Izložba Dear Diary … Layers of Dreams (27. rujna – 9. studenog 2024.) Marine Mesar – poznatije kao OKO – prva je samostalna izložba ove multidisciplinarne umjetnice u Zagrebu nakon čak sedam godina (u međuvremenu je izlagala u Tokiju, Londonu, Torinu, itd.). U svojim radovima često prikazuje nadrealne prizore i antropomorfne figure, spajajući ljudske, životinjske i fantastične elemente kako bi, kroz različite medije, istražila teme identiteta, sjećanja i mitologije. U istom razigranom duhu, i nadahnuta dječjom maštom, koncipirana je i izložba Dear Diary, postavljena u galeriji Trotoar, koja obuhvaća sve od zidnih tapeta s motivom bakine kuhinje i namjenski izrađenih krpenih lutki do umjetničinih prepoznatljivih crteža začudnih ljudsko-životinjskih bića.
S obzirom na to da se nova izložba zove Dear Diary … Layers of Dreams, moram te pitati vodiš li stvarno dnevnik i, ako da, koju vrijednost vidiš u tome?
Godinama sam vodila dnevnik dok sam bila klinka i hrabro ga skrivala iza ormara, a tadašnje teme su se uglavnom vrtjele oko toga tko mi se sviđa i kako je bilo u školi. Za vrijeme studiranja sam nosila gomile malih informativki koje su na kraju bile zalijepljene jedna za drugu i već su počele djelovati kao jedan pošteni rotulus. Tematika su uglavnom bili neki filozofski citati i rečenice iz knjiga koje sam čitala, kao i neke nove ideje vezane uz umjetnost i stav oko iste.
Danas koristim veliku bilježnicu koju ponekad nosim sa sobom i koja sadrži sve, zapravo: od emocija do misli, ideja i skica kako ih izvesti, pa do običnih zapisa nečeg što me inspirira, tako da nije onaj klasični princip dnevnika, nego više neko mapiranje i čišćenje misli. Treba napraviti prostora u glavi za nove misli i zato ih je dobro ispisivati, ostanu negdje zabilježene ako ima ponekad dobra ideja, a opet imaš prostora smišljati još milijune novih.
Za ovu izložbu koristila si tehniku izrade lutki koju te je naučila baka. S obzirom na to da je svijet umjetnosti pun purista kojima nije draga ni multidisciplinarnost, a kamoli tehnike „primitivnih“ ili hobističkih umjetnosti, koji je tvoj odgovor tim strujama?
Možda bi bilo dobro da shvate da umjetnost nije odvojiva od života i da malo više investiraju u putovanja i posjete svim muzejima svijeta. Različitih stilova će uvijek biti, kao i različitih ukusa i ideja o tome što umjetnost jest. Zato i imamo različite umjetnike_ce i različite publike. Puno stvari ni meni nisu baš nešto, ali onda jednostavno obratim pažnju, pokušam vidjeti jesam li nešto novo naučila i promijenila mišljenje oko nečega, i nastavim gledati i angažirati se oko stvari koje mi bude interes. Zapravo, to je najbolji dio svega.
Kad sam počela dosta putovati posvuda i kad sam obišla različite muzeje suvremene umjetnosti, nakon nekog vremena počela sam primjećivati koje stvari se čine poprilično različite u estetici nekog naroda, a koje se univerzalno ponavljaju na kojem god kontinentu bila. Zanimljivo je vidjeti razlike između, recimo, muzeja suvremene u Sao Paulo, Tokyju, New Yorku, Londonu… To su različiti kontinenti i različite estetike kulture.
Kako to da je Zagreb, kao jedan od gradova koje voliš i nazivaš svojim, morao čekati toliko dugo na tvoju izložbu? Čekala si otvorenje Trotoara ili…?
Zapravo je imalo smisla čekati. U HDLU-u, MSU-u i Laubi sam izlagala dok sam još bila na Akademiji, tako da, što se Zagreba tiče, čini mi se da sam od starta krenula s najvećima, i onda je s vremenom nekako teško pronaći izazov ili nešto što ti je zanimljivo.
