Fotografkinja Glorija Lizde prošli je tjedan zatvorila svoju izložbu Ponavljanja, probe, uprizorenja u zagrebačkoj Laubi. Tim povodom našli smo se kako bismo popričali o izložbi i o tome kako je izgledao zakulisni proces razvijanja njenog istraživanja i samog umjetničkog rada. Lizde je istraživala arhivske snimke iz pariške psihijatrijske bolnice Salpêtrière pa je kroz svoju umjetničku viziju mizoginu dinamiku moći između fotografiranog subjekta i fotografa izvrnula kako bi fotografije reinterpretirala u novom, autonomnijem ključu. Kako je tomu autorica metodološki i istraživački pristupila, što je još izlagala osim fotografija i kako komentira temu destigmatizacije mentalnog zdravlja, čitajte u nastavku!
Za umjetničko istraživanje bavila si se arhivskom građom francuske ženske psihijatrijske bolnice Salpêtrière i arhivskim primjerima hrvatskog Liječničkog vijenca. Zbog čega si se odlučila upravo za ovu građu i kako si pristupala njenoj obradi i sakupljanju za svoje istraživanje?
Neko sam vrijeme istraživala prikaze melankolije u fotografiji, ali i filmu, slikarstvu i književnosti. Zanimalo me koje bi to bile melankolične geste i pozicije te sam se negdje u istraživanju sjetila jedne od fotografija iz bolnice Salpêtrière u kojima je melankolija upisana kao simptom histerije. S tim arhivom susrela sam se i prije tijekom rada na diplomskom na Akademiji dramske umjetnosti u kojem sam se, između ostalog, bavila fotografskim prikazima u povijesti psihijatrije.
Arhiv bolnice Salpêtrière zaista je specifičan po tome što je jedan od prvih primjera korištenja fotografije u znanstvene i medicinske svrhe kako bi se kategoriziralo fizičke simptome psihičkog stanja. Treba napomenuti da se radi o kraju 19. stoljeća kada se fotografiju doživljava preslikom stvarnosti i svojevrsnim dokazom pa se sve više koristila u svrhe eugenike i antropometrije. Mnogi znanstvenici koristili su fotografiju za klasificiranje kako osoba s mentalnim teškoćama, tako i raznih drugih skupina. Policijski službenik Alphonse Bertillon prvi upotrebljava fotografiju u biometrijske svrhe, znanstvenik i eugeničar Francis Galton fotografira ljude koji pripadaju istim skupinama kako bi pronašao prosječno lice, a liječnik Jean Martin Charcot te slične metode upotrebljava fotografirajući pacijentice bolnice Salpêtrière.
Za razliku od fotografskih praksi na psihijatrijskim odjelima u drugim bolnicama, u bolnici Salpêtrière češće se fotografiralo cijelo tijelo pacijentice, dok je ispod fotografije uvijek bio upisan simptom, tako da su te žene opisane samo kroz svoje simptome, njihov je identitet zanijekan tako što im nisu navedena imena, ali opet u potpunosti otkriven budući da se lica pacijentica zorno vide na gotovo svim fotografijama. Mislim da me ta konzistentna proturječnost arhiva ponajviše zainteresirala; liječenje pretvoreno u eksperiment, dokumentarna fotografija koja postaje inscenirana induciranjem simptoma pacijentica i tijelo u patnji koje postaje estetizirano.
U svojim fotografijama reinterpretiraš neke od poza koje si zatekla na fotografijama pacijentica iz arhiva bolnice Salpêtrière. Zašto ti je bilo bitno reinterpretirati poze pacijentica u radu i na koji si način pristupala selekciji poza za koncept svojih fotografija?
Prve fotografije napravila sam za vježbu bez mnogo planiranja jer me zanimalo mogu li se u te poze uopće postaviti te ih zadržati nekoliko sekundi, ali ponekad i minutu, kako su zapravo i nastajale s obzirom na to da su fotoaparati toga doba imali duže vrijeme ekspozicije. Nakon što sam razvila fotografije koje su rađene analognim fotoaparatom srednjeg formata, rezultati su mi se učinili zanimljivi i nastavila sam rekreirati fotografije. Mnoge poze nisam mogla fizički rekreirati pa sam ih češće samo reinterpretirala.
