Charlotte Brontë je jedna od najglasovitijih spisateljica viktorijanskog razdoblja i jedna od rijetkih devetnaestostoljetnih spisateljica koje su se proslavile još za života.
Njezin uspjeh i ugled doista su zapanjujući imamo li na umu činjenicu da je, u usporedbi s hiper-produktivnim suvremenicima/cama poput Elizabeth Gaskell (koja, između ostaloga, potpisuje i prvu biografiju Charlotte Brontë) ili Charlesa Dickensa, njen književni opus relativno skroman (četiri romana, nešto poezije i kratkih priča), a njena slava najvećim djelom počiva na jednom jedinom romanu – Jane Eyre.
Obiteljski život Brontëovih
Charlotte Brontë rođena je 21. travnja 1816. godine u seocetu Thornton kao treće dijete Patricka i Marie Brontë (r. Branwell). U osmoj godini, Charlotte sa sestrama Mariom, Elizabeth i Emily upisuje školu za svećeničke kćeri Cowan Bridge. Zbog nepovoljnih higijenskih uvjeta u školi, Maria i Elizabeth obolijevaju od tuberkuloze i nedugo zatim umiru. Obrazovanje četvero preostale djece nastavlja se kod kuće. Patrickovi nazori o odgoju prilično su liberalni pa djeca uživaju punu fizičku i intelektualnu slobodu: dano im je lutati obližnjim vrištinama i čitati što god požele (neuobičajena praksa u vrijeme kada se literatura za žene podvrgava strogoj cenzuri).
Događaj iz djetinjstva Brontëovih koji je odigrao osobito važnu ulogu u razvoju njihovih literarnih ambicija bila je kutija olovnih vojnika koju Charlottein brat Branwell dobiva na poklon. Vojnici su, naime, postali nepresušno vrelo inspiracije za djecu, koja ih pretvaraju u junake svojih priča i pjesama, kreirajući za njih čitave svjetove: imaginarnu afričku koloniju Staklograd te daleke zemlje Angriu (o kojoj pišu Charlotte i Branwell) i Gondal (djelo Emily i Anne).
Muke jedne učiteljice/guvernante
Godine 1831. Charlotte nastavlja formalno obrazovanje, ovoga puta u školi Roe Head. Isprva povučena (društvenoj izolaciji pridonosi njeno pomalo ekscentrično ponašanje i zastarjela odjeća) i slabijeg uspjeha od ostalih učenica (posljedica nesustavnog obrazovanja kod kuće), Charlotte brzo popunjava rupe u znanju i osvaja nekoliko medalja za uspjeh u raznim školskim predmetima. U Roe Headu susreće i buduće doživotne prijateljice: konvencionalnu i odanu Ellen Nussey, te buntovnu i radikalnu Mary Taylor, zagovornicu financijske neovisnosti i prava na rad za žene. Nedugo po završetku školovanja, Charlotte dobiva mjesto učiteljice u Roe Headu.
Međutim, predavanja i druge školske obaveze ne pričinjaju joj zadovoljstvo; štoviše, kako navodi u pismu Ellen Nussey, posao učiteljice za nju je “žalosno ropstvo” koje guši njene kreativne impulse ne ostavljajući joj dovoljno vremena za pisanje. Unutarnja rastrganost između umjetničkih poriva i praktičnih (financijskih) potreba u kombinaciji sa čežnjom za domom i obitelji dovode do depresije.
Zaključivši da učiteljsko zvanje ipak nije za nju, Charlotte se napokon odvažuje okušati u profesionalnim literarnim vodama. Godine 1837. ona i Branwell šalju svoje pjesme vodećim pjesnicima onoga vremena, Williamu Wordsworthu (Branwell) i Robertu Southeyju (Charlotte).
Iako od Southeyja prima prilično obeshrabrujuć komentar da “književnost ne može i ne treba biti ženska preokupacija”), Charlotte se naputka da zaboravi na književnu slavu nije pridržavala. U razdoblju od 1839. do 1841. radi kao guvernanta, no uvidjevši da “guvernanta nema vlastitu egzistenciju”, već egzistira isključivo kroz “zamorne dužnosti koje obavlja”, ubrzo okreće leđa i ovoj karijeri.
Portret sestara Brontë
Iako joj se društveni krug najvećim djelom svodi na članove/ice obitelji, Charlotte privlači pozornost nekolicine muškaraca. Prva prosidba stiže 1839. od Elleninog brata Henryja, a svega nekoliko mjeseci kasnije brak predlaže i očev kolega David Pryce. Charlotte odbija oba prosca jer u njih nije bila zaljubljena. “Zacijelo mi je suđeno da budem usidjelica”, piše prijateljici Ellen.
