Prošle godine organizacija Make love not scars u svojoj je kampanji javnost pokušala osvijestiti o problemu dostupnosti kiseline i posljedicama koje napad kiselinom ima na žrtve, većinom djevojčice i žene. Tema je nadavno aktualizirana kada su mediji ponovo bili preplavljeni uznemirujućim vijestima iz Indije, ovoga puta riječ je o prodaji snimki silovanja, na kojima se jasno vide lica žrtava. Te snimke se vjerojatno mogu kupiti na istim kioscima, gdje se prodaje i kiselina, a sve s plemenitom pobudom „da se žene nauči gdje im je mjesto“.
Upravo tu užasnu frazu indijska kinematografija posljednjih godina podosta dobro redefinira. U izabranim filmovima, koje ću ukratko predstaviti i analizirati, glavne protagonistice su žene, a srž svakog od četiri filma problematiziranje je odnosa društva prema ženama i načina na koji se žene istom suprotstavljaju.
Glavna junakinja akcijske kriminalne drame Mardaani (2014.) je Šivani Šivađi Roj (Rani Mukerđi), policajka kojoj je pravda na prvom mjestu. Iako je lako moguće da će vam se u prvom momentu učiniti da je to još jedan film koji glorificira i idealizira policiju kao nepokolebljivi stup društva, donekle ćete se prevariti. Šivani uredno rješava sukobe na ulici, ona je mozak svake operacije, prepredena i pouzdana, jedina žena među kolegama na Odjelu za kriminal. Njezin život koji je naizgled već postao rutina mijenja nestanak djevojčice Pjaari. Šivani je već jednom spasila Pjaari kada ju je njezina obitelj htjela prodati, odonda Pjaari živi u skloništu za djecu koje drži lokalni NGO, a Šivani se skrbi za nju.
Slučaj postaje Šivanina opsesija te je spremna sve učiniti kako bi saznala gdje se nalazi Pjaari. Ubrzo ulazi u trag dobro organiziranoj mreži kriminalaca koji otimaju djevojčice, koje potom seksualno eksploatiraju u visokim krugovima. Nakon što otkriju da su na meti istrage policajke Šivani, kriminalci pomisle kako će sve riješiti podmićivanjem kao i do sada. Naravno, Šivani odbije ponudu i tako se izloži opasnosti. Usprkos svim prijetnjama, odlučna je i ne želi odustati, čak ni kad joj šef želi oduzeti slučaj te joj dobaci kako je ‘nepotrebno emotivna’:
„All these girls who need our help just end up being ‘that girl’!
(…) So one should get emotional only after girls are raped? What’s the point of holding a candle march after everything’s over? (…) The day our police force gets emotional and works for these girls, nobody will dare to harm them.“
Šivani se ovdje zasigurno referira na slučaj Nirbhaje i masovne prosvjede koje je izazvao. Time osuđuje neučinkovitost i nemar (indijske) policije, posebice u slučaju kada su žene žrtve.
Kasnije u filmu Šivani otme Karan, sin vođe kriminalne organizacije, koji joj upućuje komentare vrlo slične onima koje je čula od šefa, da je neprofesionalna, da je slučaj doživjela preosobno te da žene sve preosobno shvaćaju. U sobu u kojoj je zatočena zatim joj pošalju važnog klijenta, a kada Šivani shvati da se radi o ministru, razbjesni se, uspije odvezati te ga uzme za taoca kako bi uspjela spasiti otete djevojke.
Mardaani je uzbudljiv film ponajviše zato što prikazuje tzv. snažni ženski lik. Doduše, problem je što se lik Šivani takvim dokazuje kroz standardne holivudske scene kickassa, ipak sa stavovima koje izriče tvori vrlo dobru sintezu. Šivani, osim što šamara prijestupnike, pripravlja i ručak, uzima take out u restoranu, ima dvije nebiološke kćeri, nećakinju i Pjaari, a njezin suprug je češće doma nego ona.
