Tea Vidović Dalipi je sociologinja, aktivistkinja, filmašica, ali i žena, majka, kći i snaha. Film Snajka: Dnevnik očekivanja na krajnje autentičan način povezuje sve ove uloge u, kako kaže producentska kuća Restart, “participativno-opservacijski dokumentarac o hrvatsko-romskom paru, Tei i Mirsadu, njihovoj kćerki Fridi i pokušaju zajedničkog života, razapetog između pritisaka obitelji i kompromisa na koje su oboje spremni pristati.”
S Teom smo razgovarale o temama iz filma, o odnosu društvenih silnica i življene svakodnevice, o internaliziranoj opresiji i neosvještenim predrasudama i privilegijama.
Film Snajka: Dnevnik očekivanja ovih je dana iznimno prisutan u medijima, iako je u festivalsku distribuciju krenuo još ljetos, premijerom u Prizrenu. U Zagrebu se traži karta više, a dosad si se pojavila u gotovo svim medijima. Mediji često stavljaju naglasak na one aspekte filma koji će privući čitatelje/ice i klikove, i naravno da publika ima vlastita čitanja i reakcije, ali zanima me: kako vidiš medijski narativ o filmu, a kako bi ga ti prezentirala tako da bude najbliže tvojoj intenciji?
Kako gdje. Meni se ne sviđa narativ “Balkanski Romeo i Julija” i ta pompoznost, ali znam da to ne mogu kontrolirati. Uostalom, Romeo i Julija umru na kraju – kakva je to usporedba (smijeh)?! Drugi mi je problem idealizacija. Svaki odnos je prepun uspona i padova, takav je i moj život, takav je i odnos u filmu, i stalno ističem da nije sve idealno i savršeno kako bi novinari htjeli.
Pitaju me često i što vidim u ovih deset godina. Društvo se puno promijenilo, puno je ljudi došlo, ali i dalje imamo ogroman institucionalni rasizam. Dapače, još je gore, jer imamo jako puno stranih radnika za koje ne postoji nikakva integracijska politika. Novinari onda često izjednačuju pozicije Mirsada i Fride s iskustvima stranih radnika_ca koji ovise o radnim vizama, što definitivno nije isto.
Ali svatko od nas je drugačiji i u filmu vidi nešto drugo. Sad sam prvi put izašla van Balkana, u Mađarsku, studentice su me pitale posve druga pitanja i dale kontekst koji mi je bio zanimljiv. Kažu da je u Mađarskoj netrpeljivost prema Romima takva da one ne mogu uopće zamisliti da bi se netko od Mađara oženio za Roma. Tako da s novim kontekstom i dođe nova dimenzija. Na Sarajevo Film Festivalu su me mladi za neke scene pitali što je točno u njima neobično! Oni su u svom odrastanju bili puno isprepleteniji s romskim manjinama. I na samom Balkanu gdje živim postoji jako puno razlika.
U početku mi je bilo dosta teško prezentirati film, jako je izazovno kad trebaš prezentirati nešto što si ti radila. Film je moja osobna, intimna priča i moja intencija je bila da pokažem što društveno i političko radi na osobnom planu. Namjera mi je bila da pratim rasizam i patrijarhat. Oni su prisutni u svim društvima, i u Hrvatskoj i na Kosovu, ali se sam kroz dva glavna lika (Teu i Mirsada) htjela fokusirati na rasizam u Hrvatskoj i patrijarhat na Kosovu – iako se oni prelijevaju jedan u drugi – i koliko utječu na mladi par, obitelj, pojedinca.
