nije vezano samo za visoki društveni status heroina ovih korzetiranih romana, koje su si međusobno slične najviše po tome koliko ozbiljno vjeruju da je emocionalna samokastracija vrsta vrline, negoli upravo za centralnu narativnu svijest njihove autorice, koja – kazališnim jezikom govoreći – nikada nije otišla dalje od emocionalnog voajerizma. Opreznog gledanja prema „provalijama“ strasti, nakon čega je zaključila da ih svakako valja izbjeći. Usput je izbjegla i emocionalnu puninu svojih „razumnih“junakinja.

Potpuno se slažem s Nabokovom koji je u svom predavanju o Austen inzistirao na njezinoj elementarnoj nemaštovitosti. Austen ne može ni zamisliti istinsku otvorenost jer ni u tragovima ne poznaje ljudsku – pa ni vlastitu – ekscesnost. Samim time ne može prijeći granice konvencija, ne može “odvezati” maštu od nadzornih kamera pristojnosti i prijetvornosti. Ono što je Austen zapisala o meteorološkom vremenu, vrijedi i za afektivnu temperaturu njenih romana: “Kakvo užasno zatopljenje! Drži čovjeka u stanju kontinuiranog pomanjkanja elegancije.”
Suvremena kritičrka Rachel M. Brownstein, pak, imala je puno toga za reći o tome kako se ova vrsta zagovaranja emocionalne distance i indigniranog „pogleda odozgo“ prema tobožnjim vulgarnostima toplih ljudskih tijela i njihovih strastvenih razmjena može smatrati i zastupanjem klasičnog snobovluka u kojem ništa nije „neukusnije“ nego pokazati osjećaje. Ewe Kosowski Sedwick na istom tragu govori o masturbacijskom ethosu ili „autoerotičkoj zatvorenosti“ ovih heroina, čiji je glavni podvig ostati u kutiji vlastite zatvorenosti drugima. Sve priče o tome kako je sirota Austen pisala u dnevnoj sobi, bila zbog toga stalno prekidana i skrivala svoje rukopise jer se nije usuđivala ikome priznati da radi nešto tako ne-damsko kao što je pisanje (oko čega je s njome posebno toplo suosjećala Virginia Woolf), svode se ponovno na sliku autorice koja ne samo da nikad nije izašla iz ormara, nego nije čak izašla ni iz prostora obiteljskog objedovanja. Pa i ako je razumijemo kao ranu etnografkinju blagavaonice, tužno je što se njezine junakinje u toj proširenoj kuhinji zapravo ne dosađuju. One fabuliraju i kofabuliraju, mahom na temu zavođenja, plutajući u svijetu zamišljenih i često puta rasplinutih sapunica. Mogli bismo, stoga, zaključiti da je njihov interes prvenstveno erotika, prema čijoj destinaciji nikada ne stignu jer su previše zaokupljene serviranim grickanjem kolačića.
Trgovina ženama i njezin cinizam
Unutar opusa Jane Austen, Ponos i predrasude istovremeno su studija ženske emocionalne gladi za razlikom i užitkom, koliko i roman u kojem vidimo da je autorici prijateljstvo među ženama istinski nezamislivo, već i samim time što se prijateljstvo ne uklapa u bračnu trgovinu ženama. Suvišno je, nepotrebno i smiješno. Dvije imenice iz naslova romana Ponos i predrasude, izvorno naslovljenog „Prvi dojmovi“, uglavnom točno opisuju karakter središnje heroine Elizabeth Bennet. Ako ponos vežemo za neku vrstu osobnog ili socijalnog postignuća ili bar uloženog truda i zanimanja, Elizabeth nema nikakvog razloga da bude ponosna. Prikazana je kao slabo obrazovana salonska dama i udavača sklona blagom sarkazmu i vrlo snažnom moraliziranju, bez ikakvih intelektualnih interesa i zaokupljenosti izvan već spomenutih objeda, dopisivanja oko prosaca i povremenih šetnji, sklona tome da povjeruje prvom traču koji čuje i čije će duboke predrasude zadugo odrediti odnos prema ostalim likovima koji je okružuju. Naravno da će se pojaviti muškarac s ogromnim imanjem koji će je naučiti koliko je zabludjela u svojim predrasudama o njemu i svijetu.
Kako veli Kosowsky Sedwick, žene su u romanima Austen uvijek uprizorene zato da nauče svoju lekciju, a lekcija se sastoji od dobivanja muškog odobravanja, podrške i perspektive izdržavanja. Najvažnije je, naravno, da tu lekciju nauče one koje nose u sebi klicu pobunjeničkih ambicija. Krote se goropadnice, a ne pitome ovčice. I dok mudri i reputacijski pogrešno optuženi Darcy u Ponosu i predrasudama većinu vremena njihova prvog upoznavanja provodi čitajući, a jedno od njegovih glavnih pitanja upućenih Elizabeth tiče se iskrenog interesa za njezine omiljene literarne naslove, na što mu Lizzy jednostavno odbija odgovoriti, Elizabeth većinu vremena provodi trčeći ili se vozeći od jedne do druge obiteljske vile, uvijek gladna novih salonskih tračeva (iznimka je period brige za bolesnu sestru). Kasnije će joj Darcy u romanu uputiti i pismo, kao još jedno sredstvo mogućeg prosvjetljivanja i edukacije ženske heroine, ali Lizzyne predrasude su veoma čvrste; čak su i osobna svjedočanstva pred njima slabašna.

