Objavljeno

Andrea Štaka: U filmu ‘Mare’ tražila sam magiju u banalnosti svakodnevice

Andrea Štaka, Foto: Ona Pinkus

Hrvatsko-švicarska redateljica Andrea Štaka u svom najnovijem dugometražno igranom filmu Mare prikazuje život mlade žene i njezine obitelji u predgrađu poznatog turističkog centra.

Život niže srednje klase, uloge domaćice, supruge, majčinstvo, probuđena seksualnost: sve ove teme Štaka je uvezala u priči čiju glavnu protagonisticu glumi iskusna Marija Škaričić, u jednoj od najboljih uloga svoje karijere.

“Mare” je svoju premijeru imao uoči pandemije, u programu Panorama Berlinale-a, no dobar festivalski start prekinuo je lock down koji je potom uslijedio. Na nedavno održanima Sarajevo Film Festivalu i Pula film festivalu, došle su i nagrade: Srce Sarajeva za glumicu Škaričić (njezino treće po redu u karijeri), nagrade za kostimografiju Sari Giancane i Valentini Vuković, te scenografiju Jani Plećaš.  Mnogo je to nagrada za ženski dio tima filma, ali i priznanje cjelokupnoj ekipi koja je radila na njegovom snimanju.

Klaustrofobija obiteljskog života hrvatske niže srednje klase u filmu „Mare“ podsjeća na atmosferu sličnu onoj u filmu Hane Jušić Ne gledaj mi u pijat. Ima li s tim veze činjenica da je production dizajnerica filma Jana Plećaš sličan zadatak radila za „Pijat“?

Jana je odlična production dizajnerica, to stoji. Ona je genijalna jer za svaku priču nađe stil i atmosferu, koja baš toj priči treba. Mislim da se paralela između ta dva filma temelji u tome da oba govore o ne idiličnim mjestima na koja bacaju osobni pogled. Mislim na ljude koji su obični, nisu na prvi pogled spektakularni, ali meni kao filmašici su bitni (ili dragi). Kao autorica mi je bio fokus tražiti te prostore banalne svakodnevice i pronaći unutar njih magiju. Do sada se snimalo premalo filmova u kojima smo davali uvid u različite ženske priče i egzistencije. Što se tiče odabira lokacije snimanja, Šibenik i Konavle su zanimljiva «anti» mjesta.

Mare i njezina obitelj žive pored aerodroma u Ćilipima, njihova je životna svakodnevica ispunjena zvukom polijetanja, slijetanja i putovanja. Ali Mare nikud ne odlazi, za nju je sve uvijek isto. To je onaj „Život običnog tempa i 18 karatnog razočarenja..“ iz istoimene Azrine pjesme. Zašto si izabrala baš ovaj motiv leta i putovanja, odakle je sve dolazio poticaj?

Ja mislim da mi svi čeznemo za nečim drugim, višim, laganijim – ne stalno – al desi se unutar svakodnecnie koja nije tek tako loša. Nije Mare razočarana, njoj nije loše, ona voli svoj život. Namjerno nisam pričala o liku koji je razočaran ili pati, nego koji cijeni svoj život, a u isto vrijeme osjeti da to možda nije dovoljno. Nisam psihologizirala avion i putovanja, nego mi se sviđao taj prizor turista i putnika koji dolaze i odlaze, a uz to je avion snažan, potentan, zastrašujući. Kada si majka i kad imaš obitelj svakodnevni život ti je ispunjen rutinom i svaki dan je sličan. Godinama brineš o drugima, daješ im toplinu, sigurnost, hranu, ljubav. Tako da ponekad pogled mora odlutati prema fantaziji i željama.

„Mare“ je tvoj treći dugometražni igrani film. Koliko dugo si se za njega pripremala? Mislim također i na samu skicu ideje, pa preko razvoja projekta i realizacije.