Ja sam 10 godina radila u CMS-u, percipirana sam kao aktivistkinja, članica raznih kolektiva, ali sam odlučila da neću praviti film o drugima, nego baš o svom osobnom iskustvu. Kroz rad sam susrela brojne ljude, neki su mi postali bliski prijatelji, neki su samo prošli kroz moj život, i često sam bila u prilici vidjeti što to čini ljudima na osobnoj razini i koliko je bitno da postoji neka vrsta podrške, mjesto gdje možemo dobiti individulanu ili kolektivnu podršku da se suočimo s problemima koje ti sustavi uzrokuju. Kada bih susrela nekoga tko je proživljavao isto što i ja i slušala njihove priče, bilo mi je lakše, tako da sam se nadala da će moj film na neki način postati mjesto susreta. Na Kosovu sam srela mladu Albanku koja mi je rekla da isto to i nju muči. U Prizrenu su mi poslije projekcije mnogi ljudi prilazili i dijelili priče, i meni tada bude lakše, a vidim da i njima.
U filmu postoji više razina ispreplitanja sistema opresije. Bilo je zanimljivo promatrati nositelje priče u smislu u kojem si ih istaknula – rasizam u Hrvatskoj, patrijarhat na Kosovu – ali je možda i zanimljivije hvatati mjesta njihovog ispreplitanja i prelijevanja. Recimo, scena tradicionalnog vjenčanja u Hrvatskoj, ili pak rasprava o strukturnom rasizmu na Kosovu koja se prepoznaje u sceni gdje ti i Mirsad razgovarate o uzrocima njegovog nezavršavanja formalnog obrazovanja. Kako, dakle, vidiš patrijarhat u Hrvatskoj ili rasizam na Kosovu?
U Hrvatskoj postoje tvrde tradicije i zajednice kao i na Kosovu ili bilo gdje drugdje. Moja obitelj možda nije najbolji primjer, ali ta scena svadbe mog brata je zanimljiva. To je možda više bio pokušaj zbližavanja s obitelji mlade. Čuje se pjesma “Majka ženi svoga sina”, a na mojoj svadbi je majka zaboravila zagrliti zeta.
Ono što je u Hrvatskoj svakako prisutno jest ekonomski aspekt: postoji očekivanje da muškarac mora zarađivati za obitelj, iako oboje mogu i trebaju raditi, ali u nekim razgovorima se to javlja nesvjesno i implicitno, ideja da žena, recimo, ne bi trebala platiti piće. Važna mi je snajka i kao muška i kao ženska pozicija: kako je biti muškarac u patrijarhatu, kako se mladiće odgaja za to.
Dok rasizam na Kosovu… U toj sceni u kojoj raspravljamo o školovanju, ja navaljujem na njega i pokušavam shvatiti zašto je odustao od školovanja i zašto ga njegova obitelj nije više gurala da završi školu, i onda sam saznala da je pravi razlog bio vrlo snažan rasizam koji je funkcionirao u direktnoj komunikaciji, ali i na strukturnoj razini. U montaži sam se pitala zašto sam toliko forsirala tu priču, ali da nisam, možda nikad ne bih saznala istinu. Ja sam zapravo tada to prvi put čula, jer on o tome nije želio pričati, bio je zakopao ta neka traumatična iskustva.
Za vrijeme montaže sramila sam se nekih scena, ali nisam to htjela prikriti niti ih izbaciti. One su istinite i prezentiraju i moju društvenu poziciju privilegirane bijele žene koja si uzme za pravo da se tako postavi. Mirsad me tad zapravo sjajno ušutkao jer je postalo jasno da je to rezultat specifične društvene situacije, od rata do identitetskih previranja kao rezultat diskriminacije – njegova obitelj od Roma postaju Aškalije, nazivaju se “crnim Albancima”.
Na što točno misliš kada govoriš o muškoj snajki? Kako bi opisala Mirsadovu ulogu u cijeloj toj priči?
On ima dvojaku poziciju. Odgojem je u njega utkano to da mora financijski uzdržavati obitelj, a tu je poruku ponovno dobio kada se doselio u Hrvatsku. Mi jesmo pokušavali izbalansirati naše uloge, ali ipak je postojalo očekivanje mojih roditelja da se on financijski brine za mene. Uostalom, i moje je očekivanje bilo da ravnopravno doprinosi kućanstvu, što je sigurno bilo stresno u trenutku kada to nije bilo moguće.
