Hongkonški redatelj akcijskih filmova Tsui Hark koproducent je filma Shih, The Queen of the Sea o kineskoj piratkinji Zheng Yi Sao, koji je ove godine prema vlastitom scenariju režirao Anthony McCarten. Time je ova piratkinja, inače sporedni lik u filmu Pirati s Kariba, istupila u prvu vrstu piratske mitologije, pored žestoke konkurencije sunarodnjakinja u 20. stoljeću te nekolicine suvremenih piratica s Filipina o kojima govore podaci iz dvojbenih izvora.
Rođena kao Shih Yao, isprva je radila kao kurtizana plovećeg bordela, “broda cvijeća” na kojem će upoznati svojeg supruga Zheng Yia. Nakon njegove je smrti na Južnom kineskom moru, preuzevši njegovo ime, Zheng Yi Sao od 1807. do 1810. godine upravljala je flotom od 400 džunki (istočnoazijski tip jedrenjaka, op.ur.) s 40,000 do 60,000 mornara, a uvela je i smrtnu kaznu za prijestup ubijanja žena na brodovima. Na vrhuncu moći, pritisci Istočnoindijske kompanije i portugalskog kraljevstva natjerali su je na mirni uzmak u civilni život.
Najkontroverznija imena ove ponornice suvremene pop-kulture smještena su u zlatno doba piratstva (1600.-1735.), a ovjenčao ga je tandem Anne Bonny (nestala krajem studenog 1720.) i Mary Read (preminula u zatvoru oko 1721.) koje povezuju s gusarima plaćenicima (korsarima) s Kariba. Toliko su se vješto maskirale u mušku odjeću da su jedna drugoj otkrile svoj identitet tek nakon što je Bonny Readovoj izjavila ljubav.
Povijest nas podsjeća da je prva vladarica čija se vlast prostirala preko Sredozemlja bila Didona, oko 800. g. pr. n. e., fenička osnivačica Kartage, koja je u svojim pohodima otimala mlade žene. Teuta, kraljica-regentica Arijejaca, oko 231.–228. g. pr. n. e., sudjelovala je u Prvom ilirskom ratu i s Ilirima uspješno napadala rimsku mornaricu. Tu je i Artemizija iz Halikarnasa, koja jesa svojom pomorskom flotom podržala drugi perzijski pohod na Grčku (480.–479. pr. n.e.) perzijskog kralja Kserksa.
No, najpoznatija piratica popularne kulture Irkinja je Jenny Diver (1700.–1741.), nadahnuće pjesmi “Seerauberlied”, poznate i kao “Pirate Jenny” iz Brechtove Opere za tri groša. Rođena kao Mary Young, Jenny je bila džeparica i dio demimondea Londona, a pitanje je je li Brecht u njezinom liku pronašao utočište za legendu o Zheng Yi Sao. “Rupetina” Jenny, kako je prevodi žargon hrvatske drame, tek je skromna sluškinja u “starom prljavom hotelu” i planira osvetu za prezir koji trpi od stanovnika britanskog kozmopolisa.
U snu iz “Seerauberlieda”, piratski brod s osam jedara i 50 topova uplovljava u luku i bombardira grad, sravnivši sa zemljom svaku zgradu osim hotela. Gusari izlaze na obalu, okivaju sve stanovnike grada i izvode ih pred Jenny, koja naređuje da ih sve poubijaju, a zatim i sama odjedri s gusarima. U jednoj od recentnijih verzija, ovu pjesmu izvodi pjevačica Shilpa Ray uz naklonost tandema Nick Cave/Warren Ellis, kao kombinaciju žanrova murder ballad i sea chanty koja svojim ležernim somnambulnim trajanjem odolijeva pop-formi.
Dramatičara bečkog studentskog teatra Akademija Stanislavski Mihajla Dasukidisa izdavača i urednika pri biblioteci Gavran iz Smedereva, zamolili smo za komentar oko korelacije fiktivne i stvarne piratice.