Trotoar je super galerija, i baš zato mi je tamo bilo super izložiti neki novi početak, neke nove smjerove i radove koji će se razvijati u budućnosti. Potaknuta brojnim upitima, sad zapravo razmišljam kako je možda vrijeme da izlažem i u nekim drugim muzejima/galerijama po Hrvatskoj; Rijeka ima super muzej, Osijek, Varaždin, Split… Realno, bilo bi vrijeme da sve ne centriram u Zagrebu što se domovine tiče. Iako, ima i malih izlagačkih prostora koji mi se čine zanimljivi za neke specifične ideje, tako da možda se i tome malo posvetim. Od samog početka radim dosta glomazne postave i zapravo nije čudo da sam startala s velikim prostorima i muzejima.
Imam osjećaj da su otvorenja izložbi u zadnje vrijeme glavi društveni momenti. Koliko čujem, na tvoje je zbog gužve kasnije došao i izaslanik Ministarstva unutarnjih poslova. Misliš da je samo stvar želje za druženjem ili ljudi stvarno žude za kulturom?
Ne znam niti sama, ja na otvaranja idem kad mi je nešto stvarno zanimljivo. Kako i zašto idu drugi, ne znam – možda im je dobar moment da sretnu poznate ljude, a ipak je neki drugi sadržaj u ponudi od klasičnog ispijanja kava ili sličnog. Kako god bilo, definitivno bi nam čitavo društvo bilo bolje da se ovaj trend nastavi. Meni je uvijek bilo super što na moja otvaranja dolaze potpuno različite skupine ljudi i često se dogodi da na istom mjestu budu ljudi od kojih to nikad ne bi očekivao. Čini mi se da to i je najbolji dio otvaranja, kad shvatiš koliko šaroliku publiku zapravo imaš.
Kakvi su dojmovi iz Berlina? Nedavno je tvoja svjetlosna instalacija osvanula na berlinskoj katedrali… Kako je došlo do tog angažmana?
Prije par godina su me kontaktirali da izvedu moju projekciju na jednoj zgradi u Berlinu, i originalna skica crteža je završila u EON kolekciji. Sad, godinama kasnije, su se opet javili da bi me voljeli projicirati, ali ovaj put na pročelje katedrale. Super je pozicija zgrade jer je u samom središtu muzejskog otoka, okružena svim muzejima i galerijama, tako da sam, naravno, pristala.
Kako sam ove godine radila i zagrebački Festival svjetla, naučila sam kako izvesti tehničke specifikacije crteža tako bude izvediv u ovakve svrhe i zato je ovo odmah bilo jednostavnije. Zanimljivo je vidjeti svoj crtež u tako ogromnim dimenzijama i to još u mraku. Definitivno iskustvo za sebe. Zbog same razvedene arhitekture, prisiljena si pojednostaviti likove da bi uopće mogli funkcionirati na pojedinim zgradama, ali i dalje je rezultat poprilično impresivan. Bilo mi je super stajati u mraku u Zagrebu i gledati kako neki potpuno novi ljudi vide nešto što si ti crtala u svom studiju.
Iza tebe je i izložba u Japanu. Koliko je drugačije izlagati tamo, i kakav je općenito stav ljudi u Japanu prema umjetnicima_cama tvog izričaja?
Japan je bio zakon, doslovno jedino mjesto gdje me nitko nije upitao zašto crtam životinje. Kako je njihova kultura bogata različitim životinjskim zaštitnicima, moji crteži su im bili potpuno razumljivi. Oni kao kultura imaju skulpture životinja kraj vrata domova i raznih institucija da ih čuvaju. I super je osjećaj kad shvatiš da im je potpuno razumljivo što ja radim.
Mislim da ću se u Japan vraćati do kraja života. Umjetnosti ima na sve strane, od onih klasičnih malih figurica i plišanih igračaka, do ogromnih svjetlosnih likova na reklamama pa do javnih skulptura. Super su spoj tradicije i jednostavnosti, a onda i plastike, svjetla, boja i suvremenog urbanog života. Dobar je primjer kako im na zgradama često stoje ogromne skulpture likova King Konga ili Godzille. Osobno mi Japan savršeno odgovara. Od hiper-ubrzanog Tokyja do potpuno mirnog i tradicionalnog Kyota. Moj stil crtanja zbog preciznosti i zapravo same tematike savršeno prolazi kod njih i odmah su ga prihvatili, tako da mogu zamisliti čak i živjeti tamo neko kraće vrijeme. Vidjet ćemo kako će sve biti u budućnosti, nikad se ne zna.