Na fotografijama sam nastojala izbrisati svoj identitet kako svojim licem ne bih previše odredila fotografiju, a odjeću, kosu ili pozadinu sam mijenjala kako bih stvorila privid utjelovljenja više žena koje dijele istu sudbinu. U arhivu je otprilike 120 fotografija, od kojih su mnoge slične u smislu položaja tijela, tako da sam se fokusirala na one položaje koji se ponavljaju. Ono što sam dodala, a što u arhivskim fotografijama ne postoji, su dvostruke i duge ekspozicije u kojima je vidljivo vrijeme, slojevitost i pomaci tijela.
Kako si se odlučila na to da na svojim fotografijama za izložbu budeš fotografski subjekt? Zbog čega ti je to bilo bitno?
Zanima me kroz formu fotografije i autoportreta proživljavati ili, bolje rečeno, interpretirati tuđa iskustva koja želim razumjeti. Fotografiranjem sebe u tim položajima htjela sam promišljati ne samo o dijeljenom ženskom iskustvu nego i o tome jesam li se možda i sama mogla naći u položaju tih žena u to doba. Čitajući o njihovim slučajevima i gledajući fotografije razmišljala sam o tome koliko je njihova sudbina bila već predodređena samom dijagnozom koja je izašla iz uporabe tek 1980-ih. Neka istraživanja smatraju da se radilo o nedijagnosticiranoj endometriozi, neki pak da je histerija kao dijagnoza bila drugi naziv za vještice ili da se jednostavno radilo o ženama čiji se životi nisu uklapali u standarde tadašnjeg društva.
Uplivom fotografije njihova tijela postala su na neki način objekti i predmeti studije, a dijagnoza, može se reći, sredstvo represije. Stoga formom autoportreta prisvajam tu povijest koja mi spolom i rodom na neki način pripada te je nastojim transformirati u neki novi narativ. Iako se radi o praksama iz 19. stoljeća, mislim da njihov odjek osjećamo i danas.
Jedan od vizualnih elemenata koji se ponavlja na svim fotografijama je samookidač. Koja je njegova uloga na fotografijama?
Samookidač je element koji objedinjuje dvije pozicije – fotografa i fotografiranog subjekta. U tom smislu na fotografijama postajem jedno i drugo. To je i simbol preuzimanja kontrole nad samim procesom fotografiranja budući da sama odlučujem kada napraviti fotografiju i u kojem položaju zabilježiti tijelo. Na neki način signalizira i gledatelju/ici da se radi o svjesnoj odluci fotografiranja, što je u suprotnosti s fotografijama na koje se referiram i na kojima je odnos moći između fotografa (često ujedno i liječnika) i subjekta nesrazmjeran. Naime, kada bi doveli pacijentice na fotografiranje u fotografski studio, koji je izgrađen u bolnici Salpêtrière, fotografi bi često morali čekati da dođe do manifestacije simptoma.
Jean Martin Charcot, liječnik koji je orkestrirao cijeli postupak i koji je popularizirao uporabu histerije kao dijagnoze, pribjegao je induciranju napadaja za potrebe fotografiranja pa su se tako koristile igle, razni zvukovi i neugodni mirisi (primjerice, spaljenih noktiju, životinjskih dlaka, sumpora…) kako bi se simptomi pojavili i kako bi bili što izraženiji za potrebe fotografiranja. U tom smislu, fotografija koja je trebala biti dokumentacija, prikaz objektivne stvarnosti i medicinski dokaz, postala je inscenacija i svojevrsni performans.
Ispod fotografija nalaze se i kratki isječci tekstova. Odakle preuzimaš te tekstove i kako se oni nadovezuju na fotografije?