S idejom sam krenula u Konavlima jednog ljeta, dok sam s mojom rodicom Nike, koja živi u kući u kojoj smo snimali, (njena djeca glume u filmu), stajala na taraci i pričala o životu: o nama kao ženama, majkama. Što želimo u životu, čemu težimo, koju ulogu igra seksualnost, godine, djeca, roditelji, prijatelji i muškarci. Isto tako sam paralelno već od «Gospođice» htjela glavnu ulogu napisati za Mariju Škaričić. A bilo je u pitanju i to da sam htjela brže snimati nego između «Gospođice» i «Cure – Život druge», tu je prošlo osam godina jer sam u to vrijeme osnovala firmu i postala majkom. Volim Konavle, znala sam da tu s manje budžeta i ljudima koje poznam mogu nešto brže snimati i upustiti se s njima u kreativan rad koji će na kraju biti vidljiv na filmu. Znači, od prve ideje 2015., proba 2017., financiranja i priprema, krenulo je snimanje na jesen 2018. a film je završen godinu dana kasnije i prikazan premijerno u Panorami Berlinalea. Kada sada izračunam, sve to dogodilo se unutar pet godina.

U filmovima o kućanicama u hrvatskom su filmu do sada uglavnom prevladavale teme obiteljskog nasilja   No, u ovoj priči istražuješ mnogo kompleksnije teme života u naizgled skladnoj hetero-patrijarhalnoj bračnoj zajednici: potencijal seksualnosti i intimne povezanosti koji s vremenom oslabljuje kapitalizam i borba za egzistenciju. Iako u filmu nisu posebno naglašena pitanja društvenog uređenja, ono je itekako vidljivo i prisutno u mnogim segmentima ove priče. Što je, po tebi, stvarni pokretač disharmonije Marinog života?

U našem društvu se razmišljanje o obitelji kao društvenoj jedinici ne mijenja, pogled na porodicu je konzervativan i nije dinamičan, a to u stvarnosti nije točno. Zato se i toliko obitelji raspada. Meni se čini najprirodnija stvar da smo ja, ti i mi svi nakon 10 godina druge osobe, da smo se razvile, promijenile, da unutar obitelji to treba iskomunicirati i s time raditi. Nedavno sam ponovno čitala Vlastitu sobu Virginije Woolf  i razmišljala kako i danas mnogo žena teško ostvaruje financijsku neovisnost, čak i ovdje u Švicarskoj. Ne na prvi pogled, ali na drugi itekako. Puno žena zaborave svoj konto i plaću stave na familijarni, ili će svoju sobu dati djetetu, umjesto da kažu glasno i jasno: vi spavajte zajedno, meni treba moj prostor! Lako zvuči sve to, ali nije kada si majka. Mi još uvijek živimo taj oblik patrijarhata u kojemu se uloga žene poistovjećuje s ulogom majke, a zapravo ne postoji jedna majka, sve mi smo drugačije. U ovoj filmu se ne radi samo o ženskoj emancipaciji, već i o odnosu i svjesnosti muškarca prema vlastitoj ulozi u obitelji koja se mijenja, htjeli mi ili ne.

„Mare“ je imao sjajan festivalski start – premijeru u Berlinu u programu Panorama. I onda je pandemija spustila zavjesu i sve je zaustavljeno.  Kakav je osjećaj godinama raditi film i onda, kada ga ljudi trebaju vidjeti, biti na ovaj način zaustavljen?

Kao avion koji uzlijeće pa piloti stanu na kočnicu! Užasan. Stvarno sam imala peh, čak mislim da je lakše filmovima koji sada izlaze, jer su ljudi željni kulture i novih filmova, a mi smo započeli prikazivanjem prije lock downa i onda bili brutalno zaustavljeni. Onda smo čekali, pa smo bili na on line izdanju Sarajevo Film Festivala i nedavno na konačno realiziranom Pula film festivalu. Nadamo se da ćemo uskoro moći odraditi hrvatsku distribuciju, na tome radimo u suradnji s Mrežom nezavisnih kina.

