Godina je 1998. ili 1999., imam „lonac frizuru“ i nalazim se pred ogromnim izlogom Barbika u Beču, a moja teta M. mi govori da izaberem jednu. Kraj mene stoje moje starije sestre pokušavajući me usmjeriti, ali moj prst kreće prema „Kokakola Barbiki“. Sestre okreću glavama u znak neodobravanja i nevjerice, dok ja ushićeno grabim kutiju sa slavnom lutkom koja drži mini bocu Kokakole u ruci. Od svih verzija, odabrala sam najlejm Barbie – jer mi je ta boca Kokakole tada nešto predstavljala – piće koje je bilo gostinsko ili rođendansko, a koje će moja Barbie moći piti svakoga dana. Bar si danas to tako tumačim.
Ograničenost resursa u našem slavonskom Barbie-svijetu tjerala je moju sestru i mene da budemo maštovite – knjige su bile zidovi, kutije s CD-ima stolovi, plišani krokodil u majici Ken, od starih majica nastajale su sestrine kreacije za Barbike, od sestrinog Barbie-poduzetništva nastajao je kapitalizam (vrlo brzo, moja Barbie-princeza našla se u debelim dugovima).
Kao dijete bila sam opsjednuta svime vezanim uz Barbie jer je Barbie imala sve, mogla je biti sve, a meni se pružala prilika da na neki način sudjelujem u tom njezinom „svemu“. Ne sjećam se da sam ikada htjela izgledati poput barbike, postati ona, ali znam da sam uvijek željela dati joj glas.
Kao što je Barbie obilježila moje djetinjstvo, tako su filmovi čije scenarije potpisuje Greta Gerwig obilježili moje drugo odrastanje, klimave dvadesete tijekom kojih bježim od šljokica i ružičaste utjehe. O njezinim junakinjama pisala sam 2018. godine ne sluteći u kojem će smjeru nastaviti svoju filmsku karijeru, kao ni da ću u svojoj 29. poželjeti ponovo nositi kričavu ružičastu i šljokice na kapcima, u kosi, posvuda.
Godine 2023. Gerwig preuzima lik najpoznatije lutke, sinonima za naivnost, djevojčičastost, zaigranost, ali i laž, plastičnost, nerealnost. Miljenica nezavisne kinematografije, kako su joj tepali mediji, gazi duboko u mainstream dok je podržavaju Warner Bros. i Mattel – svi samo čekaju secirati svaki kadar, svaki detalj. No Gerwigina Barbie, koju sjajno utjelovljuje Margot Robbie, u svom svijetu nije tek plastična lutka, čak ni kada samu sebe nazove plošnom, stereotipnom Barbie.
Ona živi u Barbielandu, u kući bez zidova, okružena beskrajem pastelnih boja i pozdrava drugih Barbika i Kenova. Nije ni svjesna da vodi savršen život, ne brinući o tome što će odjenuti (u njezinom se ormaru outfit naprosto ukaže) ili kako će provesti ostatak dana (nadomak kuće je plaža puna mišićavih i ulickanih Kenova, a tu su uvijek i bezbrižni plesnjaci).
Barbieland je besprijekorno iritantan i sladak svijet koji se na prvu doima poput aparata za šećernu vunu iz kojeg može proizići samo ljepljiva radost. Gerwig se kroz funkcioniranje Barbielanda živahno poigrava brojnim referencama – od onih na Mattelovu proizvodnju (u gradu žive i lutke koje su zbog različitih kontroverzi (ili slabe prodaje) povučene s tržišta, ali i lutke različitih tjelesnih figura i rasa koje nisu bile zastupljene od samih početaka), do nostalgičnih asocijacija na igranje lutkama (Barbike u filmu lebde kao da njima upravlja nevidljiva ruka; tu je i Weird Barbie – “stradala” od dječje ruke, itd.).
Ipak, protagonistkinja Barbie ubrzo otkriva pukotine u svom “ružičastom mjehuru”. Usprkos tome što se Barbieland čini kao matrijarhalna kolotečina u kojoj sve vječno štima – Barbike su na vlasti jer… jednostavno imaju više osobnosti od preplanulih Kenova? – glavna junakinja suočava se s promjenama, kako mentalnim (tjeskoba, depresivne misli), tako i fizičkim (ravna stopala i celulit). Ispostavit će se da su takve promjene u Barbielandu zlokobne poput biblijskih pošasti.
