Hidden Figures (Skrivene figure) šarmantna je biografska drama o afroameričkim matematičarkama koje su NASA-i omogućile pobjedu u hladnoratovskoj svemirskoj utrci. Bez mnogo suptilnosti i suzdržavanja, film razotkriva institucionalizirani rasizam i seksizam segregirane Amerike 1960-ih godina, istovremeno ne popuštajući s inspirativnim optimizmom kakvog očekujemo od vedrog povijesnog blockbustera.
Možda je najugodnije iznenađenje da Hidden Figures uistinu jest blockbuster – film je otvorio prvi vikend sa zaradom od preko 22 milijuna dolara, skidajući s trona i konkurentski Star Wars film, Rogue One, a u narednim tjednima postao je i najgledaniji ovogodišnji za Oscara nominirani film u trima kategorijama. Unatoč pesimističnim prognozama interesa publike (Cinestar Hrvatska nije ni otkupio prava na film!) pokazalo se da uistinu postoji generalni interes za priču o briljantnim matematičarkama i inžinjerkama koje su radile iza scene ne bi li poslale ljude u svemir i tako pomaknule „posljednju granicu“ za cijelo čovječanstvo.
Tri protagonistice, Katherine Johnson (Taraji P. Henson), Dorothy Vaughan (Octavia Spencer) i Mary Jackson (Janelle Monáe), za NASA-u su prije izuma strojnih računala radile posao tzv. računarki, žena koje su obrađivale ogromne količine podataka ‘na pamet’, služeći se samo olovkom i papirom. Tradicija žena računarki na znanstvenim institucijama vrlo je duga, počevši još u doba kultne Annie Jump Cannon, no iako se na prvi pogled čini kao dobra poslovna prilika za žene, i osobito za crne žene (kojima pristup uopće nije bio dozvoljen u većini znanstvenih i obrazovnih institucija), u stvarnosti se posao računarke svodio na oblik mizogine i rasističke eksploatacije. Računarke su radile najrepetitivniji dio posla kakav se danas ostavlja stroju, a pritom su bile kriminalno potplaćene bez ikakve mogućnosti karijernog napredovanja.
U takvom okruženju zatječemo Katherine, Dorothy i Mary na početku filma. Saznavši da se u NASA-inoj zgradi ugrađuje novo IBM-ovo računalo, tri su žene svjesne da se moraju učiniti nezamjenjivima kako ne bi ostale bez posla. Katherine, matematičko čudo još od djetinstva, dobiva priliku dokazati se šefu odjela za svemirske misije provjeravajući trajektorije za lansiranje svemirskih letjelica. Mary sanja postati prva crna inžinjerka u saveznoj državi gdje crnačkoj populaciji nije dozvoljeno pohađanje sveučilišta. Dorothy koristi svoje organizacijske vještine kako bi zahtijevala promaknuće u supervizoricu, čiji posao već radi, a ne dobiva ni plaću ni priznanje. Ostatak je, kako bismo rekli, povijest.
Iako se Hidden Figures pri prepričavanju te povijesti koristi svim predvidivim dramatičnim i komičnim alatima, priča je i dalje jako važna i likovi ju tako samouvjereno nose da se predvidivost ne može odviše ozbiljno zamjeriti. Simptomatičnost svake istinite priče o uspjehu je da od početka izostaje eventualna napetost ili sumnja u konačni trijumf protagonista/ica, uzevši u obzir da već znamo da su ti likovi bitne povijesne ličnosti. Međutim, iako Hidden Figures ima istu recepturu kao svi nedavni biografski filmovi o znanstvenicima (Theory of Everything o Hawkingu, The Imitation Game o Turingu, The Man Who Knew Infinity o Ramanujanu) – mrvicu matematike, mrvicu humanizacije znanstvenika, mrvicu naizgled nepremostivih prepreka – ipak se znatno ističe u cijelom tom influksu ‘znanstveničko-popularnih’ filmova, baš zato što su heroji, odnosno heroine, crne žene koje su u znanosti uvijek skrivene figure, i baš zato što je glasno (i ponekad pomalo patetično i deklamacijski) anti-rasistički i anti-seksistički.
Hidden Figures lako se gleda i probavlja; retro vizuali, kostimografija i soundtrack odrađeni su s dobrim ukusom, matematika je holivudski pojednostavljena, a Henson, Spencer i Monáe imaju autentičnu kemiju koja najviše dolazi do izražaja kad su sve tri zajedno. Inspirativno je gledati nadljudski trud koji njihovi likovi ulažu u svoje ambicije, bilo Katherine koja svaki dan trči dvije milje iz ureda do toaleta za obojene, bilo Dorothy koja se sama naučila programski jezik FORTRAN, bilo Mary koja ulaže sudske žalbe na zakone koji joj stoje na putu do stručnog usavršavanja.
Još jedan jak adut nalazimo u sporednoj ulozi, a to je vrhunski Mahershala Ali kao Katherinein ljubavnik, vojnik povratnik kojeg njen intelekt istovremeno intimidira i fascinira. I ostatak muške glumačke postave u drugom je planu i služi kako bi tri protagonistice zasjale, između ostalog i Kevin Costner kao šef odjela za svemirske misije te Jim Parsons iz popularnog Big Bang Theoryja, obavezan holivudski privjesak svakom filmu koji pokušava imati kredibilitet u nerd-kulturi.
Eventualnu zamjerku možemo izreći na račun toga što, osim Parsonsovog lika, Paula Stafforda, ne postoji nitko u NASA-i tko se čini dovoljno kompetentnim da se suprotstavi Katherineinom. Iako se redatelj trudi dati trima ženama da dođu do izražaja tako što naglašava nesposobnost njihovih kolega, to im zapravo u velikoj slici nije kompliment. One su velike ne jer su se našle među nesposobnjakovićima, nego jer su bile sposobnije od sposobnih!
Bilo kako bilo, Hidden Figures pokazuje kako nas znanstveni napredak prisiljava na rušenje predrasuda iz potrebe, ne iz želje, a kako nas s druge strane institucionalizirani rasizam koči. Najveću prepreku ovim trima ženama činio je pasivni rasizam koji perpetuiraju pojedinci koji šutke slijede pravila segregiranog sistema. „Ja zapravo nemam ništa protiv vas,“ rekla je Dorothyna šefica kada joj je odbila dati promaknuće. „Sigurna sam,“ odgovorila je Dorothy. „Sigurna sam da si u to iskreno uvjerena.“
Dorothy Vaughan na kraju je dobila svoje promaknuće i postala NASA-ina prva crna supervizorica, kao i stručnjakinja za programiranje u FORTRAN-u. Mary Jackson diplomirala je matematiku i fiziku i postala NASA-ina prva crna inženjerka, a Katherine Johnson radila je provjeru i korekciju računalnih izračuna kursa i za prvi američki let u svemir, i za Apollo misije.
Pohvalno je za istaknuti da je glumica Octavia Spencer nedavno završila na naslovnicama kad je zakupila tisuće ulaznica za prikazivanje filma siromašnim obiteljima koje su željele pogledati film za Martin Luther Kingov vikend. Uz današnje problematične trendove za žene u tech industriji i seksizam u astronomskim područjima koji još uvijek nismo uspjeli iskorijeniti, dobrodošli su nam uzori poput Katherine, Dorothy i Mary. Jer, kao što je jedan student inženjerstva napisao u otvorenom pismu svojim kolegicama:
„Vi i ja ne možemo biti jednaki. Vi ste već svladale mnogo više kako biste bile u ovoj struci nego što ću ja ikada morati.“