Tu moram priznati da Austen veoma vješto uvodi u književnost samodopadne heroine s kojima je teško empatizirati i identificirati se. Govoreći o čitateljskoj „politici otpora“, ne znam je li mi antipatičnija Emma Woodhouse iz romana Emma ili Elizabeth iz Ponosa i predrasuda. Nema sumnje da je ta pažljiva konstrukcija antipatičnosti, barem kad je Emma u pitanju, svjesna spisateljičina namjera. „Odabrat ću heroinu koja se nikome osim meni neće previše sviđati“, zapisala je Austen o Emmi. Nesavršenost ovih junakinja bit će taman onoliko „šarmantna“ koliko je dopadljivo i njihovo „dovođenje u red“: uvijek i isključivo iskusnom filozofskom, etičkom i naglašeno bogatom rukom njihova budućeg supruga. Po mišljenju Austen, žena treba ne samo financijskog sponzora, nego i etičkog skrbnika. Odgajatelja.
Sama po sebi, naime, nije u stanju procijeniti razliku između trača i točnih biografskih podataka, čime se jedino i bavi. Ponekad mislim da me Austen toliko uzrujava jer se nikad nije pomirila sa spisateljicom u samoj sebi. Uvijek iznova svodi je na kompulsivnu taktičnost i emocionalno potiskivanje. Svaki cvijet je sprešan. Svaka emocija je zamrznuta. Samim time, Austen dokazuje da žene mogu biti mnogo surovije u emocionalnoj uskrati od muškaraca. To je prkosni, nesalomljivo izazivački dio njezine pripovijedne galerije ženskih samoranjavanja.
Veličina muškog imanja
Što se tiče prijateljstva Elizabeth i Charlotte u romanu Ponos i predrasude, nemoguće je saznati zbog čega su njih dvije „najbolje prijateljice“, kakva je bila vrsta i kvaliteta njihova zbližavanja ili što ih je privuklo jednu drugoj. Na to se ne troše riječi. Umjesto toga, odnos „najboljih prijateljica“ upoznajemo kroz Elizabethino zgražanje jer je Charlotte prihvatila bračnu ponudu previše krutog prosca koju je (prije samo nekoliko dana) Elizabeth zgranuto odbila. Charlotte mirno kaže prijateljici da je ponudu prihvatila jer razumije da si time osigurava materijalnu i socijalnu sigurnost u trenutku kad se još malo čemu boljem može nadati, dakle Charlotte zagovara iste vrijednosti kojima tijekom romana otvoreno teži i sama Elizabeth, samo što ih Charlotte ne postiže „slobodnim zaljubljivanjem“ u šarmantnog bogataša, nego brakom iz računa. Naravno da je Lizzy ogorčena odlukama svoje „najbolje prijateljice“. Charlotte, naime, razbija Lizzyine predrasude o romantičnom čekanju idealnog ženika, kao što joj signalizira i suhu trezvenost oko političkih i ekonomskih pravila igre u viktorijanskom društvu.
Austen, dakle, uvodi najbolju prijateljicu u roman tako što nam pokazuje da je glavna junakinja tom prijateljicom nadasve razočarana. Lizzy, naime, osobno želi postići dvostruko više od Charlotte: ne samo ljubavnu idealizaciju, nego i ogroman novac. Kad to dobije, milostivo će i s visine „oprostiti“ Charlotte krivi korak ili kalkulirani brak – ali tek nakon što ga oprosti i svojoj prvoj muškoj simpatiji i glavnom spletkaru romana. Ono što se u romanu može oprostiti muškim bračnim prostitutkama, može se, naravno, oprostiti i ženskim. Tim redoslijedom. Samoj sebi Lizzy nema što opraštati jer je njezin put do materijalnog blagostanja popločen „zaljubljivanjem“. Blago pravovjernim Disney princezama; njihovo je kraljevstvo definitivno od ovoga svijeta. Kao i ekonomski radari koji su ih i doveli do ljubavnih kandidata. Elizabeth, naime, nikad ne bi pogled svrnula na nekoga tko nema galeriju obiteljskih portreta staru najmanje dvjesto godina.