Imam dojam da te povrijedilo vandaliziranje tvog murala na MSU-u. Kao netko tko cijeni tvoj rad, razumijem zašto, ali ipak moram pitati nije li u street artu to jedno od pravila igre – sve što je na ulici, izloženo je ulici?
Nije stvar u tome da me povrijedilo koliko sam očekivala da, budući da mural spada u vanjski postav MSU-a, bi ga barem taj status trebao na neki način zaštititi. To je kao da pošaraš skulpture postavljene na platou muzeja (iako se i to događa). Iako je riječ o zidnoj površini koja je na ulici, svejedno je jednako kažnjivo kao da pošaraš sliku koja je izložena na zidu unutar muzeja.
Pojam street arta i njegovih pravila je jasan, iako, ako ćemo bas o uličnim pravilima, ne smije se „prelaziti“ nikoga osim ako ih ne planiraš preći s nečim većim od onog što je već nacrtano. To su kao neka ulična pravila, ali kako je ovo važna institucija, vjerujem da bi svi radovi koji su izloženi i unutar i oko muzeja trebali imati neki status zaštite.
Ja neću nikad prestati crtati, tako da, što se mene tiče, samo radim dalje.
Jedan od tvojih „zaštitnih znakova“ su tradicionalne hrvatske tetovaže (sicanje) na rukama. Budući da si ih jako davno napravila, moram te pitati: kakav je osjećaj započeti trend? I zašto su sve takve tetovaže koje danas vidim puno lošije od tvojih? 🙂
Imam sreće da sam knjižnični moljac i stalno kopam po knjigama, tako da sam za vrijeme studiranja na Filozofskom fakultetu, na koji smo morali dolaziti slušati povijest umjetnosti, iskopala i par fotokopiranih papira umetnutih u neku knjigu koji su imali fotografije s motivima ovih tetovaža. Dala sam si truda i prevela tekst kako bih shvatila o čemu se radi. Nastavila sam kopati i tražiti sve o tome gdje god sam stigla.
Kad sam odlučila da ih želim tetovirati na sebe, znala sam da ih želim prenijeti u suvremeno doba i da želim putujući svijetom prenositi ljudima njihovu povijest i porijeklo. Pokazalo se ispravnim, jer gdje god da dođem, svima su zanimljive i žele znati više. Sretala bih tu i tamo neku stariju bakicu koja bi mi, potaknuta mojim vidljivim tetovažama, pokazala svoje skrivene negdje ispod rukava i samo se blago nasmijala kao neki znak prepoznavanja. To mi je možda i bio najljepši trenutak nošenja tih obilježja.
Trend je lagano krenuo i bilo mi je drago kad je uzeo maha jer mislim da su predivne. Lijepo je neke stvari vezane uz tradiciju prenositi dalje, i po ostatku planete.
Kad si 2015. u Laubi izvela performans u suradnji sa Severinom, Sevka u alternativnim vodama još nije bila toliko kul koliko je danas, kad maršira sa ženama ili u Močvari nastupa s trandžama… Jesi li ikad posumnjala u tu kolaboraciju?
Nisam. Neke tehničke propuste naučiš s iskustvom, ali koncept i suradnju ne da ne bih mijenjala, već potpuno stojim iza tog rada. Naime, rad je bio prikaz klasičnog licemjerja, i to je bila glavna tematika čitave stvari. Ono što se dogodilo zapravo je točno to. Ispada da rad nije niti završio jer mu nedostaje jedan čitav segment. Naime, u razgovoru sa svojim prijateljima iz Engleske sam došla do toga da bih trebala izdati knjigu vezanu uz taj segment – još uvijek nisam, iako imam materijala za nju. Bilo bi zanimljivo prikazati u tiskanom izdanju baš taj koncept licemjerja.
Iako naknadno nisam niti komentirala niti branila svoj rad, posjedujem print screenove svih konverzacija u svom Inboxu kroz godine, pa tako i one gdje odrasli ljudi na pozicijama moći na umjetničkoj sceni najprije pišu pohvale i pozive za suradnju, da bi nakon tog performansa okrenuli ploču i slali mi pogrde i uvrede kao da smo na ulici, poprilično neprimjerene njihovim statusima i godinama. Taj nagli prelaz s pohvale u pokudu mi je savršen dokaz da je ono što sam rekla stoji i da suradnja sa Severinom predstavlja prikaz društvenog licemjerja. I svakim novim danom se iznova dokazuje.
