Toga dana zaradila sam rane i ogrebotine zbog ogromnih valova s kojima sam se borila da bih konačno izašla iz mora. Pokušala sam upisati koješta smisleno u svoju nepromišljenu odluku da uopće ulazim u nemirno more. Na kraju dana prihvatila sam film kao sol na rane, one manje vidljive. Teško je opisati sav spektar emocija koji me preplavio dok sam u dubrovačkom ljetnom kinu „Slavica“ uranjala u kadrove filma Murina (2021.) redateljice Antonete Alamat Kusijanović.
Oskvrnjeni raj
Murina je svojevrstan nastavak priče iz redateljičinog nagrađivanog kratkometražnog filma U plavetnilo (2017.) u kojem lik Julije također tumači Gracija Filipović. Valja spomenuti da je Murina nastala u koprodukciji s drugim zemljama (Slovenija i Brazil), a jedan od izvršnih producenata je redatelj Martin Scorsese. Na filmskom festivalu u Cannesu film je osvojio nagradu Camera D’or za najbolji debitantski film; dok je u Puli redateljica nagrađena Brezom za najbolju debitanticu, Danica Čurčić je osvojila „arenu“ za najbolju žensku sporednu ulogu te je film dobio nagradu publike „Zlatna vrata Pule“.
Film se snimao na Hvaru, Kornatima i Koločepu. Zanimljivo je uočiti da je u središtu Murine ženski lik i to lik tinejdžerice, što bismo mogle povezati s trenutnim pozitivnim trendom domaće kinematografije. Murina se hvata za još jedan val u domaćem filmu – prikaz Južne Dalmacije u svom sjaju i bijedi (Mater, Mare). Filmska Dalmacija rastvara se kao oskvrnjeni raj čije stanovnice vode živote nesnosnije od ljetnih vrućina i komešanja turista. Vizualno, pa i tematski Murina asocira na izolirane, mučne svjetove iz turskog Mustanga (2015.) i grčkog Očnjaka (2009.), a kao još jedna domaća referenca nameće se Ne gledaj mi u pijat (2016.) Hane Jušić. Julija ima neke karakterne sličnosti s Jušićinom Marijanom i također je usamljena u otporu prema autoritativnom ocu, ali pokazuje veću borbenost i ne prepušta se pasivnosti. Na koncu, za razliku od Marijane bira otvoreno more – svojevrsni prostor (mogućnosti) slobode.
Nijedna žena nije otok
Na naizgled rajskom otočiću stvari su daleko od idealnih. U Murinu je upisana unutrašnja i vanjska borba tinejdžerice Julije koja se pretače i na prirodu (more) koja je, mogle bismo reći, njeno “prirodno stanište”. Naoko mirna površina mora skriva opasnosti dubina – ribu murinu koju Julija skupa s ocem Antom (Leon Lučev) pokušava uhvatiti, a pri tom pokušaju riba ju ugrize u bok. S Julijom naglo izranjamo na površinu koja, pokazat će se, ne nudi spas već neprestana ujedanja od strane autoritativnog oca. Krv od ugriza djelovat će bezopasno spram stvarne ključajuće opasnosti na kopnu – Julijinog oca, čije su metode zlostavljanja i manipuliranja uglavnom verbalne, bez kapi krvi, ali što se primičemo kulminaciji, njegovo ponašanje prijeti da postane okrutnijim. Igra s dinamikom smjenjivanja prostora, odnosno kopna i mora, suptilno će nadodavati napetost.
Pitoma otočka atmosfera u pastelnim nijansama narušena je “uljezima”, stranim turistima koji žele privezati brod za mol, no Ante ih tjera derući se na engleskom. Iste turiste, mahom stereotipne jadranske partijanere, znatiželjno će promatrati Julija, najčešće krišom iz sigurne udaljenosti. Simbolično će se stopiti s izoliranim otočićem na kojem živi i do kojeg pokušavaju doći stranci, ali bezuspješno. U Julijin skučeni kozmos dolazi čitavi svijet koji je njoj izvan dosega. Zato se u moru osjeća najslobodnije, kao da uistinu može otići nekamo i postati dio nečeg većeg, nepoznatog.
Tema eksploatacije i turizma provučena je kroz susret Julije s turistima, ali i očevog pokušaja da proda obiteljsku zemlju na Kornatima Javiju (Cliff Curtis), svom imućnom američkom prijatelju i bivšem šefu, čemu se Julija opire. To možemo povezati s idejom ekofeminizma koji korijen patrijarhata prepoznaje u muškarčevoj opresiji nad prirodom iz čega proizlazi i opresija nad ženama – Julijin otac ima kontrolu nad Julijom, njenom seksualnošću i tijelom, ali i nad zemljištem koje planira eksploatirati. Pojava Javija u Juliji razbuktava želju za slobodom i otkrivanjem svijeta izvan otoka. U njemu prepoznaje toplu očinsku figuru, ali i savršenog muškarca kojeg je njezina majka „ispustila“. Ipak, Javi iznevjerava sva Julijina ufanja kada odluči otići glavom bez obzira.
Pretjerano zaštitnički nastrojen otac Juliju tretira kao modernu virdžinu – ona s njim obavlja ribolov, što se tradicionalno smatra muškim poslom, ali zabranjeno joj osvrnuti se za mladićima. Na neki način u nju su upisana patrijarhalna očekivanja od oba roda – mora biti jednako vješta u ribolovu kao i očuvanju svoje čednosti. Julijine rodne uloge smjenjuju se ovisno o situaciji – kada dođe Javi, Ante je tjera u ribolov da bi ulovili murinu, ali isto tako joj brani da se pojavi u kupaćem kostimu pred gostima. U javnosti Julija mora biti – ovisno o situaciji – uzorni sin koji uspijeva uloviti teško uhvatljivu ribu ili poslušna kći kojoj nije dozvoljeno govoriti, već obući lijepu haljinu i recitirati očevu pjesmu. Njezina prisutnost u javnoj sferi moguća je isključivo u oblicima očekivanih rodnih ekstrema. Usprkos svemu, Julija se gipko, poput murine, opire očevim očekivanjima otvoreno mu se suprotstavljajući, dok njezina majka Nela šutke podnosi svakodnevna maltretiranja.
Sol na ranu
Motivi i simboli su glatko upisani u film i pridonose njegovoj poetičnosti u kojoj Juliju možemo doživjeti kao Malu sirenu rastrganu između dva svijeta. More kao jedan od glavnih protagonista predstavlja ujedno opasnost i slobodu, dok u murini prepoznajemo Julijinu borbu da se izbavi i ne postane ulov. Otok kao simbol netaknutosti, zatvorenosti i samodostatnosti također zrcali lik Julije koju otac zauzdava i koči. U okršaju s patrijarhatom utjelovljenim u liku oca, Julija se prepušta moru kao jedinom izlazu. U tom pogledu lik Julije predstavlja svojevrsnu međufazu razvoja filmske junakinje iz Dalmacije, koja će jednom, nadam se, dočekati i bolji kraj.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