Ne bi li ostvarile kakvu-takvu financijsku neovisnost, sestre Brontë odlučuju otvoriti vlastitu školu za djevojke. Kako bi povećale ponudu i ugled škole, Mary Taylor predlaže im putovanje u inozemstvo u svrhu usavršavanja francuskog i talijanskog te učenja novih stranih jezika. Ideja je prihvaćena s oduševljenjem i 1842. Emily i Charlotte odlaze u Bruxelles, gdje pohađaju školu Madame Heger. Iako vrlo uspješne u školi (ubrzo i same počinju predavati), sestre se ne uspijevaju uklopiti u novu sredinu, što zbog vjerskih, kulturnih i jezičnih razlika, što zbog vlastite povučenosti (Charlotte) i čežnje za domom (Emily).
Smrt tete Branwell vraća ih u Englesku, gdje Emily odlučuje da više ne želi napuštati rodni kraj. Charlotte se sama vraća u Bruxelles, djelomično iz želje za znanjem, djelomično zbog Constantina Hegera, koji joj daje nesebičnu podršku i konstruktivne kritike na račun njenog književnog rada. Madame Heger ubrzo naslućuje da mlada Engleskinja gaji romantične osjećaje prema njenom suprugu i Charlotte je prisiljena vratiti se kući.
Tajanstveni Currer Bell
Književne ambicije Charlotte Brontë dobivaju novi polet kada 1845. slučajno otkriva Emilyine pjesme. Oduševljena Charlotte nagovara sestru da ih objavi, a naposljetku Brontëove odlučuju prirediti zajedničku zbirku pjesama, na kojoj se potpisuju kao Currer (Charlotte), Ellis (Emily) i Acton (Anne) Bell. Charlotte će kasnije, u predgovoru ponovljenom izdanju zbirke, zabilježiti:
“Nismo se željele očitovati kao žene jer smo (…) slutile da se na spisateljice gleda s predrasudama”.
Imajući na umu onovremene dvostruke standarde koji su vrijedili pri ocjeni ‘muške’ i ‘ženske’ književnosti, njihov strah bio je sasvim opravdan. Objavljena 1846. godine, zbirka Brontëovih prolazi uglavnom nezapaženo: prodana su svega dva primjerka, napisane samo tri kritike (iako pozitivne i suglasne oko toga da su najbolji stihove oni iz pera Ellisa Bella).
Ohrabrene književnim debijem, sestre kreću u potragu za izdavačima za svoje romane. Charlottein Profesor (The Professor) isprva nailazi na negativne reakcije. Nakon devet odbijenica, napokon stiže povoljan odgovor: iz izdavačke kuće Smith, Elder & Co. javljaju da nisu zainteresirani za Profesora (koji će svjetlo dana ugledati tek 1857.), no, rado bi objavili neko drugo Charlotteino djelo. Ona im šalje rukopis romana Jane Eyre.
Joan Fontaine kao Jane Eyre
Roman je objavljen u listopadu 1847. (opet pod pseudonimom Currer Bell) i odmah postaje pravi-pravcati best-seller.
Priča o neuglednoj guvernanti oduševila je javnost i izazvala niz debata: uglavnom se raspravljalo o ‘nemoralnosti’ romana (glavni muški lik vjerojatno ima izvanbračno dijete i želi oženiti junakinju iako je već oženjen) i spekuliralo o pravom identitetu (poglavito spolu!) autora.
Odlučna u namjeri da uspije kao pisac (a ne ženski pisac), Charlotte odbija otkriti identitet Currera Bella. U pismu svojim izdavačima osvrće se na kritičare koji spekuliraju o spolu autora Jane Eyre:
“Što se Vas tiče, ja nisam niti Muškarac niti Žena – pred Vas stupam jedino kao Autor – to je jedini kriterij prema kojemu me imate pravo suditi, i jedini kriterij na temelju kojega prihvaćam Vaš sud”.
Radost zbog književnog uspjeha ubrzo kvari novi val obiteljskih tragedija. Nedugo nakon Branwellove smrti, Emily obolijeva od tuberkuloze i umire 19. prosinca 1848. godine. Nekoliko mjeseci kasnije umire i Anne (28. svibnja 1849.). Iako nastavlja pisati (1849. izlazi joj roman Shirley), Charlotte zapada u sve težu depresiju. “Podnosim život”, piše prijateljici Ellen Nussey, “a koliko u njemu uživam – to je druga stvar”.
Godine 1853. objavljuje roman Villette, uvelike inspiriran životom u Bruxellesu. Objavljivanju romana prethodila je nova bračna ponuda: ovoga puta prosac je kapelan i suradnik Patricka Brontëa Arthur Bell Nicholls. Charlotte odbija prosidbu, no s vremenom se predomišlja i 29. lipnja 1854. godine udaje za Nichollsa. Novopečeni suprug ne smatra da su bračne i literarne dužnosti nespojive, pa Charlotte nastavlja pisati (dva poglavlja romana Emma objavljena su posthumno). Međutim, njezina trudnoća izaziva nepredviđene i u konačnici fatalne komplikacije: Charlotte Brontë umire 31. ožujka 1855. godine, u 38. godini života.