Arhivske fotografije na kojima se rad temelji objavljene su krajem 19. stoljeća u knjizi Iconographie photographique de la Salpêtrière. U tri toma sabrano je 119 fotografija pacijentica te opisa histerije, simptoma i načina liječenja. Knjiga je pisana na francuskom pa mi je trebalo vremena da je uz prijevode prođem, a u njoj sam pronalazila zanimljive opise pacijentica i njihovih simptoma. Uz tu knjigu, koja je u to doba imala nevjerojatnu popularnost među liječnicima iz cijele Europe, koristila sam i Leçons du mardi à la Salpêtrière u kojoj su transkripti Charcotovih predavanja utorkom, na kojima su pacijentice uživo demonstrirale simptome dok su ih drugi liječnici, među njima i Sigmund Freud, promatrali i proučavali. Posebno mi je zanimljiva bila i knjiga u kojoj Albert Londe, fotograf bolnice Salpêtrière, opisuje svoj postupak fotografiranja s ilustracijama fotoaparata, bolničkog fotografskog studija te pomagala za fotografiranje.
U našem Liječničkom vjesniku, koji je djelomično digitaliziran, pronalazila sam opise domaćih liječnika koji su vrlo slični Charcotu, i čak se nekoliko puta referiraju na njega i njegove metode. Uglavnom se spominje kako su pokreti pacijentica nasilni, da su sklone fantaziranju i čitanju romana, te se opisuju njihovi erotski pokreti tijela. U hrvatskim slučajevima radilo se uglavnom o zapisima iz Zavoda za umobolne Stenjevec (današnja Klinika za psihijatriju Vrapče).
Opise sam uzimala bez mijenjanja riječi i rečenica, ali sam ih htjela izvaditi iz postojećeg konteksta i staviti u novi. Primjerice, opis pacijentičinog zapadanja u histeriju: „odrezala je kosu, spalila ogrlice, dala svoje haljine” za mene predstavlja ženu koja se na neki način oslobodila. Rečenice koje sam uključivala uglavnom su one koje su se često ponavljale (primjerice o histeričnim pomračenjima ili fantaziranjima) te one koje su me dotaknule na nekoj emotivnoj razini, kao npr. opis pacijentice koja skriva lice pregačom ili koja lovi izmišljene životinje, te poneke u kojima se spominje intervencija liječnika („ona ubode iglom osjeća na koži, ali samo kao dodire”).
Vrlo rijetko je zapisano ono što su pacijentice govorile, a često su i njihove obitelji govorile umjesto njih kada bi ih primili na odjel. Tih nekoliko rečenica pacijentica koje sam pronašla uglavnom su bile zapisane da potvrde simptome histerije. Iako se radi o opisima koji su pomalo arhaični i kakve danas ne susrećemo u medicinskim kartonima, mislim da je važno sagledati na kakvoj povijesti je utemeljeno naše znanje i preispitati koliko smo se zaista udaljili od takve percepcije ženskog tijela.
Uz fotografije izlažeš i kolaže. Možeš li objasniti zbog čega si se odlučila na tehniku kolaža i kako kolaži nadopunjavaju koncept tvojeg rada?
Kolaže sam počela raditi zbog ogromne količine arhivskog materijala koji mi je bio vizualno vrlo zanimljiv, a pritom mislim uglavnom na ilustracije fotoaparata korištenih u fotografijama na koje se referiram te na mnoge medicinske ilustracije ženskog tijela iz 16. i 17. stoljeća. Kolaži su kombinacija tih nekoliko elemenata – fotografske opreme, ilustracija maternica i ginekoloških alata. Nastojala sam napraviti svojevrsne hibride, bića sazdana od fotoaparata, dijelova tijela, maternica, liječničkih instrumenata, kao komentar na ta kontorzirana, manipulirana tijela pacijentica. U suštini, mnoge od tih pozicija tijela vjerojatno su nastale i u procesima fotografiranja. Teško je pretpostaviti kakvo bi to bilo (i bi li postojalo) histerično tijelo da se fotografija nije uplela.