Šivani nije tipična junakinja iz bolivudske romanse, ona se suprotstavlja muškarcima na moćnim pozicijama, ona zna da joj pripada mjesto u društvu i spremna ga je braniti.
Sam naziv filma svojevrsna je igra riječima, naime, mardaani na hindskom označava maskulinitet, ali može značiti i ‘heroina’, što proizlazi iz toga da se ‘žena bori kao muškarac’, tj. da je iznimno snažna. U jednom dijelu filma Šivani za sebe kaže da je mardaani, pa se naziv filma sigurno odnosi na to da je glavna junakinja filma neustrašiva.
Kao što Mardaani na kraju donosi stvarne podatke o prodaji i seksualnoj eksploataciji djevojaka u Indiji, Gulaab Gang (2014.) iznosi činjenice o nepismenosti u Indiji i ženama koje su uspjele unatoč teškim društvenim okolnostima.
Gulaab Gang je inspiriran Ružičastom bandom (Gulabi Gang), stvarnom zajednicom indijskih aktivistkinja, koje se bore protiv nasilja prema ženama. Za razliku od Mardaanija, Gulaab Gang sadrži bolivudske elemente; plesne i glazbene točke pojavljuju se kao dio narativa uz nezaobilazni dramatični slow motion. U središtu priče je Rađđo (Madhuri Dixit), vođa Gulaabi Ganga, skupine žena u ružičastim sarijima koje žive u ruralnom području i same izlaze na kraj s poteškoćama koje im zadaju lokalni moćnici. Izuzev toga što istjeruje pravdu i to najčešće nasiljem, Rađđo podučava pismu i jeziku djevojčice u zajednici, a starije djevojke baratanju s njihovim glavnim oružjem, štapom.
Gulaabi Gang je samoodrživa zajednica te je svojim radom uspjela prikupiti novac za dotok električne energije u selo, no lokalni vlastodršci onemogućuju im dotok što dovodi do pobune u prvom dijelu filma. Članice GG-a okupiraju njihovu zgradu i ‘otpjevaju’ pjesmu o koruptivnim političarima:
Budući da su Rađđo i njezina skupina stekli povjerenje i strahopoštovanje lokalnog stanovništva, lokalni političari žele njihovu potporu kako bi tu popularnost iskoristili na idućim izborima. Rađđo pristane samo zato što joj obećaju da će otvoriti pravu školu gdje bi mogla podučavati djevojčice. No nemili događaji koji potresu njezinu zajednicu ukažu joj na u koruptivnost i beskrupuloznost političara/ki. Rađđo stoga odluči postati protivnica na izborima Sumitri Devi (Đuhi Čavla) kandidatkinji koju je trebala podržati. Sumitra Devi predstavlja moćnu ženu koju ne diraju sudbine tzv. malih ljudi. Kada jedna članica GG-a bude silovana, Sumitra nabraja sume za odštetu, ne mareći za to što je silovatelj slobodan.
Iako bismo naivno pomislilie, da bi žena na visokoj poziciji morala/trebala podržati ‘obične’ žene, Sumitra razbija tu iluziju kao što su to učinile i mnoge stvarne političarke prije nje, a to možemo iščitati kao kritiku na račun ne samo političarki, već i političara koji zastupaju samo svoj osobni interes.
Film pršti od epskih okršaja, levitirajućih borkinja koje se bore samo sa srpom i štapom protiv naoružanih muškaraca, ali i pokazuje nam koliko toga može postići zajedništvo žena kada se usprotivi tradicionalnom patrijarhalnom društvu.
U filmu Parched (2015.) težište je također na ženskom prijateljstvu i zajedništvu. U fokusu priče smještene u rađastanskom selu tri su prijateljice: Lađđo (Radhika Apte), Rani (Tanništha Čatterđii) i Biđli (Surviin Čavla). I dok Lađđo i Rani žive uobičajenim tradicionalnim seoskim životom, Biđli je plesačica u putujućoj družini te seksualna radnica. Lađđo i Rani u životu neprestano proganja pitanje „što će reći ljudi“, dok je Biđli neopterećena time i upravo ona u njihov život donosi svojevrsnu spoznaju o slobodi.
