Objavljeno

Breme majčinstva u amanet

Nakon što je u kultnom Oprosti za kung fu (2004.) Ognjena Sviličića utjelovila lik gastarbajterice koja se vraća u rodni zavičaj, Daria Lorenci-Flatz u debitantskom dugometražnom filmu Mater (2019.) redatelja Jure Pavlovića ponovo utjelovljuje povratnicu u nešto zrelijim godinama koja se također vraća u dalmatinski kraj. Na ovogodišnjem izdanju filmskog festivala u Puli film je osvojio čak tri Zlatne Arene – za glavnu žensku ulogu (Daria Lorenci-Flatz), za oblikovanje zvuka (Martin Semenčić) i za kameru (Jana Plećaš) te nagradu Breza za najboljeg debitanta redatelju i scenaristu Juri Pavloviću.

Da je krajnje vrijeme da naše izvrsne glumice dobiju priliku da „ponesu“ film kao što je to maestralno izvela Daria Lorenci-Flatz, a s njome i Neva Rošić, svjedoče i filmovi Mare i Tereza37, također dobitnici nagrada na Pulskom festivalu.

Po napuštanju polutame autobusa, Jasnu (Daria Lorenci-Flatz) u stopu pratimo sve do kraja filma. Iako film nosi naslov Mater, od samoga početka je jasno da je središnja figura filma upravo kći Jasna koja se vraća iz Njemačke kako bi brinula o bolesnoj majci (Neva Rošić).

Osim zbog specifičnog načina snimanja, film se zbog autentičnog ugođaja, prirodnih dijaloga na dijalektu, pa i kulturološki prepoznatljivih općih mjesta doima poput opservacijskog dokumentarca. Upravo zahvaljujući kombinaciji atmosfere mediteranskog podneblja i univerzalne teme odnosa s majkom, pa i samog majčinstva, uranjanje u Jasnin svijet odvija se suptilno, s velikom dozom empatije i želje za razumijevanjem prostora i ljudi.

U neretvanskoj dolini, iza obiteljskog voćnjaka mandarina, krije se gorčina što se godinama nakupljala zbog trauma, nepravde, gubitka člana obitelji, nikad izgovorenih riječi. Po ulasku u kuću Jasna hoda koracima osobe koja vrlo dobro poznaje raspored prostorija, ali s oklijevanjem stupa u sobu u kojoj je majka. Nakon toga, kuća postaje izvor svađa, nesuglasica i zamjerki. Jasna svoj mir nakratko pronalazi u svojoj djevojačkoj sobi, gdje najčešće komunicira s obitelji.

Što majka biva slabijom, to je osornija prema Jasni, koja u pokušaju da joj ugodi postaje najveća neprijateljica – ona koja pušta da propadne vrt, ona koja šuruje sa zlim rođakom il ona što joj želi oduzeti kuću. Sve te sumnje su proistekle, pokazat će se, ne samo iz staračke paranoje, demencije ili otpora, već iz stamenog karaktera starice. Ona je, kako se scenografski sugerira svetačkim slikama, ali i traženjem bolesničkog pomazanja, velika vjernica, koja osim vrta i glazbe rijetko koga i rijetko što podnosi. Lik starice podsjeća na lik oca u Ne gledaj mi u pijat (2016.) Hane Jušić, koji također od autoritativnog obiteljskog nasilnika preko noći postaje netko tko ovisi o drugima. Njezini izrazi lica u najvećoj zloći pak podsjećaju na hladnokrvnu sestru Ratched iz Leta iznad kukavičjeg gnijezda (1962.).

Majčinstvo se u filmu odvija na dvije sušto suprotstavljene razine. Na prvoj razini imamo odnos zajedljive starice i Jasne koji funkcionira po principima uštimane patrijarhalne obitelji u kojoj se kćeri zamjera sve, od frizure do ponašanja. Na drugoj razini, onoj manje vidljivoj, je odnos između Jasne i njezine djece, koji se uglavnom odvija na zaslonu tableta/mobitela. No valja spomenuti i taj životno ironijski moment kada se postaje vlastitom roditelju – roditelj, u ovome slučaju Jasna postaje mater vlastitoj materi koja se ponaša jednako tvrdoglavo i odrješito kao prosječni tinejdžer.

Jasna uz brigu o majci pokušava biti jednako dobra majka na daljinu pa provjerava koliko vremena djeca provede na računalu i slično. Jasnina odbojnost prema majčinom strogom i nasilnom odgoju tiho je prisutna sve do trenutka kada majku izravno suoči s tim da su se i ona i njezin brat užasavali batina i pokušavali pobjeći od kuće. Uz odbojnost, prisutan je i svima poznati strah da ćemo se jednoga dana pretvoriti u vlastite roditelje. U sceni pred kraj filma, Jasna ljutito prodrma sina jer je nešto razbio, potom se smiri i zagrli ga, čime se njezin strah dodatno, a možda i suvišno podcrtava.

Zanimljivo je i pitanje jezika u filmu, koje možemo dovesti u vezu s naslovom filma i odnosom majke i kćeri. Naime, Jasna sa svojom djecom govori isključivo njemački jezik, odnosno jezik njihovog oca, kršeći time tradicionalnu predodžbu da djeca trebaju prvo naučiti majčin jezik, tj. materinji. Iako Jasna dolazi u rodni kraj noseći tradicionalne konavoske naušnice, njezin otpor prema ukalupljenosti u kojoj je uostalom stasala njezina majka, a trebala je i ona, jedna je od središnjih preokupacija filma. Ipak, pri kraju filma, kada je posjeti obitelj, Jasna uči kćer da za njom ponavlja riječi na hrvatskom, pritom gledajući vlastitu majku. Znakovito je to da upravo kćer, a ne sina uči materinjem jeziku. Moguće je da se time pokušava prikazati Jasnina konačna pomirenost s prošlošću, majkom i ženskim nasljeđem. Usprkos svom blagom karakteru, strpljenju i nježnosti, Jasna je svjesna najtežeg bremena koje joj ostaje iza majke, bremena majčinstva, stalne borbe da odgojiš čovjeka i da pritom što manje pogriješiš u svojim postupcima.


Povezano