Donosimo pet priča polaznica masterclassa kreativnog pisanja Ivane Bodrožić održanog na Cresu, o kojem više možete pročitati ovdje.
Darija Sudić: Priča iz prošlosti
Mala Zdenka je rođena u vrijeme kad je bilo bolje roditi se bez noge nego bez oca. Biti rođena bez uda greška je sudbine i što se tu može osim sažalljivih pogleda. Biti rođena bez oca, s prazninom na rodnom listu, grijeh je majke i velika sramota.
Elizabeta, kraljevskog imena ali sluganskog života, čiju je majku i oca odnijela tuberkuloza, radila je u jedinoj gospodskoj kući u selu. Primili su je tamo da sirota ne krepa od gladi. Spretna i uredna, brzo se snašla u svemu što bi joj milostiva gospoja zadala. Oprati veš, uštirkati posteljinu, oguliti krumpir, zaklati kokoš, ta to je radila odmalena. Gazde su bili dobri ljudi, visokih škola, čija su djeca odrasla i lutala po svijetu, a miljenik srca im je bio pas Garo, jedini nezavezan u cijelome selu na kojeg se nisu ljutili ni kad bi zalutao u kuću. Vladala je bijeda, ali naspram druge seoske sirotinje koja je preživljavala jedući provu, Elizabeta je bar nekoliko puta tjedno jela meso. Podijelila bi ostatke ručka između sebe i Gare pazeći da milostiva ne primijeti kako sebi uzima ipak masniji komad.
Ubrzo nakon što je otkrila slast tajnovitog mjesta međ nogama, ostala je trudna. Nije imala ni sedamnaest godina i tek je nedavno dobila onu krvavu stvar kojom je bog kaznio žene. Da u njoj raste sramota shvatila je kad joj se trbuh neobično izbočio na mršavom tijelu. Kad mu je rekla, okrenuo je leđa.
– Nije moje, ko zna kome si sve dala.
Sama u strahoti, tukla je trbuh da prestane rasti, pila rakiju, sjedila u lavoru s ledenom vodom. Ništa se nije dogodilo ni dok je klečala pred Djevičinim kipom moleći da je spasi jada. Uzela je tada tih malo ušteđenih dinara sakrivenih u slamarici i otišla kod babe Janje koja je znala sve ženske muke i pomagala da se rodi ‘ko se za rodit bio, i da umre onaj koji je greška, što tiše i da selo ne sazna. Opipala je Elizabetin trbuh odmah s vrata i odmahnula glavom.
– Ne mogu ništa, prekasno si došla. I ti bi sad umrla.
– Pa ubij me onda, Janjo, ubij me.
– Ma bježi tamo – odgurnula ju je baba Janja – što nisi pameti imala kad je trebalo. Ja da te ubijam! Ako ti se umire skoči u Dunav.
I stala je Elizabeta pred duboku i silovitu rijeku, ali kako da skoči, kažu ljudi da je utapanje strašno. Bojala se patnje, bar da joj je zaspat samo. Popit će otrov kojim su gazde trovale jednom mjesečno štakore. To je bio jedini dan kad bi zavezali Garu. Ona bi ih drugi dan skupljala u vreću izvrnutu kao u dubokom snu. Kad su gospoda otišla u grad na vašar, umiješala je otrov u kašu pa neka se izokrene kao štakor, bitno da nestane sramota. I dok je prinosila ustima zalogaj, pojavi se Garo, mašući repom, tražeći svoj dio.
– Evo ti Garo, zaspi ti prvi.
Proždrljivo je progutao i počeo cviliti strašno kao da mu drobe sve kosti, stenjati i dahtati, prevrtat se po podu, a iz očiju i njuške curila je krv. Činilo se da će umirati vječno. I nije pomoglo ni što mu je nudila mlijeko, ni što ga je mazila po crnome krznu, i molila boga da mu vrati zdravlje. Garo je umirao teško i dugo, a na kraju mu je ostao samo stakleni pogled. Prestravljena, plačući, odjuri kući pokopati Garu.
– Oprosti mi oprosti mi …
Još toplo tijelo zatrpavala je zemljom. Gazde su danima tražile Garu, misleći da je odlutao. Onda ih je obuzela sumnja da ga je netko od zlobnih seljana ubio, jer za Garu se govorilo da je pseto koje živi bolje od ljudi. Na Elizabetu nikad nisu posumnjali, ionako je postala čudna svaki dan plačući, što zbog Garine smrti, što zbog svog života. Iako je trbuh stezala pojasom, vidjela je gazdarica da joj odiže skute. I nije se ljutila na nju puno kao priprosti seljaci, znala je iz ruskih romana o ženama posrnulog morala i ukaljane časti.
– Ti se vrati, Elizabeta, kad rodiš tu svoju sramotu.
Jedan dan joj je rekla.
– A možda ti kopile i umre.
Elizabeta je rađala jedne hladne noći, ali goreći u vrućini i ognjenoj boli što kidala je utrobu. Jaukala je i drhtala i stenjala na rubu svijesti, samo nek prestane, ne može više trpjeti. A onda je opet vidjela Garu kako cvili, i dahće, i umire teško. Eto, i ona će tako. A baba Janja je vikala na nju nek požuri, nek tiska, nek tiska svom snagom. I u jezivoj boli munjevitom silom izađe dijete koje zaplače krepko i udahne halapljivo željno života.
– Žensko – reče baba Janja.
– Bog da ti je na pomoći, još i to.
– Zdenka – prošapće Elizabeta.
I tako se rodila mala Zdenka u vrijeme kad se bilo bolje roditi bez noge, nego bez oca. Nitko ju nije želio, nitko joj se nije veselio, nisu joj nazdravili, ni upregnuli konje da zbog nje projašu kroz selo.