Odlazak na Kosovo i trenja između mene i njegove familije bili su najgori upravo njemu. Dobra je okolnost to što ne znam jezik, pa sam se možda manje nervirala (smijeh), ali i Mirsad je često bio izgubljen u prijevodu jer je mislio da nešto znam i da mi je neka informacija prenesena. U filmu ima scena svadbe na Kosovu gdje se očekivalo da ću ja nešto napraviti, ali mi nitko ništa nije rekao; onda su se svi naljutili na mene, a ja nisam razumjela zašto. Opet je Mirsad morao biti taj koji će odraditi prevođenje i medijaciju. Za njega je to sve bilo iznimno stresno, ekipa koja je snimala svadbu je rekla da je trčao okolo kao Duracell baterija. I onda ta svijest da ga svi gledaju. Ja sam te neke stvari vidjela tek u montaži. Tada sam vidjela i da sam ja na toj svadbi jedina koja se smije. Za njega je to bio ogroman pritisak.
Meni je to posebno zanimljivo jer sam puno radila s mladim muškarcima koji su mi govorili da nemaju s kim pričati o onome što ih muči, bilo o temama i očekivanjima koja su nosili iz svojih kultura a od kojih su se htjeli maknuti, bilo o situacijama s kojima su se susretali u Hrvatskoj. Muškarci su ranjivi, a to često ne smiju i ne znaju pokazati.
Kakve su bile vaše integracijske strategije pronalaska mjesta u obiteljima?
Oboje smo bili medijatori jedno za drugo. Svakako bi drugačije bilo da živimo na Kosovu – mi tamo samo dođemo u posjet, i to uglavnom kad dolazi dijaspora. Puno je veći pritisak kad je dijaspora tamo nego kad je nema; tad obitelj bude puno prirodnija, bez potrebe za dokazivanjem. U Hrvatskoj pak živimo te smo usmjereni na svakodnevni suživot i postoji više momenata za upoznavanje.
A tu su još i granični režimi. Njegova obitelj ne može doći kad god poželi: na Kosovu se osjećaju kao u zatvoru. Mirsadova obitelj je uspjela doći vidjeti unuku, ali je ogroman trud bio potreban da srede vize. Ipak smo u različitim početnim pozicijama.
Nekoliko si puta spomenula montažu i otkrića do kojih si došla kad si ponovo i više puta pregledavala snimke. Kakav je to osjećaj bio?
Spremala sam se na to da ću vidjeti mnoge stvari koje će biti drugačije od onoga kako ih se sjećam. U školi dokumentarnog filma, gdje sam počela raditi ovaj projekt, montirala sam zadnju vježbu koja je bila jedan razgovor između Mirsada i mene, i ispalo je da oboje imamo različita sjećanja na njega. Producent Oliver Sertić je predložio da montažu radimo s Jelenom Maksimović, sjajnom montažerkom. Ona mi je odmah rekla da očekuje da budem cijelo vrijeme s njom, jer ona ne radi sama. Meni je to bilo sjajno. I tako smo se nalazile kroz duži vremenski period, gledale smo kompletan materijal, i to je bilo baš varenje koje je trajalo više od godinu dana. Morala sam gledati sebe od prije 10 godina, sebe trudnu, sebe mladu i naivnu, sebe koja sere Mirsadu jer sam naivna i nadobudna mirotvorka, i super mi je bilo promatrati kako životno iskustvo mijenja osobu. Raspravljale smo također satima, njoj je bilo važno da razumije moju autorsku intenciju i to mi je bilo sjajno: željela sam zaista plastično prikazati rasizam i patrijarhat, i mislim da smo u tome uspjele. Primjerice, strašno mi je draga scena s Kosova gdje žene sjede na jednoj strani prostorije na podu, a muškarci za stolom, dok Mirsad hoda okolo s bočicom s mlijekom.