Bilo je nešto i u tome da su svi prikazi ženskog tijela (od anatomskih do fotografskih) tih godina nastali u autorstvu muškaraca. Naravno da nam je to poznato, ali ipak sam osjećala da su ti kolaži mali čin pobune protiv prošlosti koju ne mogu mijenjati, ali koju mogu izrezati, presložiti i transformirati.
Jesi li prilikom koncipiranja izložbe u Laubi imala u glavi kako ćeš postaviti radove u prostoru? Postoji li intencija o građenju naracije kroz postav?
Prvotno nisam namjeravala izgraditi narativ budući da ni arhivske fotografije na koje se referiram nemaju posebno vidljiv narativ, ali uvođenjem teksta (opisa liječnika) u rad automatski se otvorila mogućnost za slaganje redoslijeda. S obzirom na to da sam fotografije izložila linearno, morala sam odrediti raspored kako će se one čitati, a fotografija s kojom se gledatelj/ica prvo susretne mi je ujedno i najdraža u seriji pa je nekako (p)ostala prva. Igrom slučaja sadrži rečenicu „u ovo jutro ona je mirna” pa mi se učinilo logičnim da bude na početku. Znala sam da rad želim završiti s jedinom fotografijom koja nema subjekt, već samo fotografsku pozadinu, a koja sadrži tekst „preskočila je vrtnu ogradu” jer za mene označava slobodu i bijeg.
Budući da sam postavila jasan početak i kraj, fotografije između odlučila sam složiti u narativni niz koji, kako se bliži kraju, eskalira od jutarnje mirnoće preko „histerične pomračenosti” do bijega, a u isto vrijeme moje lice na fotografijama postaje sve manje prepoznatljivo, sve do posljednje fotografije na kojoj me više nema. Iako narativ nije bio planiran, bio je dobrodošao produkt sretne slučajnosti u kojoj sam uvidjela nove mogućnosti rada.
Kao osoba koja se i svojim prijašnjim radovima aktivno bavila destigmatiziranjem mentalnih bolesti, što smatraš najvećim izazovom u koncipiranju takvih radova?
Destigmatizacija je vrlo važno pitanje, ali svjesna sam ograničenja i dosega vizualnih umjetnosti i svog rada. Svakako se nadam da moji radovi mogu tome doprinijeti, no psihijatrija je vrlo kompleksno područje, a moje znanje je ograničeno. Stoga, iako imam nekoliko radova koji se tiču teme psihičkih bolesti, općenito me zanimaju pojedinačne sudbine koje nisu dovoljno reprezentirane u javnom prostoru. U svakom od tih radova krenula sam od osobne poveznice s ljudima čija iskustva sam željela prenijeti i za mene su to sve osobe koje uglavnom nisu imale mnogo izbora, kojima su životi bili unaprijed određeni, kao što je slučaj i u ovom radu, u principu neke društvene nepravde.
Mislim da je pitanje etike vrlo važno u takvim temama, ali i pitanje tko ima pravo govoriti umjesto drugog. U radovima nastojim polaziti iz vlastitog iskustva jer o tome jedino i mogu govoriti; svaka druga situacija se može vrlo lako pretvoriti u eksploataciju, što je ujedno i najveći izazov. Nastojim svoje radove raditi polako, analitički i istraživački sagledati te teme iz više kutova i više disciplina. Osim što tako otkrivam nove elemente koje mogu uključiti u rad, također pokušavam naći potencijalne nedostatke koje bi rad mogao imati. Nastojim da u radu ne prevlada emotivnost u izričaju koja se onda lako može protumačiti kao patetika pa željeni učinak kod gledatelja/ice izostane. Želim angažirati publiku kojoj predstavljam rad i ponekad je teško pronaći balans između adekvatne teme, vlastite perspektive i prostora za razmišljanje koji ostavljam gledatelju/ici.
