Objavljeno

Oni kažu: Što bi ti radio!

Ilustracija: Jelena Oroz (instagram @jelena._.oroz). Nije dozvoljeno preuzimanje ilustracije bez suglasnosti autorice i portala.

Pusti me!

Tvoj glas odzvanja ulicom usamljen kao jeka, kao lavež skitnice, kao metalni glas svećenika koji preko razglasa najavljuje:

Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati.

Tadija pritišće tvoja leđa uz svoj veliki obli trbuh i ti se izvijaš u luk, lomiš zajedno sa svojom desnom rukom koju ti je prvu oduzeo i sad je gnječi. Njegovo tijelo silom se pokušava upisati u tvoje.

Moliš: Pusti me!

Pitaš: Zašto mi to radiš?  

*

Domagoj govori polako i u kutu usana mu uvijek iskri neki podsmjeh, sitan zarez, podsjetnik da nešto skriva. I kad kaže da ima poklon za svoju djevojku Antoniju i kad ti kaže te quiero follar. Ne razumiješ te riječi koje je naučio u španjolskom seocetu na brdu toliko visokom da tamo čempresi grebu oblake, ali shvaćaš da one znače da je Domagoj od tebe stariji tri razreda srednje škole, godinu dana komune i cijeli jedan jezik.

– Počni tražit u kužini. – kaže Antoniji i ona skoči na noge.

Čim ostanete sami on sjeda pored tebe na kauč toliko blizu da vam se ramena dodiruju. Njegova ramena su gola, on je gotovo cijeli gol, na sebi ima samo krvavo-crvene bokserice. Njegov pogled je opipljiv kao ruka koju spušta na tvoje koljeno. Povlačiš svoje kratke hlačice za rub, najednom te  plaše tvoja gola bedra.

– Je li oko špakera? – pita Antonija iz kuhinje.

– Možda – vikne.

– Jesi li se ikad ljubila? – pita te.

– Šta te briga – odgovaraš.

Sva se odjeća na tebi smanjuje.

– Nisi, jel’ tako?

– Pusti me na miru – ustaneš i odeš do prozora. Zatvorene škure njegovog stana skrivaju pogled na tvoju kuću. Nitko te od tamo ne može vidjeti.

*

Sva trojica te gledaju, a nijedan te ne vidi. Pekarov pomoćnik, koji je izašao iz pekare, staje Tadiji s lijeva i pali cigaretu. Onaj njemu s desna grize buhtlu punu guste tamne marmelade koja se cijedi na asfalt.

Tadija je pun godina, ima tri puta tvojih trinaest, pun je mlohavog mesa bijelog kao tijesto što se mijesi u pekari iza vas. Sva trojica su hladna kao glas iz razglasa koji najavljuje:

Ovo je moja krv koja će se za vas proliti.

Njihovi pogledi cijede se po tebi.

Reć ću te!

Tadijin se trbuh zatrese od smijeha.

Kome ćeš me reć?

Jednim stiskom izbija dah iz tvojih pluća. Gledaš lijevo. Gledaš desno. Dvojica koja stoje uz Tadiju samo se smiješe.

*

Domagoj ti prilazi. Bokserice su mu sasvim nisko, toliko nisko da vidiš lukove njegovih kukova kako se njišu. Kroz taj komad tkanine nazireš sve što ne želiš da ti pokaže. 

– Ne mogu nać. – cvili Antonija iz kuhinje.

– Probaj u špajzi.

Naslanja se na prozorsku dasku i gleda te u oči.

– Šta to znači? – pitaš.

– Koje?

– Te quiero follar.

Domagoj se široko osmjehne. Zraka svjetla prolazi kroz široki procjep između njegova dva prednja zuba.

– Želim te pojebat.

Vrućina oblijeva tvoje obraze, on omata svoju ruku oko tvog struka, ti nestaješ.

– Makni se od mene. Reć ću te – šapneš. 

– Misliš da će ti virovat?

– Ona je moja prijateljica.

– Ajde, reci joj.

Nikakav zvuk ne izlazi iz tebe.

Domagoj uzima tvoje lice u dlanove i privlači ga sebi. Umjesto zraka udišeš njegov dah.

– Ne boj se. Poljubit ću te onda kad to budeš tila – kaže.

Antonija ulazi u sobu i zuri u vas. Domagojevi dlanovi više nisu na tvojim obrazima.

– Šta ste tako ozbiljni? – pita.

– Prija ti oće ić doma – kaže.

Stojiš nasred sobe ogoljena, ali čini se da Antonija to ne vidi.

– Idem doma – kažeš, a Domagoj ti otvori vrata.

Mračno drveno stubište niz koje se spuštate, prvo Antonija pa onda ti, podrhtava pod vama. Domagoj hoda iza tebe i kažiprstom ti prebrojava kralješke. Kada se spustite u prizemlje u mraku ti šapne na uho: – Dođi mi sama.

*

Što se više opireš, to ih više zabavljaš. Svuda oko tebe sijevaju bijeli i žućkasti zubi. Njihov smijeh slobodno se kotrlja praznom ulicom i sudara s muklim ponavljanjem s razglasa:

Tijelo Kristovo.

Spuštaš ruke niz tijelo, sasvim si mirna. Tadiji smijeh zastaje u grlu, dopušta ti da se okreneš u njegovim rukama i pogledaš ga u oči.