Kad smo kod suradnji, zanima me kako gledaš na potencijalno spajanje svoje umjetničke prakse s kolekcijom modnog brenda? Neki to smatraju izdajom kunsta… Da te na suradnju pozovu, primjerice, Supreme ili Palace, što bi im rekla?
Da me kontaktira Supreme, ne znam što bih rekla jer su i oni sami otišli na sve strane. Da me zove Palace, pristala bih zato što ih osobno znam i znam kakvi su bili kao osobe prije nego što su postali toliko veliki. U komercijalnim suradnjama najbitnije je ostati dosljedan sebi. Ne surađujem s brendovima koje sama ne podržavam. Nije čak ni ideologija u pitanju koliko ponekad čista estetika.
Ideja da si se „prodala“ zato sto radiš komercijalne suradnje je potpuno besmislena. Poanta umjetnosti i jest da se širi na život u svim njegovim oblicima. U suprotnom, ona ostaje unutar nekih zatvorenih malih krugova. Ponekad su ti krugovi elita i snobizam, ponekad čisto intelektualno natjecanje, a ponekad određena estetika koja ima svoju sljedbu. Kako god okreneš, ostaje u manjim, zatvorenim skupinama.
Ono sto sam naučila kroz komercijalne suradnje je zapravo nadogradilo moj umjetnički rad jer sam iz neke vlastite sigurnosti morala pronalaziti načine kako da ostanem skroz svoja, ali da vizual koji radim bude višestruko primjenjiv. Osim toga, suradnje mogu biti različitih oblika pa na dnevnoj razini neprestano učiš nešto novo, od tehničkih zahtjeva određenih materijala ili oblika do zakonitosti marketinga i simbolike boja. Kada si čovjek da malo više truda od one prve parole, „prodao si se“, zapravo možeš puno toga naučiti.
Kad si već spomenula simboliku boja, koja je simbolika tvojih prepoznatljivih crvenih jakni?
Crvena mi je najdraža boja još od srednje škole i nekako mi baš odgovara imati te crvene oslikane odore, kako ih često zovem. Posjedujem dosta službenih odora, npr. mornarsku, vatrogasnu ili odoru britanske garde. Prije par godinama sam pronašla second hand dućan u Londonu koji je bio specijaliziran za takvu vrstu odjeće. Moje jakne su klasične moderne verzije, ali imaju moje likove na pozadini. Najjednostavniji odgovor bi bio da mi ti likovi čuvaju leda. A crvena boja je bila i ostat će moj zaštitni znak.
I zadnje pitanje: na svom profilu na društvenim mrežama nedavno si napisala poruku „Be who you needed when you were younger“ (Budi osoba koju si trebala kad si bila mlađa), pa sam mislio kako bi bilo dobro da iskoristiš ovaj trenutak i big-upaš nekog od mlađih kolega ili kolegica čiji rad pratiš i smatraš vrijednim pažnje ljudi koji će pročitati ovaj intervju…
Ta rečenica se odnosila na snagu koju postigneš kao osoba, ne direktno na likovno izražavanje. Postoji dosta novih mladih ljudi koji rade nove zanimljive stvari. Iako se ne bavimo sličnom estetikom, mogu razumjeti duh u kojem stvaraju. Super je da se više ljudi iz različitih polja počelo baviti različitim stvarima i da se granice lagano brišu. Onaj dio koji je meni uvijek bio bitniji je da ostaneš ČOVJEK, u pravom smislu te riječi.
Jedno od boljih predavanja na kojima sam bila je ono od Henryja Rollinsa na Cambridgeu, gdje je baš pričao o tome koliko je bitno ne zaboraviti od kuda si krenuo i zašto negdje ides. Kad krenu prema uspjehu, ljudi često zaborave one koji su im pomogli u startu i tu sve pada u vodu. Ja i dan danas prije svake izložbe pošaljem zahvalu kustosu koji me prvi izložio prije petnaestak godina, što je imao hrabrosti riskirati s nekim toliko mladim i novim. O tome pričam – estetika i vrste radova koji nastaju su sporedne, ali osobnost ljudi nije.