Rani je udovica i stoga odlazi ‘u kupovinu’ mladenke za svoga sina, kako bi ispunila ono što društvo očekuje od nje. Nakon sinovljeve svadbe, u njegovim postupcima prema supruzi počinje prepoznavati stvari koje su se i njoj u braku događale. Lađđo neprestano zlostavlja suprug, jer još nemaju djece, a kada konačno zatrudni on tvrdi da dijete nije njegovo. Biđli pak u družini zamjenjuje mlađa djevojka, što ju povrijedi. Nakon što sve tri dožive prosvjetljujuće prijelomne trenutke, odluče se na putovanje u nepoznato, ostavljajući za sobom živote koji ih nisu ispunjavali.
Parched je prepun predivnih prizora rađastanske pustinje kao i nježnih scena koje prikazuju bliskost žena čije su sudbine bile predugo pod teretom udovoljavanja muškarcima i društva skrojenom da održava nezdravo iživljavanje nad njima. Parched možda nosi takvo ime, jer govori o ženama usred pustinje, žednim za boljim životima.
Sudska drama Pink (2016.) također u fokus stavlja tri prijateljice: Minal (Taapsii Pannu), Falak (Kirti Kulhari) i Andreu (Andrea Tariang), čiji životi bivaju potreseni nakon što večer provedu u društvu bogatih mladića. Naime, Minal je te noći seksualno zlostavljao te pokušao silovati jedan od mladića, a spasila se tako što ga je udarila bocom u glavu i pobjegla. Djevojke pokušaju nastaviti sa svojim životima, no trojica mladića počinju im prijetiti. Minal ipak odluči otići na policiju koja ju ne shvaća ozbiljno.
Kao i u Mardaaniju, i ovdje se pojavljuje referenca na masovne prosvjede održane 2012. godine, a izgovara ju policajac:
„You went into the room… you had fun… cracked jokes…drank. You asked for it. But later the feminist brigade comes after us! Candle marches and all… And claim girls are not safe.“
I ovome filmu pravda pravda je na kušnji radi koruptivne policije, a na strani djevojaka je samo Diipak Sehgal (Amitabh Baččan) njihov susjed, umirovljeni odvjetnik koji ima bipolarni poremećaj. Mladići cijeli slučaj okreću protiv djevojaka, Minal je izložena gnusnom ispitivanju od strane njihova i svoga odvjetnika, koji ju u najsitnije detalje ispituje o privatnom životu ukazajući na to kako su standardni sudski procesi uvijek upereni protiv žrtve silovanja.
U jednoj sceni jedan od mladića govori sljedeće: „I am just following traditions. One needs to show women their place.“ Slične izjave u dokumentarcu Kći Indije izgovaraju počinitelji i njihov odvjetnik.
I Pink, kao i prethodno spomenuti filmovi, na kraju svojim junakinjama daje slobodu. Spomenute filmske junakinje hrabre su i odvažne žene koje su svjesne ili postupno osvještavaju koje im mjesto u društvu pripada. Ne bi ih se smjelo učiti gdje je i kakvo je to mjesto, kako se društvenim diskursom pokušava, već im ponuditi potrebno obrazovanje i slobodu da to mjesto pronađu u skladu sa svojim težnjama. Društvo ne bi smjelo biti odraz odluka muškaraca, već i žena koje jednako trebaju sudjelovati i odlučivati o stvarima koje se tiču javne sfere. Takvo razmišljanje postalo je primjenjivo na indijsku kinematografiju koja je počela nuditi karakterno višeslojne ženske likove koje više ne čekaju dokono mladiće koji će ih osvojiti, već same osvajaju filmski svijet svojom upornošću i osjećajem za pravednost.
*Pročitajte i tekst Kinematografija i emancipacija – novo doba za bolivudske junakinje
