Charlotte Brontë je jedna od najglasovitijih spisateljica tzv. viktorijanskog razdoblja i jedna od rijetkih devetnaestostoljetnih spisateljica koje su se proslavile još za života.
Uspjeh i ugled Brontëove doista su zapanjujući imamo li na umu činjenicu da je, u usporedbi s njenim hiper-produktivnim suvremenicima/cama poput Elizabeth Gaskell (koja, između ostaloga, potpisuje i prvu biografiju Charlotte Brontë) ili Charlesa Dickensa, njen književni opus relativno skroman (četiri romana, nešto poezije i kratkih priča), a njena slava najvećim djelom počivaju na jednom jedinom romanu – Jane Eyre.
Obiteljski život Brontëovih
Charlotte Brontë rođena je 21. travnja 1816. godine u seocetu Thornton kao treće dijete Patricka i Marie Brontë (r. Branwell). U osmoj godini, Charlotte sa sestrama Mariom, Elizabeth i Emily upisuje školu za svećeničke kćeri Cowan Bridge. Zbog nepovoljnih higijenskih uvjeta u školi, Maria i Elizabeth obolijevaju od tuberkuloze i nedugo zatim umiru. Obrazovanje četvero preostale djece nastavlja se kod kuće. Patrickovi nazori o odgoju prilično su liberalni pa djeca uživaju punu fizičku i intelektualnu slobodu: dano im je lutati obližnjim vrištinama i čitati što god požele (neuobičajena praksa u vrijeme kada se literatura za žene podvrgava strogoj cenzuri).
Događaj iz djetinjstva Brontëovih koji je odigrao osobito važnu ulogu u razvoju njihovih literarnih ambicija bila je kutija olovnih vojnika koju Charlottein brat Branwell dobiva na poklon. Vojnici su, naime, postali nepresušno vrelo inspiracije za djecu koja ih pretvaraju u junake svojih priča i pjesama, kreirajući čitave svjetove za svoje ‘mladiće’: imaginarnu afričku koloniju Staklograd, te daleke zemlje Angriu (o kojoj pišu Charlotte i Branwell) i Gondal (djelo Emily i Anne).
Muke jedne učiteljice/guvernante
1831. godine Charlotte nastavlja formalno obrazovanje, ovoga puta u školi Roe Head. Isprva povučena (društvenoj izolaciji pridonosi njeno pomalo ekscentrično ponašanje i zastarjela odjeća) i slabijeg uspjeha od ostalih učenica (posljedica nesustavnog obrazovanja kod kuće), Charlotte brzo popunjava rupe u znanju i osvaja nekoliko medalja za uspjeh u raznim školskim predmetima. U Roe Headu susreće i buduće doživotne prijateljice: konvencionalnu i odanu Ellen Nussey, te buntovnu i radikalnu Mary Taylor, zagovornicu financijske neovisnosti i prava na rad za žene. Nedugo po završetku školovanja, Charlotte dobiva mjesto učiteljice u Roe Headu.
Međutim, predavanja i druge školske obaveze ne pričinjaju joj zadovoljstvo, štoviše, kako navodi u pismu Ellen Nussey, posao učiteljice za nju je “žalosno ropstvo” koje guši njene kreativne impulse ne ostavljajući joj dovoljno vremena za pisanje. Unutarnja rastrganost između umjetničkih poriva i praktičnih (financijskih) potreba u kombinaciji s čežnjom za domom i obitelji dovode do depresije.
Zaključivši da učiteljsko zvanje ipak nije za nju, Charlotte se napokon odvažuje okušati u profesionalnim literarnim vodama. 1837. godine ona i Branwell šalju svoje pjesme na uvid vodećim pjesnicima onoga vremena: Williamu Wordsworthu (Branwell) i Robertu Southeyju (Charlotte).
Iako od Southeyja prima prilično obeshrabrujuć odgovor da “književnost ne može i ne treba biti ženska preokupacija”), Charlotte se naputka da zaboravi na književnu slavu nije pridržavala. U razdoblju od 1893. do 1841. radi kao guvernanta, no uvidjevši da “guvernanta nema vlastitu egzistenciju”, već egzistira isključivo kroz “zamorne dužnosti koje obavlja”, ubrzo okreće leđa i ovoj karijeri.
Portret sestara Brontë
Iako joj se društveni krug najvećim djelom svodi na članove/ice obitelji, Charlotte privlači pozornost nekolicine muškaraca. Prva prosidba stiže 1839. od Elleninog brata Henryja, a svega nekoliko mjeseci kasnije brak predlaže i očev kolega David Pryce. Charlotte odbija oba prosca, jer u njih nije zaljubljena. “Zacijelo mi je suđeno da budem usidjelica”, piše prijateljici Ellen.