Svo to opsesivno rangiranje ljudskog „ugleda“ u aristokratskim krugovima kojim se bave i Austen i Elizabeth, sav taj tračerski kult „doličnog“ egzibicionizma i voajerizma koji se stalno nadgleda, izvodi, financijski izračunava i komentira, danas nije ništa manje farsičan nego u vrijeme kad je napisan. Signali doličnog ponašanja među suvremenom aristokracijom gotovo se ne razlikuju od one devetnaestostoljetne: oprotunistički brakovi, dizajnerska odjeća, poslovni ručkovi, gomilanje imovine, kućni bazeni, ljetne jahte, zimska skijanja, hranjenje po skupim restoranima i shopping kao glavna razonoda – tu se i dalje iscrpljuje mašta statusne privilegiranosti. Chick-skript ženskih sponzoruša svodi se na strategiju kako doći i do luksuza i do muža koji ne lupeta pretjerane gluposti, a po mogućnosti je i markantna pojava. U cijeloj priči, imperativ luksuza nikad se ne zaboravlja. Dijamanti su djevojkama najbolji prijatelji, vrag nosi Pradu, samopouzdanje mora biti upravo proporcijalno visini cijene cipela.

Ni Elizabeth nikada ne ispušta iz vida imperativ Darcyjeve imovinske kartice. Posebno ne onda kad prvi puta ugleda njegovo raskošno imanje, pred kojim je dramatično zadivljena. Sve suprotno od gotičke „kuće užasa“! Ovdje je gospodareva kuća erotski afrodizijak. Nakon što je upozna, Elizabeth je odmah sklona Darcyića gledati „blažim“ očima. Citirajmo ovdje suvremenicu Jane Austen, suspisateljicu Charlotte Brontë, iz pisma G. H. Lewesu (1. siječnja 1848):
Ponos i predrasude su točan, dagerotipni portret općeg mjesta! Pažljivo ograđen i pažljivo kultivirani vrt, s uredno obilježenim granicama i delikatnim cvjetovima, ali bez i najmanjeg pogleda prema blistavim, živopisnim fizionomijama, otvorenim poljima, svježem zraku (…). Zbilja ne bih željela živjeti s tim damama i tom gospodom, u njihovim elegantnim zatvorima.
Nije li glad za statusom ujedno i želja da se oko proždrljivog i nezasitnog ega još podigne i blindirana ograda? Tu zbilja nema potrebe za prijateljima. Samo za ekonomskim partnerima. Cijena: emocionalna neispunjenost, tjeskoba, dosada. Ne može se u nedogled razgovarati ni o čemu. Privrženost automobilskom parku neće izliječiti manjak ljudske privrženosti. Literatura postojano satirizira izvedbe statusa, čak i onda kad ih pisac naprosto katalogizira, kao u slučaju Jane Austen.
„Prijateljice“
Vratimo se još malo temi prijateljstva. U bajkama, pa tako i u djelima Jane Austen, prijateljstva su samo sredstvo za postizanje cilja. Cilj je osnivanje novog obiteljskog kraljevstva. A kako su prijateljstva po definiciji beskorisna, neekonomična, Jane Austen smatra ih jednako realnima koliko su to i jednorozi ili Merlinova brada. Drugačije je s poznanstvima kao polugama heroinina postajanja; poznanstva se može spretno iskoristiti na različite načine. Na cijeni je i suradnja s klikama. Ali prijateljstva uključuju samo niz opasnosti: skidanje maske i prekid pozerstva, prolazak kroz trajno „nevrijeme“ međusobne nezakrivenosti, povjeravanje bez ikakve perspektive daljnje iskoristivosti skautanih informacija. Zbog toga Elizabeth i njena “najbolja prijateljica” u romanu gotovo uopće ne razgovaraju. Umjesto toga, kratko nam je prepričana sažeta razmjena njihovih zaključaka o strateškom ponašanju ili je citiran sadržaj formalnih pisama.
Brisanje dijaloga, kao i poricanje prijateljstva kao scene necenzuriranog povjerenja koja stvara cijelu jednu sferu ljudske intimnosti, ima za posljedicu galeriju ženskih likova s kojima se čini gotovo neizdrživo čak i popiti čaj, jer na jelovniku konverzacije nema ničega osim intriga, u kojima je najbolje zauzeti pokersku neutralnost lica i saznati što više informacija. Ovako je to formulirala sama Austen: „Emma ništa od svega toga nije javno poricala i ni sa čime od toga nije se privatno slagala“. Kako bi netko mogao biti prijatelj s Emmom, kad je njezina izvedba apslolutno verzirana u dvoličnosti? To je logika trgovaca, a u prijateljstvu ne prodajemo čak ni fore. Naprotiv, smijemo se punim plućima svojim redovitim bankrotima kontrole.
Unatoč svim bajkovitim bračnim ishodima uspješnih udavača njezinih romana, rukopisi Jane Austen otkrivaju veoma usamljenu autoricu. Iz perspektive 21. stoljeća, u kojem smo dokučili da radikalna prijateljska intimnost čini i krucijalni apsekt bliskih romantičnih odnosa, Jane Austen zapravo pripovijeda o zatvorenosti kao gubitku. I koliko god puta taj gubitak biva uokviren i dekoriran bogatim nasljedstvom, i dalje ostaje opipljivo bolan. Iz rečenice u rečenicu, iz stranice u stranicu, Austen nema prijateljicu.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Drugi tekstovi u seriji: