Tko si može priuštiti biti mentalno zdrava osoba? Koja je cijena mentalnog zdravlja u Hrvatskoj i današnjem kapitalističkom društvu u kojem živimo?
Čini se kako je podrška mentalnom zdravlju dostupna samo povlaštenima – onima koji mogu platiti određene usluge psihoterapije, psihologa/inja, psihijatara, i/ili onima koji žive u velikim gradovima, a takvih je malo u Hrvatskoj.
Jeste li znali da je Hrvatska na vrhu u Europskoj uniji po stopi samoubojstava te da je stopa za 2022. godinu (čije podatke imamo posljednje evidentirane) porasla za 52% u odnosu na prethodnu godinu? Zdravstvo se bori s listama čekanja za stacionarno liječenje poteškoća mentalnog zdravlja. Nema dovoljno bolničkih kreveta, stručnih zaposlenih psihologa i psihijatara, a stručna podrška nije podjednako rasprostranjena u svim dijelovima Hrvatske.
Deficit usluga podrške psihologa i stručnih terapeuta/kinja problem je i u privatnom sektoru, koji dodatno reproducira ranjivost i nejednakost jer ne mogu svi koji se bore s određenim problemom izdvojiti 40-70 eura u svojem budžetu za pomoć.
Nejednakost i prekarnost iliti ranjivost pojavljuje se kao temeljni društveni problem unutar dominantnog diskursa u Hrvatskoj. Pandemija Covida-19, potresi, ekonomska kriza te drugi zahtjevi svakodnevnog života prosječnog građana i građanke koji se u Hrvatskoj kreću na rubu siromaštva, stavili su pitanje ranjivosti i prekarnosti dodatno na vidjelo.
U vrtlogu komodifikacije zdravlja, prebacivanja državne i socijalne odgovornosti na osobnu odgovornost pojedinca te neprestane ekonomizacije života, ranjivost osobe postaje snažna egzistencijalna sila. Neoliberalna tržišna logika, o kojoj ste imali priliku čitati u mojim prethodnim člancima na temu mentalnog zdravlja (ovdje i ovdje), distribuirala je nesigurnost i prekarnost na većinu stanovnika Hrvatske s obzirom na političku i ekonomsku stvarnost. To znači da velikom dijelu populacije, u Hrvatskoj ali i globalno, nedostaje stabilan rad i stalni prihodi, a samim time i adekvatna skrb za zdravlje.
Globalno, samo 2% državnog proračuna za zdravstvo namijenjeno je za psihijatrijsku skrb. Nigdje u svijetu mentalno zdravlje nema jednaki prioritet kao fizičko zdravlje, a dodatni problem uzrokuje i stigmatizacija mentalnog zdravlja – sram od traženja podrške i suočavanja s problem depresije, anksioznosti ili nekim drugim mentalnim poteškoćama.
Stoga je pogrešno medicinsku skrb i javnozdravstveni sustav analizirati kao singularan medicinski odnos koji je isključivo klinički u svom funkcioniranju, te tumačiti da je gradacijskim socijalnim slijedom (isključivo) preuzeo brigu o društvu. Ovdje se radi o komodifikaciji zdravlja i pitanju (ne)dostupnosti s obzirom na sposobnosti pojedinca koji se sam mora snaći i naučiti preživjeti.
To znači da se fokus stavlja na pojedinca i osobnu odgovornost za vlastito zdravlje – fizičko ili mentalno – zbog čega dolazi do razvoja medicinskog tržišta u obliku privatnih klijentela i proširenja mreže stručnjaka/inja. Zbog orijentiranosti na individualnu odgovornost da budemo što (mentalno) sposobniji, dolazi do moralne i ekonomske uzvišenost „privatnog savjetovanja“ te rasta individualne i obiteljske potražnje za zdravstvenom zaštitom, no onih koji su isto mogu priuštiti. Takva vrsta privatizacije i komodifikacije života može se objasniti procesom vraćanja u “feudalne postavke” – Habermasovim konceptom neofeudalizma – gdje se područja javnog prava građana i građanki vraćaju pod kontrolu privatnog poslovanja i dostupnosti za elite – povlaštenih koji si mogu priuštiti brinuti o svojem mentalnom zdravlju i potražiti pomoć.
Na problem ukazuju i posljednji podaci Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo prema kojima se u 2020. godini zbog problema s mentalnim zdravljem obiteljskom liječniku javilo 18.309 djece u dobi od sedam do 19 godina. Taj se problem uočava i kod osoba starijih od 20 godina, budući da od cjelokupnog broja osoba koje su se obratile svoje obiteljskom liječniku, njih 50% to je učinilo upravo zbog problema mentalnog zdravlja.
Zašto je briga o mentalnom zdravlju toliko skupa?