“Dojma sam da Breht nije koristio Ženg Ji kao inspiraciju, jer su mi Jenny i ona dva potpuna različita ženska arhetipa. Breht kao predstavnik epskog pozorišta fokusiran je na otpadnike u izopačenom modernom društvu i tu mu je Jenny odličan model, ali priča o Ženg Ji je priča o ‘ženi vojskovođi’, čak iako je na drugoj strani zakona. Ona ima tu epsku dimenziju žene palog junaka koja preuzima njegovo mesto, kao neka kraljica u antičkom svetu nakon smrti kralja, a Jenny je više feministički model, žena koja se služi sredstvima patrijarhata da bi isti taj patrijarhat nadmudrila. Jedino što ne znam na koji je način Breht povezao Jenny sa piratima, budući da je zapravo bila džeparoš, da li zbog podmićivanja prekookeanskih kapetana?“, kazao je Dasukidis.
Baš kao i povijesni zapisi o ovim mračnim heroinama u igri prijelaza konvencija svoga vremena, Opera za tri groša je nastala gotovo slučajno, kao remake o 100. obljetnici nastanka Prosjačke opere Johna Gayja i J. C. Pepuscha iz 1828. godine. Do danas je ova opereta s jazz-potpisom skladatelja Kurta Weilla nadmašila i sebe i vrijeme svog nastanka. Nakon filmske ekranizacije iz 1931., koja je istaknula vrijeme ekonomske krize i popularizaciju ljevičarskih stavova epohe, 1953. se preselila na Broadway, dok je odnos gradske sredine spram Jenny kasnije bio povod filmu Dogville Larsa von Triera.
Nakon inauguracijske Jennyine role sa strane Brechtove partnerice Lotte Lenya, upečatljivoj interpretaciji Nine Simone uslijedile su i one Ute Lemper, Hildegard Knef, The Dresden Dolls, Judy Collins, Marianne Faithfull, engleskog folk-benda Steeleye Span te Beje Arthur. U ovo je mahom žensko društvo uskočio i pjevač Marc Almond, poznat po svojim androginim ulogama, dok je u posljednje vrijeme izvodi i austrijsko-vojvođanska violistica, skladateljica i vokal Jelena Popržan iz Beča.
Vratimo se Anne Bonny i Mary Read s početka teksta, koje se nisu pokoravale tradicionalnim rodnim stereotipima kakve pronalazimo u romanima Jane Austen, već su odijevale mušku odjeću, bile opasne borkinje i jedrile zajedno s muškim kolegama. Dakle, nisu čekale da im kandidat za udaju pokuca na vrata i “otkoči” njihov život. Annina je majka zatrudnjela kao sluškinja u domu oca porijeklom iz Corka. Radi sramote – ta bio je to sam kraj 17. stoljeća – preselio se u Sjevernu Karolinu i kao plantažer otpočeo obiteljski život ispočetka.
Bio je to nesretan brak, a Anne je, kao kćer jedinica na pragu punoljetnosti pobjegla od kuće, kako je za podcast Betwixt the Sheets: The History of Sex, Scandal & Society, kazala Julie Walker, autorica romana Bonny and Reed. Sa slugom Jamesom Bonnyjem uputila se na otok New Providence, poznat kao područje gusarskog djelovanja. Ubrzo je shvatila da je James s njom samo zato što je plantažerova kći te je nagovorila kapetana Jacka Rackhama, poznatijeg kao Calico Jack, da ukradu brod s posadom, i u roku od nekoliko tjedana postala je – piraticom.
Mary je pak rođena u Plymouthu i od malena se oblačila kao dječak. Kako je skrbnica njezinog starijeg brata bila njegova baka, nakon bratove smrti, Mary je prihvatila alternativnu rodnu ulogu da obitelj ne ostane bez priljeva novca. Nakon bakine smrti, prihvatila je posao koji joj nije odgovarao te prešla u mornare, no ubrzo je shvatila da joj niti takav način života ne odgovara pa se u Flandriji pridružila vojsci.