Upravo se u tom zapletu najjasnije naziru obrisi junakinja iz prijašnjih filmova Grete Gerwig i Noe Baumbacha. Barbie će se u svojoj krizi pokazati jednako ljupkom, zabavnom i zbunjenom poput Frances Ha te naivnom i tvrdoglavom poput Lady Bird. Kao i spomenute, Barbie će morati napustiti svijet koji najbolje poznaje kako bi naposljetku spoznala sebe. Nesigurna u to kako će se snaći u Stvarnom svijetu, Barbie se ipak upušta u pustolovinu da bi pronašla djevojčicu koja se njom igrala i tako spriječila daljnje neželjene promjene. Nenadano joj se pridruži Ken (Ryan Gosling) koji je naprosto opsjednut njome.
Ovaj dvojac se vrlo brzo nađe u nevolji jer je Stvarni svijet puno kompliciraniji od njihove matične zemlje. U Stvarnom svijetu Barbie će se suočiti s dobacivanjem na ulici i drugim neugodnostima koje su sastavni dio života „običnih“ žena, dok će Ken shvatiti da muškarci mogu imati razne uloge u društvu i da zapravo imaju veliku moć. Ipak mi se čini da je propuštena prilika da se ukaže na njihovu odgovornost za bar dio stvari u Stvarnom svijetu (to je tek površinski zagrebano kada se Barbie suoči sa svojom vlasnicom Sashom).
Lik Kena će se od šeprtljavog love interesta pretvoriti u povrijeđenog lika koji će u Barbieland uvesti uvrnutu inačicu patrijarhata i deložirati Barbie iz njezine kuće. Poput simpatija iz prethodnih Gerwiginih uradaka, Ken nije tu dobije sretni ljubavni kraj, pa ni da dodatno osnaži glavnu junakinju, već kao kratkotrajno iskušenje zbog kojeg će junakinja zastati, ali ne i pokleknuti. Filmovi Grete Gerwig dosad su uvijek bili oda ženskom savezništvu, dok su ljubavni odnosi predstavljani kao točke propitkivanja, a ne kao završna odredišta junakinja.
Barbie sklapa savezništvo s Glorijom (America Ferrera) i Sashom (Ariana Greenblatt), majkom i kćeri iz Stvarnoga svijeta čiji je nategnuti odnos zapravo i uzrokovao njezine probleme. Kako bi svrgnule novouspostavljeni Kenland i vratile stari poredak u Barbieland, ove će se žene morati udružiti s drugim Barbikama. U oskvrnutom Barbielandu kojim vladaju Kenovi, Barbike su izgubile svoje uloge, a s njima i svoje identitete. Glavno oružje u borbi protiv Kenova postaje ženski glas (Glorijin govor), čime se na neki način odaje počast ženskoj borbi, ali i opominje da je važno ne samo da zadržimo glas, već i da ga spremno koristimo. Feminističke poruke u filmu su vrlo pojednostavljene, stoga su prijemčive za publiku različitih uzrasta.
Gerwig je nekako uspjela pomiješati sve živo – bezbrižnu zabavu i feministička pitanja, politiku i plastične igračke, korporacije i san o boljem svijetu, boljke milenijalki i sentiment djetinjstva – te s tolikim slojevima istkati djelo koje se može tumačiti na mnoge načine, ali koje nipošto ne trebamo zaboraviti doživjeti kao razonodu. Redateljica je spretno pokazala da humor može poslužiti kao “alat” feminizma. Naravno, ima tu i jeftinih fora, ulizivanja glavnim pokroviteljima i suvišne samoironije, bez kojih bi film možda više prodisao.
Vodeći borbu za Barbieland paralelno s onom unutrašnjom, Barbie će konačno doprijeti do svojih različitih slojeva i shvatiti da je puno više od stereotipne lutke. Na koncu će se opredijeliti za kompliciraniji svijet (i smrtnost), koliko god se on razlikovao od onoga na što je naviknula. Naposljetku, najvažnije je da ne završi ponovo u kutiji.