Briga o mentalnom zdravlju je jednako, ako ne i skuplja, od skrbi za fizičko zdravlje, i to iz različitih razloga. Budući da u Hrvatskoj i dalje vlada stigma i sram od traženja podrške zbog problema mentalnog zdravlja ili zato što osoba negira ili ne prepoznaje simptome kao kod fizičkih bolesti, mnogi odgađaju posjet stručnjaku/stručnjakinji. Budući da ljudi ne mogu vidjeti probleme sa svojim mentalnim zdravljem na isti način na koji vide, primjerice, ranu koju treba zašiti ili karijes koji treba zaliječiti, najčešće imaju tendenciju odgađati rješavanje problema kada im je potrebna pomoć. Razlog tome je nedostatna osviještenost i educiranost koje bi trebale dovesti do destigmatizacije teme mentalnog zdravlja koja je dosad bila tabu. U Hrvatskoj, i dalje, nitko ne želi biti obilježen kao „lud“ ili „slabić“ , odnosno kao netko tko se ne uklapa u imperativ sreće i produktivnosti koji nas bombardira sa svih strana. Ovakvi narativi i javna stigme stavljaju dodatnu cijenu na brigu o mentalnom zdravlju, zbog čega ljudi pate i ne dobivaju potrebnu pomoć stručnih osoba.
Nažalost, cijena brige o mentalnom zdravlju uistinu ima mnogostruku težinu i značenje – težinu u sramu i hrabrosti suočavanja s problemom, težinu u skupoći usluge i podrške, no težinu i po krajnjim ishodima, a to su samoozljeđivanje, samoubojstva, nemir i patnja osoba.
Ta se cijena može opisati i činjeničnim podacima; primjerice, psihijatrijska bolnica za djecu i mlade (“Kukuljevićeva”) u Zagrebu ima samo 37 stacionarnih kreveta i pet liječnika, a stižu joj pacijenti i pacijentice iz čitave Hrvatske jer se radi o jedinoj ustanovi u Hrvatskoj koja hospitalizira djecu i mlade s najtežim problemima mentalnog zdravlja. Ta se cijena može opisati i kroz činjenicu kako osobe koje se bore s poteškoćama mentalnog zdravlja na terapiju i podršku stručnjaka u prosjeku čekaju 172 dana, a pomoć im treba odmah – sada.
Nadalje, ta se cijena može opisati činjenicom da u svega 43,3% hrvatskih škola ima psihologa ili psihologinju, no i taj broj može biti problematičan s obzirom na satnicu istih unutar škole. Još gora situacija je pri sveučilištima i visokim školama. Nadalje, ta cijena izgleda tako da većina radnih mjesta u Hrvatskoj nema psihološku podršku unutar organizacije niti je briga o mentalnom zdravlju sastavni dio godišnjeg sistematskog pregleda.
Podrška? Da, ali samo na papiru
Kako funkcionira ta naša neoliberalna kapitalistička stvarnost? Tako da briga o mentalnom zdravlju pada na teret pojedinca koji mora naučiti nositi se s ranjivošću i svakodnevnim izazovima, a za to mu se nude rješenja na tržištu kroz konzumerizam. Javno zdravstvo nas stavlja na beskonačnu listu čekanja i nudi uglavnom neadekvatna rješenja.
Zdravlje ljudi i aspiracije po pitanju istog bivaju kapitalizirane – izložene procesu komodifikacije i financijalizacije, a ponašanje pojedinaca upravljano je „na udaljenosti”. Političke funkcije institucionalizirane su u svrhu upravljanja zdravstvom i zdravljem društva, pri čemu se od države više ne očekuje da riješi društvene potrebe i vodi brigu o zdravlju građana i građanki.
Pojedinci i obitelj sada sami nadziru i upravljaju svojim zdravljem: svaki građanin i svaka građanka postaju aktivni partneri u održanju vlastitog, ali i općeg boljitka. Zašto općeg? Zato što je nebriga o mentalnom zdravlju predstavljena kao gubitak po svjetsku ekonomiju, a funkcioniranje društva nas je ostavilo na milost samostalne pomoći i snalaženja za brigu o vlastitom zdravlju. Smatramo se normalnima i funkcionalnima samo kad pokazujemo spremnost da se natječemo s drugima za ono što nam je potrebno ili što želimo i kad preuzimamo „osobnu odgovornost“ za svoje probleme – probleme mentalnog zdravlja.
To je ujedno (jedan od) razloga zašto u Hrvatskoj postoji strateški okvir razvoja mentalnog zdravlja, no samo na papiru, budući da je u praksi situacija podrške i skrbi poražavajuća. To je razlog zašto unutar javnog zdravstva nema dovoljno kreveta i stručnih liječnika i sustava podrške, već su ljudi prepušteni samima sebi – da se bore s financijskim mogućnostima odlaska na privatnu terapiju, da kupuju knjige za samopomoć koje najčešće nisu rješenje, da konzumiraju psihofarmake bez adekvatnog nadzora, da se nalaze na listama čekanja mjesecima pa i godinama, i da osjećaju sram jer nisu uspjeli biti zdravi i sretni.
Takva prekarnost stvara pojedince koji su u nemilosti marginalnosti, anksioznosti, depresije i paranoje, a „spas“ pronalaze u konzumerizmu, što samo reproducira tržišnu logiku i omogućuje profit. S obzirom na neadekvatan javnozdravstveni angažman i zdravstveni pristup mentalnom zdravlju, (ne)dostupnost i cijena mentalnog zdravlja artikulira se kao negativan učinak pri kreiranju javnih politika. Taj učinak rezultira porastom stope samoubojstava te broja ljudi, poglavito djece i adolescenata, koji se bore s problemima mentalnog zdravlja. Država prebacuje odgovornost na pojedinca, ne nudeći adekvatnu skrb i uvjete za borbu protiv problema mentalnog zdravlja.
Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.