Vojnik Arnold s kojim je dijelila šator, nije znao da spava pokraj žene sve dok Mary nije odlučila da mu to i – outa. Vod ih je prihvatio sa svim počastima, dopustivši im da se i ožene, budući da je Mary, kao “Mike Reed” [sic!] bila/bio na glasu kao jedan/jedna od najboljih vojnika. Proizišla iz teškog siromaštva, povratak pod žensku kabanicu značio bi joj jedino odlazak u prostituciju. Drugo, muškarci su na putovanjima bili opušteniji i sigurniji od žena. Nakon što je Arnold preminuo od groznice, a nastupio je i mir u Flandriji, Mary se iznova zapošljava kao mornarka i na Karibima sreće Anne.
Ova je priča najvjerojatnije potekla iz zbirke portreta najpoznatijih gusara epohe kapetana Johnsona, A General History of the Pyrates (1724.). Povjesničari smatraju da je Johnson zapravo bio heteronim Daniela Defoea, autora romana Robinson Crusoe, u maniri tropa poput Rousseauove Rasprave o porijeklu i osnovama nejednakosti među ljudima. Anne je u Johnsonovoj knjizi prikazana obnaženih grudi – “da ne bi bilo nismo znali” – vjerojatno i da potakne kontroverze, što je naposljetku bio način outanja jedne drugoj, primjećuje Wilson za publiku ovog goropadnog podcasta.
Raniji izvori o ženama onkraj morskih i zemaljskih zakona navode nas do irske piratske kraljice Grace O’Malley, kapetanice brodske flote u 16. stoljeću. S tri broda na kojima je zapovijedala tristotim muškarcima, O’Malley bi pljačkala brodove iz Engleske i drugih dijelova Irske. Toliko se osilila da je kraljica Elizabeta I raspisala nagradu za njezinu glavu s namjerom da pošalje za njom i kraljevsku flotu. Englezi su je 1577. godine ulovili, ali i pustili u razmjeni zarobljenika, nakon čime je nastavila po svom. U kraljevsku je službu kao korsarica prešla 1593. godine.
Joanna Flandrijska ponekad se smatrala i piraticom. Vojvokinjom Bretanje postaje udajom za Johna od Montforta, a stekla je obožavatelje kao ratnica i vojna zapovjednica. Sa svojim se trupama borila protiv Francuza u ratu za bretanjsku sukcesiju (1341.–1365.), povremeno ravnajući velikim flotama u pomorskim bitkama. Tu je i Jeanne de Clisson, poznatija kao “Bretanjska Lavica”. Rođena 1300. g. u Bretanji, kao korsarica bila je lojalna Francuzima, no njezina se uvjerenja mijenjaju nakon što joj je francuski kralj Filip VI. ubio supruga. Pogubljena je kao izdajica tijekom rata u kojem je sudjelovala njena maločas spomenuta imenjakinja. Otkupila je tri broda, zapovijedala im, napadajući francuske brodove uz obalu Normandije. Skončala je karijeru preudajom za engleskog viteza Waltera Bentleyja 1350-ih.
Sayyida al Hurra (1485.–1561.) bila je zapovjednica zapadnih obala Maroka preko trideset godina kao svemoćna berberska gusarica, djelujući iz luke Tetouan. U savezu s otomanskim gusarom Oruçom Reisom iz Alžira. Napadala je kršćanske brodove iz Španjolske, u povratu bogatstva koje je njezina obitelj izgubila prilikom izbacivanja muslimana s Iberskog poluotoka koje je ulagala u razvoj Tétouana. Stekla je titulu al-Hurre (slobodne žene) te se udala za marokanskog sultana Ahmeda el Outassija. Kako bi potvrdio njezin politički utjecaj, prisilila ga je da se vjenčanje održi u Tétouanu, čime se po prvi put u kraljevskoj povijesti vjenčanje na takvom nivou nije održalo u Marakešu.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