Ne bi li ostvarile kakvu-takvu financijsku neovisnost, sestre Brontë odlučuju otvoriti vlastitu školu za djevojke. Kako bi povećale ponudu i ugled škole, Mary Taylor predlaže im putovanje u inozemstvo u svrhu usavršavanja francuskog i talijanskog, te učenja novih stranih jezika. Ideja je prihvaćena s oduševljenjem i 1842. Emily i Charlotte odlaze u Bruxelles, gdje pohađaju školu Madame Heger.
Iako vrlo uspješne u školi (ubrzo i same predaju), sestre se ne uspijevaju uklopiti u novu sredinu, što zbog vjerskih, kulturnih i jezičnih razlika, što zbog vlastite povučenosti (Charlotte) i čežnje za domom (Emily). Smrt tete Branwell vraća ih u Englesku, gdje Emily odlučuje da više ne želi napuštati rodni kraj. Charlotte se sama vraća u Bruxelles, djelomično iz želje za znanjem, djelomično zbog Constantina Hegera, koji joj daje nesebičnu podršku i konstruktivne kritike na račun njenog književnog rada. Madame Heger ubrzo naslućuje da mlada Engleskinja gaji romantične osjećaje prema njenom suprugu i Charlotte je prisiljena vratiti se kući.
Tajanstveni Currer Bell
Književne ambicije Charlotte Brontë dobivaju novi polet kada 1845. slučajno otkriva Emilyine pjesme. Oduševljena Charlotte nagovara sestru da ih objavi, a naposljetku Brontëove odlučuju prirediti zajedničku zbirku pjesama, na kojoj se potpisuju kao Currer (Charlotte), Ellis (Emily) i Acton (Anne) Bell. Charlotte će kasnije, u predgovoru ponovljenom izdanju zbirke zabilježiti:
“Nismo se željele očitovati kao žene jer smo (…) slutile da se na spisateljice glede s predrasudama”.
Imajući na umu onovremene dvostruke standarde koji su vrijedili pri ocjeni ‘muške’ i ‘ženske’ književnosti, njihov strah bio je sasvim opravdan. Objavljena 1846. godine, zbirka Brontëovih prolazi uglavnom nezapaženo: prodana su svega dva primjerka, napisane samo tri kritike (iako sve redom pozitivne i suglasne oko toga da su najbolji stihove oni iz pera Ellisa Bella).
Ohrabrene književnim debijem, sestre kreću u potragu za izdavačima za svoje romane. Charlottein Profesor (The Professor) isprva nailazi na negativne reakcije. Nakon devet odbijenica, na adresu Brontëovih napokon stiže povoljan odgovor: iz izdavačke kuće Smith, Elder & Co. javljaju da nisu zainteresirani za Profesora (koji će svjetlo dana ugledati tek 1857.), no, rado bi objavili i kakvo drugo Charlotteino djelo. Kao odgovor dobivaju rukopis romana Jane Eyre.
Joan Fontaine kao Jane Eyre
Roman je objavljen u listopadu 1847. (i opet pod pseudonimom Currer Bell) i odmah postaje pravi-pravcati best-seller.
Priča o neuglednoj guvernanti oduševila je javnost i izazvala niz debata: uglavnom se raspravljalo o ‘nemoralnosti’ romana (glavni muški lik vjerojatno ima izvanbračno dijete i želi oženiti junakinju iako je već oženjen) i spekuliralo o pravom identitetu (poglavito spolu!) autora.
Odlučna u namjeri da uspije kao pisac (a ne ženski pisac), Charlotte odbija otkriti identitet Currera Bella. U pismu svojim izdavačima osvrće se na kritičare koji spekuliraju o spolu autora Jane Eyre:
“Što se Vas tiče, ja nisam niti Muškarac niti Žena – pred Vas stupam jedino kao Autor – to je jedini kriterij prema kojemu me imate pravo suditi, i jedini kriterij na temelju kojega prihvaćam Vaš sud”.
Radost zbog književnog uspjeha ubrzo potamnjuje novi val obiteljskih tragedija. Nedugo nakon Branwellove smrti, Emily obolijeva od tuberkuloze i umire 19. prosinca 1848. godine. Nekoliko mjeseci kasnije umire i Anne (28. svibnja 1849.). Iako nastavlja pisati (1849. izlazi joj roman Shirley), Charlotte zapada u sve težu depresiju. “Podnosim život”, piše prijateljici Ellen Nussey. “Da li u njemu uživam, sasvim je druga stvar”.
1853. godine objavljuje roman Villette, uvelike inspiriran životom u Bruxellesu. Objavljivanju romana prethodila je nova bračna ponuda: ovoga puta prosac je kapelan i suradnik Patricka Brontëa Arthur Bell Nicholls. Charlotte odbija prosidbu, no, s vremenom se predomišlja i 29. lipnja 1854. godine udaje za Nichollsa. Novopečeni suprug ne smatra da su bračne i literarne dužnosti nespojive, pa Charlotte nastavlja pisati (dva poglavlja romana Emma objavljena su posthumno). Međutim, njezina trudnoća izaziva nepredviđene i u konačnici fatalne komplikacije: Charlotte Brontë umire 31. ožujka 1855. godine, u 38. godini života.