Ne boj se, Tadija.

Tadija osjeća kako nešto zazorno raste u tebi. Naglo olabavi stisak. Pogledom traži onog koji mu je stajao s lijeva pa onog koji mu je stajao s desna, ali mu oni ne pritječu u pomoć. Zakorači unatrag, ti zakoračiš prema njemu.

Ne boj se, Tadija, neće te puno boljeti.


~~~ PREPORUKA ZA ČITANJE ~~~

Lana Bastašić: Hljeb (ulomak iz zbirke Mliječni zubi, Fraktura, 2021.)

Obavila si kupovinu i sada hodaš ponosno s toplom vrećicom u ruci, trotoari su prazni, sunce je toliko jako da si uvjerena kako će objelodaniti posljednje daške crvenog kolor-šampona u tvojoj kosi. Ulica je prazna i osjećaš da možeš da budeš bilo šta. Pitaš se da li se tako osjećaju prave žene, žene sa grudima, kada idu da kupe hljeb. I tad osjetiš tešku ruku preko ramena i drugu na svom laktu. Ne poznaješ ih, mora da su iz komšiluka, smrde na znoj i alkohol. Blizina je poput tvog odsječenog nokta, gotovo da boli, krv je odmah tu, iza ruba. Prvo ti nije jasno zašto ti stoje toliko blizu, ali onda počinju da govore, da ti dahću u uši, i tada shvataš. Hodate niz tvoju ulicu koja je najednom praznija nego što je bila, iako si maločas u njoj bila sama, a sad vas je tu troje. Oštre dlake ti grebu obraz. Govore ti da imaš dobro dupe, ono isto koje si ranije vidjela u ogledalu, u strava flačama, ne, u hlačama, dupe četrnaestogodišnje djevojčice koja ćuti svoju šumu. Ali sad bi htjela da spališ sve šume u sebi i sklopiš se kao kutija u jednu jednostavnu ravan. Želiš da se svedeš na dvije dimenzije kako bi nestalo tih riječi u tvom uhu i njegove brade uz tvoj obraz i te ruke na tvom laktu i tog zadaha šta ti grize nozdrve. Tvoja ulica je još praznija, kuće su kao kutije, kao i ti, iza njihovih prozora više nema očiju, majke su po kuhinjama, očevi gledaju vijesti. Ovo ćeš morati sama. On nastavlja. Sad ti govori što i ti radio, on i njegov drug bi ti to radili, a ti ne želiš da plačeš, jer ćeš onda opet biti djevojčica koja ne zna da se kaže hlače i onda će sve ovo što se dešava biti još teže. Moraš da istrpiš kao onu vrelu vodu što ubija crvenilo u tvojoj kosi, moraš da istrpiš dok ne dođeš do kapije koja je skoro tu, sasvim blizu. Moraš da prestaneš: u stopalima, u nogama, u stomaku, u laktovima, u plićima, u kosi: ti mora da prestane sasvim. I uspjela si, sad si samo odraz koji hoda niz ulicu, ono tijelo iz ogledala,  ali bez tebe u njemu. Tijelo koje je viđeno, dodirnuto, izgovoreno, opsovano, ismijano, uhvaćeno. Tijelo koje hoda u tim hlačama, i tom duksu, tijelo koje drži na svojim ramenima njegovu tešku ruku. To tijelo se približava kapiji i otključava je dok onda dvojica nastavljaju svoj put uz nekoliko posljednjih dosjetki: o ustima tog tijela i grlu tog tijela i šta bi sve u tijelo strpali. Tijelo nosi vrećicu s vrelim hljebom, tijelo boli jer danas iz njega šiklja krv, tijelo se penje uz stepenice i počinje da se trese u svoje dvije dimenzije kao zgužvana novčanica na vjetru. Tijelo ulazi u očevu kuću i sad je već divlje, krvavo, oznojeno, u suzama i otac ga prima u svoje naručje i pita ga šta se desilo. Tijelo ne kaže ocu šta se tačno desilo jer desile su se samo riječi koje tijelo ne želi da ponovi, jer se tijelo srami sebe u tim riječima. Tijelo osjeća da je tijelo krivo, izašlo je iz rama ogledala na ulicu da kupi hljeb u strava hlačama. Trebalo je da ostane unutra, bez nogu i jednog ramena. Ali otac drži tijelo, otac ga voli i čuva. Čuva ga od ulice, čuva ga od šume. Otac mu gladi kosu i tiho kaže: Ko je moja djevojčica? Mala moja djevojčica. I tijelo se smanjuje dok ne bude dovoljno maleno da stane u očeve ruke i očevo pitanje. Šume venu unutar tijela i krv se vraća u razorena tkiva i nokti su mu ponovo mekani kao u novorođenčeta. Tijelo se gasi u očevom naručju dok mama siječe vrući hljeb u kuhinji. Jer danas je subota i vrijeme je ručku.


Serijal Koga se to tiče? donosi izbor iz poezije i proze suvremenih autora/ica sa željom da vas potakne na čitanje i pokaže kako, zašto i koliko nas se svaki od naslova osobno tiče. Naslove odabire i na naslovno pitanje jedan od mogućih odgovora daje Luiza Bouharaoua.


Povezano