Film „Cure: Život druge“ također je obilježen lokalnom i stvarnom dubrovačkom pričom: misterioznom smrću jedne djevojke na Petki. Film svojevremeno nije dobio dobre kritike od struke, u čemu se, iz današnje perspektive, sastojao njegov neuspjeh, po tebi?

Ma imao je dobre kritike! Ali je teže prošao u kinima. Cure je malo «tvrdoglav» film. Eksperimenirala sam s tim da struktura bude slična snu, mori i bajkama. I tu sam možda malo pretjerala. Uz to sam tu tamnu stranu ženskih veza čisto vizualno i atmosferski prikazala. Ja dok pravim film puno sumnjam i razmišljam, ali kad je film gotov ja se na njega ne vraćam. Ja sam htjela snimiti film inspiriran jednom istinitom pričom i mojim pogledom na ženske odnose unutar porodice. Važno mi je bilo prikazati i ratno vrijeme u dubrovačkom kraju.

Pobjeda u Locarnu 2006. s filmom „Gospođica“ bila je za tebe prijelomna i važna. U njemu si otvorila temu gastarbajterskih/emigrantskih sudbina žena u zapadnoj Europi. Zašto je za tebe ova tema tada bila toliko važna, da si s njom ušla u svijet dugog metra?

Kada sam spremala Gospođicu 2002, mediji nisu nešto puno pisali o emigrantima. Nije bilo hype-a oko te teme. Ja sam tada stvarala film o tri žene raznih generacija, nacionalnosti i perspektiva. „Gospođica“ je film o njih tri, o njihovoj usamljenosti, o «iskorijenjenosti». Kada je 2006. došao u kina dobro mu je došlo što se baš u to vrijeme krenulo otvorenije, drugačije pričati o migrantima, ženama gastarbajtericama.

Koliko si zbog činjenica da si rođena Švicarka bliže centrima u kojima je koncentrirana europska filmska elita? Koje nove tendencije u filmografiji zamjećuješ u autorica/redateljica koje tek dolaze? Koliko se spektar dominantnih tema razlikuje u redateljica/autorica zapadne i istočne Europe?

Švicarska možda jest geografski u centru Europe, ali filmski nije. Švicarsku još uvjek puno ljudi samo hoće asocirati s čokoladaom i parama. A ustvari ovdje ima mnogo više, a danas su baš redateljice u Švicarskoj uspješne na festivalima i u kinima. To je trend koji već traje desetak godina. U filmovima na našim prostorima postoji trend komedije i drama sa socijalnim pozadinama. Rat je završio tek prije 30 godina i mislim da se ima mnogo priča ispričati koje imaju veze s posljedicama rata i novo storenih država, al baš u današnosti. U Zapadnoj Europi nije bilo ratova u zadnje vrijeme, teme su više vezane za razne traume, ne samo danas, nego se priče mobilnije kreću između prošlosti i budućnosti.

Već godinama u filmskim centrima Europe bije se bitka za ravnopravan tretman filmskih radnica žena unutar filmske industrije jer u posljednjih pet godina ne postoji ni jedna zemlja koja je dosegnula nivo od 30% redateljica u kino distribuciji. Svjesnost i konkretne akcije u ovom polju došle su ponajprije od strane stručnjakinja i stručnjaka u Eurimages fondu Vijeća Europe. Kako vidite ono što je na ovom polju postignuto; kroz vlastitu kožu, ali i promatrajući stanje u filmskoj industriji?

Logično da nije još dovoljno. Važna je solidarnost između žena unutar filmske industrije, da dijelimo zajednička iskustva i tako se međusobno osnažujemo, a to je ono što se doista i događa u posljednje vrijeme. Kolegama koji su navikli na stare muške «alfa» strukture teško je nama dati dio svog kolača, ali to je neminovno. Ima jako dobrih žena redateljica na našim prostorima, tako da mi dolazimo, htio to netko ili ne.


Povezano