Kako misliš da se kroz jezik vizualnih umjetnosti najbolje možemo boriti za realniju reprezentaciju osoba s mentalnim teškoćama? Misliš li da u Hrvatskoj postoje pozitivni primjeri takvih umjetničkih praksi?
Vjerujem da ima teoretičara, liječnika ili art terapeuta koji bi ponudili neki konkretniji odgovor i primjer, ali mislim da je važna inkluzivnost, odnosno da se projekti rade u suradnji s tim osobama. Primjer takve participativne prakse i društveno angažiranog rada je niz radova Andreje Kulunčić u ciklusu Destigmatizacija. Dobri su primjeri i Klinika za psihijatriju Vrapče koja ima i svoj muzej od 2014. godine, ali i Galerija Slave Raškaj. Naravno, treba i spomenuti brojne aktivnosti koje rade art terapeuti_kinje. Mislim da su to inicijative kojima se demistificira proces liječenja i educira javnost.
Na nekoliko svojih izložbi sam doživjela da mi ljudi koje ne poznajem ispričaju svoja iskustva sa psihičkim bolestima ili dijagnozama. To mi je uvijek vrlo dirljivo i čini mi se da onda moji radovi dobiju i neki novi smisao. Mislim da je ponekad dovoljno otvarati male prostore za dijalog u kojima se pojedinci osjećaju sigurno podijeliti svoja iskustva. Važno je samo da netko krene prvi.
Za GMK radiš na konceptu umjetničkog istraživanja u kojem se također baviš problematikama mentalnog (ne)zdravlja. Možeš li nam otkriti više o tom projektu?
Na suradnju s GMK-om u formi umjetničkog istraživanja me ponukao upravo projekt Ponavljanja, probe, uprizorenja budući da sam željela proširiti obavljeno istraživanje. Sada istražujem fotografske arhive u psihijatriji i načine prikaza tijela, što je svojevrsno proširenje teme kojom sam se bavila i u diplomskom radu 2018. godine.
Trenutno smo u procesu sakupljanja sjećanja i iskustava osoba koje su boravile u klinikama za psihijatriju ili u psihijatrijskim bolnicama kako bi se dva aspekta istraživanja ispreplela i kako bih toj vizualnoj povijesti dala novo čitanje kroz kazivanja pacijenata/ica čiji su glasovi rijetko bilježeni.
Prikupljene priče kombinirat će se s pronalascima iz arhiva te isječcima tekstova vezanih za vizualnu reprezentaciju pacijenata/ica kroz povijest. Isprepletene fotografije, tekstove i sjećanja oformit ćemo u jednu hibridnu knjižicu umjetničkog istraživanja te planiramo projekt prezentirati krajem ove godine u GMK-u. U ovakvoj vrsti istraživanja, koje se dosta temelji i na komunikaciji s drugim institucijama, jako mi je važna podrška GMK-a. Mogu reći da su mi i svojim pristupom otvorili neke nove mogućnosti interpretacije ove teme i ponukali me da istraživanje učinim vidljivijim dijelom svoga rada i tako pokušam izaći iz svojih uobičajenih obrazaca rada.
Glorija Lizde (1991., Split) završila je preddiplomski studij filma i videa pri Umjetničkoj akademiji u Splitu te diplomski studij fotografije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. U svom umjetničkom radu istražuje teme obiteljskih odnosa, traume, genetskog naslijeđa i sjećanja koristeći dokumentarnu i insceniranu fotografiju. Ostvarila je nekoliko samostalnih izložbi te sudjelovala na brojnim skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Nominirana je za World Press Photo Joop Swart Masterclass 2020 te je jedna od izabranih fotografkinja u međunarodnom programu za nadolazeće umjetnike Parallel – European Photo Based Platform 2018. i 2021. godine. Dobitnica je stipendije i rezidencije Dr. Éva Kahán Foundation za 2022. godinu te dobitnica Nagrade Radoslav Putar 2022. za najboljeg mladog umjetnika.