Imale smo pedesetak cutova, proces odlučivanja bio je iznimno dug i detaljan. Što ide van, što ostaje; samo nekoliko sekundi može puno značiti za to da se film dobro posloži. Pa onda propitivanja što će reći ljudi koje smo snimali… I onda scene koje su mene mučile njima budu sasvim ok, a neke stvari koje mi nisu pale na pamet ih zasmetaju. Recimo, Mirsadovoj mami je sve ok, samo nije zadovoljna scenom gdje je Mirsad gol u kadi! Jelena mi je jednom napomenula da u ovom filmu neću nužno ispasti simpatična i htjela je provjeriti sa mnom je li to u redu. Naravno da je bilo. Ja sam htjela raditi sa ženom, to mi je bilo važno. Tako sam se mogla više otvoriti i uhvatiti ono važno i bitno.
Ta briga i promišljanje su zaista vidljivi u filmu. Meni se čini da je film važan zato što je iznimno hrabar, pristaje pogledati u ogledalo, ogolijeva autorsku poziciju i autentično je promatra. Ljudi koji se bave politikom ili aktivizmom neprestano pričaju o tome, ali pričaju drugima, dok sebe rijetko izlažu. Upravo zbog te hrabrosti čini mi se da otvaraš prostor za promjenu i da film može educirati na način na koji neki eksplicitnije edukativni materijal ne može. Kako su izgledali razgovori s publikom? U kojem su smjeru išli, jesu li se više bavili filmom ili pričom iz filma?
Razgovore su uglavnom moderirali oni koji su nas zvali na projekcije, pa bi pokrili i jednu i drugu stranu, ali publika uglavnom želi postavljati pitanja oko priče.
Rado bih da film ima edukativnu dimenziju. Postoji ideja da se rade radionice s mladima: primjerice, DKolektiv je uzeo film i organizirao radionice, pokrećemo suradnju sa Statusom M, neke učiteljice ga žele uzeti, čak i u Budimpešti sam festival surađuje s fakultetom i ima određeni edukativni karakter.
Ja sam iznimno puno naučila od Mirsada. On je morao naučiti kako reagirati na temelju neugodnih iskustava, a ja sam naučila koliko je važno reagirati na sve, jer ako ostaviš prostor šutnje nisi ništa napravio.
Kad razmisliš o načinima na koji djeluješ kroz aktivizam i rad u organizacijama civilnog društva, te o filmu koji je umjetnička i osobna priča, kako bi ih usporedila?
Kad ljudi pogledaju film, onda je nekako pitomo i prirodno da krenu razgovarati sa mnom, osjećaju se kao da me poznaju i da se žele nastaviti družiti i razgovarati. Javili su mi se i neki ljudi koje naša priča podsjeća na priču njihovih roditelja, što mi je bilo posebno inspirativno. Kao da pričam s nekom mogućom Fridom iz budućnosti, pa je i meni to bila sjajna prilika da postavim neka pitanja. Osobna dimenzija olakšava dolaženje do ljudi.
A što se tebi i Mirsadu na osobnom planu promijenilo u zadnjih deset godina? Ti si na novom poslu, on svira?
Ja sam po struci sociologinja, i važno mi je da sam aktivna i prisutna u društvu, i drago mi je da mogu koristiti različite alate za društvenu promjetnu. Zato sam i bila upisala Restartovu školu dokumentarnog filma, misleći da ću ispričati tuđu priču, a onda sam odabrala svoju, što je možda i bolje: izložila sam sebe, a ne samo druge, tako da ukoliko budem ponovo snimala film znat ću biti obzirna i prema drugima.
Ovaj film zapravo predstavlja lijepu priču o migracijama, tako da mogu reflektirati o tome i sve što sam naučila davati dalje. Sada sam dio udruge u drugoj lokalnoj zajednici: radim u Udruzi Pariter iz Rijeke, koja prati feminističku priču koju sam i u filmu bila otvorila. Sjajna je mogućnost da se te priče – manjinska i migrantska prava i feministička perspektiva – povežu. Jako sam zahvalna zbog toga što sam dio tog malog i rastućeg kolektiva.
Jednom smo se vraćali s Kosova i Mirsad je u jednom trenutku, nakon što smo prešli granicu, uzdahnuo i rekao, “Doma sam”. Ovo sada jest njegov dom, iako je vezan i za svoju obitelj. Uspijeva ostvariti sebe kao umjetnik, on je samouki bubnjar, jazzer, i sve ga više prepoznaju i zovu na suradnje. Mislim da je uspio izbalansirati ekonomsku stabilnost i želju i interes. Čini mi se da je ovdje sretan i da je našao svoje mjesto, iako je i na Kosovu jazz scena iznimno razvijena, razvijenija nego ovdje. Kad se otvore i opuste vizni režimi valjda će i njima biti lakše. Nadam se da će onda i Fridini baka i deda češće moći dolaziti.
Koje ste sve institucionalne prepreke morali savladati?
Prvo kad smo se upoznali, zaljubili, bilo je naporno održavati vezu preko Skypea. Onda smo rekli: ili ćemo se razići ili nešto napraviti. Ja sam bila zaposlena, on je radio honorarno, i odlučili smo da se on doseli ovdje. A jedini način je bio kroz brak. To je svakako bila preuranjena odluka; u drugim okolnostima stvari bi ipak tekle drugačije. Mi smo se prvo oženili, a tek onda upoznavali.
Svašta je tu još bilo – policija je dolazila provjeravati jesmo li stvarno na toj adresi; iz godine u godinu Mirsad je morao ići na policiju produžavati boravak i sl. Pa onda već spomenuti vizni režim: strašno je da ti mama i tata ne mogu doći na vjenčanje. On je bio sam, i njima i njemu je to bilo teško.
I nismo u istoj poziciji. U svakom odnosu imaš i loše dane, a kad se posvađamo, ja imam gdje otići, a on ne, što je isto teško i izazovno. Sjećam se da smo jednom išli na neko putovanje i saznali da on kao bračni drug državljanke EU-a može putovati u druge zemlje EU-a samo ako sam ja s njim! Kad smo došli na granicu, ja sam morala izaći iz busa da potvrdim da je on moj muž. Jednom kad smo se vraćali s Kosova sa službenom potvrdom da je osobna iskaznica u izradi, policajka mu je rekla da će ga sad pustiti jer su mu žena i dijete tu, ali bez nas ne bi. Zamisli da moraš čuti da si bez žene nitko i ništa!
Ja sam o svemu tome čitala tisuće izvještaja i novinskih članaka, ali kad to osobno doživiš na granici to je nešto skroz drugo. Kao i klasična priča o rasizmu na ulicama: kad to pročitaš je jedno, kad to doživi netko iz tvoje obitelji drugo. A morat ćemo naći i način da Fridu osnažimo da bude hrabra u ovom društvu, jer će imati izazova.
Na kraju krajeva, kada sagledam političku situaciju, nema političke volje da se nešto promijeni. Ja se nadam da ovaj film može biti jedan glas o tome.
Imaš li nešto za poručiti čitateljima/cama za kraj, nešto što smo propustile spomenuti?
Meni je iznimno važno osvještavati vlastitu poziciju i pozivati i ostale da to više rade. Puno sam učila o vlastitim predrasudama i privilegijama, o tome moramo razmišljati u našoj svakodnevici. Nekada je ljudima teško razgovarati, ali važno je otvoreno pitati. Iz iskrenosti i otvorene naivnosti puno toga dobroga može proizaći.
U CMS-u smo zagovarali interkulturalnost kao najbolji model integracije. On nekad može biti jako naporan jer stalno tjera na promišljanje i razgovor, ali to je jedini način da se nešto u društvu zaista duboko promijeni, a posljedično i u nekom institucionalnom okviru.
I, najviše od svega, važno je da stvari dijelimo, jer često bude puno lakše kad otkrijemo da postoji netko s kim možemo podijeliti svoje probleme, iskustva i pitanja.
